Hrvoje Vranješ, Pet pjesama

Druga šibica

Dok je palio kuću u kojoj je Pivačuša
svezala pupak mojoj braći i meni
je li nas mrzio ili je bio tajno sretan što nismo u njoj?

Koga je imao pred očima
i koje krivice se sjetio: očeve, djedove ili pradjedove?

Je li mu se barem jednom šibica ugasila
i je li dvojio treba li posezati za drugom?

Dugo li je gorjela?

 

Šapat i šum 

Nevjernici pišu knjige da žive
kad jednom umru,
a  vjernik koji piše malene je vjere
jer dovoljno je biti u Bogu,
u njegovoj vječnoj misli
opušteno zaboravljen,
neupamćen

Život vjernika je šapat u planini
od kojeg je jači lepet krila
u daljini
i kratki šum suhe trave
koji nastane od cvrčkovog skoka
s jednog mjesta na neko drugo,
nepoznato

 

Low battery 

Kad je Stvoritelj napuštao svijet,
osim presvlake za vrući vikend,
češlja, higijene i jednoga peškira,
u kufer svoj stavio je novi smartfon
s 12-megapikselnom iSight kamerom,
cool aplikacijom za prepoznavanje lica
i  baterijom koja u stanju mirovanja traje tisuću godina.
Već je isprobao telefon praveći selfije s Adamom i Evom:
prvo im je u kadar upala zmija
pa je čitavu stvar ponovio nekoliko puta.
Jedan klik kod stabla života – ta je ispala mutna,
kod druge i drveta spoznaje zaboravio je upaliti blic.
Poslije je s Mojsijevim štapom išlo lakše:
u kadar bi stao čitav Izraelski narod
ali mu se nisu u pozadini dopale piramide.
Kad je došao na red Isus
već mu se žurilo da ne zakasni;
u drugom svemiru, naime, pravili su planete
i stvarno je htio vidjeti još jednom
sintezu prvih aminokiselina.
Na odlasku je samo dobacio: evo vam moj broj
javite ako se što desi.
Zbog pozadinskog zračenja
od pet milijuna tristodvadestosam tisuća i sedmog velikog praska
nestalo je signala.
Dok je čekao između dva treptaja svoga oka
ultrabrzu bežičnu vezu
kažiprstom je skrolao na fotografije
i u tom tisućugodišnjem trenu
sjetio se da nije ponio punjač.
Pametni telefon zaboravnom Bogu se ugasio
i on se zabrinuo:
Što ako djeca budu zvala
a ja nisam online?

 

Tajna veza 

Moj Bog i Marko Vešović
u neraskidivoj su vezi
Prvi nastavlja postojati
dok živi onaj drugi

Imate sreće, Gospodine Bože,
da je nevjernik Marko
stvorio pjesme

 

Šta čita Bog 

Otkad sam otišao iz habita
pokušavam napisati pjesmu
o trenutku kad sam prestao
u Boga vjerovati,
kao ona žena iz Vešovićeve pjesme
kad je njezinoj prijateljici srpski snajperist
„ustrijelio dijete u naramku“.
Onda sam shvatio da se to desilo
kod prvog čitanja baš tog stiha.
Ali žilav je Bog
i ne da se izbrisati lako.
Do posljednjeg stiha
i „praznih ruku“
opet bi mi došao.
Uplakan, oborena pogleda.
Kaže: i on je čitao Marka,
stid ga čovjeku pogledati u oči.

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.