Amir Brka, Dijalektika tmine; Todesfuge

Nisimu Albahariju

 

I, kao da sanjah, već ne znam jesam li, ili nisam,

oslovio me, iz ovoga grada, ili s onog svijeta,

davni ratni heroj. I kaže: gledam na šta tî se sada

spremaš; šta, zapravo, ruka tvoja već i radi. Ali,

pusti, i, naprosto, nemoj. Uzaman i mi ginuli smo.

Mudrije je: ti se gradi, naivan da si, po vas dan

kao da drijemaš, jer kuraž nije lice, nikada bila,

pretpostavljene vrline.

 

Pa vidi, on kao da veli: Hrvati, Srbi, Bošnjaci,

Jevreji – evo, pojmovno, identično se, i navlas isto,

zbiva i u Koreji, gdje nema ni jednih, ni drugih,

četvrtih ni trećih. Jedinke ljudske, ostavi bivšē,

drži se istina cijelih: i danas zlopate, uvijek stradaju,

manji od većih – otkako vrtnja je u Geji.

 

Ab ovo ratuju, sile opskurne – protivne hordama

tmine, za tô ne moraš putem davnine. Efežaninova

reda, na mjestu svakom, u svako vrijeme, znake ćeš

naći. Prikriveni, tajni – argument oni su, neminovnī,

trajni, usque ad mala, zlehude ljudske sudbine.

 

Razborit si, i shvati: u čovjekovu svijetu, nikada,

neće biti vedrine. Ako se ukaže načas, varljivom

iskrom ako za čas i bljesne – to nije istinsko bíće:

u ponor, turobni, natrag se, žurno, strmoglavo, ona

sunovrati. I sve se, iznova, poretkom jȅdnīm spliće,

apriornim, vo vjeki smrtodajnim, u svegrobni

stremeći pomor.

 

A umorenih, mojih, sjene – u nizu martirskom,

duhovi neka se kreću. Pa, hajde, zaboravi ih,

ne misli na njih ni ti. Osamljene, prostorom, koji

jeste, ili nije, neka blude, u svome tamnom sjaju.

 

U povorci, nijemoj, nesmirene, nad zbitijem njinim

i dalje neka se čude. Kao u stvarnom životu, koji

su imali, ili nisu, zelenim parkom, utvare pusti,

predjelom sivim, neka lelujaju. Kao što privida

prizori, razni, pred očima tvojim, vanjskim, šeću.

 

U tome gradu, ti smatraš, dužan si, o zlu, da zboriš,

u njemu skrivenom, danas da govoriš…? No istinē,

druge, niti bolje, ni od ove gorē, što je sada slušaš,

zaludnu nadu zatomi, konačno spoznaj – da nema.

Merkuš i Rahela, Mikica i Mordo, Rena i sin Čučo,

te Isak i Blanka, i ostali, svi su – ònō u iskonu što

bjehu: u začeću određeni, ništavnog atomi.

 

I znam… Evo, to je što tebe vrijeđa: gdje stanište

je bilo i mojih drevnih pređa – dječije nema cike.

Ni Rikice ni Jolike, Bukijeva i Bracina nestao je

eho smijeha… Ni njihova nije, ni o njima glasa.

Ni traga, ni spomen ma jedan. Ni crnō zgarište,

od svega što bješe… Baš sve propalo je. Niti ploča,

skamenjena, gruba, na njoj Albahari, čak ni to

ne stoji…

 

Ali sve je, tako, i moralo biti, jer svjetlosni tračak

naličje je suštastvene tmine – i onda kad kresne u

svojstvenoj bíti. Znanje tô prihvati, šutke raduj mu

se, tihom prosvjetljenju. Drugō tek su pustā, redom

praznā slova. Riječi su izlišne, sve su beslovesne.

Po sebi su, one, spram istine konvertiti, stog ih

zanemari.

 

Jesu, svi su, i odatle nestali su. Ali to je, i takva je,

opća ljudska povijest. U njenoj su magli iščezli i ònī

što su, strast ištući u njihovu novcu, snujuć zlato,

ili barem srebro, odveli ih, te ih klali, maljem tukli,

i strijeljali za tô. Uznesenje čistō, u vrtlog nigdine,

grob u zraku, gdje im nije tijesno, njima podarivši,

na jednom nimbusu, baš u Jasenovcu.

 

Ovdje što iskazah, jeste, ili nije, šapnuo mi blago,

imenom već čudan, od stoljeća Nisim. I sad ne znam

da li, o tome, da šutim – sve da držim nesuvislim. Ili,

zanijemivši, i kao opijen, mistični kovitlac, i sebe

u njemu, koji jesam, ili nisam, da obrćem in cerebro,

beznadežno da preturam – doraslim budem li,

o čemu god bilo, unezvijeren, bilo šta da mislim.

 

                                               (Novembar 2016. godine)

Komentari nisu dozvoljeni.