Ljudska pustinja

24. 7. 2016.

Da je dizajn naslovnice hrvatskog prijevoda knjige Miroslava Volfa Allah: kršćanski odgovor navodno „uznemirio duhove“, o tomu se nedavno moglo čitati u  riječkome Novom listu (Križanje Allaha – autocenzura kao čin tolerancije, Denis Romac, Novi list, Pogled, 16. 7. 2016). A duhovi su se, opet navodno, uznemirili zbog toga što je na naslovnici knjige riječ ALLAH prelomljena u formi koja može sugerirati formu križa. Knjiga je s tako dizajniranom naslovnicom izašla u izdanju riječkoga izdavača Ex libris, a Synopsis, sarajevski suizdavač knjige (kao i izabranih djela Miroslava Volfa, te i drugih teoloških edicija Ex librisa), dogovorio se s uredništvom Ex librisa (u Rijeci urednik Zoran Grozdanov, u Sarajevu Ivan Lovrenović), da na naslovnici njegovoga dijela naklade riječ ALLAH bude prelomljena „normalno“. Time je cijela stvar završena, i što se tiče duhova, nije registrirana nikakva povišena uznemirenost.

Ali jest tim povodom Novi list organizirao temat, na sudjelovanje u kojemu je pozvano šestoro autora (pisac knjige Miroslav Volf,  dizajner Damir Bralić, Davor Džalto, Viktor Ivančić, Amila Kahrović-Posavljak i potpisnik ovih redaka). Stjecajem meni nepoznatih okolnosti, temat nije objavljen u Novome listu, nego samo spomenuti novinarski tekst, u kojemu se citiraju i parafraziraju mjesta iz svih šest autorskih tekstova, a ovi su, pak, u cjelini objavljeni na web-portalu Prometej.ba.

Mislim da je osobite pažnje vrijedno  razmišljanje Miroslava Volfa, u kojemu stoje i slijedeći redci:

„Pobornik sam slobode govora i slobode umjetničkog izražavanja. Država nema prava propisivati što se može a što ne može javno govoriti, osim ako taj govor nedvojbeno potiče na nasilje. Trebamo se opirati vjerskim i sekularnim autoritarijancima staroga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime vjerske, kulturne i ideološke čistoće. Ne trebamo popuštati ni progresivcima novoga kova koji nastoje kontrolirati govor u ime pogrešno shvaćene političke korektnosti. Nitko nema pravo suzbijati govor drugih samo zato što ih isti vrijeđa.

Godine 2009. u sporu koji je nastao oko knjige Jutte Klausen The Cartoons That Shook the World, savjetovao sam Sveučilištu Yale da ne pretiskavaju ozloglašene danske karikature u knjizi, kako je to tražila njena autorica. Kada je Damir Bralić osmislio dizajn za hrvatski prijevod moje knjige Allah: Kršćanski odgovor — Allah ispisan u obliku križa — usprotivio sam se tom njegovom estetski impresivnom ostvarenju, bar što se tiče izdanja za Bosnu i Hercegovinu. Zašto? Je li se netolerancija drugih do te mjere ukopala u moju samosvijest da je proizvela samocenzuru? Ne bih rekao. Jer moj se savjet ustvari uopće nije ticao prava. Smatram da je Yale University Press imao pravo da pretiska danske karikature. Smatram da smo svi mi, koji smo bili uključeni u rad na hrvatskom prijevodu moje knjige, imali neosporno pravo objaviti je sa križolikim Allahom na naslovnici.

No, činjenica da imam pravo na slobodu govora i izražavanja, te činjenica da vi nemate pravo suzbijati moj govor kada vas isti vrijeđa; drugim riječima, činjenica da imam pravo vrijeđati vas, ne znači da je u svakom slučaju dobro to i činiti. To što imate slobodu vrijeđati druge, ne znači da će se uvrede kojima zasipate druge na neki način pretočiti u vrline. Uvrijediti nekoga znači učiniti mu nepravdu. Činimo nepravdu ismijavamo njihove fizičke ili psihičke mane ili seksualnu orijentaciju. Na sličan način, kada se javno rugamo nečemu što pojedinci smatraju svetim, nečemu što im daje osjećaj identiteta i orijentaciju u životu, činimo im nepravdu. Štoviše, nepoštivanjem koje se iskazuje vrijeđanjem onoga što ljudi smatraju svetim razara se socijalna kohezija pluralističkih društava i potkopava sposobnost sudjelovanja u javnim raspravama o općem dobru.

Kad su u pitanju prava, situacija je jednostavna i može se izraziti u vidu pravila: nikada ne kršite pravo osobe na slobodu govora i nikada se ne odričite prava na slobodu govora. Kad je u pitanju vrlina, situacija je složena i ne može se adekvatno izraziti jednostavnim pravilom. Umjesto toga, treba nam mudrost ljubavi: sposobnost da se empatično stavimo u položaj drugih i raspoznamo učinak koji naš slobodni govor ostavlja na njih; voljnost, ako je potrebno, da prilagodimo naš govor kako bi pokazali primjereno poštovanje prema njima.“

Svome, pak, kratkom prilogu dao sam naslov Ljudska pustinja. Evo ga u cjelini:

To, kako se u knjizi Allah, kršćanski odgovor Miroslav Volf svojim temeljnim pitanjem - vjeruju li muslimani i kršćani u istoga Boga - bavi smještajući ga u realni životni i društveni kontekst današnjega strašnog svijeta, te tragajući za argumentacijom koja sadrži razloge i pretpostavke za harmonične, a ne konfliktne odnose muslimana i kršćana u takvome svijetu, bio je za ovoga čitaoca jedan od najvažnijih aspekata Volfovih istraživanja i propitivanja.

U našem iskustvu, općenito postjugoslavenskom, ali naročito i specifično krvavom bosanskohercegovačkom, to je aspekt koji osim načelne i teološko-teorijske ima i konkretno svakodnevnu i praktičnu dimenziju, pa iako se Volf Bosnom gotovo uopće ne bavi, njegova knjiga kao da je sva uronjena u bosansko iskustvo, ili, ako hoćete, kao da sva izranja (i) iz njega.

Poslije međuvjerske i međunacionalne katastrofe koja je tehnički okončana prije dva desetljeća ali čije posljedice još uvijek pulsiraju kao otvorene rane, a na čijem nezacjeljivanju predano rade elite, političke, vjerske i druge, što je ono što ljudima različitih vjersko-tradicijskih identiteta (danas tako žestoko obnovljenih i politički konfrontiranih) stoji na raspolaganju kao sredstvo obnavljanja poželjnih ili barem snošljivih odnosa, pa onda i obuhvatnije društvene kohezije?

Slušamo krupne riječi i zaklinjanja – na jednoj strani zazivanja idealne (iluzorne?) harmonia abrahamica (koja se uvijek na kraju pokaže tek kao smokvin list za različite profane marifetluke), na drugoj oholo načelne, vankontekstne deklamacije o pravu na apsolutnost slobode izražavanja, a do danas nismo izumili bolje sredstvo od obične situacijske etike, od neetablirane i nenormirane prakse suživota koja se temelji na obzirnosti spram najbližega vjerski i tradicijski drukčijeg - spram njegovih svetinja i simbola, ili kulturalnih običaja. To – elementarna obzirnost i uviđavnost – jest možda skromno i malo, jest lomno (kao što nam je pokazalo bratsko klanje 1992-95), jest na svoj način i pesimističan pogled na naše mogućnosti, ali ako bismo to sredstvo prezreli i odustali od napora na njegovoj reafirmaciji, što bi ostalo među nama? Bojat se, samo ljudska pustinja nerazumijevanja, nepovjerenja, omraze.

Ivan Lovrenović

Komentari nisu dozvoljeni.