Miljenko Jergović, Veliki roman o Grbavici

O knjizi Damira Ovčine Kad sam bio hodža

Grbavica je sarajevski kvart koji se 2. svibnja 1992. našao izvan grada. Tog dana prvoga velikog granatiranja s Vraca su se spustili transporteri JNA, praćeni lokalnim teritorijalcima i četnicima iz Srbije, blokirali Grbavicu i u sljedećih nekoliko dana utvrdili sve prilaze prema naselju. Miljacka je postala granica između dva svijeta, i to će ostati sljedeće tri i pol godine, nakon čega će, na osnovu sporazuma u Daytonu, Grbavica biti mirno reintegrirana u Sarajevo.

Ono što se u tom vremenu zbivalo u grbavičkim neboderima i zgradama, na ulicama, po haustorima i u šoping centru, najmračnija je priča bosanskoga rata. Sudbine ljudi koji su živjeli u tim stanovima, Muslimana, Hrvata, a onda i Srba koji su odbili da budu okupatori svojih susjeda, ostaju zatajene, skrivene i neispričane, jer nikome, nijednoj nacionalnoj politici nisu potrebne ni pogodne. Njihov je slučaj neusporediv s bilo čime što se zbivalo ne samo u ratovima devedesetih, nego i u Drugome svjetskom ratu. Živjeli su u svome kvartu, uglavnom u položaju roblja, ovisni o milosti svojih gospodara, kao u koncentracijskom logoru. Pritom, logoru koji je na prvoj crti fronte.

Užas Grbavice ogleda se i u tome što je legenda o njoj potisnuta u zaborav čim je naselje oslobođeno. Život se nastavio u istim zgradama i stanovima, a ono prije potonulo je u muk. Kao i svaka stvarno velika književna tema, i Grbavica je bila neprenosiva i neizgovoriva.

Damir Ovčina bio je 1996. mladi, vrlo daroviti pjesnik, s tek objavljenom knjigom pjesama, koja je nosila naslov “Jesenji dani”. Njegov upad u književnost i u svijest svoga čitatelja bio je silan. Kao udarac noge u vojničkoj čizmi, kasno noću, u vrata stana. Iza tih je pjesama stajala jaka stvaralačka samosvijest, izgrađena stilska osobenost i načitanost. Te je godine Damir Ovčina bio jedan od dvojice-trojice najzanimljivijih novih bosanskohercegovačkih pisaca, u generaciji što je izvrla već u prvim poslijeratnim mjesecima. Ali, za razliku od nekih drugih, Ovčina niti je izašao izvan sarajevskih i bosanskih okvira, niti nastavio objavljivati u očekivanom ritmu. Anoniman na prostorima zajedničkog jezika, pjesnik za onih nekoliko čitatelja – što nipošto nije malo – koji još umiju čitati.

Dvadeset godina kasnije, ljeta 2016, pred prvo izdanje Buybookova međunarodnog književnog festivala nazvanog Bookstan (kao Pakistan, Kazahstan, Apsurdistan…) izašao je prvi roman Damira Ovčine, naslova “Kad sam bio hodža”. Dva mjeseca kasnije, u sporom ritmu i iz velikih daljina što su se u međuvremenu stvorile, do mene stiže ova knjiga. Uzimam ju jedne večeri, drugoga rujanskog tjedna. Bez velikih sam očekivanja, a pomalo i bez interesa za sarajevsku ratnu temu. Prolazi vrijeme, ljudi se mijenjaju, Sarajevo postaje planetarna pop-kulturna legenda, a rat u kojem sam i sam proveo mnogo više vremena nego što sam smio provesti, postao je nacionalno blago jedne nacije, koja je u njemu stradala i u njemu se žrtvovala. Toj naciji ja ne pripadam, ali i da nije tako, ne bih to blago uzimao na sebe i u sebe. Legenda o sarajevskoj opsadi, onakva kakvu danas znamo, s tom opsadom i s nama unutar nje baš i nema previše veze. Zato nisam imao velikih očekivanja od romana koji sam, ipak, počeo čitati.

Prve rečenice u knjizi: “Napadalo do vrha snjegobrana. Otac s lopatom ispred zgrade. Na njemu tankerica. Okrenut leđima. Ja prtinom preko parkinga. Snijeg s grane bora oblikujem u grudvu. Padne pred lopatu. Oči mu zelene.” Uvođenje u priču preko stilskih posebnosti. Ovčina izbjegne glagol gdje god to iskaz dopušta. Roman je, od početka do kraja, pun tih skrivenih, podrazumijevanih glagola. A rečenice, uglavnom, kratke. Ali ne tako da sijeku misao. Ni tako da su gole, puste. Ovčina pokušava pisati tako da čitatelj prestane primjećivati rečenice, i da mu priča poteče preko njih, kao rijeka, bez objašnjenja, mudrih zaključaka, unutarnjih preživljavanja, iskazanih emocija i strahova. Ima samo ono što se događa. I ono što se osjeća.

Roman je o Grbavici. Pročitao sam ga u tri dana, tako da mi je ostajao u grlu. I nije u skladu s novom legendom o opsadi. Da je takav, ne bi ga se dalo čitati, možda ni napisati.

Glavni lik, ne sjećam se da je igdje rečeno kako se zove – zapravo znam da nije – onog se dana pred zatvaranje Grbavice našao tu, u stanu u kojem inače ne živi. Nailazi patrola, oduzima mu ličnu kartu, kažu da će ga provjeriti, i neka se nigdje ne miče. Na katu ispod živi malo starija djevojka s bakom, ispravnoga, pače vrlo kurentnog prezimena. Ona mu se nađe pri ruci, tako da se pomalo i zaljube, a onda nešto i bude između njih. Što to bude, Ovčina iskaže na jedinstven način. Nema u suvremenim književnostima ovoga jezika takvih opisa ljubavnoga čina.
Nekoliko dana kasnije on završi u radnome vodu. S istim takvim nevoljnicama raznosi bijelu tehniku iz stanova iz kojih su nestali stanari. Kako su nestali? Na razne načine. Ako ne raznosi tehniku, onda sakuplja mrtve. Muslimane i ponekog Hrvata. Nose ih gore u brdo, i tamo zakopavaju u plitke jame. Kako su ti ljudi umrli? Ovčina to ispriča na takav način da se čitatelju počnu razdvajati kosti u svakome zglobu, kralješci jedan od drugoga. Bez ijedne riječi viška, one za koju bi se čitatelj uhvatio i spasio, pa pobjegao s Grbavice. Majstorstvo velike književnosti, Šalamovljevih “Priča s Kolime” ili Grossmanova “Života i sudbine”, u tome je da čitatelja uz minimum narativnih sredstava zatoči u svom paklu.

Otud naslov. “Kad sam bio hodža” gorka je ironija. Kad god bi zatrpali mrtvaca, netko bi rekao: “Hajde nešto.” Nije pas da ga se samo zaspe zemljom. Naravno, nitko nije znao. Takva je to bila generacija, takvo vrijeme, takva Grbavica. A on je znao, odnekud upamtio, tih nekoliko riječi iz muslimanske molitve. Pa bi ih nad grobom izgovorio. I onda je to prešlo u običaj. Samo bi mu netko rekao: “Hajde nešto.” I on bi izgovorio to što je znao.

Osnovni problem potencijalne pripovijesti o Grbavici, ono što je u velikoj mjeri čini nemogućom, jest raspored dobra i zla u priči. Književnost ne podnosi to da su jedni naprosto zli, a drugi naprosto dobri, čak ni kada je riječ o koncentracijskim logorima. Argumenti okupatora zanimljiviji su, autentičniji, na kraju i književno uvjerljiviji od argumenata okupiranih. Ovaj je problem Damir Ovčina riješio kao da nikakvog problema niti nema. Da bi ispričao istinu o užasu što su ga Srbi priredili svojim komšijama, on je napisao priču u kojoj je, paradoksalno, više pozitivnih nego negativnih srpskih likova u knjizi. Recimo, zapovjednik radnog voda, stariji čovjek, komšija iz naselja. Pa onda djevojka s kata ispod i njezina baka. Ljudi iz naselja. Četnik s bradurinom i kosom, koji je dobar i razuman, za razliku od onoga koji je uredno obrijan. Bez takvih likova niti bi bila moguća, niti bi bila uvjerljiva priča o demonskim, zločinačkim figurama, što ih je pisac izvajao, uglavnom, na osnovu poznatih predložaka i stvarnih ljudi.

“Kad sam bio hodža” roman je u kojem se savršeno dobro razaznaju identiteti. Ali se ne folkloriziraju. Kao što izostavlja glagole, i time postiže strahovito snažan efekt u priči, pisac izostavlja riječi kao što su Muslimani, Srbi, Hrvati, islam, pravoslavlje… Ne spominje ni imena ljudi, osim kad su mu ona potrebna. Ali nema u tome verbalnog nasilja, nema ni viška političke korektnosti. Samo saznanje da su neke riječi previše puta izgovorene i napisane da bi mogle ponijeti svoja značenja u jednome ovakvom romanu. Iako mu se roman prostire na petsto i trideset stranica, Ovčina se, gdje god je moguće, služi sažimanjem, kraćenjem, izostavljanjem riječi. U njegovom tekstu savršeno govore bjeline.

Kako je započela u mjesecima pred opsadu Sarajeva, priča završava prvim danima reintegracije Grbavice u Sarajevo. Ono što se između toga zbiva monotonija je pakla, ali i jedan običan život među drugim ljudima. Logor je što i svakodnevica mirnoga svijeta, samo podignuta na neku visoku potenciju, s pojačalom bola odvrnutim do kraja i krajnjom etičkom antagonizacijom. Ali unutar toga sve je obično, ljudsko. Zato je istinu o logoru tako teško i ispričati. Lakše je lagati, u skladu s općeprihvaćenom legendom, koju ljudi nisu izmislili zato što su i kao žrtve zli i pokvareni, nego su je izmislili zato što bez takve legende nisu mogli preživjeti. Ovčina je uspio ono što se činilo nemogućim.

“Kad sam bio hodža” veliki je roman one književnosti čiji se veliki romani zovu “Travnička hronika”, “Prokleta avlija”, “Derviš i smrt”, “Hodža strah”… To je ona bosanska književnost koja voljom nacija više ne postoji, nego se razlomila u odjelite cjeline, čija odjelitost odgovara naciji i njezinim idealima, ali u koju se spomenuti i nespomenuti romani ne mogu uklopiti. “Kad sam bio hodža” ne uklapa se. I to mu je najveći kompliment. Damir Ovčina veliki je pisac.

 

Komentari nisu dozvoljeni.