Miljenko Jergović, Život i paradoks Novaka Simića

Suton Tašlihana

Bosanski Srbin, pravoslavac iz Vareša, od matere sarajevske koljenovićke iz familije tašlihanskih Jelića, i oca dobrostojećeg trgovca, Novak Simić jedno je od amblematskih imena hrvatske književnosti i kulture dvadesetog vijeka. U vremenu kada se srpska kultura autodefinirala široko izvan prostora zemlje Srbije i gravitirajućih joj prečanskih zajednica, a onda i izvan srpskopravoslavnih okvira, dugo izbjegavajući preklapanje nacionalnih i vjerskih identiteta, i kada su, još od kraja devetnaestog stoljeća, pa sve do raspada Jugoslavije, toliki pisci, slikari i glazbenici, katolici, muslimani, a ponekad i svjesni Hrvati ili svjesni Slovenci, prihvaćali srpsku kulturu kao svoj dom i jedini prihvatljivi okvir, u vremenu kada su Hrvati, a od sedamdesetih godina dvadesetog vijeka i Muslimani (Bošnjaci) bili žestoko frustrirani srpskim preskakanjem taraba i krađom njihovih krušaka i jabuka, a još i više držanjem svojih izdajnika koji se, eto, odrekoše i oca i matere, i postadoše neki drugi ili nešto drugo, u tom vremenu, dakle, Novak Simić u ljeto 1939, kada se već i lišće na granama razvrstalo na srpske i na hrvatske listove, izjavljuje svoju pripadnost hrvatskoj književnosti, “iako je podrijetlom Srbin iz Bosne”. Ono što danas zvuči kao paradoks, a što bitno drukčije nije zvučalo ni 1939, za Simića je bilo nekako prirodno. Za razliku od Hrvata koji bi iskazivali pripadnost srpskoj književnosti tako što bi u pravilu prešućivali svoje hrvatsko podrijetlo, ostavljajući tumačima iz kafane, Crkve i akademije da tumače jesu li svoje podrijetlo zatajili ili ga ne spominju zato što ga podrazumijevaju, Novak Simić naglasio je svoje srpsko podrijetlo, suprotstavivši ga riječju “iako” svome kulturnom izboru i pripadnosti.

Osamdesetak godina kasnije ovaj pisac temeljito je izbrisan, iščezao iz hrvatske književnosti. Nema ga u školskoj lektiri, ne spominje se u prigodnim i blagdanskim evokacijama hrvatske kulturne i književne slave, a u hrvatskim književnim povijestima – tom kalendarski redovnom zapišavanju granica hrvatske književnosti i jezika – Novaka Simića spomene se tek da tko ne pomisli kako gospon profesor nije čuo za njega. Naravno da ga nema niti na hrvatskoj Wikipediji, tom rezervatu desne nacionalne misli. Jedina Novakova Wikipedia ona je srpska, ćirilična, gdje je pristojno i suživotno kazano da je bio “srpski i hrvatski književnik”. A bio je zagrebački akademik, sveprisutna književna eminencija, jedan od najvažnijih urednika u suvremenoj hrvatskoj književnoj povijesti, dobitnik Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, koja se sve do danas dodjeljuje neumrlim hrvatskim veličinama. Ali što se iz današnje perspektive čini najvažnijim: bio je Hrvat među Hrvatima, iako je podrijetlom bio Srbin iz Bosne, i tako se, kao Hrvat među Hrvatima i kao dionik hrvatske književnosti držao u različitim političkim i povijesnim okolnostima. Pa što ga je onda poništilo? To što, zapravo, nikad i nije bio odistinski prihvaćen kao hrvatski književnik od onih koji su u Zagrebu ravnali pripadnostima i identitetima. Za njih je on bio proizvod s ograničenim rokom trajanja, namjenski pohrvaćeni Srbin, čije će hrvatstvo trajati dok nam bude trebalo, a onda ćemo ga rashrvatiti. Bio je naš, hrvatski Novak Simić nasuprot njihovomu srpskom Ivi Andriću, a onda je, kao najgorča među tolikim čašama žuči, došla vijest iz Stockholma da je Srbin Andrić dobio Nobelovu nagradu i njome se upisao u kulturnu memoriju svijeta. Što nam je nakon toga mogao značiti jedan Novak Simić? Možda samo neugodno i bolno podsjećanje koliko smo inferiorni u odnosu na Srbe. Oni kad nekog prihvate, Andrića, Selimovića, Kusturicu, prihvate ga kao svog, tako da nacionalni kulturni imaginarij, tu srpsku zemlju čuda, šire na njega, njegovo djelo i sve ono što on jest, dok Hrvati od pridošlice očekuju samo jedno: da im u građanskom smislu bude sličan. A ako će pisati o tim svojim Tašlihanima, neka to slobodno čini, ali neka od njih ne očekuje da to razumiju ili da se, ne daj Bože, identificiraju s Tašlihanima. Jer kaj su to, uopće, Tašlihani? I onda je prirodno i razložno to da Andrić, Selimović, Kusturica budu i za sva vremena ostanu srpski besmrtnici, a da je Novak Simić danas jedan zatureni i zagubljeni hrvatski grob.

Rodio se 1906. u Varešu, umro 1981. u Zagrebu. Mati mu se zvala Tatjana, nadimkom Savka. Školovala se u Sarajevu, pa u Magdenburgu, u doba kada su, nakon austrougarske okupacije urbani hrišćani koliko i kršćani preživljavali burnu europeizaciju svojih identiteta, koja je podrazumijevala i slanje djece na škole u daleki svijet. Godine 1901, na Velikoj svjetskoj izložbi u Parizu predstavljen je, kao svojevrsna atrakcija, i Bosanski paviljon. Među čudesima neotkrivene orijentalne zemlje, koja bi publiku očarala kao što je očaraju prizori iz Hiljadu i jedne noći ili vedute Carigrada, Damaska i Bagdada, nalazila se i živa vezilja, koja je perfektno govorila francuski i njemački, imala je manire emancipiranih europskih dama, a pritom savršeno igrala ulogu bosanske domorotkinje, uronjene duboko u tradiciju narodnoga veza. Pritom, ona i jest bila bosanska domorotkinja. Bila je to Savka Simićeva, iz familije sarajevskih Jelića. Njezin doživljaj Pariza, i činjenica da je tu upoznala Matoša i da je razgovarala s njim, utisnuli su se u Novaka Simića dublje nego što bi se moglo očekivati. Često je i rado prepričavao anegdotu sa Svjetske izložbe, ali ne tako da svom podrijetlu prida na značaju, nego u šali i vicu, s onom istom lakoćom s kojom je 1939. manifestirao svoje djelo unutar hrvatske književnosti. Novak Simić nije ovisio o životnim okolnostima na koje nije imao utjecaja, ali ih nije ni izbjegavao. Živio je i prilagođavao se onako kako to čine aristokrati. Naciju nije poricao, ali joj nije ni služio. I da, život ga je tako vodio da je doista bio dionik hrvatske književnosti, dok je sa srpskom bio posvađan. Ali mogao je on zamisliti i da se sve okrene na drugu stranu. Na kraju, da postoje Nebesa s kojih pokojnici gledaju na naš svijet, Novak Simić, vjerojatno, ne bi bilo ni iznenađen ni razočaran time što ga se hrvatska kultura odrekla i što joj više ne trebaju njegove usluge.

U Sarajevu Simić pohađa Prvu gimnaziju, a zatim i Trgovačku akademiju. Živi kao dobar mamin sin, jer se otac rano odmetnuo od kuće, rasturio porodičnu trgovinu, rasuo imutak i odao se skitnji i avanturi. U maniri velikog dekadenta – kakvim je obilovala epoha – Milan Simić više se nikada nije vratio kući, niti je igrao ikakvu ulogu u životu obitelji. Prihvaćeno je da ga više nema, iako su povremeno stizale vijesti o njemu i znalo se da je živ.

Izuzimanje oca nije utjecalo na materijalnu egzistenciju Novaka Simića. Bili su dovoljno imućni i brojni da ih Milanova ludost i rasipništvo nisu mogli uzdrmati. Ali sin se, vjerojatno, poželio razlikovati od oca. U njegovu životu ne samo da nije bilo avantura ni radikalnih odluka, nego je zavazda živio urednim građanskim životom.

Godina je 1927. kada dolazi u Zagreb. Upisuje Visoku ekonomsku školu, i zapošljava se u Batinom glavnom dućanu kao prodavač cipela, a zatim i uredski činovnik. Objavljuje prve pjesme, i ulazi u krug lijevih književnika i intelektualaca. Odlazi u Čehoslovačku, gdje stječe iskustvo u Batinoj centrali, pa u Štajersku u Leoben, gdje upisuje studije i nekoliko godina kasnije postaje inženjer kemije i ekonomije. Umjesto da ostane u inozemstvu, i stvori karijeru visokog činovnika, menadžera, veletrgovca i industrijalca – sve je to Novak Simić lako mogao postati – vraća se u Zagreb i sasvim predaje književnosti. Ali ni u tome, kao ni u bilo čemu drugom, Simić nije bio neodmjeren i nagao. Najprije je bio društvena životinja, čovjek koji živi urednim građanskim životom i čuva se naglih odluka, a tek je potom bio pisac.

Počeo je kao pjesnik, nastavio kao pripovjedač, pa romanopisac. Pjesme mu nisu ostale upamćene, a većinu je romana napisao poslije rata, kao izraziti realist, sklon veličanju stečevina novoga društva. Povremeno je bio blizu socijalističkom realizmu, ali istovremeno je bio sklon američkoj književnosti, prevodio je s engleskog, tako da se smatrao i predšasnikom urbane proze u Hrvata. No, sve je to manje važno, Simićevi su romani manje važni od njegovih pripovijetki, pogotovu od knjige Suton Tašlihana.

Objavljena 1937, u nakladi Društva hrvatskih književnika, u ediciji Savremeni hrvatski pisci, knjiga Suton Tašlihana ne samo da je najznačajnije djelo Novaka Simića, nego je i jedno od ključnih djela bosanskohercegovačke književnosti, kojim se mogla potvrđivati teza o “pripovjedačkoj Bosni”, samo da je i ova teza bila lišena nacionalističkih, partikularnih i unitarističkih svođenja Bosne na jedan glas, jedan identitet i jedan etnonacionalni obrazac. Ovako, Novak Simić nije trebao ni Bosancima, a još će manje biti potreban Bošnjacima. Bizarna, a opet tipična sudbina našega pisca: Hrvati su ga zaboravili zato što je, zapravo, bio Srbin, Bošnjaci ga nisu trebali zato što je bio Vlah (da se poslužimo riječju koja je već toliko suživljena da ne smije ostati neizgovorena), a Srbi ga nisu ni upamtili zato što je odlučio biti Hrvat, ali i zato što je i u okvirima srpske kulturne i književne matrice bio apartan i nesvojstven.

Osim Sutona Tašlihana, Simić je autor još dvije odlične, premda neujednačene knjige pripovijetki: Nepoznata Bosna i Ljubav Stjepana Obrdalja. Barem dvije njegove priče, Zapis o Simeunovici i Ahmet Jusufu i Pod ikonama pripadaju onim vrhuncima bosanske pripovjedne proze koje su prije Andrića stvarali Petar Kočić i Svetozar Ćorović, a poslije Andrića još i Hasan Kikić. Osim što pripada tom najprobranijem nizu, iz kojeg su izostavljeni ne samo brojni usputnici, nego i neki od velikih dionika pripovjedačke Bosne, s ove dvije priče Novak Simić staje, priča uz priču, u društvo samom Ivi Andriću.

Ali što ga to čini apartnim i u srpskoj kulturi i književnosti koja je sve do najnovijih dana bila izrazito inkluzivna? To što je eventualni “izdajnik” nipošto ga ne bi diskvalificiralo. Izdajnik te vrste bio je i Vladan Desnica, pa je nasuprot svim svojim građanskim deklaracijama i pripadanjima gromoglasno slavljen i uvrštavan i u srpsku, a ne samo u hrvatsku književnost. Netko će reći kako je Desnica mnogo veći i ostvareniji od jednog Novaka Simića. Ali čak i kada bismo uvažili takvo argumentiranje – a ne moramo ga uvažavati opet barem zbog dvije Simićeve priče, ako ne i s pokrićem većega dijela njegova pripovjednog opusa – zar se samo veliki pisci kvalificiraju u pojedinu nacionalnu književnost? I zar u književnostima nema i malih?

Novak Simić srpskoj književnosti nije potreban iz drukčijih razloga. Jedan, iako ne i najvažniji je taj što Srbi, za razliku, opet, od Hrvata, imaju brojne velike pripovjedače, klasične noveliste i majstore pripovijetke, pa onda Novaka Simića mogu i smetnuti s uma i zaboraviti, pogotovu što se baš nije ni trsio da im pripadne. Drugi, neobičniji i važniji razlog je taj što je Novak Simić u najboljim svojim izdanjima bio pisac jednoga endemskog srpskog i srpskopravoslavnog svijeta za koji se danas ne zna niti da je ikada i postojao, svijeta koji je u suštini bio suprotstavljen srpskome kulturnom modelu u cjelini. Drugdje su, u Bosni kao i u Hrvatskoj, Srbi nastupali kao veliki i dobro integrirani kulturni model, kao većinci i onda kada bi bili u manjini, kao svijet za sebe i svijet sjedinjen unutar širega konteksta i onda kad im povijesne okolnosti nisu odgovarale, dok su u Varešu, u najužoj srednjoj Bosni i u birvaktilskom Sarajevu Novakove majke, Srbi bili manjina, s vrlo uščuvanom manjinskom sviješću, ali i s izrazitom gradskom i građanskom samosvijesti. Suton Tašlihana u tom je kontekstu radikalno različit i suprotstavljen matici srpske književnosti, pa i srpske književnosti u Bosni. (Što ga, naravno, samo po sebi ne čini ne-srpskim, ergo hrvatskim piscem…)

Svijet bosanskih pripovijetki Novaka Simića nije determiniran jednom nacionalnom tradicijom. On je, kako to piše Lovrenović za Andrića, pisac sve Bosne. U tome nije bio nametljiv ni tendenciozan. Čak se nije ni bavio međuvjerskim odnosima, pa da zato u priču udijeva različite konfesije. Samo mu se tako nadavalo da piše o svima, jer su svi činili njegov bosanski svijet. Iako mu deklarativno nije bilo stalo do te vrste pripadnosti, u građanskom smislu Novak Simić nije se bavio svojom bosanskom pripadnošću, nije govorio o Bosni, niti je ikad zagovarao svoje mjesto unutar bosanskohercegovačke književnosti, tako da ga se samo sporadično moglo naći u tamošnjim antologijama, pregledima i književnim povjesticama, on je među amblematskim piscima te zemlje i njezine od svih konstitutivnih i nekonstitutivnih naroda prezrene kulture.

Govor o zaboravljenim i nestalim piscima nužno nije i lamentacija nad kolektivnim zaboravom. Sve što je nestalo i što je zaboravljeno s nekim je razlogom zaboravljeno. Tako je i s bosanskom književnošću u cjelini, a onda i s Novakom Simićem kao njezinim važnim piscem. Ta je književnost sa svojim važnim i manje važnim piscima, s književnim usputnicima, kritičarima, književnim povjesničarima, ali i sa svojim čitateljima, pretvorena u najveću bosansku masovnu grobnicu. U njoj su svi mrtvi i poneki živi pisac i čitatelj. Ali kako je književnost čarolija, pojedini među njima, piscima iz masovne grobnice bosanske književnosti, itekako su prisutni i živi u svojoj posthumnoj slavi u srpskoj, hrvatskoj ili bošnjačkoj književnosti. Ali taj je život katkad neistinitiji od smrti.

O Simićevoj stogodišnjici u Hrvatskoj nije bilo nigdje ni riječi. Tako je temeljito zaboravljen da ga se nisu sjetili ni oni koji su u toj zemlji plaćeni da se sjećaju nacionalnih zaslužnika. Plitka kao plitak grob bila je njegova prisutnost u hrvatskoj kulturi, pa ga je lako bilo zaboraviti i izbrisati. Na hrvatsku književnost djelo Novaka Simića nije ostavilo nikakvog traga. Njegov glas ne odzvanja u glasovima hrvatskih pisaca. Nije se svojom prisutnošću kao referenca ili kao važan predšasnik upisao u djelo niti jednog od njih. Po tome bi se, sasvim krivo, moglo zaključiti da je Novak Simić bio savršeno beznačajan pisac. Bolji ga i pažljiviji književni detektivi sreću na predlistima i zalistima stotina naslova koje je urednički potpisao u Zori, tom nekada velikom i slavnom zagrebačkom nakladniku, kod kojeg je Miroslav Krleža započeo izdavati izabrana djela, ali su ga brzo potjerali. Bilo je to početkom sedamdesetih. Poslije je Krleža svoja djela izdavao u Sarajevu. Neobični su to, nevjerojatni historijski obrati, a stanu u jedan ljudski život.

U Bosni Novak je Simić prisutan kao daleki odjek. Njegov glas je glas svih nestalih pisaca te zemlje. Stogodišnjicu njegova rođenja obilježio je, savršeno usamljen, Željko Ivanković na nekom komemorirajućem vareškom portalu. I to je bilo lijepo. Kako pravoj književnosti i priliči.

Priča Bosna spava nije od njegovih najboljih. Ali njezin početak danas djeluje tako blisko i jasno: “Kroz poluotvorena vrata radnje, iz velikog okruglog stolca Jakov Tomašević vidi: gradić živi. Gradić kao i svi ostali gradići u Bosni! Pristojno nečist sa čaršijom, turskim prizemnicama, dva, tri hotelčića, kupaljkom, vodovodom, starinskim zahodima sa drvenim poklopcem, elektrikom, tvornicom žeste i komarcima. Naprosto: svračji zakutak! Rano u ljeti razlete se građani, kupuju šljivu. Kupuju je na grani. Obiđu svaki šljivik, promjere svako stablo, nadrmusaju se u arabama, volovskim kolima i automobilima. Pokupe tresače, berače, nabave kace, izsvađaju se sa seljacima oko cijena, varaju ih i na koncu i prevare. Što brko zna: njegovo je da proda, cijenu određujemo mi. Lani je bila kila 25 para, ove je godine skladišnina povišena, cijena mora pasti. Plaćamo 20 para. Šljivu na grani 15 para. Ano ne ćeš, snizit ćemo još više – mi snosimo riziko, mi trgujemo. Seljak kupuje petrolej i šećer, treba so i duhan, mi mu pozajmljujemo. A ako plaća 50 i 60% kamata, sigurnosti je radi, jer je seljak lopov, voli zakinuti. On je stoka, gori od životinje. Laže, da zlo živi. Ako spava sa svinjama, zar to odvajkada ne čini, uvijek mu je tako bilo, nije čistoća za njega. Okupaj ga, on će brže poletjeti u blato, gdje mu i jeste mjesto. Ne vjeruj mu, zlo misli, sve mrzi. Lukav je, ali ga mi ipak prevarimo. Mi smo jedini majstori za njega. I nikom ne ćemo kazati: on nas hrani ova mršava, lijena mrcina! Ovi gradovi, ovi mali gradići rastureni po zemlji Bosni, to su paučići, što sišu ovaj jadni narod. Ali mi moramo da živimo. I živimo od njega, od sela. Mi mu sišemo krv, debljamo, gradimo kuće, hambare i magacine, uvodimo kanalizaciju. Naš gradić napreduje, oni su to učinili, mi smo to učinili. Ta i mi smo seljaci u drugoj, trećoj generaciji najdalje i iživljavamo se i za njih i za sebe. Mi kupujemo šljivu na grani 15 para, na pijaci 20 para. Skladišnina je povišena.”

Tako je pisao i mislio Novak Simić. Misao mu je katkad smetala da piše. Bio je angažirani književnik, hrvatski intelektualac, ljevičar, kojem je smetala društvena nepravda. Prečesto je gledao kako narod živi. I zato je godinama poslije rata objavljivao socrealističke romane koje je danas teško čitati, jer ne vrijede ništa. Ali dok taj dio Simićeve zaostavštine pokušava čitati čovjek se pita kakav li je to bio svijet, kakva je bila vjera potrebna da se ispriča takva priča. Padom komunizma nestalo je i jedne religije, koja je danas u arheologiji naše duše. A Simićeva Bosna, sve sa sutonom Tašlihana? Ona se iz stvarnosti premetnula u književnost, u priču i u sjećanje. Ali što bi to bilo vrednije od sjećanja?

Savka je u Parizu razgovarala s Matošem. I tako je još nerođeni Novak postao hrvatski pisac. A Bosna njegova velika tema. Život stane u tri naoko nepovezane rečenice. Ono što je u životu vrijedno je paradoks.

 

Komentari nisu dozvoljeni.