Amila Kahrović-Posavljak, Ulazeći u srce zemlje

Ivan Lovrenović, Ulazeći u Varcar, Fraktura, Zagreb – Synopsis, Sarajevo 2016.

Eto kako u dva-tri poteza, malo mahalsko sjećanje
najedanput dobiva svjetsko-povijesni kontekst, a tihi
liječnik iz tvojega intimnog sjećanja izrasta u jednoga
od likova i protagonista te velike i strašne povijesti.

Nakon nagrađivanog romana “Nestali u stoljeću”, u izdanju Frakture i Synopsisa objavljena je i nova knjiga Ivana Lovrenovića “Ulazeći u Varcar” koja je s jedne strane organski produžetak i u nekim segmentima produbljenje “Nestalih”. S druge strane, “Ulazeći u Varcar” funkcionira i kao, uvjetno rečeno, potpuna strukturna preinaka svoje narativne prethodnice. Dok su “Nestali” funkcionirali kao roman (uz sva neslaganja oko pojma), “Ulazeći u Varcar” funkcionira i kao hronika s vrlo osobenom koncepcijom vremena, i kao poema i kao dokumentarno i narativno-fikcionalno štivo. Polisemičnost je to karakteristična za Lovrenovićevu poetiku još od najranijih dana, naprimjer “Obašašća i basanja”.

Već sam naziv sluti aporiju. Korištenje riječi “ulazeći” sugerira nezavršivost ulaženja, njegovu čudnovatu i tešku iterabilnost. U tom je smislu moćan motiv trenutka koji se nikada ne okončava i koji “Traje kao steći mramor.” Jedan od temeljnih motiva – bitan u ovome slijedu – je da Varcar više zapravo ne postoji.

Simbiozom navedenog dobija se slika vječnog memorabilijskog putovanja u iščezli prostor. Varcar se transformira iz povijesnog u nepostojeće mjesto. Pri tome odrednica nepostojećeg funkcionira dvoznačno: ono što ne postoji u više monumentalnoj povijesti postoji u pripovjedačevim sjećanjima. U tom smislu nije bez osobite bremenitosti što se pripovjedač često obraća samome sebi.

Kada se promišlja o korespondenciji romana “Ulazeći u Varcar” s romanom “Nestali u stoljeću” ne može zaobići da je u prvom naglasak na vremenu, a u drugome na prostoru. Iz ova dva ostvarenja Varcar iskrsava kao osoben hronotop. Pri tome, povijest funkcionira kao crna rupa, kao svojevrstan mise en abyme. U iscrtavanju torugla povijest-pripovijest-iščezli prostor Lovrenović manifestira zbiljsko pripovjedačko majstorstvo. Varcar – malo mjesto uhvaćeno u niz povijesnih tragika prema kojima se pripovjedač odnosi s jednakom empatijom – postaje paradigma stradanja i razorenih života mještana širom svijeta i u različitim periodima. Dok se u “Nestalima” stradanje naglašeno motivira poviješću, u ovom romanu se naglašava prostor kao usud. Iz tog prostora Lovrenović uskrsava niz čudesnih i zaboravljenih ljudskih sudbina od dobrog čovjeka fra Nike Kaića čiji je antipod Ivan Šarić blizak progoniteljskoj ideologiji, šjor Jure, Milenka O., Finke, Karoline Warhol, do Hamdije i Željke te njihove čudnovate i tragične ljubavi. Sve to Lovrenović čini slikajući odnos ondašnjih ljudi u susretu s raznim osvajačima i vlastima odnosno različitim oblicima poretka. Tako priča o Simi Budimiru kojeg su ubile ustaše postoji kao zrcalna sudbina pripovjedačevom ocu koji je stradao (“nestao”) od pobjedničke vojske u Drugom svjetskom ratu:

Kad je nad svojom grobnicom, nikad utvrđenom,
bezimenom, vjerojatno masovnom, u zadnjem času,
očajan, mislio na svoje najbliže, na svoje rođene,
koji ga čekaju i nadaju se, je li mu se Budimirova sudbina
i onih što njega čekaju i nadaju se, javila kao ogledalo
ili odjek vlastite? Može li biti da mu je to bila zadnja
slika-misao? Ili je ta duša već bila pusta i prazna.
Ništa o tome ne možeš znati.

Usud Varcarana Lovrenović diže na kolektivni nivo odnosno na nivo paradigme, pa piše o onima koji su se otišli boriti za Austriju:

…Negdje si
napisao davno: tako su, daleko od svoje okućnice
i oranice, hranjeni mršavim vojničkim zalogajem,
zapajani jeftinim vojničkim rumom pred juriš otkrivali
Evropu. Nije im otvorila svoje akademije, galerije
i teatre, svoje hramove i sjaj svoje hiljadugodišnje
kulture i mudrost svoje znanosti, već im je dala krvavi
egzercir, kasarnu, vojničku bolnicu, svoje bordele
i svoje bolesti, blato frontova i besmislenu smrt
u bezimenim masovnim grobištima Karpata, Galicije,
Piave, Monte Melette. Koji nisu ginuli, padali su
u ropstvo: talijansko, rusko, već kako koji.

Ovdje se otvara mogućnost čitanjima dihotomije prosvjetiteljstva. Nisu li kasarne, vojne bolnice, frontovi i bordeli naličje akademija, galerija, tatara i hramova?

Kada Lovrenović uskrsne iščezla lica, svaka od sudbina je na osoben način tragična i određena hronotopom Varcara. U tom smislu, Lovrenovićevo djelo nije daleko ni od zbiljske angažiranosti. Tako se u njega “bahata klasa” – pobjednička i vlastodržačka – diže na nivo transpovijesnog principa. Na sličan način, Lovrenović prikazuje najšire raspone religioznog kojim je determinirano cjelokupno bosansko biće, od zbiljske duhovnosti, preko njene režimske inačice pa sve do onoga što određuje kao “kič iz srednjestojećih građanskih kuća”.

Pomenuto sužavanje prostora na Varcar ne znači da se priča odvija isključivo tamo. Ona se širi do Zagreba i čak Odese, no mještani usud svog gradića nose svuda sa sobom. Varcar se, u tom smislu, izdiže na nivo principa. To se dalje širi na inherentnu pripovjedačevu napetost unutar koncepta zavičajnosti (koja ovdje postoji kao konstruktivni princip sjećanja i motiviranja, a ne patetična apologija rodnoj grudi).  Zavičaj postoji kao dvojak princip: kao intimno mjesto utočišta, ali i mjesto koje ima potencijal srođenosti s poretkom i izgnavanja nepoćudnih:

(To, što tada kao prijetnju samo osjećaš
I ostvarit će se, neumitno kao vrijeme
Kad za to dođe čas
Kad vlasti i Čaršija progovore, pokažu ti
Da ne pripadaš. Upoznat ćeš tada zlo zavičaja:
Snagu njegove mržnje, surovost kazne, ljutinu osvete
Otkriti grešnost i neoprostivost svoje ljubavi.)

“Ulazeći u Varcar” je slika protjecanja prostora sve do iščezavanja. Varcar prvo postoji kao zbiljsko mjesto na kojemu povijest ostavlja svoje tragove, nakon toga postoji (opet uvjetovano povijesnošću) samo kao sjećanje, da bi se naposljetku sav preobrazio u tekst (što će omogućiti neprestani proces ulaska):

Povuci se zato u svoj tekst
Kojemu sjećanja i snovi potka i osnova su
On je sve tvoje:
Tvoje jedino pravo u njemu je.

Jezik kojim Lovrenović piše je izniman i bremenit. Osim načina na koji slama sintaksu i njegov jezik otvara mogućnost iščitavanja poezije iz djela. Kako uskrsavaju prostor Varcara i njegova lica, uskrsava i tamošnji jezik – onaj koji je iščezao iz javnoga i formalnog. Intimizirajući jezik. Lovrenović čini da mu priča nije niti monumentalistička niti pomodarska lično-ispovjedna. Umjesto toga u njoj su, uz mnogo hroničarskog znanja i vještine, lično i povijesno u simbiozi. U specifičnoj narativnoj perspektivi pripovjedač se obraća sam sebi i postaje integralnim dijelom vlastite netipične hronike. Koristeći povijesne podatke kakvi su oni o nastanku i imenovanjima Varcara, legende i priče običnih ljudi, te ne zazirući od toga da u svemu prozre način na koji je poredak upravljao poviješću i ljudskim životima, Lovrenović ispisuje jednu povijest unatrage. Upravo taj izraz koristi kad raskriva priču o kršćanima koji su se vratili u Bosnu pod osmanskom vlašću jer su u drugom prostoru kamo su izbjegli našli nešto suprotno od onoga o čemu nas obavještava zvanična povijest:

Tamo su brzo otkrili da im je namijenjena sudbina
krajišnika, ratnika-pljačkaša u službi održavanja i
utvrđivanja teške i nemirne granice. Pošto bi sklopljen
mir a turska vlast uze poručivati da im je serbez
vratiti se na opustjela ognjišta i zemlje, mnogi od
Varcarana krenuše istim putom unatrage.

Uklanjanjem od monumentalističkih predodžbi kojemu su sklone književnosti poslije rata, posezanjem za pučkim i hroničarskim marginama, Lovrenović piše veliku ličnu (i) povijest jednog iščezloga svijeta. Ili, s obzirom na autorsko insistiranje na konceptu vernakularnog, njegova se priča može čitati i kao vernakularna povijest onoga što je silom zvanične mitomanije i poretka izbrisano iz javnog pamćenja.

 

Komentari nisu dozvoljeni.