Jakša Kušan, Drugo rođenje fra Ive Božića

Priču Drugo rođenje fra Ive Božića, priredio je za web stranicu ivanlovrenovic.com fra Tomislav Brković iz publikacije Napredak, hrvatski narodni kalendar, Sarajevo 1934.

Jakša Kušan bio je pjesnik, pripovjedač i dramski pisac. Rodio se u Čevljanovićima kod Sarajeva 1900, umro u Zagrebu 1980. godine. U Sarajevu je 1922. završio Trgovačku akademiju, a u Zagrebu 1937. Ekonomsko-komercijalnu visoku školu. Bio je nastavnik u građanskoj školi u Sarajevu (1924–29. i 1936–38), profesor na Trgovačkoj akademiji u Beogradu (1938–39) i u trgovačkoj školi u Zagrebu (1939–41. i 1943); od 1945. do odlaska u mirovinu 1953. bio je profesor Trgovačke akademije u Zagrebu. Između dva svjetska rata vodio je knjižaru u Sarajevu, bio jedan od osnivača i prvi tajnik Grupe sarajevskih književnika (1927), urednik časopisa Pregled (1928–29), intendant kazališta u Banjoj Luci i u Osijeku te urednik Nakladnog zavoda MH u Zagrebu. Prevodio je s njemačkoga, ruskog i slovenskog jezika. Pripovijetke i humoreske najuspješniji su dio njegova književnog opusa (osobito zbirka U procijepu, 1954). Njima se Kušan tematski i izražajno uklapa u bosansku pripovjedačku tradiciju. Kušan se služio povijesnim izvorima – franjevačkim kronikama, zapisima Mule Mustafe Bašeskije, historiografskim studijama.

 

Niko nije znao ko je prvi tu vijest pronio. Pošla ona od ćefenka do ćefenka, od usta do usta, pa okrupnjala i došla kabasta. U povjerenju je širile čaršinlije, a poneki je tvrdio, da ju je i sam pročitao u zagrebačkom „Pozoru“.

Najposlije, iza dan-dva, izbiše i nekoliki primjerci toga broja. Krišom, krijući se od pašinih ljudi, prenosili su novine onima, koji su znali čitati. Svaki onaj koji nije vjerovao havadisima, htio je da na vlastite uši čuje je li istina ono što se prepričava. U zembilju, ispod zerzevata, da se Vlasi ne sjete, nošene su novine od dućana do dućana.

Tu, u tim đeridama, napada neko, sigurno Bosanac, Omer pašu Latasa. Žestoko ga napada. I kako čini zulume i Turcima prvacima, i raji, i svakoj vjeri. Nikoga on ne štedi. Pišti raja, pište i age i begovi. A završuje: kako će, podsigurno, izbiti buna u ovim krajevima, jer je Omer paša gori nego ikoji dželat. Crnjega, piše neko, Bosna nije vidjela od kad je Fatih ovamo dolazio.

Butum čaršija, a naročito begovi, na ove vijesti, iako su izašle u đaurskim novinama, odahnu. Svima je pravo, a i drago što baš njega, poturicu, napadaju. Beli je on Bosnu u crno zavio, pobivši prve od najprvih.

– Ako mu mi, serhatlije, ne možemo dohakati, beli može ja Ćesar, ja Sultan, bir ovo pročitaju.

Premda su se svi veselili radi tih napadaja, ipak su se Sarajlije bojale paše kao žive vatre. Sada, poslije svega ovog, još i više. Može, anamo on, kakav je, doznati da čitaju te novine, pa udariti na njih s još većom silinom i žestinom. Treba se dobro pripaziti. Dušu u se. I, kao po dogovoru, po čaršiji prestaše priče o „Pozoru“. Nasta tišina, kakva biva tek pred velike oluje.

Ali, kao za inat, napadaji u listu ne prestaju nikako. Šta više, svaki list sve oštriji i grđi. Spominje i to, kako je paša svoga najboljeg prijatelja, fra Ivana Jukića, surgunisao na onako sramotan način.

Iz dana na dan sve više optužaba na Omer pašu. Traže se evropske komisije da ispitaju njegov rad u Bosni.

Čaršija se, čitajući te optužbe, izbezumila, umrla, pogela šiju i očekuje udarac iz Konaka. Već se sa strahom uzimaju novine, kao da su usijano gvožđe, a ne papir. Činilo im se, da je grijeh i čitati ih. Došlo im da pišu u Zagreb i da zamole da se obustavi pisanje. Što da toliki pravi stradaju radi jednog čovjeka…

Jednoga dana, na sat pred akšam, dvojica zaptija na konjima dovedoše fra Ivu Božića iz Fojnice. On jaše među njima. Provedoše ga kroz Hiseta, uz Tabake, pa čaršijom, da vide Sarajlije fratra, te preko Latinske ćuprije u Konak.

Fratar se, jadnik, poklopio po konju, ukočen, pogužvanog habita. Gleda samo preda se, konju u vrat.

– Ujak dolijo, beli vala – kese se besposličari po sokacima. Dućandžije, zanatlije, i gosti po kahvama izviruju, krive vratove, da bolje vide ujaka.

– Ni pare mu glava ne valja – reći će jedan s vrata berbernice, a peškir mu pod vratom, – asli je ujak bio u dosluhu sa švabama, htio da ih upušća u Bosnu, ama mu Turčin zabiberi.

Neko ovo, neko ono; pričali, nagađali, što li je to fratar sagriješio, dok nekom pade na pamet:

– Da on, ćafir, ne piše ono tamo… u đeridama?

– Tamina će i biti – odvrati veselo drugi.

Svima, koji to čuše, pade teret s duše. Bi im nekako lakše. Haber ko haber, poleti brže ko kuršum iz puške, za čas obigra čaršiju i druge mahale. Drago ljudima što ga uhvatiše i što će mu suditi. S njim će se belaj odbiti od njih.

– Aha, fildžan mu ne gine. Omerica mu je, ne može faliti, dobar fildžan uzduriso! – ističe se jedan pristalica Omer paše u kahvi kod Begove džamije.

– Bezbeli, – odvraćaju ostali uz širok osmijeh.

I tako se Šeher se, te večeri, veselio što se oslobodio more, koja ih je heftama davila. Malo je ko dobro govorio o Omer paši ali, od te večeri, on je puno porastao u očima sviju.

Sarajevo bruji oko fra Ive, a on čuje i ne čuje. Kadkad mu se učini da razabire neko zajedanje, neke dobačene riječi, ali mu sve izgleda daleko, tuđe, nejasno. Iza mirnog fojničkog samostana, uz njegove crne misli i slutnje, godi mu ovaj nemir grada. Opet on jedva čeka da se sve to što prije svrši. Jedva čeka kad će u Konak da čuje svoju sudbinu.

Ko li me je samo prokazao – misli fra Ivo. – Radi toga me i zove paša, da radi čega. Mali sam ja čovjek, da me traže radi čega drugog. Zvao bi on starije. Oni gore izdadoše, sigurno, za nekoliko dukata. Ko bi drugi; od mojih sam krio ko guja noge. A Bog mi je svjedok da sam htio samo dobro. Htio sam da se zna šta se ovdje radi, neka zna Evropa, neka se zauzme, dok nije kasno. Istina, nije mi to trebalo, moglo je baš i bez mene. Nije meni lično ni trebalo… Ali sad je već gotovo. Poslije boja kopljem u trnje… Ivo, nek ti je Bog na pomoći…

Fratar poče da moli. Pobožno i skrušeno micale su se njegove usne.

U podne, kad dođoše zaptije po njega, bio je na čistu zašto su došli. I ako nije očekivao tako brzo, nije se puno ni začudio. Braća ga živa oplakaše. Bolje da ne znaju zašto je poručio paša po njega. On ih, opet, nije mogao da utješi, a nije ni znao. Što Bog da – samo što je rekao.

– Evo nas – prekide mu molitvu jedan od zaptija. Fra Ivo, jednim zamahom skoči s konja, udari ga, po navici, dva tri puta po vratu i preda uzdu zaptiji. Popravi, usput, konop na habitu. Učini mu se, da je habit prašan, odiže ga malo desnom rukom i protrese, te se uputi prema Konaku.

Tu ga dočekaše nekoliko nizamskih nefera, skinuše mu sandale, pa ga, s vlažnim licem, predadoše kapidžibaši. Ovaj ga uvede u odaju u kojoj se divani drže.

Fratar stao do vrata na koja je ušao, prekrstio ruke na prsima i čeka. Premro od neizvjesnosti. Neka gorčina stalno mu se diže u grlu, pa se ono suši, te mora da drži otvorena usta. Iz vana dopiru udarci peta, glasovi, žagor i lupa vrata… Eto. Fratar se još više uštapi.

S desne strane uđe Omer paša i, kao da nikog nema, pređe sobu i sjede na minderluk sučelice ujaka. Nasta duga i stravična tišina. Godine za fra Ivu: od najranije mladosti, pa do danas, vidi on svoj život kao na dlanu.

Omer paša se, ko bajagi, trže, odiže glavu i tihim glasom zapita:

– Ti dođe, fra Ivo?

– Zvao si me, svijetli pašo!

– Priđi i oturiši, ujače, umorio si se od puta!

– Ejvala, – jedva procijedi fratar, pođe dva koraka pa, kao klada, kleknu i osta tako sjedeći na sred sobe.

– Naručih te, eto, ali je trebalo… treba da se neke mutne stvari … razbistre!

Paša prestade govoriti, udari nekoliko puta dlanom o dlan. Uniđe seiz.

– Daj čibuke i kahvu, ama brzo da ujak povrati dušu!

– Nijesam, vala, ni umoran ni za… Fra Ivo se brani i već osjeća u sebi otrov koji će morati s kahvom da popije.

– Batali, šta nećeš, neka znaš kad si dolazio Omer paši, poturici! Kako vam je u manastiru, može li se živjeti? A? Znam da se patite, ama svako ima svoju nafaku, a vaša je da se patite. Može, se, opet, živjeti tavoreći…

U to donesoše kave i zapaljene čibuke. Omer paša glasno srče kavu i odbija guste dimove gradeći velike kolute, koje onda razbija svojim dugim čibukom s ćilibarskom lulom. Fra Ivo staje kahva u grlu, a čibuk drhti u rukama i gasi se.

– Mislim – nastavlja paša, pošto ostaše sami – da se na mene ne možete potužiti – tu udari jačim glasom. Ja gledam da ispravim ono što su drugi skrivili. Niko vas, beli, do danas nije pazio ovako, je li, Ivo?

– Jes, bora mi, svijetli pašo! – odvraća Ivo i obara glavu da ne gleda paši u oči.

– A što, – zaviče paša – kad je tako, ti mene, pasji sine, stalno reziliš u vašim đaurskim đeridama? Govori, što to činiš, ili će biti belaja?!

– Nisam, svijetli… na moju dušu, jok ja, ne dao Bog – muca on, a sve gleda ispod oka odakle će se pomoliti dželat s ćordom.

– Ne laži, ujače, ne pristoji se tebi da lažeš, a i koja ti fajda. Ti pišeš, ja ko?

Omer paša, nato, prihvati hrpu novina na kojima je sjedio, pa je baci pred fratra.

– Šta je ovo. Ti to pišeš ćafire! Doznao sam ja, da ti pišeš, i piši. Ti se ne pometaj već nastavi i dalje pisati. Ali dobro upamti ovo! – paša ustade pokupi novine i sjede na njih – Zapamti: s tvojim će člancima biti uvijek ovako. Dobro to utuvi u svoju bosansku glavu. Gotovi smo!

Fra Ivo nije ni sam znao kako se našao opet među nizamom pred pašinom odajom. Turi, brže bolje, ruke u džepove, iskupi sav novac što ga je imao i podijeli ga vojnicima. Oni njemu, zato, izvedoše konja i pridržaše da zajaše. Čim osjeti konja pod sobom, ujak, ni ne osvrčući se, potjera ga kasom, nasumce.

Mrak je već uvelike pao kad je on gonio konja niz Tabake. Usput su ga susretale gomile ljudi s fenjerima.

– Vidi mamena ujaka! Ili bježi što je iznio živu glavu, ili je popio u kavi živu vatru pa goni ne bi li se kako kutarisao – dobaci jedan za njim.

– Nek ti je sretna pašina kahva, ujače! Hitiš li na svoju dženazu, ili na rođenje? – drugi će.

– Na rođenje, u zdravlje Sultana – viče fra Ivo u trku.

Tjera fra Ivo Božić svoga đogata prema Fojnici i ostavlja za sobom Sarajevo u kome se po drugi put rodio. Džabe namučih dušu i ćage – stalno odzvanja u fra Ivi.

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.