Jozo Džambo, Sablast iz kapucinske grobnice – smrt cara i kralja Franje Josipa u karikaturi

Car je već duže vremena pobolijevao, ali se u svojoj poslovičnoj discipliniranosti nije prepuštao bolesti ni liječnicima nego se držao uobičajenog dnevnoga reda koji je počimao za nas nepojmljivo rano. Ustajao je, ako se za Cara tako smije reći, već za prvih pijetlova.

U utorak, 9. listopada, morao je ipak u krevet, da bi se iste noći probudio i smušen počeo buncati kako ima još posla i da mora za pisaći stol. Liječnici su ga umirili i on je ponovno zaspao.

Već nakon nekoliko dana bilo mu je mnogo bolje i on se mogao vratiti svojim aktima.

U utorak, 21. studenog 1916. godine, stanje se pogoršalo i u 9 sati navečer pleno titulo Franjo Josip Prvi preminuo je u dvorcu Schönbrunn. Ako je vjerovati njegovom komorniku Eugenu Ketterlu, koji ga je  pune 22 godine budio s podaničkim pozdravom „Bacam se pred Vaše noge, Veličanstvo, i dobro jutro želim!“, Car je istoga dana naložio posilnom da još ranije nego inače pokuca na njegova vrata, jer da nije gotov s poslom.

Smrt je nastupila u trenutku kada su već sve novine toga dana bile tiskane i isporučene. Tek sljedećeg dana u redovnim i izvanrednim izdanjima obznanjena je smrt koju su mnogi označili kao „konac jedne epohe“.

Političar i pravnik Josef Redlich (1869-1936) bio je također tog mišljenja, ali on, koji je iza sebe ostavio tisuće stranica dnevničkih zapisa, posvetio je „koncu epohe” jedva dvadesetak redaka. U slučaju Careve smrti on se ponašao upravo onako kao i njegova sredina: „Današnje novine“, zabilježio je on sutradan, „s iznimkom Arbeiter-Zeitung,  beznačajne su i blijede u svojim izvještajima. Nad čitavim gradom leži upravo duboka i krajnje ravnodušna tromost. Ne primjećuju se niti žal za preminulim niti pravo veselje zbog nasljednika.“

„Bljedoću” novinskih izvještaja kompenzirale su glasine bez kakvih očito ne može proći ni jedna “velika” smrt. Bečke kavane bile su kao rijetko kada pune trača i neprovjerenih vijesti koje su se natjecale međusobno i, tek izgovorene, u ušima i ustima sugovornika poprimale druge oblike i druge naboje: “Car Franjo Josip nije mrtav!” “On je prestar i odveć slab da bi u teškim ratnim vremenima mogao stajati na čelu carstva.” “Dvorska kamarila ga je uklonila, a na njegovo mjesto, kako bi zavarala narod, u mrtvački kovčeg položila lutku.” Zatim se pričalo, doduše još otprije, da je on umro već na početku rata, ali da se to iz opravdanih razloga prešutilo, te da su u specijalnom zavodu odgajani dvojnici koji su trebali oponašati Cara. I da je jedan od takvih bio i njegov komornik Ketterl. Ovaj je pak u svojim sjećanjima zabilježio ono što i nama u 20. stoljeću nije bilo sasvim nepoznato: “Znamo da se takva igra ponavlja kod svih velikih vladara u povijesti, da narod ne želi povjerovati u njihovu smrt i da stoga širi najrazličitije priče o njihovom odlasku i ponovnom dolasku.”

Le rois est mort, vive le roi!

Trezveni novinski izvještaji bili su načistu s činjenicom da je Car umro i da je posljednje počivalište našao u kapucinskoj grobnici, tradicionalnom pokopalištu habsburških vladara. Ali upravo iz ovih tamnih odaja na svjetlo dana Cara su ponovo izvukli – karikaturisti.

Paragraf kao okvir

Bečki satirički časopisi imali su u usporedbi s pariškim i londonskim humorističkim listovima ne tako dugu tradiciju, ali su ipak nudili dosta šarolik izbor i “u granicama dopuštenoga” relativno visok profesionalni nivo. A te granice bile su postavljene već 1852. godine u Austrijskom Kaznenom zakoniku i § 63 tog zakonika: “Tko povrijedi poštovanje Cara, bilo osobnom uvredom, pogrdama, blaćenjima i psovkama, javno ili pred više ljudi izrečenim, putem tiskovina, riječima ili širenjem likovnih prikaza ili spisa, čini kazneno djelo povrede veličanstva i bit će kažnjen teškim zatvorom od jedne do pet godina.”

Međutim, i bez ove izričite zapovijedi odnosno zabrane, poštovanje (strahopoštovanje!) prema “od Boga dodijeljenoj” službi bilo je u narodu duboko ukorijenjeno, što je nedvosmisleno formulirala i Ustavna povelja iz revolucionarne 1848. godine s potpisom predšasnika Franje Josipa na austrijskom prijestolju, Ferdinanda I.: “Osoba careva posvećena je i nepovrediva.”

Shodno tome pravnom diktatu austrijski satiričari i karikaturisti bili su suzdržani, šutljivi i krajnje oprezni. Die Muskete, bogato ilustrirani bečki tjednik, koji je za uzor imao minhenski Simplicissimus i estetski bio na vrlo visokom nivou, smio je karikirati armiju, crkvu, birokraciju, dakle temelje austrijske državne samosvijesti – samo Cara ne. Slično su se ponašali i drugi listovi i njihovi urednici i suradnici. Čak i veoma pričljivi Karl Kraus koji nije nikoga štedio ni zaobilazio tek četiri godine nakon Careve smrti, kada paragraf 63 nije bio više na snazi, u svome časopisu Die Fackel odvažio se na karikiranje ikonografije Franje Josipa.

Izdanje Die Muskete od 23. studenog bilo je očito već tiskano tako da nije moglo na prikladan način registrirati Carevu smrt, ali je zato u idućem broju od 30. studenog na naslovnoj stranici donijelo crtež grobnice u kapucinskoj crkvi u čiju su tamu prodirali samo slabi zraci jesenskog sunca.

Uredništvo je komentar prepustilo Franzu Grillparzeru i njegovoj pjesmi, posvećenoj komandiru neke regimente, u čijoj se završnoj strofi nalazi i stih “Blago onome, tko dužnosti svojoj vjeran je ostao!” Franji Josipu, koji je dušom i srcem bio i do kraja života ostao vojnik, bio je ovo najprikladniji hommage.

Dakako, ni trunka satire u tome nije bilo. Niti je smjelo biti.

Kikeriki, “bečki humoristički pučki list”, također na prvoj stranici u izdanju od 26. studenog donio je crtež s naslovom “Posljednja vožnja Franje Josipa”: Cara u pogrebnim kočijama po kaldrmi oblaka voze lipicanci prema svetom Petru raširenih ruku. Franjo Josip pozdravlja iz kočije mahanjem ruke, za njega tipičnim, ali na rubu puta stoji samo uplakana dama “Austria” kao metafora sada tako osiromašenog i ucviljenog carstva. Carevu pratnju čine dva putta s maslinovim grančicama i lovorovim vijencem u rukama. Je li autor crteža ovakvim scenarijem želio dočarati dramatičnost trenutka, pa i smrt vladara velikoga carstva i nad mnogim narodima pokazati kao trenutak kada i on na koncu dugoga života ostaje ostavljen i sam?

Die Muskete i Kikeriki su time obavili svoje karmine. Za njih to nije više bila tema.

Der Humorist, Die Bombe i Wiener Karikaturen Carevu smrt su potpuno ignorirali, što im očito nije nitko zamjerio.

Izvan paragrafa

Paragraf o povredi carskog veličanstva nije važio izvan granica Austro-Ugarske, a poslije propasti Monarhije ni u državama koje su nastale na ruševinama propalog carstva. Posebno za vrijeme rata i u zemljama s kojima je Monarhija bila u ratu, satira i karikature bile su uobičajeno propagandno sredstvo kojim se protivnika omalovažavalo, potcjenjivalo i karikiralo. A Car, kao pars pro toto, bio je figura na koju su bila najčešće uperena oštra pera satiričara i karikaturista. Tako je bilo ne samo za njegova života nego i nakon njegove smrti.

Francuski satirički časopis Le Rire objavio je samo mjesec dana nakon Careve smrti karikaturu na kojoj je Franjo Josip prikazan kako s molitvenikom i krunicom u ruci, a uz to opskrbljen i specijalnim papinskim blagoslovom, želi ući u raj, ali ga Gospodar raja udarcem nogom i uz sijevanje ubojitih munja tjera s vrata uz primjedbu da je rimska preporuka odveć jeftin trik kako se domoći vječnog blaženstva. Da je Franjo Josip bio religiozan čovjek, bilo je dobro poznato, a i to s papinim blagoslovom nije bila izmišljotina, jer je uistinu pred samu smrt dvorski svećenik prenio umirućem specijalni blagoslov Benedikta XV.

Što je alternativa raju? Talijanski karikaturist Gino Gamerra već je godinu dana prije Careve smrti u zbirci karikatura Umana tragedia smjestio ovoga u osmi krug pakla, zajedno s kuplerima i zavodnicima. Kao likovnim citatom Gamerra se poslužio ilustracijom Danteove Divina Commedia iz crtačkog pera Gustave Doréa iz godine 1880. U prvome planu Franjo Josip, pogrbljen i nag (Car je gol!), bježi ispred rogatih demona koji bičevima utjeruju vanzemaljsku pravdu. U njegovom društvu još su tu turski sultan, bugarski car i njemački kajzer, svi osuđeni na propast i vječnu kaznu.

Isti je karikaturist iste godine Franju Josipa doveo – na vješala. U brošuri Cecco Beppe l’Impiccatore, objavljenoj u Livornu, on se poigrao riječima i sudbinom monarha čije ime u talijanskom glasi Francesco Giuseppe odnosno podrugljivo Cecco Beppe. (U ovom obliku on se pojavljuje i u pacifističkoj pjesmi “Ninna Nanna de la guerra” talijanskog pjesnika Carla Alberta Salustrija, poznatog pod pseudonimom “Trilussa”.) Franjo Josip je bio Imperatore, ali mu je Gamerra dodijelio zvanje Impiccatore (krvnik), premda na karikaturi na vješalima visi on sâm kao žrtva svoga krvničkog zanata: oggi a me, domani a te (danas meni, sutra tebi).

I jedna druga talijanska karikatura služi se istim motivom: turinski časopis Il Pasquino u srpnju 1915. godine, dakle dva mjeseca nakon ulaska Italije u rat, stavio je Franju Josipa opet na vješala (“Cecco Beppe – najnoviji portret”).

Najveći dio karikatura, nastalih nakon Prvoga svjetskoga rata o Franji Josipu, prikazuju Cara kao  fosila iz prapovijesti; on je mumificirani lik ili duh iz kapucinske grobnice koji se u novome svijetu više ne snalazi. Car je umro dvije godine prije propasti Monarhije, ali karikature i satira ova dva događaja spajaju u jedan – u principu riječ je jednome pokopu. Tako na anonimnoj češkoj razglednici u istoj pogrebnoj povorci stupaju: Car, sâmi kostur i koža, sa svijećom u ruci i uobičajenom pozdravnom gestom, predstavnici vojske, domobranstva, Crkve, običnog naroda i plemstva (ovo s očerupanim dvoglavim orlom u ruci), a svi u pratnji Kosca, to jest metafore smrti.

Češki satirički list Šibeničky (Vješala) objavio je 1919. karikaturu pod naslovom “Vječni san o Velikoj Austriji” na kojoj su prikazani Franjo Josip i Franjo Ferdinand kako u mračnoj grobnici vode razgovor: Franjo Josip: Čuješ li ovaj tresak, Ferdinande? – Franjo Ferdinand: To oni gore sigurno slave Veliku Austriju, Franjo!

Lom i buka, koji se njima čine kao slavljenje carstva, dolaze od krhotina upravo tog carstva čiji kraj ni jedan ni drugi od njih nisu doživjeli. Na ruševinama tog carstva nastale su nove države, među ovima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca koja se, unatoč svemu, nije mogla osloboditi Careve sjene kao ni one njegovog nesuđenog prestolonasljednika Franje Ferdinanda, žrtve sarajevskog atentata.

Car u Koprivama

U hrvatskom humorističko-satiričkom časopisu Koprive, koji je izlazio u Zagrebu od 1906-1941. godine, objavljena je 1934. na naslovnoj stranici karikatura “Sablast u kapucinskoj grobnici u Beču” i na njoj prikazano kako car tobože nevoljko izlazi iz svoje grobnice i govori: “Opet nas zovu! Pa zar zbog nas nije bilo već dosta mrtvih?” Tko točno traži pomoć mrtvoga monarha, nije jasno. Karikatura je objavljena 16. ožujka 1934. godine, dakle godinu dana nakon Hitlerova dolaska na vlast; no, da li je to kontekst konkretne satire, čini se plauzibilnim, ali ne i sasvim sigurnim.

Iste godine Koprive su Franju Josipa stavile u društvo Benita Mussolinija. Duce, koji je u to vrijeme obnašao više visokih političkih funkcija u talijanskoj vladi, morao je na vanjskopolitičkom planu zauzeti i stav prema Maloj Antanti, vojnom savezu Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunjske koji je sklopljen 1920. godine u strahu od možebitnog pokušaja Austrije ili Mađarske da vojnim putem povrate područja koja su prije pripadala habsburškoj monarhiji. Konkretni povod karikaturi bio je vjerojatno pakt koji su predstavnici Male Antante potpisali u Ženevi u veljači 1934. godine. Karikatura prikazuje uplašenog Mussolinija koji podršku traži u Franji Josipu, klimavom i pospanom starcu, uniformiranoj atrapi kojoj i samoj treba tuđeg oslonca: “Drži se za boga malo bolje, Franjo! Tko će te se ovakvoga bojati?”

Autor karikature je S. Mironovič Golovčenko, rusko-hrvatski karikaturist koji je u Zagreb došao 1920. kao emigrant i tu ostao do smrti 1937. godine. Kao moto karikaturi stoji rečenica iz Corriere della Sera: “Restauracija Austro-Ugarske je najsigurniji način, da se paralizira sve jača afirmacija Male Antante …”. Duceov strah bio je bezrazložan, jer savez je već tada pokazivao svoje slabosti da bi se konačno i raspao 1938. godine.

Karikaturistu Golovčenku figura Franje Josipa činila se očito prikladnom da njome ilustrira političke teme kakvih je u Koprivama bilo napretek i s kojima se upravo on kao izuzetno darovit crtač profilirao. Jednu od takvih karikatura objavio je Golovčenko 1928. i na njoj prikazao slovenskog/jugoslavenskog političara Antona Korošeca kao namrgođenu figuru, marcijalno uniformiranu i s križem na prsima. Kao gratulant i zluradi politički sufler Korošecu Franjo Josip, sa svetačkom aureolom nad glavom, odaje priznanje za njegove političke “uspjehe”: “Ja sam se skoro sedamdeset godina uzalud mučio da ukinem hrvatsko državljanstvo i zbrišem onu sjenu kralja Tomislava, a ti, vražji pope, za proslavu 1000-godišnjice ukide to hrvatsko državljanstvo ko ništa.” Korošec na to caru: “Da, Majestet, kad jedan od vaših vjernih postane radikal, onda sve može …”. (Ako je karikaturist pod “jednim od vaših”, to jest caru i habsburškom prijestolju odanom podaniku, mislio na Korošeca, onda je to vrlo nategnuta i proizvoljna kvalifikacija političara čija biografija ipak izgleda nešto drukčije.)

U Koprivama je iste godine objavljena i jedna druga karikatura koja tematski korespondira s upravo opisanom. Na ovoj, čiji je autor Hinko Smrekar, slovenski slikar i grafičar, prikazana je zgrada jugoslavenske skupštine, zdanje zbog svoje nestabilnosti poduprto sa svih strana debelim balvanima, a nad njom opet zluradi Franjo Josip čije držanje karikaturist komentira riječima: “Vampir Franc Josef tare ruke nad našom skupštinom, jer Jugosloveni pobjedjuju Jugoslaviju, što njemu nikad nije uspjelo …”. Naslov karikature: “Memento!”

Longseller

Za vrijeme Drugog svjetskoga rata karikaturisti, domaći i strani, imali su druge teme i druge likove koje su nabadali na svoja zaoštrena crtačka pera. Franjo Josip je privremeno pao u zaborav, ali je ipak kao simbolička figura ostao longseller. I kada bi jedno vrijeme nestao, on bi se kao “potonulo kulturno dobro” (sintagma potječe iz teorije njemačkog germanista, medijevista i etnologa Hansa Naumanna) ponovno pojavio, lako prepoznatljiv, vrlo ilustrativan i u mnoge svrhe primjenjiv lik.

Tako je iz ropotarnice povijesti Franju Josipa 1947. godine izvukao i beogradski Jež i cara stavio u društvo – Hitlera! Naslov karikature: “Istorija se ponavlja”. Kao informaciju potrebnu za razumijevanje karikaturist Pjer Križanić navodi prijedlog Lorda Hooda, engleskog delegata na konferenciji zamjenika ministara vanjskih poslova, da se i Austriji dadne pravo da osnuje vlastitu vojsku (što dakako u to vrijeme nije bio slučaj, budući da je Austrija bila od Sovjeta kontrolirana zona i vlastitu vojsku mogla osnovati tek 1955. godine). U karikaturi, pod slavolukom ukrašenim kukastim križem i parolom “Indivisibiliter et inseparabiliter” (Nedjeljivo i neodvojivo), Franjo Josip i Hitler, ovaj u pratnji svojih ministara Gobbelsa i Göringa, vode ovakav razgovor: [Hitler]: Ura! Naši bivši neprijatelji traže da Austrija organizuje svoju armiju. – [Franjo Josip]: A koga će sad uzeti za firera?

Da se u žanru karikature niveliraju vremenske kategorije, nije ništa neobično, ali ona nekada, kao u ovom slučaju, spaja i nespojivo: ovdje Führer i Franjo Josip vode “ravnopravan” razgovor, premda je poznato da Hitler do Habsburgovaca nije držao ništa, štoviše da je o njima imao samo riječi prijezira i da je smatrao da je konačno došlo vrijeme da oni siđu s povijesne pozornice (što se i dogodilo, ali prije njega i ne njegovom zaslugom).

Jež je i u jednoj drugoj karikaturi iz iste godine, sada iz crtačkog pera Dragana Savića, uzeo Franju Josipa kao moto, to jest njegovu uokvirenu sliku kao političku ikonu (“Viribus unitis”), ispod koje, naoružani do zuba, kleče ili u koru poje “Bože spasi bože hrani, našeg kralja i naš rod!” ustaše, četnici, kulturbundovci … Naslov karikature glasi “Folksesterajheri”, dok njezinu sadržajnu pozadinu karikaturist ovako opisuje: “Predloženo je davanje austriskog državljanstva svim strancima koji govore nemački a potiču iz krajeva koji su pripadali habsburškim ‘krunskim zemljama’.”

I tako dalje. Sve do Feral Tribunea koji je u broju 676. od 31. kolovoza 1998. godine “glede & unatoč” na naslovnici s kolažiranim portretom Vrhovnika postavio pitanje “Tko na stadionima vrijeđa Kaisera i visoke državne dužnosnike?”.

Pitanje svih pitanja

Samo dva mjeseca nakon Careve smrti pitao je književnik Kurt Tucholsky sebe i čitatelje lista Berliner Tageblatt: “Što smije satira?” I sâm na to odgovorio: “Sve.”

I o smrti? O Carevoj smrti?

U zbirci karikatura austrijskog satiričara Klausa Pittera pod naslovom Ha Ha Habsburg iz godine 1993. na naslovnoj stranici prikazana je figura bez lica poput strašila za ptice, atrapa s odličjima i atributima prema kojima će svatko u njoj lako prepoznati nikoga drugoga nego samoga cara i kralja Franju Josipa.

Pitterova knjiga puna je zlobnih i duhovitih crteža likova i događaja iz austrijske prošlosti i sadašnjosti: od glazbenikā Salierija i Mozarta, vladarā Marije Terezije i Josipa I. do pjevačā Wolfganga Ambrosa i Reinharda Fendricha i bečkog gradonačelnika Helmutha Zilka; od Leopolda I. i Maksimilijana I. do Karla Hbsburškog i Karla Schwarzenberga, kancelara Brune Kreiskog i “kralja pečenih pilića” Jahna. Tutti quanti, s plemićkim predikatima i bez njih, svi nekako krivo nasađeni i nakaradni, nespretnjakovići, talmi-junaci i pod teretom titula pognute i izobličene pojave. Austrijski panoptikum u mapi jednog satiričara.  I kao refren – Franjo Josip.

„Ali, smiju li to oni?!”, pita u završnoj vinjeti zbirke preneraženi Car sa svoga nebeskog prijestolja.

Očito da smiju, Vaše Veličanstvo.

Komentari nisu dozvoljeni.