Hans Küng, Islam, put spasenja? Muhamed prorok? Kur’an – riječ Božja?

“Svjetske religije u dijalogu”: tako je 1982. na velikim žutim plakatima najavljeno naših dvanaest dijaloških predavanja. Svako pojedino uz točan datum i temu, ponedjeljkom (ili petkom) od 20 – 22 sata. A uspjeh je dijaloške serije spektakularan: najveća predavaonica Sveu­čilišta puna je ili prepuna, ponekad se dodatno vrši prijenos u drugu predavaonicu. Oko tisuću slušatelja napeto prati referat, koreferat i raspravu. Prva četiri predavanja posvećena su islamu. Profesor Josef van Eess svake od te četiri večeri, unutar svoga ograničenog vremena, umije sjajno, precizno i informativno uvesti u jedno od četiri velika kompleksa pitanja. Njegova mi se zadaća čini lakšom od moje. Ne samo zato što za mnoge slušatelje iznosi mnogo toga novog o islamu dok se ja moram boriti s odavna poznatim kršćanskim naucima i dogmama, nego i zato što često uspijeva razvedriti naš auditorij sebi svojstvenom ironijom gdje se meni, u mojim kršćanskim odgovorima, pretežno nameće teološka ozbiljnost. Nakon što sam u pripremnoj fazi, kao što je dogovoreno, pročitao njegova četiri ekspozea, jasno mi je da ne bi imalo puno smisla teološki uzvraćati točku po točku. Moram, naprotiv, nastojati da u velikom luku stvaram vlastite kontekste u svrhu ‘kršćanskih odgovora’.

Već mi prva večer donosi krajnje nezgodna fundamentalna pitanja koja tradicionalna kršćanska dogmatika najčešće zaobilazi, ili na njih odgovara dvoznačno, a ponekad i jednoznačno negativno. Odgovore na ova pitanja već sam za svojih rimskih studijskih godina dijelom iznova razmatrao.

Prvo temeljno pitanje: Može li i islam biti za ljude put vječnog spa­senja? Moj odgovor je jednoznačno: da. Do Koncila je Katolička crkva zastupala dogmu: ‘Izvan Rimokatoličke crkve nema spasenja.’ Sada se, međutim, mogu pozvati na Drugi vatikanski koncil. On u Konstituciji o Crkvi čl. 16. daje odgovor na ovo pitanje koji je miljama ispred onog Ekumenskog vijeća crkava koje je i danas nejedinstveno po pitanju spasenja izvan kršćanstva: ‘Vječno spasenje mogu, naime, postići i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskrena srca tragaju za Bogom te pod utjecajem milosti nastoje djelom ispuniti njegovu volju koju su spoznali po glasu savjesti.’ A što se tiče osobito muslimana, u istom članku 16 Konstitucije o Crkvi glasi: ‘Naum spasenja obuhvaća i one koji priznaju Stvoritelja, među koje pripadaju u prvom redu muslimani; priznajući da drže Abrahamovu vjeru, oni se s nama klanjaju Bogu jedinom i milosrdnom, koji će suditi ljude na Sudnji dan.’

Drugo temeljno pitanje, preko kojeg je Drugi vatikanski koncil iz neprilike prešao, glasi: je li Muhamed zaista bio prorok? Ja na to pitanje nedvosmisleno odgovaram: da. Muhamed, koga se u Kur’anu češće naziva ‘upozoriteljem’ (sura 17,105; 25,56; 33,45), a on jednom prilikom i sam sebe tako naziva (sura 46,9), nije htio biti ništa do li Božji glasnik i naviještati Božju riječ, a ne svoju vlastitu. Ni kršćani ne mogu osporiti da očito postoje paralele između Muhameda i proroka Izraelovih te da mu stotine milijuna ljudi u Arabiji i u cijelom svijetu može zahvaliti na vjeri u jednoga Boga. Prorok ne mora nužno biti veliki svetac; na kraju se i starozavjetni prorok Ilija dovodi u vezu s djelima nasilja. Mnogi kršćani, prije svega, ne znaju da prema Novom zavjetu postoje proroci i nakon Krista te da u Pavlovim zajednicama zauzimaju čak drugo mjesto nakon apostola, što se može pročitati u Prvoj poslanici Korinćanima (12,28). Muhamed se također poziva na Isusa i proroke Izraelove i na jednoga ‘Boga’. A arapska riječ za Boga je ‘Allah’. Ni milijuni arapskih kršćana nemaju za Boga drugu riječ doli ‘Allah’! Time naravno još nipošto nisu riješeni svi teološki problemi. Osobito je teško treće temeljno pitanje:

Mogu li, s kršćanskog motrišta, barem muslimani u nasljedovanju svog proroka priznati Kur’an kao Božju riječ? Unatoč svim očitim nedoumicama, na ovo pitanje također odgovaram nedvosmislenim: da. Muhamed, prema vlastitom samopoimanju, nije svoju poruku iznjedrio iz samoga sebe, to nije naprosto njegova riječ, nego je Božja riječ. Već sam u raspri s Karlom Barthom uvijek iznova ukazivao na univerzalne perspektive kako hebrejske Biblije (od prvih stranica Knjige postanka) tako i Novog zavjeta (osobito u Poslanici Rimljanima, u Djelima apostolskim i u Ivanovu proslovu): ‘svjetlost’ i ‘objava’ postoje i izvan Biblije.

Sve to, dakako, ne znači da Kur’an riječ po riječ mora biti nadah­nut, kao što se to dugo vremena pogrešno pretpostavljalo i za Bibliju. Naprotiv, ne bi li trebalo – to je iskreno rečeno moje kritičko povratno pitanje upućeno muslimanima (a sjećam se razgovora u Afganistanu) – povijesnost te poruke, objavljene u 7. stoljeću poslije Krista, shvatiti isto tako ozbiljno kao i povijesnost biblijskih knjiga? Dakle, ne bi li se trebalo, kao što se dogodilo s Biblijom, odvažiti na povijesnokritičku egzegezu Kur’ana?

No, oprez: ova tri ugrubo formulirana odgovora, zajedno su s povratnim pitanjima, na predavanju diferencijalno prezentirana te prerađena i dopunjena za tiskanje kao što zainteresirani čitatelj može pročitati u dvije godine poslije objavljenoj knjizi Kršćanstvo i svjetske religije (Christentum und Weltreligionen, 1984).

I tako se naredne tri večeri nastavljalo govoriti o islamu u ekspozeima i odgovorima uz problemske sklopove: država, pravo, kultura (suniti i šiiti); uz sliku Boga i islamsku mistiku, sliku čovjeka i društva; uz islam i druge religije, uz položaj Isusa u Kur’anu. Josef von Ess i ja možemo s pravom ustanoviti da nismo izostavili nijedno ‘vruće’ pitanje. U svim svojim odgovorima težim dvjema stvarima: u prvom redu kršćanskoj samokritici u zrcalu islama ali zatim i kritici islama u svjetlu kršćanske poruke, pri čemu vodim računa da uvijek isto uspoređujem s istim.

Postale su evidentne konvergencije i divergencije. Nekima su moji odgovori još isuviše ‘kršćanski’, drugima premalo ‘kršćanski’, jednima preotvoreni, prepopustljivi, pluralistički, drugima preuski, isuviše ograničavajući i autoreferencijalni. U svakom slučaju, ispred svih ostalih priloga odlikuju se činjenicom da ne zrcale školsku dogmatiku normalne teologije nego se zasnivaju na suvremenoj povijesnokritičkoj egzegezi i povijesti dogmi, što kršćanski dogmatičari često zapo­stavljaju – a sve u okviru suvremene teološke paradigme. No, ujedno mi se sve više otvara svjetskopovijesni obzor međureligijskog dijaloga.

(Hans Küng, Doživljena čovječnost: Sjećanja, sv. 3, Ex Libris, Rijeka – Synopsis Sarajevo 2016, prevela Blanka Will)

Komentari nisu dozvoljeni.