Stevan Tontić, Biti Srbin

4. 10. 2016.

U paklenome lipnju 1992. godine, jedan sarajevski pisac, pjesnik, dobiva telefonom od drugoga sarajevskog pisca upit: šta to znači biti Srbin? Prvi je Stevan Tontić, drugi je Nedžad Ibrišimović – dvojica među nekolicinom najvažnijih i najizvornijih pisaca druge polovice Dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini. Obojica zatočenici sarajevskoga užasa.

Svoj odgovor Tontić piše u obliku kratkoga, intelektualno brizantnog eseja, a objavljuje ga Predrag Finci, filozof i esejist, u časopisu Zemlja koji je pokrenuo baš tih dana, unatoč svemu, kao odgovor svemu…

Čitam danas Tontićev esej, i konstatiram, hladno i bespogovorno: danas ni takvo pitanje ni takav odgovor više nisu mogući. Obesmišljeni su, propao je kontekst u kojemu su bili mogući, važni, u kojemu su i pitalac i upitani vlastitu egzistenciju i vlastiti nacionalni identitet u Sarajevu osjećali tako da je važno i relevantno ono što o tome imaju reći u vlastito ime i na vlastiti način.   

Pa valjda baš zato što je tako – što više nema ni Sarajeva ni Bosne u kojoj je to bilo smisleno i važno – danas se i Ibrišimovićevo pitanje, i odgovor koji na nj daje Tontić čitaju kao začudna i velika literatura, kao uzbudljivo svjedočanstvo o životu koji jest propao i nestao, ali nije nestala mogućnost da u njemu prepoznajemo puninu – dramatičnu, pulsirajuću.

Nedžad Ibrišimović umro je 15. rujna 2011. i počiva u haremu sarajevske Ferhadije džamije, među uglednicima. Stevan Tontić skrasio se u Novome Sadu, nakon godina nesigurnoga življenja od Sarajeva do Berlina i natrag. Predrag Finci je u Londonu. Sarajevo je na svome mjestu, dobro i sretno bez svetrojice.   (I. Lovrenović)

 

Biti Srbin

Iz svog dobrinjskog zatočenja zove me prije neki dan vrli kolega, prijatelj, jedan od najboljih muslimanskih književnika, pitajući, uz prethodnu „dozvolu“ da možda bude i neugodan: „Šta to znači biti Srbin?“ Zatečen, rekoh mu da bi odgovor na takvo pitanje zahtijevao pisanje jedne knjige, da je taj pojam za mene, u svakom slučaju, nešto „slo­jevito“ i da sve te slojeve, naravno, ne možemo da razgrnemo u jednom telefonskom razgovo­ru. Pojam nacije pripada nekoj metafizici osjećanja, koja se manifestuje ovako ili onako, ponekad u veoma bogatoj, katkad u vrlo suženoj skali vrijednosti. Moj znanac sigurno je mislio na jezivu skučenost vrijednosne skale „srpstva“ koje ga drži u užasnom zatočenju, sa desetinama i stotinama hiljada njegovih i mo­jih sugrađana, na brutalnost sile koja nemilo­srdno razara i tako jedinstvene i za našu civili­zaciju važne gradove poput Sarajeva i Mostara, na „tamni nagon“ nacije koji „progovara“ kroz metke snajperiste upućene na slučajnog prolaznika, na bilo koga; na granate koje ne pogađaju samo vojne ciljeve „druge strane“, već padaju svuda, tj. bilo kuda; na bestidnu izopačenost onog „srbovanja“ koje ruši džami­je ili – unižavajući čast svog naroda, na koju se neosnovano poziva – „uzdiže“ srpsku zastavu na minareta po pojedinim bosanskim varošima. Pa iako ne znam tačno šta znači „biti Srbin“, „biti Hrvat“ i tako redom, kao što ni Encensberger nije mogao tačno da definiše sadržaj „skromne činjenice“ zvane „biti Nije­mac“, znam da glagol biti uvijek mnogo bolje pristaje uz imenicu čovjek: biti čovjek moralni je zahtjev nadređen svakom nacionalnom po­zivu, svakom uobraženju i svakoj službi koja univerzalno ljudsko supstituira nacionalnim, svijet parohijom, a božansko nekim od zlih demona. Proganjati pripadnike drugih naroda i rušiti njihove bogomolje može biti samo jeziva karikatura „srpstva“ i koliko znam, ne da se uklopiti ni u kakav poredak vrijednosti ko­jima se srpski narod legitimiše, bile one na­glašeno tradicionalno-hrišćanske ili moderno-evropske. Ni istočna ni zapadna dimenzija srpske civilizacije ne dopuštaju i ne zasnivaju ovu vrstu pada u zločin i varvarstvo, pojam koji je stalno na usnama onih kojima je sada naj­važnija da Srbe uopšte prikažu kao barbare, elemenat koji i nije „europski“ i koji će još vijekovima valjati „civilizirati“. Kao da Hitlerov i Pavelićev režim, koliko juče, nisu bili barbar­ski svejedno što su se kitili pretencioznim predznacima zapadnjačke uljuđenosti.

Rat je najstrašniji izum ljudske civilizacije. Za užasnu nesreću sadašnjeg krvoprolića i razaranja, za nesagledive posljedice katastrofe koja je zadesila narode Bosne i Hercegovine, istorija će, držim, jednoga dana naći krivce ne samo na jednoj strani. Put u ovu provaliju trasirali su mnogi, svi oni koji su bezrezervno služili probuđenim taštinama nacija i volji za moć nacionalnih lidera i naciokratskih elita. Svi oni koji su fikcije suverenosti i nacionalne države uzdigli na oltar dostojan svake žrtve, pa i žrtve vlastitog naroda, u čijem interesu su  sve ovo i zakuvali. To je neko stanje narcističke samozačaranosti, o kojoj govori Tojnbi u svo­jim Istraživanjima istorije, stanje kada „ko­lektivni um“ nacije gubi kompas i cijelo društvo vodi putem propasti.

Autoritarni, voždovski režim Slobodana Miloševića, na primjer, proizveo je i kod Srba neke od ovih znakova „samozačaranosti“: samozačaranost jedinstvenom nacionalnom državom, samozačaranost Šiptarima i Hrvati­ma kao metafizičkim neprijateljima, samo­začaranost „srbofobijom“, samozačaranost fe­derativnom Jugoslavijom, državom koju su stvorili i za koju su dali tolike žrtve, itd. I najpogubnija od svih „samozačaranosti“ – sa­mozačaranost silom, oličenom u JNA, kojoj su poklonili nedopustivo veliko povjerenje i sklopili s njom poguban savez: iz busija tog saveza, suviše oholog da bi bio razuman, razaraju se gradovi Sarajevo, Mostar, Tuzla, Prijedor i drugi. Srpska politika u Bosni, određena, uostalom, „vizijama“ Slobodana Miloševića, nekih generala, akademika i pjesnika, najjače je kompromitovana brutalnom upotre­bom sile. U sjenci ovog brutalizma – a sva politika Slobodana Miloševića označena je nadmenošću i brutalizmom – ostaju svi zločini Paraginih ustaša i drugih hrvatskih bojovnika u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, svi slučajevi maltretiranja građana srpske nacio­nalnosti od strane pripadnika Teritorijalne odbrane, sve smicalice vladajuće hrvatsko-muslimanske koalicije, koja sigurno ne pati od naklonosti za srpske interese i stvari. No, ako Aliji Izetbegoviću ne možemo prebaciti višak ljubavi za Srbe – bu­dući da on, kako je jednom izjavio, „voli Hrva­te“ – još manju senzibiliranost za Muslimane upoznali smo kod velikog vožda: sjetimo se samo kako je njegova policija, onomad na Kosovu, maltretirala nikog drugog do samog vrhovnog poglavara Islamske zajednice, g. Selimoskog. Valjda uz namigivanje samog Satane. Ovaj frapantni nedostatak

iskazuje rečenica poznatog satiričara, koji je u svom djelu i liku spojio dva poziva: onaj ratnog huškača i onaj spasioca, dušebrižnika za izb­jeglički srpski narod. Ta rečenica, koju sam jednom već navodio, obraćajući se gradu Beo­gradu sa patetičnim preklinjanjem da spašava Sarajevo, glasi: „Srbin je Srbinu Srbin“. Kakva tautologija, kakva praznina! Iz ove rečenice, koja se može uzeti kao uzoran izraz samozačaranog „žargona autentičnosti“, odnosno naci-žargona, veje čista smrt! Srbin Srbinu nije graditelj, mislilac, pjesnik, ni saradnik, ni pri­jatelj, ne daj bože konkurent i ideološki protivnik, nego jedino ono čime je iako individua, nesvodivi pojedinac, (ili pojedinstvo, kako bi rekao nacionalni bard Matija) definisan kolektivnom apstrakcijom svog rodnog imena – Srbin! Elem, Srbine, na ovom svijetu ne­maš šta da radiš nego da – srbuješ!

Mora da je iz te samozačarane praznine, iz karikature te obaveze i svetog zavjeta, došla i ona rečenica-naredba generala Mladića, koju je, k tome, neprijateljska strana uspjela da snimi i višekratno emituje našim bratskim na­rodima: „Udri po Velušićima (sic!), tu nema mnogo Srba“. Paradoksalni i paroksistički smi­sao ove generalove „misli“ nije u tome da se ubijaju građani nesrpskih nacionalnosti u Sa­rajevu – to se pretpostavlja kao već dopušteno u ovom ratu – nego u tome da Karadžićevi i Mladićevi artiljerci i snajperisti uzimaju sebi za pravo da ubijaju i sarajevske Srbe! Šta mari, ako ih „nema mnogo“! A ima ih, vjerujem, u ovom gradu, i sada oko 150.000, zajedno sa Jugoslovenima srpskog porijekla. Ovaj njihov stravični ratno-strategijski izum ući će u svjet­sku antologiju ratnih stupidarija. A Srbi koji tuku sarajevske Srbe nisu samo Srbi, već i – hrišćani. Kad god su zasipali moje naselje granatama, u meni je izbijalo prosto pitanje: Jesu li ovi ljudi kršteni?!

Na početku svoje karijere pokrajinskog srpskog vožda, kada je imao i odličnih poteza, i mjere, i pameti, predsjednik SDS znao je da neke od nepartijskih Srba iziritira nalazom (valjda psihijatrijskim) da ima i takvih kojima je „teško da budu Srbi“. Opet taj glagol biti!

A sada je, evo, pod njegovom rukom – koja samo izvršava vladajuću volju nacije, oličenu u velikom voždu – došlo do Biti il’ ne biti – pitanje je sad, pitanje za Srbe. Ne mogu – bar većina Srba velikog (i) srpskog grada Sarajeva – sa i za onima koji dan i noć bljuju silnu ubilačku vatru na njih sa okolnih obronaka i čuka, a ne mogu zdušno ni u tabor „uvezanih zastava“, „neprincipijelne koalicije“ i najavljene konfede­racije BiH i Hrvatske, tabor koji je olako pretpo­stavio suverenost miru, kupujući i rat u vreći kupljene nezavisnosti, odbijajući i neke od ap­solutno logičnih i razumnih srpskih zahtjeva, na primjer onaj, elementarno prihvatljiv, da se obra­zuje Vijeće narodā. Ako sada, ipak, veliki broj sarajevskih Srba iskaže kakvu-takvu, makar i iznuđenu, lojalnost režimu, biće to najviše zbog poniženja građana-zatočenika, građana kandi­data smrti, sveprisutne smrti koju po gradu siju artiljerci i snajperisti koji za sebe misle i govore da su Srbi videći u tome i neki svoj ponos u koji se ne smije dirnuti. Svako ko u taj ponos dirne, proglašava se izdajnikom, pa makar bio i najsjajniji srpski književnik, poput jednog Marka Vešovića. A Ginter Gras, koji se izričito protivio ujedinjenju dvije velike njemačke države, ipak nije doživio da ga na taj način pribiju na stub srama. Kod nas to ide s čudesnom lakoćom.

Smrtni grijeh i promašaj srpske politike jest savez sa oholom i brutalnom silom, oličenom u JNA, koja je, ostajući i bez ideološke osnove i bez federalne države, počela da se ponaša kao ranjena zvijer, razarajući civilne objekte, gradove, zajednička dobra zajedničke južnoslovenske civilizacije. Na provokacije pripad­nika hrvatskih vojnih snaga, koje su htjele da joj se osvete za razaranja Vukovara, Osijeka, Dubrovnika, za gubitak Krajinā, za ukupnu hrvatsku ratnu nesreću, i da je gurnu što dalje od granica sa Hrvatskom, ta ohola i obezglavljena sila nije umjela da odgovori pametnije nego razaranjem Mostara i Sarajeva, čime je cijelom svijetu borbu za „srpske interese“ pri­kazala u najgorem mogućem svjetlu. Na tolika razaranja spremni su jedino poklonici boga Šive, privrženici krvave boginje Kali, a ne oni kojima je Hrist usađen u srce. Ubilački brutalizam i vulgarnost nadmene sile, učinili su da „srpska republika Bosna i Hercegovina“ zado­bije u očima svijeta izgled nečeg mračnog i siledžijskog, fantomskog i nedopustivog, ne­autentičnog. Srbi, međutim, imaju pravo na

svoju republiku Bosnu i Hercegovinu, s tim što ja mislim, a tako sam mislio i prije, da je ova država osobita, trostruka republika, koju sva tri konstitutivna naroda mogu i treba da imaju cijelu, ne tek u nekim nejasnim frag­mentima oko čijih se granica krv uzalud lije. (Doduše, bolja bi bila i kantonizovana nego razrušena Bosna. Kantoni nisu državne jedi­nice, već samoupravni srezovi. Ali, šta je – tu je!) A pogotovo se ne mogu silom dijeliti takve urbane cjeline i velike aglomeracije kao što je grad Sarajevo: dijeliti Sarajevo topovima zaista je krajnje bezumlje i čist užas! To naj­bolje znaju građani Sarajeva, koje, bar što se Srba tiče, niko nije anketirao u vezi sa tim kako da urede svoj život i svoje odnose sa drugima. A ti odnosi, kao u svakom moder­nom gradu, uređuju se, takoreći, sami od sebe, nikako nasilničkom voljom ovoga ili onoga partijskog prvaka, generala, filozofa ili pjesnika. U svakom slučaju, neuporedivo bolje je bilo izabrati, kao oblik borbe za nacionalna prava i interese, građansku neposlušnost, mir­no demonstriranje sarajevskim ulicama, nego rušenje tih ulica i usmrćivanje gradskog stanov­ništva. I mudrije ići drumom, nego šumom.

Nakon masakra u Ulici Vase Miskina – a ljudske oči onakvu grozotu još nisu gledale -gospodin Krajišnik izjavio da je to podmuklo djelo Alijinih vještaka za granate i mine. Neka i jeste, g. Krajišniče, uzmimo da su to učinili u nekom mazohističkom nadahnuću! Ali ko će u to povjerovati, ko na kugli zemaljskoj! U to će povjerovati taman onoliko koliko su Srbi mogli da povjeruju – izvinjavam se na poređenju – da se onaj nesrećni Martinović sam nabio na flašu! Ako je jedna strana bacila, recimo, sto hiljada granata na grad, ko da povjeruje da ona sto hiljada i prva nije njena! A kad biste mogli pred svijetom dokazati da granata u Miskinovoj nije vaša, možda bih vam i ja lično skitio kakvu patriotsku odicu! Ovako – užas i sram. Rekli ste da je Alija time htio da izbjegne Kutiljera i Lisabon. Znamo da taj gospodin katkad ujutro poriče ono što s večeri potpiše. Ali vi ste uspjeli, najzad uspjeli, jezikom grube sile, da ga oslobodite obaveze da drži do svoje riječi o mogućoj kantonizaciji Bosne. Kantonizacija, pojam sam po sebi gotovo bezazlen, postala je za njega nešto najstrašnije. I sada smo zaglibili u rat do međusobnog istrebljenja. Nijedna strana neće me uvjeriti da je to bilo neizbježno! U odnosu na krvave učinke topovske đuladi i snajperskih hitaca po Sarajevu, maltretiranja Srba u ovome gradu zadobijaju izgled mikroincidenata, pa će se tako uzimati i premlaći­vanje jednog Milorada Ekmečića, maltretiranje Svetozara Koljevića, otmenog gospodina s ko­jim sam, urednički, upravo završavao antolo­gijsku ediciju Moderna srpska proza u 34 toma, u izdavačkoj kući „Svjetlost“, koja je, takođe, granatama unakažena. Ili to što je jedna banda podmetala nož pod grlo mom pjesničkom sabratu Branku Čučku koji jednog nedjeljnog prijepodneva izbi u suzama na moja vrata. Ili to što su neki moji znanci noćivali po centralnim zatvorima, itd, itd.

Da: nije uvijek lako znati šta znači „biti Srbin“, iako ja to, dragi sapatniče iz Dobrinje, dobro znam, po stotinama stvaralački velikih i božan­skim svjetlom prožetih srpskih ličnosti, u dijamantnom vijencu od Svetog Save do Vaska Pope. Ali ima trenutaka koji nas zbune: na promociji moje antologije Moderno srpsko pjesništvo, prve knjige te vrste objavljene u BiH i, valjda, bar bibliografski, bar u namjeri, dostojne neke pažnje u kontekstu cjelokup­ne savremene književnosti srpskog naroda, nije bilo nijednog SDS-Srbina. Ostaje mi jedino da se ovdje – iako na nemjestu – zahvalim i onom topuz-ministru što me udostojio svoga odsustva: tamo gdje je on, tamo svaka pjesma zamire! Tamo se pale i ruše čak i „careve“ džamije!

Da: zaista je teško „biti Srbin“, gospodo Srbi. Pogotovo u Sarajevu. Ali je još uvijek najteže biti čovjek. A to je jedino što se mora. Kao i umrijeti. A svaki čovjek – ako mu je to već rođenjem dato – može i živjeli i umrijeti čestito i kao – Srbin.

U Sarajevu, 21. 6. ’92.

Zemlja, Sarajevo, jun 1992.

 

Komentari nisu dozvoljeni.