Enes Karić, Da, postoji evropski islam

Bajramski intervju  dat Tijani Šarac za  Islamische Zeitung, vodeće islamske novine u Njemačkoj

ISLAMISCHE ZEITUNG: Da li mislite da postoji “Evropski Islam“  i šta mislite o tome? Ako mislite da to postoji,  šta je za Vas  “Evropski Islam“?

KARIĆ: Da, ja mislim da postoji evropski islam, čak tu sintagmu evropski islam ne bih stavljao ni u znakove navoda. Dopustite mi da ovu svoju tvrdnju ukratko objasnim. Evropskim islamom smatram, vjerski i kulturalno, onaj islam koji se stoljećima kontekstualizirao u evropskoj ili evropljanskoj sredini. Islam kao vjera, kao religija, kao kultura i civilizacija ima svoje kulturalne zone, one su ponekada u uskoj vezi sa jezičkim zonama islama, itd.  Imate arapsku kulturalnu zonu islama, zatim tursku, perzijsku, itd. Evropska kulturalna zona islama je jedna datost, ima islam Bošnjaka, islam Tatara, islam Albanaca, islam evropskih Turaka, islam Pomaka, itd. Tu je i islam evropljanskih konvertita, tu je, iako u davnoj prošlosti, i islam muslimana Španije…

Sve su to različiti konteksti u kojima se islam potvrđuje, očituje, pomalja… Jednom sam čuo jednoga tradicionalnog islamskog učenjaka koji kaže: Svi ti različiti konteksti islama, sve te islamske kulturalne zone, čine mnoštvo u jedinstvu, raznovrsje u tawhidu jednog prostranog muslimanskog čovječanstva…

I sam Kurʼān spominje riječ islam i njemu etimološki srodne riječi u raznolikim kontekstima. Krenemo li od Kurʼānske upotrebe riječi islam, vidimo nekoliko semantičkih polja. Prvo, po Kurʼānu je islam “predanost Bogu“. Kurʼānski Weltanschauung proklamira: Bog sve stvara i od svega stvorenog (od svjetova nebesa, sazviježđa, Zemlje, od svjetova na mineralnim, vegetativnim, animalnim i ljudskim razinama…) očekuje odgovor zvani – islam. A to jest predanost Bogu. A Bogu se predaje sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji…Ihm ergibt  sich, was in den Himmeln und auf Erden ist… veli se na primjer u suri 3:83. To je važna deklaracija Kurʼāna. Podsjećam, veliki pjesnik Goethe imao je na umu upravo ovakvo semantičko polje islama u Kurʼānu kad je ispjevao onaj svoj često ponavljani stih ili stav, koji je mio muslimanima, naročito nama evropskim sljedbenicima islama:

Ako islam znači biti Bogu predan
U islamu živimo i umiremo svi.

Drugo, važno semantičko polje riječi islam  u Kurʼānu jeste i islam kao dīn (religija ili vjera u značenju jedne posebne i zaokružene cjeline vjerovanja, obreda, etičkih načela…). Po tome islam prepoznajemo kao vjersku i religijsku zasebnost i odjelitost, kao jednu vjersku  konstituiranost i datost u odnosu na druge vjerske konstituiranosti i religijske datosti kao što su kršćanstvo, judaizam, budizam… O islamu u ovom značenju govori se u suri 5:3., za islam se doslovno veli da je vjera (daß der Islam eur Glaube ist… ).

Treće,  važno semantičko polje riječi islam  u Kurʼānu jeste i islam na koji se ukazuje na način posebnog, kulturalno prepoznatljivog prakticiranja islama i to na način kako ga prakticira neka skupina u svojim društvenim okolnostima, i sl. U suri 49:17., vrlo jasno se naznačava   jedna, rekao bih, “beduinska forma islama“, te sam Kurʼān kaže beduinima: vaš islam, euer(en) Islam

Kad je posrijedi   evropski islam, rekao bih da on i kao poseban dīn (religija), ali i kao poseban kulturno-civilizacijski univerzum, traje na tlu Evrope već blizu četrnaest stoljeća. Španija od 711. pa sve do pada Granade 1492. godine nije samo dio jedne velike islamske povijesti, već je onovremena Španija po sebi i integralni dio  jedne velike  evropske povijesti.

Kad god danas kažemo evropski islam, mi imamo u vidu jedan evropski kontekst u kome se islam živi. Ali ne samo kontekst, već i naš muslimanski odnos prema Evropi kao našoj domovini.  Dopustite mi da u pogledu toga kažem sljedeće:

Kontekstualna tumačenja svake vjere su vrlo bitna, ona otupljuju oštrice grubih i rigidnih predstavljanja   vjere. Kad je posrijedi naša vjera – islam,  takva odgovorna i znalački profilirana “kontekstualna tumačenja islama“  na ovim evropskim prostorima islamu će priskrbiti svježu aromu, mladoliko lice, prijemčivu atmosferu, lijepo velo, rekao bih.

Uzmimo za primjer  bosanskohercegovački islam u ovom kutku jugoistočne Evrope. Viševjekovno življenje i tumačenje tog bosanskohercegovačkog islama je, na jedan bezbolan način, učinilo da se univerzalnost islama ovdje “bosanski“ zakorijeni, kontekstualizira.

Primjera za takvo što je mnogo. Recimo, naši vjerski znalci islama izbjegli su u svojim tumačenjima pozivanje na prakticiranje čak i nekih šerijatski dopuštenih stvari, jer bi njihovo prakticiranje iritiralo sredinu.

Recimo, u našoj predislamskoj bosanskohercegovačkoj tradiciji nije bilo prisutno prakticiranje braka među srodnicima. Kad su primili islam, naši bosanskohercegovački preci su vrlo elegantno izbjegli prakticiranje braka među srodnicima (u nas se  u Bosni i Hercegovini nikada ne uzimaju djeca od dva brata ili od dvije sestre, ili djeca od sestre i brata;  u BiH, pa i na Balkanu,   takvo što je gotovo nezamislivo među muslimanima!). A tako nije u nekim arapskim islamskim sredinama, ili u drugim azijskim i afričkim tradicionalnim muslimanskim društvima.

Pa i poligamija, koju neka tumačenja šerijata dopuštaju kao jednu iznimnu mogućnost, u Bosni nije bila nikada prihvaćena od širokog sloja bosanskohercegovačkih muslimana.

Pred nama koji priznajemo postojanje evropskog islama  i koji doprinosimo da se taj islam bolje shvati, danas stoji velika zadaća da se pripremimo na/za  tumačenja islama u kontekstu ne samo Evrope kao povijesti, kao kontinenta, kao kulture, već i Evrope koja je jednim dijelom, gledano geopolitički, postala Evropska Unija. Mnogim muslimanima to je njihova jedina domovina.

Vidite, danas se u tradicionalnim zemljama islama vode debate o  “islamu i sekularizmu“, itd., smatra se da je to dvoje smrtno zavađeno. Ja ne mislim da je jedna općenito prihvaćena forma sekularizma (koja se razvija u miroljubivom projektu Evrope od 1945. naovamo) neprijateljski raspoložena prema islamu, prema muslimanima ili njihovom vjerskom i kulturnom biću. Kulturalno gledano,  evropski islam  se itekako dobro može afirmirati i u miroljubivoj i prijateljskoj kohabitaciji sa “sekularnim gospodarima“, rekao bih.

O ovome sam često raspravljao na mnogim simpozijima. Govorio sam da nije nužno to da islam bude  “svjetovna sila“,  “svjetovni gospodar“. Mi Bošnjaci u jednoj evropskoj zemlji, Bosni i Hercegovini, napisali smo veliki broj rasprava dokazujući da sa ukidanjem halife 1924. nije ukinut i sam islam!

Da zaključim: Evropski islam  za mene nije neki revizionistički islam, to nije heretički islam, to nije neki trojanski konj koji krivotvori islam, ili koji će iznutra razoriti islam. Evropski islam za mene je istovremeno i tradicionalni i savremeni islam. To je islam čije su vjera, kultura, civilizacija i pogled na svijet protumačeni u  evropskom kontekstu i u spoju sa neospornim evropskim vrijednostima građanskih sloboda, prava, mira, suživota, socijalne pravde  i razvijanja dobrog susjedstva.

- Mnogi ljudi misle da su muslimani tamnoputi, da pripadaju drugoj rasi. Trenutno i mnogi muslimani, želeći boriti se protiv rasizma, koriste taj izraz “People of Colour“ kao karakteristiku muslimana. Međutim, većina muslimana u Evropi su autohtoni Evropljani. Da li bi oni morali više dizati svoj glas?

- Da, da, ja sam za to da se glas evropskih muslimana više čuje, mislim da oni imaju šta reći, imaju šta ponuditi. Ali, o tome ću reći više domalo kasnije. Dozvolite mi da sada kažem dvije ili tri riječi o autohtonosti.

Autohtonost koju spominjete trebalo bi malo  protumačiti, pa i preispitati, u kontekstu same građanske Evrope, i ne samo Evrope. Naime, obično se autohtonim ljudima (ili narodima) smatraju oni koji su negdje došli prije nekih drugih. Recimo, Nijemci su srednju Evropu naselili prije Mađara. Da li bi, onda, Mađare, koji su u srednju Evropu došli nakon Nijemaca, trebalo smatrati došljacima, a  Nijemce autohtonima? Kao što vidite, zaplićemo se u pitanja ko je istinski starosjedilac negdje, i da li je u građanski koncipiranim društvima uopće umjesno pitati ko je negdje starosjedilac?

Ovo iznosim zato što smatram da je priča o autohtonosti vrlo zavodljiva, s jedne, i vrlo nepravedna, s druge strane.

Također, nije dobro danas vjere i religije u Evropi dijeliti na  “domaće“ i na  “došle“. To ne vodi nikuda. Evo, uzmemo li Bosnu za primjer, franjevci su u tu zemlju došli prije nekih sedam stotina godina, a sufije prije nepunih šest stotina godina. Šta to znači? Pa, u velikim vremenskim prostranstvima to znači sljedeće:  Ako sam ja sufija u Bosnu došao jučer, ti si franjevac u Bosnu došao prekjučer. Razlika je samo dan, jedan dan!

Na kraju, zapravo, sve izlazi na sljedeće: Važno je da i sufija i franjevac i isihast vole svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. A prošla vremena svakako se gube u nejasnim maglama i naslagama davnina.

Dakako, Vaše pitanje o  “autohtonim evropskim muslimanima“ smatram veoma važnim, pa i Vaše spominjanje rasističkih gledanja na muslimane danas. Doista, neke muslimane u Evropi, posebno zapadnoj, prate dvije vrste nevolje, “nevolja sa islamom“ i  “nevolja sa rasom“. Tim muslimanskim zajednicama koje žive u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ili drugdje u Evropi, ja  bih uvijek savjetovao da na evropski  način brane svoja prava. To preporučujem svim muslimanima u Evropi.

U Evropi imaju civilni sudovi, proklamirana su građanska načela, odluke sudova se poštuju, itd. Uvjeren sam da će muslimani u Evropi mnogo više postići i više dobiti kad svoja prava ostvaruju u skladu sa savremenim evropskim pravnim standardima i zakonodavstvom.

Ja nisam za to da muslimane po Evropi gledam u rušilačkim demonstracijama, ja nisam za sukobe… Život je kratak, potreban nam je mir, potrebno je da rahat dahnemo svojom dušom.

A kad je posrijedi Vaše pitanje o tome da li bi   autohtoni muslimani  Evrope trebali  biti glasniji, ja se slažem da bi oni, baš zbog svoga iskustva i svoje “evropskosti“ trebali biti prisutniji na sceni u Evropi gdje se govori o islamu i muslimanima. Pa i onda kad se raspravlja o islamskim ili muslimanskim vjerskim institucijama u Evropi, o tumačenju islama, o valjanom islamskom diskursu danas  u Evropi, itd.

Ponavljam, Evropa, naročito zapadna Evropa, sve od 1945. godine naovamo, napravila je impozantne korake na planu građanskih prava i sloboda, religijskih sloboda, ljudskih prava, ekonomije, kulture i civilizacije. I milioni muslimana imali su itekako velike koristi od takve otvorene Evrope.

Nama, evropskim muslimanima, Evropa je domovina. Potrebno je da je i mi sami, sa svoje strane, profiliramo kao svoju domovinu. Kad je neka kuća i naša kuća, lahko je na zid staviti lijepu arabesku ili okačiti jedan uramljen stih iz Diwana Hafiza Širazija.

- Evropa je u identitetskoj krizi koja se pogotovo izrazi islamofobijom. Koju ulogu ima Bosna u tome kao uzor tradicije i duha Islama u Evropi?

- Ima mišljenja da je Evropa u identitetskoj krizi. Ali ja smatram da je ta kriza prolazna. Duhovnu konstituciju Evrope utemeljuje kako grčko i helenističko nasljeđe, tako i Biblija, ali i srednjovjekovna islamska tradicija. Dakako, ja usrdno molim čitatelje ovoga intervjua da ovu riječ “srednjovjekovlje“ ne čitaju tako što će u njoj unaprijed zateći “mračne naslage“ i  “zaostalost“.

Naprotiv, islamsko srednjovjekovlje stasalo je i izraslo ispod trijemova medresanskih učilišta punih svjetlosti, punih univerzalnih naučavanja o čovjeku, Bogu, Univerzumu, itd. A mislim da je takvih svijetlih učilišta sa kršćanskim predznakom bilo i u Evropi. Dovoljno je o tome pogledati izvanredno djelo LUMIÈRES DE LA SAGESSE – Écoles médiévales dʼOrient et dʼOccident (SVJETLA MUDROSTI – Srednjovjekovne škole Istoka i Zapada),   Publications de la Sorbonne, Institut du Monde Arabe, Paris, 2013.

Islamofobije će biti manje ako evropski muslimani  (mislim na muslimane univerzitetske profesore, na obrazovane muslimane u medicini, zatim muslimane umjetnike, novinare, književnike, medijske ličnosti, itd.)  budu tumačili islam na način afirmiranja islama kao ovog trećeg važnog duhovnog temelja ili konstituenta Evrope.  Šta ja ovim mislim? Šta ja ovim hoću da kažem?

Dopustite mi da reknem barem tri stvari.  Prvo, potrebno je islam tumačiti na način sinteze, na način otvorenosti prema drugačijem. Danas se na mnogim stranama svijeta troši mnogo energije da se islam suprotstavi svem svijetu! Mnogi hoće da se islam izdvoji, da se izolira! To je pogubno s jedne, i intelektualno neodrživo, s druge strane. Tu, na tom području,  nalazi se zadaća obrazovane elite evropskih muslimana. Ali, pitam se u ovom kontekstu: koliko je evropskih muslimanskih intelektualaca  danas u Evropi spremno objasniti “islamske korijene“ mnogih bajki Braće Grimm?  Ili, koliko smo i mi, muslimanski intelektualci danas u Evropi, spremni pokazivati izravne utjecaje Abu Hamida Al-Gazalija (umro 1111.) na Immanuela Kanta? Ili nam je, pak, lakše, kazati da je Immanuel Kant nevjernik i time završiti cijelu diskusiju!

Nadalje,  da li smo mi, evropski muslimanski intelektualci, danas spremni da na evropskoj intelektualnoj i univerzitetskoj sceni branimo, na valjan intelektualan način, islam kao jednu veliku semitsku sintezu? Srednjovjekovna tumačenja islama bila su sintetska tumačenja islama, jedna otvorena tumačenja islama. Ta je, rekao bih, islamska sinteza kasnije postala jedna sredozemna kulturalna i civilizacijska sinteza. Ona je doprinijela da se razmjenjuju intelektualna, kulturna i privredna dobra s obje strane Mediterana. Mnogo više se trgovalo nego li što se ratovalo. Trebalo bi danas, u afirmiranjima projekata mira i saradnje, da muslimanski intelektualci ulože svoje intelektualne napore u svježa tumačenja islama, ona koja su otvorena prema pomirujućim glasovima sa kršćanske strane. Ne znam da li smijem reći da veliki glas Hansa Künga nije sve do danas našao i svoj adekvatan i pravovremen odgovor sa muslimanske strane.

Vratimo li se opet islamofobiji, rekao bih da stvari nisu tako jednostavne. Ne mislim da je Evropa, ona Evropa u svome projektu Evropske unije, protiv islama. Ima danas mnogo činilaca na djelu. Također, ja ne mislim da će Evropska unija krenuti za Pegidom, to bi bilo deplasirano, to bi bilo prvo protiv Evrope, pa tek onda protiv muslimana ili jevreja. Također, ja ne mislim da savremena Njemačka zaslužuje Pegidu. Pegida je prije svega jedna opasnost po Njemačku i Evropu, a tek na drugom mjestu po muslimane i jevreje.

Vratim li se Vašem pitanju, Bosnu i Hercegovinu smatram jednom velikom poviješću uspješnog susjedstva islama, pravoslavlja, katoličanstva i judaizma. Unatoč kataklizmi 1992-1995. godine, i strašnom genocidu počinjenom protiv bosanskohercegovačkih muslimana, ja mislim da na planu susjedstva ovih vjera i njihovih vjernika nije sve izgubljeno. Znate, sufije kažu: Sunce izgrije najjasnije nakon strašne oluje. U Bosni i na Balkanu potrebno je iznova razviti zastave mira i poštovanja. Tu su potrebni mali koraci, ali dobronamjerni. A projekti mira na Balkanu pomoći će cijeloj Evropi.

- Prof. Ferid Muhić piše o identitetu evropskih muslimana. Kako Vi tumačite taj identitet?

- Prvo, poznata su mi djela profesora Ferida Muhića, za neka sam napisao i recenzije. Drago mi je da on kao filozof razmatra muslimanske i islamske komponente Evrope. Drugo, evropski muslimani imaju više identiteta, tu se ne radi o jednom identitetu. Njihov islamski i  muslimanski identitet je, dakako, vrlo snažan. Ali, tu je još i nekoliko “dopunjujućih“ identiteta. Uzmimo za primjer muslimane Bošnjake i muslimane Albance. Oba naroda crpe osmanski identitet kad je posrijedi povijesno muslimansko nasljeđe i tradicionalna religijska muslimanska kultura. Idemo li dalje, Bošnjaci sudjeluju i u svojoj slavenskoj komponenti, Albanci tu komponentu nemaju. Itd. Kad su posrijedi Tatari, kao nesumnjivo muslimanski Evropljani, tu već imamo iskustvo istočne Evrope i islamskih akulturacija sa tamošnjim pravoslavnim   i katoličkim tradicijama, bilo lokalno ili regionalno. Itd.

Ono što ja kao bosanskohercegovački  musliman i islamski teolog i, ako tako mogu za sebe reći: kao neko ko pokušava biti prepoznat književnikom sa Balkana, zamjerim vodstvu velikog broja arapskih i indo-pakistanskih dijasporalnih zajednica diljem Evrope, jeste jedno otudašnje i Evropi nejasno tumačenje islama. Usudio bih se kazati da je to tumačenje ponegdje naglašeno tribalno.  Da budem jasniji: zašto se u tzv. pakistanskim ili u tzv. bangladeškim džamijama ne bi petkom na hutbanskim besjedama, nakon onog pobožnog proslova gdje spomenemo Boga i Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., zašto se potom ne bi  govorilo o Džavid-nami Muhammeda Iqbala, ili o njegovoj “Obnovi vjerske misli u islamu“, itd.  Iqbal je jedan veliki evropski student, i pritom nesporna muslimanska veličina u savremenom dobu. A ima pored Iqbala i mnogih drugih.

Evropski muslimani, ne samo oni porijeklom iz Indije, ili Pakistana, Bangladeša, sjeverne Afrike ili Turske, već i muslimani Balkana, treba da se oslanjaju na svoje ovdašnje evropske autoritete u tumačenju vjerskih postulata islama, u promišljanju islama, tumačenju islama, pa, ako hoćete, i u afirmiranju islama! Sufijski velikani kažu: “Budi sin svoga vremena“ ili  “Budi kćerka svoga vremena!“ To znači da na sebe treba da preuzmeš odgovornost u davanju odgovora na dileme i pitanja iz svoje savremenosti. I u jeziku svoje savremenosti.

- Vaš roman “Pjesme divljih ptica” tematizira pitanja identiteta, religije, politike i kulture koja se iz historičkog okvira mogu prenijeti na sadašnja vremena. Možete li opisati namjeru Vašeg romana i njegov značaj za današnje čitatelje?

- Moj roman  “Pjesme divljih ptica“ govori o današnjoj muslimanskoj sceni, ili, ako hoćete, o današnjoj islamskoj sceni u tradicionalnim zemljama islama. Ako iz toga svijeta danas bježe ljudi prema Evropi i Zapadu, ako u hiljadama ginu i kopnom i morem da bi se domogli Evrope i Zapada, onda vidite da u tim zemljama nešto golemo nije uredu!

Znam, znam i sve sam uzeo u obzir kad gledam tu današnju izbjegličku katastrofu. Uzeo sam u obzir i zapadne prste u velikom dijelu političkih odluka i kretanja u tradicionalnim zemljama islama, ali se sami današnji muslimani od ove strašne kataklizme u Siriji, Jemenu, Iraku, itd. ne mogu nikako amnestirati od krivice i odgovornosti.

Moj roman “Pjesme divljih ptica“ govori, na jedan ili više literarnih načina, u šta se vjera općenito, i islam posebno, može upotrijebiti i ujarmiti, s jedne, i u šta je vjeru, pa i vjeru islama, dobro moralno upotrijebiti, s druge strane.  Filozof Hasan, jedan junak iz tog romana, kaže: “Čovječe, ti se Bogu moliš da se potvrdiš čovjekom! A ne da bi kroz svoje molitve imao ambiciju da postaneš Bog!“

Danas ima muslimana i muslimanskih grupacija koje misle da činjenica  što su revnosni vjernici njima daje za pravo da čine najgnusnija zlodjela po svijetu!

U najkraćem, to je poruka moga romana “Pjesme divljih ptica“. A taj roman je sam po sebi jedan poziv da raskrivamo radost islama ne samo u Kurʼānu i Sunnatu, već i u filozofiji, književnosti, pjesništvu, umjetnosti. To da ima Bog i da Bog jeste – to je razlog za uzvišenu radost kod čovjeka. Mislim da je to jedna od glavnih poruka islama u svim njegovim povijesnim ostvarenjima.

Zato se moj roman  “Pjesme divljih ptica“ pita: Čemu danas ovako veliki broj muslimana sa smrknutim licima? Čemu? I zašto?

- Koliko je – sa Vaše perspektive – važno znanje o evropskoj historiji, filozofiji i kulturi za muslimane ovog kontinenta, da bi mogli razumjeti okolnosti, držati svoj stav i doprinijeti evropskoj zajednici?

- Već sam govorio da evropski muslimani u Evropi treba da gledaju svoju dragu domovinu, da je sa svoje strane profiliraju kao kontinent koji je i njihov. Kažem i njihov, a ne samo njihov! Pri svemu ovom, evropski muslimani se trebaju učiti pluralnosti, ali to je tema za poseban razgovor.

Evropa ima veliku književnost, veličanstvenu filozofiju, da i ne govorim o umjetnosti, itd. Muslimani sve to treba da izučavaju. Nažalost, malo je danas krupnih bogataša muslimana koji će se mašiti za džep i platiti da se diljem Evrope uspostavi makar deset dobrih univerzitetskih odsjeka i instituta za evropske muslimanske, ili za evropske islamske studije. To je jedna velika nevolja.

A druga nevolja sastoji se u tome što evropski muslimani, u pravilu, nisu sposobni, ili nisu voljni, čitati djela o islamu napisana perom nemuslimana Evropljana. Izuzmem li noviju generaciju muslimanskih profesora na evropskim univerzitetskim katedrama, mislim da je mali procenat muslimanske intelektualne, studentske ili srednjoškolske populacije u Evropi koja je uopće čula da Goethe ima svoja mnoga islamska mjesta i stranice, pa i knjige o islamu, da je Annemarie Schimmel cijeli život posvetila izučavanju islama i kao vjere, ali i islama kao plethore povijesnih ostvarenja, itd. Tu je i Eva de Vitray-Meyerovitch, i deseci evropskih  velikana koji su izučavali islam, Nijemaca, Francuza, Engleza, Rusa… Kad spomenuh Ruse, ima prijevod Kurʼāna na ruski od Ignatija Julijanoviča Kračkovskog, to je remek djelo ne samo prevodilaštva, već, mislim da nije bogohulno reći, same ruske književne tradicije…

Ali, eto, mi muslimani često mislimo da smo sami sebi dovoljni. Kao da ne znamo da je dragi Bog iz Svoje mudrosti dao svijet tako da je u njemu svaka današnja vjera jedna puka manjina u odnosu na ostalo čovječanstvo. Kad uzmete sve kršćane danas, oni su manjina u odnosu na ostale nekršćanske vjernike skupa na zemlji. I muslimani su manjina u odnosu na sve ostale nemuslimanske vjere i vjernike   na zemlji. Isto je i sa budistima, šintoistima, jevrejima pogotovu…

Nekada su muslimani proučavali druge vjere jer su polazili iz svoje univerzalnosti. Al-Biruni, Ibn Hazm, zatim Šahrastani, itd., to su muslimanski klasici koji su proučavali nemuslimanske svjetove oko sebe. Mi, današnji muslimani, ili većina nas, počeli smo robovati jednom parohijalnom mentalitetu i učahurenosti.  Čini mi se da nikada prije nismo bili takvi.

U prilog tome želim navesti i ovo: Ovih godina ja prevodim Ibn Nadimov Fihrist (Katalog) na bosanski. Djelo je napisano prije gotovo jedanaest stoljeća. Tu u tom Ibn Nadimovom Katalogu vidite jedan Bagdad u kojem sve vjere, i muslimani i kršćani i jevreji i razne druge sekte žive zajedno i stvaraju jednu veliku civilizaciju, kasnije su je povjesničari označili islamskom. Usporedite li Bagdad iz vremena Ibn Nadima (deseto stoljeće) sa današnjim Bagdadom u ruševinama u dvadeset i prvom stoljeću – posve je jasno da ćete, nakon te komparacije, briznuti u plač!

Svim ovim što Vam navodim želim reći samo to da je izučavanje evropskih prinosa svjetskoj kulturi i civilizaciji muslimanski imperativ. To muslimani trebaju činiti čak i onda kad su svjesni, kao i drugi Evropljani, velikih i strašnih kataklizmi dva svjetska rata koja su krenula iz Evrope.

- Kako bi muslimani trebali tretirati medijske napade i kritiku njihove vjere? Često se spominju hidžab i druge teme koje nisu toliko relevantne u Islamu ali se uvažavaju  u medijima, pa ih često i muslimani uvažavaju. Da li bi trebali drugačije razmišljati o prioritetima u našem vremenu i našoj okolini?

- Da, o prioritetima uvijek treba razmišljati. Ali, kad o njima razmišljamo imadnimo, rekao bih, jedan sufijski odnos, jednu “sufijsku metodologiju“. Naime, muslimani ni o čemu u islamu, i iz islama, ne treba da raspravljaju na ljutit način, bijesno, srdito i zapjenušano. Mi muslimani ne treba da islam prikazujemo kao jednu tešku, strašnu i zastrašujuću stvar.  Takvo zastrašujuće prikazivanje islama ne treba ni nama muslimanima, a ni drugima!

A sada mi dopustite da se pobliže usredotočim na Vaše pitanje.  Medijski napadi na islam i medijska (ili umjetnička, ili intelektualna) kritika islama, ili nečeg u islamu, ne smije na muslimanskoj strani pobuđivati rušilačke demonstracije, niti svakovrsno nasilje. Ne.

Ja sam protiv nasilja, ja sam protiv rušilačke zaštite islama i islamskih vrijednosti. Gdje je, onda,  izlaz? – pitaćete me.  Ako je nas muslimane neko vjerski uvrijedio izlaz su evropski sudovi, evropska pravna procedura. Kad muslimanka ili musliman iz Münchena misli da ju je neko “vjerski“ uvrijedio, neka nađe advokata i neka tu stvar tuži. Također, i u slučaju kad smo mi evropski muslimani nekog vjerski uvrijedili, izlaz su evropski sudovi, evropska pravna procedura.

Drugo, podsjećam da su sve uvrede koje su protivnici Muhammeda, a.s., upućivali njemu ostale zabilježene u Kurʼānu kao tekstualna evidencija same Objave. Podsjećam, Muhammeda, a.s., nazivali su “čarobnjakom“,  “pjesnikom“, “plemenskim vračem“, “proricateljem“, “onim koji pripovijeda drevne mitove“,  k tome, govorili su mu da krade sadržaje iz Biblije, itd. O svemu ovome, ovim optužbama,  mi posve jasno čitamo iz Kurʼāna. Da li je Muhammed, a.s., proganjao te ljude koji su ga za sve to potvarali? Nema dokaza da ih je proganjao. Naprotiv, trpio bi i činio dobra djela. Postio bi, dijelio milodare, itd.

A sada da reknem nešto i o hidžabu kad me već o tome pitate. Prvo, kad smo kod hidžaba ni tu ne treba islam prikazivati kao nešto strogo, strašno i opresivno. Drugo, mislim da je pravo na hidžab one muslimanke koja hoće da ga nosi jednako pravu muslimanske koja neće da ga nosi, ali se i dalje smatra muslimankom, u svojoj lijepoj frizuri, u svojoj  “gologlavosti“. Ni ona u hidžabu, a ni ona koja nije u hidžabu nisu izvan Božije milosti.

Dakako, znadem i ja a znade i ona “gologlava“ muslimanka u lijepoj frizuri za obrednu upotrebu hidžaba.   I ona će tada poslušati tradiciju islama,  poslušaće zahtjev namaza, i tada obući ili staviti hidžab na onu svoju lijepu frizuru, itd.

Ali, vrlo je važno ovdje spomenuti da Kurʼān u pogledu odjeće, bilo koje, muške ili ženske, pravi jednu veličanstvenu gradaciju. Naime, Kurʼān u suri 7:26  kaže: “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja!“ (Aber das Kleid der Gottesfurcht ist besser).

U najvažnije muslimanske prioritete danas smatram projekte relaksiranja unutarmuslimanskih rasprava o islamu.

Mi muslimani treba da budemo svjesni sljedeće stvari: U islamskoj povijesti desile su se nekada neke ružne stvari, i one su sada ireverzibilne, npr. desila se bitka na Siffinu (657. godine). Zna se ko je bio ubica četvrtog halife Alije, zna se da je halifa Alija ubijen 661. godine, znaju se i mnoge druge stvari.  Ali, usprkos tome što se to sve znade, ključni problem  kod mnogih muslimana danas u tome je što ne nalaze načina da se trezveno odnose prema davnim događajima u povijesti islama. Događajima koje ni na koji način ne možemo promijeniti.

Nije izlaz u novim priređivanjima Siffina i Karbala, već je izlaz u univerzaliziranju islamskih učenja i poruka, u nadilaženju regionalnih i lokalnih muslimanskih inata i zavada. Eto,   upravo kroz promoviranje islamske univerzalnosti danas muslimanski intelektualci, književnici i filozofi treba da pomognu islamu.

Komentari nisu dozvoljeni.