Ivan Čolović, Ilirci – Hrvati – Bošnjaci na Kosovu polju

(Odlomci iz knjige Ivana Čolovića Smrt na Kosovu polju, Biblioteka XX vek, Beograd 2016)

Ilirci na Kosovu polju

Motivi priče o Kosovskom boju dobili su ilirsku obradu i u književnom delu franjevca iz Bosne Grge Martića, koji je svoje prve pesme 1844. objavio u Gajevoj „Danici ilirskoj“ i u Vrazovom „Kolu“. I on je, kao Vraz, beležio narodne epske pesme i pisao u duhu narodne epike s ciljem da afirmiše ide­ju ilirskog, odnosno južnoslovenskog zajedništva u otporu turskoj vlasi i u stremljenju ka oslobođenju i nezavisnosti. Narodne pesme, koje je Martić sakupljao sa svojim prijate­ljem Ivanom Franjom Jukićem, takođe franjevcem i „Ilirom iz Bosne“, objavljene su 1858. godine u Osijeku u zborniku pod naslovom Narodne pjesme bosanske i hercegovačke. U predgovoru Martić ove pesme nudi kao zajedničko dobro balkanskih Slovena: „Kitica ova, dragi narode slavinski, iz tvo­jega perivoja u Bosni uskinuta“…(Martić 1892: VI).

Među njima je i „Izgibao Jugovića“, jedna verzija, u stvari sa­svim slobodna obrada, pesme o majci braće Jugovića, koja do­stojanstveno, „tvrda srca“ prima vest o njihovoj pogibiji na Kosovu. Ali, za razliku od pesme iz Vukove Pjesnarice, koja se za­vršava smrću ove tragične majke, jer njeno srce na kraju puca od prevelikog bola, ovde ona ostaje u životu i čak prekoreva ucveljene neveste njenih sinova što ne shvataju da su oni uradi­li pravu stvar kad su otišli da poginu kao junaci, braneći svoju zemlju, umesto da ostanu kod kuće i uživaju ležeći na simbolu nejunačkog, lakog života – „meku dušeku“ (Isto: 51):

Ne ludujte! moje nevjestice,
Bogu hvala! na njegovu daru,
Ja ih mlada ni rodila n’jesam,
Da mi leže na meku dušeku,
Već da brane zemlju od dušmana!
Ne plačite moje kćeri drage!
Ak’ i jesu odletjeli ždrali,
Ostali su ptići ždralovići,
Naše pleme poginuti neće!

Ova ilirska majka Jugovića postala je ovako zastrašujuće stamena i rečita po svemu sudeći zato što se Martić trudio da narodnim pesmama „pomogne“ kako bi se u svakoj od njih našla optimistička poenta, poruka o neuništivosti ilirskog ple­mena, pa čak i u pesmi o tragičnoj sudbini ove žene. Zato je odlučio da majku Jugovića ostavi ne samo u životu nego i u odličnoj formi. Pokazaće se da je to bila odluka zahvaljujući kojoj je pesma „Izgibao Jugovića“ ostala zapamćena, jer su se njoj, a posebno njenim „ždralovićima”, često vraćali i kasniji propagatori optimističke politike sećanja, da bi tu našli potvr­du za tezu da su temelji takve politike u narodu, u njegovoj spremnosti da ponosno strada, prihvatajući da plati svaku cenu za ostvarenje velikih nacionalnih ideja[1].

Hrvati na Kosovu

Skoro trideset godina posle prvog objavljivanja u zborni­ku Narodne pjesme bosanske i hercegovačke, Martićeva ver­zija pesme o majci Jugovića našla se u jednoj knjizi koja je predstavljala njegovo rešenje književno-političkog zadatka da se od narodnih pesama o Kosovskoj bici napravi celovit ep. Ovaj zadatak je rodoljubivim književnicima postavio i počeo sam da rešava hrvatski lingvist i istoričar književnosti Armin Pavić, polazaći od uverenja da je takav ep nekad postojao i da je rekonstrukcija izgubljene celine mogućna i poželjna. Po njegovom mišljenju, Homer je Ilijadu sastavio od narodnih pesama, te bi pesnik njegovog ranga, oslanjajući se na narod­nu poeziju mogao stvoriti i veliki ep o Kosovu[2]. Pavić je 1877. godine objavio narodne pesme o ovoj temi, tako što ih je po­redao prema pretpostavljenoj istorijskoj hronologiji, a tamo gde se u ovako dobijenoj epskoj naraciji javljaju praznine predložio čime bi trebalo da one budu popunjene[3]. Devet godina je prošlo pre nego što će se pokazati da ipak postoji pesnik kadar da obavi ovaj težak zadatak – fra Grga. On je, pre­ma Pavićevim uputstvima, rekonstruisao, to jest napisao delove kosovskog epa koji su nedostajali, i uz njegovu saglasnost 1886. godine objavio tako dobijenu integralnu kosovsku epo­peju pod naslovom koji je ovaj projekat imao u svom prvom, nepotpunom obliku koji mu je dao Pavić: Narodne pjesme o Boju na Kosovu godine 1389. Samo je sad kao autor koji je pesme „sastavio u cjelinu“ potpisan Martić, dok se Pavić za­dovoljio ulogom pisca „pripomenka“, to jest uvodne reči.

On je fra Grgu pohvalio kao „vještog podražavanju prostonarodne pojezije” (Martić 1886: V) i odao mu je priznanje da je uskladio dva u narodnim pesmama sačuvana sećanja na Kosovski boj, starije, u kome se ovaj boj evocira kao zajednički otpor balkanskih hrišćana Turcima, i novo, u kome se Muratu suprot­stavljaju samo Srbi. Pesnik je, piše Pavić, „vrlo lijepo umio u starim narodnijem pjesmama nedvojbeno sačuvano narodno shvaćanje kosovskoga boja kao zajedničkoga odpora kršćana protiv Turaka a pod imenom Ugarskim, svezati sa shvaćanjem današnje narodne pjesme, po kojoj i slava i jad te žalosne kata­strofe zahvata samo Srbe i njihovu državu“ (Isto: XV).

Zaista, primetno je da se Martić trudio da u njegovoj re­dakciji kosovskog epa Lazarevi saveznici, ugarski, hrvatski, bosanski, zahumski i zetski vitezovi, dobiju više mesta nego u Vukovoj Pjesnarici, na koju se, po svemu sudeći, odnose Pavićeve reci o „današnjim narodnim pjesmama“. Tako će, na primer, prvi od koga njegov Lazar traži da mu pomogne i po­šalje vojsku na Kosovo biti ugarski kralj, a zatim će se on za pomoć obratiti bosanskom kralju, zahumskom vojvodi Radi­ću i vladaru Zete Balši. Kad Ugri prihvate Lazarev poziv, jedna grupa mladih ugarskih plemića stiže u Kruševac. Opis njiho­vog dočeka u Lazarevom gradu Martić je preuzeo iz bugarštice „Kad je poginuo knez Lazar i Miloš Obilić na Kosovu“ (Bogišić: 3-10), ali je njen dugi stih „preveo“ na deseterac. U su­sret ugarskim plemićima, s krunom na glavi izlazi kneginja Milica, koja će ih pozdraviti, očarana njihovom lepotom i otmenošću (Martić 1886: 33):

Dobro jutro, gospodo Ugarska!
Pa još reče, kako li je liepo,
Nagledat se ovakih plemića,
Ko da jedna rodila ih majka,
A jednoga u godini danka!

Ali, tu prisutni Miloš Obilić, da li zbog ljubomore ili ljut što se priprema vojske za krvavu bitku pretvara u veselu pa­radu, ne dopušta Milici da uživa u lepoti mladih Ugričića, nego je surovo opominje da će uskoro na polju Kosovu pa­dati njihove junačke glave i da će njeno srce pući od bola „rad plemića mladih Ugričića, i rad svoje braće Jugovića“ (Isto: 34). Prepoznatljiva propagandno-politička funkcija ove Miloševe intervencije, kojom se prekida vesela scena susreta srpske kneginje i delegacije prvih saveznika njenog muža, bila je u tome da se čitaocu stavi do znanja da ugar­ski vitezovi nisu došli u Srbiju samo da se šepure i s Mili­com unterhaltuju, nego da svojom krvlju natope kosovsko razbojište, te će ono tako postati i njihova a ne samo srpska grobnica. A budući da se ovde ugarsko ime, kako je primetio Pavić, ne odnosi na ugarsku narodnost nego na hrišćane iz Ugarske, pokazaće se da su vitezovi koji su došli da pogi­nu na Kosovu po narodnosti Hrvati. Kad Lazareva vojska stigne na Kosovo, tu će je dočekati dve savezničke vojske, jedna Tvrtkova, koju čine Bošnjaci predvođeni Vladojkom Hranićem, i druga koju je „sveo”, to jest mobilisao, hrvatski ban Ivan[4] (Isto: 40):

Drugu sveo od Hrvata bane,
Ban Ivane još tolike momke,
Sve Hrvate kano ognja živa,
U sve vojske dvadeset hiljada…

Da bi istakao da su u narodnom sećanju na Kosovsku bit­ku dubok trag ostavili i Lazarevi saveznici iz Bosne, Martić se postarao da značajnu ulogu u ovoj knjizi dobije i zahumski vojvoda Radić. Našao mu je mesto u epizodi s Kosovkom devojkom. On je zakasnio, stiže na Kosovo polje kad je bitka već završena i tamo zatiče samo Kosovku i od nje saznaje za pogibiju hrišćanske vojske. Njena priča i prizor „polja krvava“ toliko ga potresu da on potegne nož i ubije se, a vojska ga tu gde se ubio i sahrani, u skladu s autorovom tendencijom da Kosovo učini grobljem hrišćana iz cele regije (Isto: 71). Nije Martiću smetao podatak – koji je ovom eruditi sigurno bio poznat – da je istorijski vojvoda Radič Sanković iz Huma (1379-1404) u vreme Kosovske bitke imao deset godina i živeo još petnaest godina posle nje.

Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Zećani okupili su se na Kosovu da se odupru Osmanlijama, ali ne kao jedan južnoslovenski, od­nosno ilirski narod, nego kao koalicija, svako sa svojom voj­skom i pod svojom zastavom. Oni su se, nastupajući ovako separatno, povinovali političkim idejama koje je autor ove in­tegralne verzije speva o njihovom junaštvu zastupao 1886. godine, u vreme kad ga je objavio. Ilirski pokret je tada već pripadao prošlosti, a fra Grga se, kao jedan od pristalica au­strijskog protektorata nad Bosnom i Hercegovinom, usposta­vljenog na Berlinskom kongresu 1878. godine, zalagao za na­predak hrvatskog naroda u okviru Austrougarske monarhije, a ne više za priznavanje kulturnog i političkog jedinstva južnoslovenskog naroda i stvaranje njegove države. Zato su Hr­vati na Kosovu imali da nastupaju pod svojim imenom, ali u sastavu ugarske vojske, kao da su već tada na političkoj i voj­noj karti Evrope imali mesto koje će imati i posle ulaska Habzburške monarhije u Bosnu i Hercegovinu. Martićeva kreativ­na redakcija narodnih pesama o Kosovu trebala je da pokaže da uspostavljanje austrijskog protektorata, kojim je Turska praktično izgubila Bosnu i Hercegovinu, nije neočekivan i ne­legitiman potez Habzburgovaca i njihovih saveznika, nego da se temelji na dugoj tradiciji zajedničke borbe ugarskih i bo­sanskih hrišćana protiv Turaka, uz poseban doprinos onih koji su među njima bili Hrvati. Aneksija je tako postala srećan završetak viševekovne borbe započete na Kosovu, takoreći osveta Kosova.

Politički motiv da se istakne značaj učešća hrvatskih i bosan­skih junaka u slavnom sukobu sa Muratovom vojskom nije bio u tome da se umanji uloga Srba u tom sukobu, nego da se uspostavi jasna razlika između jednih i drugih. Štaviše, hrabro­sti i stradanju srpskih junaka odaje se veliko poštovanje, po to­me se oni uzdižu iznad svih drugih. Ali oni više nisu „naši”. Hr­vati ih s divljenjem pozdravljaju i žele njima i njihovom narodu sve najbolje, ali sami idu svojim putem, sa svojim junacima. ..Bog je“, piše Armin Pavić u predgovoru Martićeve knjige – „čuo nadu u Jugovićki idealizovane majke Srbije“ da srpsko pleme neće poginuti i srpski dvori nestati, a to je ,,i želja svih Hrvata“. Pavić i u svoje ime odaje priznanje Srbima i njihovoj junačkoj pogibiji na Kosovu, što završava željom da im se ne dogodi „novo Kosovo“. „Iz njegove pesni“, piše on, tumačeći Martićevu knjigu, „niko neće moći izvaditi drugo, nego da su Srbi u povodu kosovskoga boja izašli prvi mučenici kršćanstva, a oni su to mučeništvo sve do današnjih dana tako junački podnijeli, da su u Boga, tvrdo se nadamo, ne samo stekli pri­mjerenu nagradu, nego i milost, koja će ih u budućnosti očuva­ti od novog Kosova“ (Martić 1886: XVI).

Međutim, kad je sam radio na tome da u celinu sastavi na­rodne pesme o Kosovu, nije Pavić imao razloga da se brine ka­ko da slike junaštva i stradanja pravedno podeli na srpske i hrvatske, jer je tada, dakle pre Berlinskog kongresa, za njega to još uvek bio jedan narod sa dva imena. Umesto toga, on se – u predgovoru svoje verzije Narodnih pjesama o Boju na Kosovu, objavljene 1877. godine – trudio da objasni zašto su za njega hrvatsko i srpsko ime sinonimi i da ustane protiv „plemenskog separatizma“, koji je, kako je on primetio, zahvatio i običan na­rod. „Ovde ću“, piše Pavić, „uz put reći zašto ja i Vukove srpske narodne pjesme zovem hrvatskim. Ja toga ne činim zato, što bih htio reći, da te pjesme nijesu srpske, nego za to, što mislim, da su i hrvatske. Narod hrvatski i srpski zauzeo je dvije različite države, inače je taj narod jedne krvi, jednoga jezika i jednih običaja, pa zato se i u jednoj i u drugoj zemlji jednakom ljubavi njegovaše i narodna poezija (…). Prosti narod mnogo je ra­zumnije, nego li mnogi današnji učenjak razabirao zajednicu, koja veže jedan narod dvaju imena, pa za to je katastrofa srpska jednako boljela Hrvata kao i Srbina! Ima u Vukovoj zbirci neko­liko pjesama, upravo o kosovskom boju, za koje moramo pri­znati da su specifično srpske, ali to su pjesme najnovije, posta­le u vrijeme kad je poguban separatizam plemenski udario i u sam prosti narod. Kada ja dakle i Vukom sabrane pjesme i našu cijelu narodnu poeziju zovem samo hrvatskim imenom, činim tako kratkoće radi, mjesto da bih je zvao ‘hrvatskom ili srpskom’“ (Pavić, A: 1-2).

Bošnjaci na Kosovu

Politika Habzburške monarhije u Bosni posle Berlinskog kongresa omogućila je razvoj bošnjačkog nacionalnog pokre­ta. Njegov najznačajniji ideolog, istoričar i književnik Safet Beg Bašagić, u nastojanju da prikaže specifičnu bošnjačku et­ničku istoriju, našao je načina da u nju uključi i jednu verziju slavne priče o Kosovskoj bici u kojoj se bošnjački junaci bore protiv Osmanlija. To je Bašagiću i njegovom pokretu bilo po­trebno da bi se i na taj način istaklo da je islamska veroispovest Bošnjaka oduvek bila odvojena od njihove pripadnosti slovenskom plemenu i evropskom svetu. Jedna od njegovih programskih pesama zove se „Bošnjak“ i u njoj pesnik odgo­vara na pitanje šta je i ko je čovek koji se tako naziva. Već u prvom stihu stoji ono najvažnije, to jest da su Bošnjaci „jedna mala grana velikoga stabla Slavijana“. U drugoj pesmi, intrigantnog naslova „Bošnjaci na Kosovu“, Bašagić je ispričao ka­ko su se junaci ovog malog slovenskog naroda, predvođeni kapetanom Huseinom Gradaščevićem, slavnim Zmajem od Bosne, na Kosovu polju 1831. godine osvetili Turcima za po­raz koji su oni nekoliko vekova pre toga naneli njegovoj slo­venskoj braći Srbima:

Zmaj junački pred junacim
Na Kosovo ravno stupa,
Jer osveta njega vuče,
Da u krvi handžar kupa.
Ma da njega to stratište
Na sudbinu Srba sjeti,
Ne požali za ognjište
Milo svoje umrijeti,
…………………………….
Stade vriska bijesnih Bošnjaka:
„stani, stani krvoloče kleti,
Da sin oca, na sinu osveti!“

Kako je primetio politički antropolog Ivo Žanić, ovde se „izrijekom ističe istovjetnost dviju povijesnih situacija: kao što je sultan 1389. nasrnuo Srbima na njihovu domovinu, ta­ko sada nasrće Bošnjacima na njihovu (…). Dakle, oni, musli­manski Bosanci, ne samo što u konkretnoj povijesnoj situaciji brane svoju zemlju, Bosnu, nego, u ime slavenske solidarno­sti i zajedničkoga slavenskog porijekla, uzimaju na sebe i otkupiteljski zadatak da u simboličnome povijesnom vremenu osvete poraz koji je sultanova vojska nanijela njihovoj slaven­skoj braći, pravoslavnim Srbima. U onodobnom obzorju ideo­logije slavenske uzajamnosti vjerske su razlike posve nebitne: Bošnjaci su prije svega slavenski narod, i kao takvi imaju pot­pun moralni, povijesni i politički legitimitet kazniti stoga ne­slavenskog osvajača (neovisno o tome što s njim dijele vjeru) koji je nekoć nanio nesreću jednomu drugomu, njima brat­skomu slavenskom narodu“ (Žanić: 197).

Ipak, neće Bošnjaci zbog osećanja ponosa što su osvetili braću Srbe na Kosovu zaboraviti da su Srbi, uostalom kao i braća Hrvati, dugo sprečavali njihov nacionalni razvoj i da se ponašaju u njihovoj Bosni kao gospodari. To im je Bašagić poručio u pesmi „Bošnjaku“ (1891):

Znaš Bošnjače, nije davno bilo,
Sveg mi svijeta! nema petnaest ljeta,
Kad u našoj zemlji ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj,
Od Trebinja do Brodovih vrata,
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
…………………………………………
Oba su nas gosta saletila,
Da nam otmu najsvetije blago
Naše ime ponosno i drago.

Ova pesma svedoči o tome da Bašagiću, kad je opevao pobedu Gradaščevićevih Bošnjaka nad Turcima, i naglasio da je to osveta za srpski poraz na istom mestu i od istog neprijatelja, ni­je bilo toliko stalo do „slovenske solidarnosti“ koliko do pri­znavanja Bošnjaka kao jedine autohtone bosanske nacije, čija istorijska prava ne priznaju upravo slovenska braća, Hrvati i Sr­bi, zauzimajući prostor Bosne kao da je njihov. (…)



[1] Sastavljači zbornika Kosovska spomenica, objavljenog 1889. go­dine povodom petstote godišnjice Kosovske bitke, uvrstili su „Izgibao Jugovića“ među probrane narodne pesme o ovoj temi. Vladimir Ćorović pominje Martićevu pesmu kao „varijantu klasične narodne pesme o majci Jugovića“, nastalu u XVIII veku, koja „sadrži čitav nacionalni pro­gram jednog pobeđenog, ali ne satrvenog plemena“ (Ćorović 1924: 13). Kao autentična narodna poezija Martićevi stihovi o „ždralovići­ma“ našli su se i među odlomcima narodnih pesama o Kosovskom boju koje je Milorad Panić Surep odabrao da njima ukrasi spomenik kosovskim junacima podignut 1953. godine na Gazimestanu. 

[2] Vuk Karadžić je još 1814. godine, u predgovoru Pjesnarice, izneo mišljenje da je od narodnih pesama mogućno „jedno veliko cijelo nači­niti” i da bi to mogao da izvede neko „obdaren pjesmotvorstvom“. Ovu ideju pokušao je da sprovede u delo Stojan Novaković, koji je 1871. godine od pesama o Kosovu iz Vukove zbirke sastavio celovit spev pod naslovom „Kosovo“. Podnaslovom je bliže odredio karakter tog speva – „Srpske narodne pesme o boju na Kosovu. Pokušaj da se sastave u celinu kao spev“ (Novaković 1906). Ovom poslu vratio se Sreten J. Stojković, koji je 1903. godine od narodnih pesama o Kosovu sklopio „na­rodnu epopeju“ i nazvao je „Lazarica“ (Živanović 1991: 511-512).

[3] „Ako se med našimi pjesnici nađe koji ,homeros’, te se dade tru­da, da u ovom mojem izratku stare hrvatske stihove i stil pjevanja premetne u današnji pa da one vrlo neznatne praznine, koje preostaju, ispuni po ukusu narodnoga pjevanja, ja bih rekao, da bismo tijem putem o kosovskom boju dobili podpunu prostonarodnu epo­peju u devet pjevanja, a ta epopeja ostala bi zaista djelo upravo sa­moga naroda“ (Pavić, A.: 56). 

[4] Uvodeći ovog hrvatskog bana u svoju verziju kosovskog epa, Martić se oslonio na podatak, koji se navodi u nekim izvorima, da je u Kosovskoj bici učestvovao hrvatski ban po imenu Ivan. Negde se pri tom misli da je to bio Ivan (Ivaniš) Horvat (oko 1340-1394), jed­no vreme ban Slavonije i Dalmacije, dok se na drugim mestima navodi da je reč o banu Ivanu od Paližne (1386-1391). Videti o ovome u: Antoljak: 44-45, Budak 58 i Ćirković 1990a:74.

 

Komentari nisu dozvoljeni.