Elvedin Nezirović, Četiri dana u Sakaryi

 Dnevničko-putopisna proza

 DAN PRVI

Srijeda, 12. oktobar

Sakarya, grad u istoimenoj provinciji, u regiji Marmara, na sjeverozapadu Turske. S prozora sobe u hotelu Balturk, gledam na polupraznu, jednosmjernu ulicu obrubljenu drvoredima. Još uvijek je rano, osam je sati ujutro, i zrak se tek puni glasovima ljudi i brujanjem automobila. Tokom noći i ranog jutra, kiša je orosila cestu, pa je, nakon jučerašnjih 28 stepeni celzija, sada mnogo ugodnije. Inače, klima je ovdje blaga, spoj mediteranske i suptropske s jedne, te vlažnog kontinentalnog uticaja s druge strane.

U Sakaryu sam, skupa s još nekoliko pjesnika iz regiona, stigao jučer, na četverodnevni književni festival Sapanca, koji se ove godine održava šesnaesti put zaredom. Pozvao me je Adnan Özer, umjetnički savjetnik festivala, izdavač i pjesnik čije djelo u savremenoj turskoj književnosti ima određenu težinu i značaj. Znatiželja putnika i strast koju gajim prema putopisima i pisanju općenito, natjerala me je da sa sobom ponesem jako lijepo dizajniran džepni rokovnik– poklon Turskog kulturnog centra Yunus Emre u Mostaru – u čije mehke, šuškave listove, jutros, evo,upisujem svoje prve utiske o ovom gradu. Pisati o nepoznatim i prvi put viđenim prostorima ugodan je i meni drag ritual do kojeg izinmno držim u posljednjih nekoliko godina.

Na istambulskom aerodromu Sabiha Gökçen, mene i Naidu Osmanbegović, pjesnikinju i univerzitetsku profesoricu iz Doboja, također gošću festivala, dočekao je naš domaćin i prevodilac, pjesnik Serdar Çelik, u društvu vozača, jednog punašnog, sredovječnog muškarca, koji, kao i većina Turaka koje sam upoznao, ne govori engleski jezik. Po prirodi veseo i druželjubiv, Serdar je čovjek od pedeset pet godina, omalenog rasta, visokih zalizaka, guste, prosijede brade i neobično živih očiju. Dvadeset godina živio je u Kataloniji, uglavnom u Barceloni, gdje je emigrirao sredinom osamdesetih, bježeći od vojne obaveze u svojoj zemlji. Govori katalonski, španski, portugalski, italijanski i engleski jezik, ima licencu kapetana kratke plovidbe i glasan, pomalo frenetičan smijeh koji vas naprosto tjera da se smijete s njim.

Na putu do Sakarye, vozimo se obalom Mramornog mora. Široka je to i namreškana površina indigo boje, po kojoj plutaju teški naftni tankeri. Uz samu obalu, u nizu od nekoliko kilometara, tiskaju se, sve jedno do drugog, postrojenja za preradu nafte. Ono malo naselja uglavnom je smješteno uz auto-put, s obje njegove strane. Mnoga od njih se, zapravo, još uvijek šire i izdužuju, a utisak je da se gradi bez nekog urbanističkog i estetskog principa. Od Serdara saznajem da u mnogim mjestima u Turskoj još uvijek vrijedi samo jedno pravilo: jeftinije je bolje. Poznat mi je i prilično blizak način gradnje: kuće na jedan ili dva sprata, uglavnom od zidane opeke i armiranog betona, s betonskim simsovima i krovovima na dvije vode. Većina ih je nedovršena, osposobljen je samo jedan dio, onaj koji je dostatan za život, najčešće prizemni, dok je sve drugo luksuz koji većina kućevlasnika sebi ne može priuštiti.

Dok se vozimo prema Sakaryi, moj vedri domaćin mi dobronamjerno sugeriše da je to prilično konzervativan grad. „Organizatori festivala su, također, konzervativni ljudi“, upozorava me on, „okrenuti tradiciji, vjeri i ljubavi prema domovini, Turskoj“. I zaista, čim smo zašli u prve gradske četvrti, primjećujem da je na ulicama jako mnogo prekrivenih žena. Turske zastave i Erdoğanovi posteri na bilboardima i fasadama, nezaobilazan su dio urbanog folklora. „Nakon neuspjelog pokušaja državnog udara, Erdoğanova figura polako doseže mitski karakter“, pojašnjava mi Serdar. „Mnogo ga ljudi ovdje voli.“ „Zašto?“, pitam. „Mislim da je to zbog toga što je uspio uspostaviti kontakt s običnim, turskim čovjekom. Osim toga, neosporna je činjenica da se danas u Turskoj bolje živi nego, recimo, osamdesetih ili devedesetih godina prošloga vijeka.“

Na recepciji hotela Balturk, djevojka tamne, anadolske puti mi daje ključ od sobe na prvom spratu. Hotel ima četiri zvjezdice, ali dok se uspinjem uskim stubištem, primjećujem da je već pomalo zreo za jednu ozbiljnu sanaciju. Kamenom obloženo stepenište je ponegdje otučeno, tapete izbledjele i na pojedinim mjestima zaguljene, a u dugačkom hodniku na prvom spratu nedostaje nekoliko šaltera. Tipična turska ležernost.

 

DAN DRUGI

Četvrtak, 13. oktobar

Sakarya je širok grad, s nekoliko simetričnih i lijepo uređenih avenija, na kojima se odvija gust saobraćaj. Četvrti nepodnošljivo liče jedna na drugu, a okružene su sivom anadolskom ravnicom, malim poljoprivrednim imanjima, poljima kukuruza, plantažama dunja, kamenolomima i fabrikama različite svrhe. Dalje, na jug, prema gradu Bileçik i srcu Anadolije, izrastaju visoka, krečnjačka brda i klisure obrasle šumom, kroz koje krči svoj put rijeka Sakarya, u ovo doba godine siva, skoro prljavo smeđa.

Iako prilično naseljena (blizu 900.000 stanovnika), Sakarya je, na prvi dojam, miran grad, jednostavne arhitekture, bez megalomanskih struktura od betona, željeza i stakla, tako karakterističnih za evropske gradove njene veličine. Sve je ovdje građeno na četiri, pet spratova iznad zemlje, i to prilično davno, rekao bih, pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka, ako je suditi po arhitektonskoj formi, neravnim cestama i oronulim fasadama. Minareti džamija, aščinice, čajdžinice, kafeterije, kebabare, male zanatske radnje i samoposluge utisnute u suterene i prizemlja stambenih objekata – sve je to prožeto osjećanjem grada koji živi svoj tihi, mirni život, ni nalik, recimo, gužvi i vrevi Istambula, udaljenog nešto malo manje od 150 kilometara ili sat i pol vožnje auto-cestom.

Sa svojim domaćinom, Talipom Avçijem, općinskim načelnikom za kulturu, jednim uglađenim mladim čovjekom, vozim se gradom. Lijepo uređeni parkovi, tek otvoreni kružni tokovi i tržni centri, dio su modernizacije grada koja uzima sve više maha, a koja je, zapravo, posljedica velikog nacionalnog ekonomskog napretka u posljednjih deceniju i pol. Centralne četvrti su prilično uredne i nakrcane automobilima. Ima tu svega: od starih do novih modela velikih svjetskih marki (Toyota, Audi, Wolkswagen, Hyundai) od koji mnoge u okolici imaju svoje velike, luksuzne salone.Ono čega uopće nema jesu biciklisti i motoristi. Svaki pokretni mašinski sklop ovdje ima minimalno četiri točka.

Talip, koji, također, vrlo slabo govori engleski jezik, atipičan je turski vozač: smiren je, suzdržan i uglavnom se pridržava saobraćajnih pravila. Dok pričamo o Sakaryi, njenoj povijesti i kulturi, ponešto ga uspijem razumjeti. Grad je nekada pripadao Bizantijskom carstvu, a u 13. vijeku osvojile su ga Osmanlije. Zbog specifičnosti svog geografskog položaja, mnogim je vojskama i trgovačkim karavanama bio tek usputna tačka, s jedne strane na putu prema Stambolu i dalje, prema Evropi, odnosnos druge, na jug, prema Anadoliji i dubini azijskog kontinenta. Danas je to, prije svega, univerzitetski grad, s velikim brojem studenata iz svih krajeva Turske, Azije, ali i iz čitave balkanske regije.

Navečer, s Adnanom i Serdarom, šetam ulicom Ankara. Vrijeme je toplo, parkovi su puni šetača, bašte kafića još uvijek su otvorene. Odsjedamo u restoranu Lemon Kültür, jednom od rijetkih mjesta u gradu gdje se može naručiti alkohol i čuti zapadnjačka muzika. Inače, Lemon Kültür naziv je satiričnog časopisa, neke vrste turskog Charlie Hebdoa: otud po zidovima restorana karikature koje na sarkastičan način opisuju javni i društveni život u Turskoj. Od Adnana, čija je izdavačka kuća punih pet godina izdavala taj časopis, saznajem da je on već godinama trn u oku konzervativnom dijelu turske javnosti, a pogotvo njenog vladajućeg političkog establišmenta. Često se, na njegovim stranicama,mogu vidjeti karikature najviših vladinih zvaničnika, uključujući i samog predsjednika, Rejepa Tayyipa Erdoğana.

Dok pijuckamo izvrsno tursko vino Idol, iz zvučnika dopire sonorni glas Amy Winehouse. Oko nas su uglavnom mladi ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama. Mnogi od njih piju pivo i prilično bučno razgovaraju. Inače, grad se grčevito opire amerikanizaciji i pozapadnjenju u svakoj sferi društvenog života. Pa ipak, u njemu nerijetko možete naići na ugostiteljske objekte koji nose engleske nazive, poput caffe bara David’s People, gdje sam poslijepodne popio odličan esspresso.

Sa Adnanom i Serdarom pričam o politici. I jedan i drugi su po svom političkom uvjerenju socijal-demokrati i jako su nezadovoljni, prije svega, situacijom u lijevo orijentiranim strankama i partijama u Turskoj. Kemalistička i nekad najjača stranka u zemlji, Republikanska narodna stranka, ili skraćeno CHP, potpuno je izgubila kompas i sponu sa srednjom i visokom klasom, ponajviše zahvaljujući arhaičnoj politici, koja se već decenijama ne mijenja. Po njihovim riječima, jedina partija koja u Turskoj trenutno vodi stvarnu socijal-demokratsku politiku je prokurdski orijentirana Narodna demokratska partija, odnosno HDP. Ono što je problem u vezi s njima, jeste to što ona, istina neformalno, održava tijesne veze s Radničkom partijom Kurdistana (PKK), koja je od strane UN-a, SAD-a i NATO-a proglašena terorističkom organizacijom.

O Erdoğanovoj AK partiji ni jedan ni drugi nemaju pretjerano visoko mišljenje, premda ne osporavaju njene zasluge za konstantan ekonomski razvoj Turske. Ono što, pak, zamjeraju aktuelnom turskom predsjedniku jeste njegov konzervativni pristup politici, osmanlijske ambicije i nipodaštavanje sekularizma, koji u Turskoj, po njihovom mišljenju, već odavno ne postoji. S druge strane, i jedan i drugi su saglasni u tome da je od presudne važnosti za budućnost Turske to što državni udar, koji je, sredinom jula ove godine, organizirao jedan dio turske vojske, nije uspio. „To je velika pobjeda za tursku demokratiju“, složni su.

Lemon Kültür napuštamo malo iza ponoći. Ulica Ankara sada je skoro pusta. Iz poneke otvorene kafane dopire orijentalna muzika. Noć ima miris šećerne trske: to je zato što se u blizini nalazi fabrika za proizvodnju šećera. Vlasnici dućana iznose i na pločnik odlažu vreće pretrpane smećem i otpacima. Kroz otvoren prozor jednog automobila s kojim se mimoilazimo, dopire rap muzika. U njegovoj unutrašnjosti, četiri vesela mladića u potrazi za zabavom i noćnim životom – to je ovdje tako rijetka slika.

 

DAN TREĆI

Petak, 14. Oktobar

Današnji dan obilježilo je putovanje naše male književne karavane u mjesto Teraklɪ, na jugu provincije, udaljeno na sat i pol vožnje autobusom od Sakarye. Ni selo ni grad,  Teraklɪ je mjestašce dosta bogate prošlosti, bačeno u njedra surih anadolskih planina. Osnovano je još u helenska vremena i tada je nosilo ime Dablar. Kasnije su ga Osmanlije priključile Otomanskom carstvu. Stare, ali svježe renovirane kuće, građene u orijentalnom stilu, s visokim pročeljima, pravougaonim drvenim prozorima i doksatima, još uvijek se mogu vidjeti na svakom koraku. Danas uglavnom služe kao muzeji ili mjesta na kojima se organiziraju kulturni događaji.

Ulice Teraklɪja su uske i pretrpane trgovcima. Petak je, pazarni dan, pa se nudi i prodaje sve – od voća i povrća (dominiraju žute, mesnate anadolske dunje), preko organskih proizvoda (džemovi, marmelade, sirevi) do različitih antikviteta, rezbarija, bižuterije, pravog nakita, kuhinjskog pribora, sve do orijentalnih odjevnih predmeta. Centralno mjesto zauzima mali trg na kojem se nalazi pozlaćena Atatürkova bista. Okolo su klupe i betonske kaskade, koje natkriljuje nekoliko gusto zasađenih crnogoričnih stabala. U vrijeme kada stižemo u ovo mjestašce, a to je rano predvečerje, trg je skoro potpuno prazan. Tek na jednoj od klupa sjedi ulični svirač i prstima prebire cümbüş, tradicionalni turski žičani instrument. Njegov lelujavi, istočnjački glas tužno odzvanja u vedrom oktobarskom predvečerju. Oko trga su se natiskale male konobe i čajdžinice, s nekoliko uglavnom starijih ljudi koji nas znatiželjno posmatraju kroz zastakljene izloge.

Večeramo u jednom orijentalnom restoranu, na padini s koje se pruža otvoren pogled na naselje. Bakarno sunce pali ovlaš ožutjele krošnje i stvara odbljeske na prozorima. Na štriku susjedne kuće suše se haljine. Predvečerjem odjekuje ezan i nekoliko ljudi upravo ulazi u džamijsko dvorište. Po doživljaju urbanog prostora, po nošnji ovdašnjih žena i držanju muškaraca nije teško pretpostaviti da je vjera ovdje osnovni princip života. Njoj je sve podređeno, po njoj se sve ravna i sve mjeri.

Za večeru nam mladi konobari, još uvijek dječaci u otomanskim odorama, poslužuju tradicionalne domaće specijalitete: sogan-dolma, pilav s orasima i suhim sirom, keške, slatko od tikve i, naravno, baklava. Vrlo prijatni i poznati mirisi vraćaju me u djetinjstvo, u malo selo nadomak Stoca, gdje sam proveo prvih sedam godina života. Moja nena, Saja, poznavala je recepte za sva ta jela, koja, otkako je umrla, u mojoj porodici više nema ko da spravlja.

Nakon večere, ponovo silazimo na trg. Prije samog čitanja, domaćini nas po ko zna koji put goste čajem u jednoj čajdžinici. Baš tu me pronalazi ružna vijest: kurdski separatisti ispalili su dvije rakete na Antalyju, poznato ljetovalište na obali Sredozemnog mora, udaljeno nekih 430 kilometara od Sakarye. Nije bilo žrtava. Niko zbog toga ovdje ne pokazuje pretjerano uzbuđenje. Nesređeni računi s Kurdima i rat u Siriji sastavni su dio turske svakodnevnice.

U autobusu, pri povratku u Sakaryu, raspravljamo o današnjoj odluci Nobelovog komiteta da ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dodijeli Bobu Dylanu. Adnan Özer izdavač je Dylanovih Hronika za tursko tržište. Za njega i njegovu izdavačku kuću odluka Nobelovog komiteta ima poslovnu pozadinu. Zanimljiv je, uopće, taj njegov istančani izdavački osjećaj: Özer je bio prvi turski izdavač nekolicini pisaca godinama prije nego su postali nobelovci. Među njima su bili Saramago, Llosa i još neki drugi. I dok se u autobusu živo raspravlja o tome može li se uopće Dylanovo književno djelo valorizirati bez njegove muzike, Adnan mudro šuti i zadovoljno trlja ruke.

U Sakaryu stižemo nešto poslije jedanaest sati uvečer. Grad polako tone u san. Ulice su skoro prazne, iako je petak i sutra je vikend. U jednom obližnjem marketu, kupujem vrlo  dobro tursko pivo Bomonti. Flaša od 0,33L košta 6,50 turskih lira ili 3,25 KM. Serdar, koji mi pomaže pri kupovini, kaže da je, u odnosu na druge proizvode, alkohol u Turskoj prilično skup. Vlada je nedavno nametnula nove poreze na alkoholne proizvode, pa su poštovaoci dobre kapljice jako nezadovoljni. Uzimam pivo i odlazim u sobu, jedva čekajući da se domognem kupke i kreveta.

 

DAN ČETVRTI

Subota, 15. oktobar

Posljednji dan festivala održava se na obali jezera Sapanca, po kojem festival i nosi ime. Radi se o vjerovatno najatraktivnijoj destinaciji u čitavoj Sakarya provinciji. Iako je turistička sezona na izmaku i već završava, na jezerskom keju još uvijek se mogu sresti šetači iz raznih krajeva Turske. Iz okolnih restorana dopire tiha orijentalna muzika. Između njih, zbijaju se kičasti štandovi s bižuterijom, raznim drangulijama i dječijim igračkama. Zrak je nešto svježiji nego u samom gradu  i ispunjen je mirisima svježe ribe, prženog kukuruza, snažnih orijentalnih začina i vegetacije. U jednom zatonu, zaraslom u visoku travu, primjećujem jato gusaka. Obližnja šuma, tamna i gusta, tek je počela da poprima boje jeseni.

Tokom večeri upoznajem mladu studenticu iz Breze, Azru Kadrić.U kratkom i ugodnom razgovoru, kaže mi da na ovdašnjem univerzitetu ima jako mnogo studenata iz Bosne i Hercegovine. „Pozdravi ih sve“, kažem joj u šali, na rastanku. „Pozdravite vi meni moju Bosnu“, odgovara ona, već odlazeći.

A ta Bosna, čini mi se, nije toliko daleko koliko to kažu kilometri. Što zbog povijesnih veza – veliki broj bosanskohercegovačkih muslimana, koji je krajem devetnaestog vijeka, s odlaskom osmanlijske vlasti, stigao ovdje, tadašnja je turska vlast naselila upravo u ovu regiju – što zbog kulture, odnosa prema tradiciji, srdačnosti ljudi i mnogo toga još, čini mi se kao da sam još uvijek u njoj: samo sam jedan grad zamijenio drugim.

Ta istost između Sakarye i bosanskih gradova od samog početka me pomalo zamara, oduzima mi doživljaj susreta s novim i nepoznatim – toliko je izražena i očita da se teško privikavam na nju. Olinjale fasade i napuštene kuće, ruševni i dotrajali krovovi nakićeni satelitskim i analognim antenama, skromno odjeveni ljudi u prolazu, prekrivene žene s najlonskim kesama iz kojih viri lisnato povrće, pogureni starci koji izlaze iz džamija s rukama na leđima, gledajući ispred sebe – sve su to motivi iz bosanskih gradova, koje je u Sakaryi nemoguće ne primijetiti.

Dok odlazimo, raskuštrane oblake na nebu već guta bistra, zvjezdana noć. Prohladni vjetrić kojeg osjećam na licu nedovoljan je da zatomi osjećaj vrućine kojim mi je tijelo prožeto otkako sam stigao u ovaj grad. Iza nas ostaje jezero, mirno, mračno, obrubljeno asimetrijom noćnih svjetala i lišeno ljudskog prisutva. Vrijeme je da krenem kući, pomišljam, od koje kao da nisam ni išao.

FOTOGRAFIJE

Sakarya, jednog oktobarskog poslijepodneva 2016. Pogled na kružni tok ispred caffe bara David’s People

Jedan od najvažnijih kulturno-historijskih spomenika iz bizantijskog perioda, svakako je Justinianov most. Nekoliko puta obnavljan i renoviran, most je sagradio rimski car, Justinian između 558. i 562. godine nove ere. Dug je 384 metra. Na njegovom kraju, nalazi se kamena arkada, jedini preživjeli ostatak nekadašnje kapelice. Most je premošćavao potok Çark, koji je odvodio vodu iz jezera Sapanca do rijeke Sakarya. Svojevremeno je povezivao Konstantinopol s istočnim provincijama Istočnog rimskog carstva. Danas je turistička atrakcija. U trenutku kada  stižemo do njega, a to je u kasnim prijepodnevnim satima, on je potpuno pust. Tek dva upravo vjenačana bračna para svečano poziraju fotografima. Za uspomenu i dugo sjećanje.

Teraklɪ

 Na slici do mene je Aldo Kliman (desno), pisac koji već trideset godina živi u Puli. Rođen je u Skoplju, od oca Istranina i majke Makedonke. U Skoplju je studirao, radio i živio sve do sredine osmadesetih, kada odlazi u Istru, u jedno malo mjesto odakle korijene vuku njegovi preci. Zastupljen je u mnogim hrvatskim i makedonskim antologijama. Svojevremeno je imao i izdavačku kuću, a prijateljevao je i s pokojnim Mirkom Kovačem, koji ga i spominje u svojoj prijepisci s Filipom Davidom, objavljenoj pod naslovom Knjiga pisama 1992. – 1995.

 

Komentari nisu dozvoljeni.