Almin Kaplan, Dvije pjesme

Dedina smrt ko konzerva, trebala je ključ

Ko zgužvana najlon kesa, bez daška vjetra
Još samo očima okrajke svijeta mjerka

Moj dedo na samrtnoj postelji. Glava mu
Ko zvečka, s dvije zjenice crnje od dugmadi

Najcrnje, vele mi suru Jasin čeka pa će odustati
Od nečujnog zveketa. I jedna i druga

Moja tetka, u nj ko u bunar
Za otkinutom kantom, gleda
                                           i gleda….

A otac, ko odbjegli kolac, okokuće
Kruži i djecu što dižu graju ruži
                                                i ruži…

Dok moj drhtavi glas uči vel kuranil hakim
Zamišljam se da sam Brus Li

Bilo je jutro rano, i sunce je taman iskakalo
Iza brda, njive je bila prekrila slana

Moj dedo je slušao Lija
A onda je odnekud došla tama

I u nj se umotala

 

Tetke

Moje tetke, Hajra i Ćamila
Stajale za vratima istoka i zapada

Kao dvije metle. Kad bi me uspavljivale
Svojim tijelima hajdučke drumove mele

Od nakaza i šejtana, džinova i divova
Od komita, njihovih konja kopita.

Iz ormara, iz vezenog mraka
Rahle rahat lokume izvlačile

Kao najbjelje zečeve života moga.
Hvatale mi janjce, da ih milujem

Svojim tijelima zaklanjale, njihove majke
Da me ne vide…

Ruke mojih tetaka, bile mi sanke
A svijet snijeg bijel.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.