Marinko Pejić, Izgubljeni zavičaj

Sporazum u Lozani 1923. predviđa međusobnu razmjenu stanovništva između Grčke i Turske

Masakri i deportacije kršćana s kraja XIX. i početka XX. stoljeća nisu samo uništili stoljetni suživot različitih zajednica, nego su radikalno doveli u pitanje i nadu da se taj suživot može obnoviti i učvrstilo je uvjerenje mnogih etničko-religijskih grupa u Osmanskom Carstvu da više nije moguć zajednički život s muslimanima. Bilo je to uvjerenje većine istočnih kršćana, tako i na Fanaru – grčko-pravoslavni patrijarhat, koji se tradicionalno držao nadnacionalno i bio uglavnom blizak Carstvu, sada se priklanja rastućem grčkom nacionalizmu. Ova tendencija se pojačava 1918., poslije abdikacije patrijarha Germanosa V., koji je optužen za veliku popustljivost prema turskoj vladi i mlakost prema grčkom nacionalizmu, koji je priželjkivao spajanje s novonastalom Grčkom.

Narodi koji se prije Prvog svjetskog rata nisu doživljavali u nacionalnim kategorijama sada priželjkuju svoju teritoriju, po principu: „jedan narod jedna država“. Kriza sustava mileta  navodi istočne kršćane da teže za nacionalnim modelom, ne uviđajući da su upravo nacionalizmi doveli do tragične krize suživota među različitim etničkim i religijskim zajednicama. Podršku nacionalnom samoopredjeljenju dao je i američki predsjednik Wilson. Kraj rata donio je i kraj velikih carstava, na čijim će temeljima nastati nove, više-manje nacionalne države.

Ostvarivanje nacionalnih prava moglo je uzrokovati nove napetosti, pogotovo tamo gdje jedan nacionalni identitet nije odgovarao i jednom teritoriju, kako je to bio slučaj s Anadolijom. Kao i druge bliskoistočne nacije, tako i Turci koriste obilato Wilsonov princip da naglase tursko-muslimanski karakter Anadolije i Trakije.

U prvim mjesecima 1920., dok se u Parizu dogovarao novi poredak na Bliskom Istoku, koji će završiti ugovorom u Sèvresu, i turski nacionalni pokret čini odlučujući pokret u definiranju svojih nacionalnih interesa, formuliranih u Nacionalnom ugovoru (Misak-i Milli). Dokument je bio plod ranije organiziranih kongresa u Erzerumu i Sivasu, i podrazumijevao je punu nacionalnu i ekonomsku samostalnost Carstva i nepodjeljivost teritorija nastanjenog većinskim „osmanskim i muslimanskim“ stanovništvom.

Nacionalni interesi definirani u ovom ugovoru išli su očito protiv međunarodnih planova za raspodjelu Osmanskog Carstva, koja je bila već dogovorena. Klauzule Ugovora u Sèvresu, potpisanog 10. kolovoza 1920., redefiniraju u potpunosti kartu Bliskog Istoka, dekretirajući kraj Osmanskog Carstva. Osmanlije su uspjeli sačuvati Istanbul, koji postaje enclave okružen teritorijima gdje su svoj utjecaj imali Evropljani: Grci, Talijani, Francuzi i Englezi.

Osmanska delegacija u Parizu, premda nevoljko, morala je potpisati Ugovor, iako je od početka bilo jasno da ga turski nacionalisti neće poštivati, jer je dovodio u pitanje cjelovitost Anadolije, koja je predstavljala utemeljujući princip nacionalnog projekta.

Zapadne sile povjeravaju provedbu Ugovora grčkoj vojsci. Rezultat te odluke bio je novi grčko-turski rat oko zapadne Anadolije, koji je trajao od 1919. do 1922.

Za grčko-pravoslavno stanovništvo Male Azije i Anadolije bio je to kraj višestoljetne nazočnosti. Izrazom „Mikrasiatikì Katastrofi“ (Maloazijska katastrofa) naziva se zadnji čin grčko-turskog rata, koji završava masakrom i deportacijom skoro čitave grčko-pravoslavne zajednice iz Turske.

Kemal Mustafa (Ataturk) iskrcava se 19. svibnja 1919. u Samsun, na područje Ponta, uz Crno More, koji je u to vrijeme brojao oko 750.000 kršćana-pravoslavaca koji su govorili jednim dijalektom grčkog jezika, ali su tradicionalno bili vrlo dobro integrirani u osmansko društvo. Kemal ubrzo po dolasku odvaja sve muškarce, vojno sposobne, i formira „amele taburu“ (odredi smrti), gdje su vojnici bili prisiljeni na duge iscrpljujuće marševe prema unutrašnjosti Anadolije, na kojima su većina umrli od iscrpljenosti i gladi. Sve ostalo stanovništvo Ponta prisilno je deportirano ili je pobjeglo u Grčku. U progonima u Pontu po nekim procjenama stradalo je oko 350.000 ljudi.

Potom se ofanziva kemalističke vojske okreće prema Smirni (današnji Izmir). Grčka vojska je u potpunom rasulu, povlači se i grad prepušta turskoj vojsci i raznim paravojnim grupama. Stanovništvo Smirne, većinski grčko-pravoslavno, potpuno je dezorijentirano, okuplja se oko svoga mitropolita Hrizostoma Kalafatisa, koji iako je bio upozoren da bježi ipak ostaje sa svojim narodom i biva barbarski ubijen od strane razjarenog turskog mnoštva, kome ga predaje turski vojni komandant Nuredin.

Grad je zapaljen i mnoštvo se nakuplja u luci i pokušava se domoći bilo kakvog sredstva za bijeg, mnogi ipak ostaju zarobljeno u vatri i stradavaju. Računa se da samo u tim danima u Smirni pogiba oko 300.000 ljudi. Među njima strada još jedan visoki crkveni dostojanstvenik, Euthimios Agritelis, biskup Amasye u Pontu. Tri četvrtine grada su uništene u plamenu, oko 50.000 zgrada je progutao plamen, među njima 21 crkvu, 32 škole i 5 bolnica. Lice grada, poznatog po svom kozmopolitizmu, zauvijek je izmijenjeno.

Poslije pobjede u Smirni, turski nacionalisti najavljuju pohod na Trakiju, što je bilo dovoljno da nagna na bijeg oko 250.000 Grka i oko 50.000 Armenaca. U Turskoj ostaju samo  Karamanli, pravoslavno stanovništvo čiji je govorni jezik bio turski, nastanjeno uglavnom na obalama Crnog mora i istanbulska pravoslavna zajednica, koja je u to vrijeme brojala oko 65.000 ljudi. Karamanli će biti protjerani nešto kasnije; bez obzira na njihovu potpunu integriranost u tursku kulturu i društvo, presudna je bila njihova vjerska pripadnost. Jedan, još nepoznat broj ih se obratio na islam, kada su bili stavljeni pred izbor: napustiti zemlju ili vjeru. Izabrali su zemlju.

Istanbulska pravoslavna zajednica opstat će do 1955., kada se 6. i 7. rujna događa masovni napad na grčke trgovine i kuće, potaknut viješću (koja se kasnije pokazala lažnom) da je postavljena bomba u turskom konzulatu u Solunu, smještenom u rodnoj kući Kemala Ataturka. Većina pravoslavnog stanovništva odselila je potom u Grčku. Od 65.000 ljudi, koliko još tada zajednica brojila, danas je ostalo između 2.000 i 3.000 ljudi.

Spirala nasilja, deportacija i „etničkog čišćenja“ koja su obilježila grčko-turski rat dovodi do novog međunarodnog sporazuma, 1923. u Lozani. Sporazum predviđa međusobnu razmjenu stanovništva između Grčke i Turske. Turska strana je uspjela isposlovati da se Sporazum ne odnosi na tursko stanovništvo u zapadnoj Trakiji, isto su postigli Grci za grčko stanovništvo Istanbula. Sporazum u Lozani postavio je presedan u dotadašnjoj međunarodnoj politici, postajući uporište za sva buduća masovna premještanja stanovništva u svijetu.

U ovoj „humanoj“ razmjeni prisilno je premješteno, bez prava na povratak, oko milijun i dvjesto tisuća pravoslavnih kršćana. Iz područja Soluna i nekih otoka, naročito Krete, preseljeno je u Tursku 385.000 muslimana. Razmjena stanovništva je za Tursku značila gubitak velikog dijela trgovačke i zanatlijske klase, što je u mnogome osiromašilo novo tursko društvo. Došlo je, naravno, i do velike demografske promjene stanovništva u Anadoliji, gdje na svakih pet ljudi jedan nije bio musliman, znači oko 20 % stanovnika. Poslije rata procent je spao na 2,5 %, znači jedna osoba na četrdeset nije bila muslimanske vjeroispovijesti.

Za sve ove ljude preseljenje je značilo iskorjenjivanje iz vilastog zavičaja i odlazak u područja koja su im bila skoro po svemu tuđa. Jedina poveznica sa novom domovinom bila je ista religijska pripadnost. Muslimani u Grčkoj su govorili grčki i u svemu su pripadali tom kulturnom krugu. Krećanski muslimani su u nekim slučajevima i danas zadržali svoj grčki dijalekt, posebno oni nastanjeni na području gradova Ayvalik, Ceşme i Antalya. Na sličan način grčko-pravoslavno stanovništvo u Anadoliji i Pontu bilo je autohtono, sa svojim vlastitim tradicijama i zasebnim dijalektom. Pravoslavci, čiji je jezik bio turski, već spomenuti Karamanli, pripadali su onim zajednicama čiji je identitet bio vezan uz religijsku pripadnost i jezik. Teško je utvrditi etničku pripadnost ovih ljudi. Postoje dvije glavne teorije, međusobno suprotne, koje ih ubrajaju u turski ili grčki korpus. Neki turski povjesničari tvrde da su oni pripadnici turskih plemena nastanjenih u Anadoliji još u vrijeme Bizanta i da su u to vrijeme kristijanizirani.

Grčki povjesničari odbacuju ovu tezu, tvrdeći da Turaka u Anadoliji nije bilo prije bitke na Manzikertu, te da se radi o autohtonom kršćanskom stanovništvu koje je vremenom prihvatilo turski jezik. Oni sami, prije prisilnog preseljenja, nisu sebi ni postavljali problem etničkog porijekla. Njihov identitet je bio prije svega religijski, doživljavali su se kao pripadnici pravoslavnog mileta, čiji je jezik bio turski.

Mlada grčka država koja je tada brojila oko četiri i pol milijuna stanovnika prihvaća milijun i dvjesto tisuća izbjeglica, što izaziva do tada neviđenu humanitarnu krizu. Smješteni su uglavnom na širem području Soluna i isprva su dočekani sa simpatijama, ali kasnije počinju napetosti s domaćim grčkim stanovništvom, koji pridošlice počinju smatrati „Turcima“, „miješanom rasom“ i elementom koji kvari grčku kulturu.

Pojedinačne priče raseljenih ljudi pokazuju veliku sličnost. Posvuda se događa isto. Ljudi koji su iskorijenjeni iz svoga životnog ambijenta i nasilno preseljeni u neki drugi, često potpuno različit ambijent, imaju slično iskustvo nepripadanja i nesnalaženja u novom svijetu. U stalnom pokušaju da definiraju ili redefiniraju vlastiti identitet, sa stalnim vraćanjem na mjesto porijekla. Izgubljeni zavičaj ne zaboravlja se lako. I danas potomci onih koji su nasilno preseljeni posjećuju domovinu svojih roditelja, koja u njihovim očima poprima uvijek nekakav mitski karakter.

Vrednovanje Sporazuma u Lozani, koji je doveo do „razmjene stanovništva“ između Turske i Grčke, i danas radikalno dijeli povjesničare. Postoje u osnovi dvije nepomirljive pozicije. Oni koji pozitivno vrednuju Sporazum tvrde da je razmjena stanovništva dovela do uspostave mira i završetka sukoba između Turske i Grčke. Kritičari Sporazuma ističu nedopustivo kršenje ljudskih prava. Sporazum u Lozani se proglašava „suprotnim ljudskom dostojanstvu“, uspoređen i sa zločinom protiv čovječnosti. Može se prigovoriti ovoj poziciji kako je u to vrijeme koncept ljudskih prava bio na samom početku, ali ipak Sporazum ide i protiv ondašnje tendencije zaštite manjina općenito. Bez obzira na povijesni kontekst, sama narav ovog sporazuma ostaje kontroverzna. Ostaje opasan presedan koji je doprinio čitavom nizu „humanih preseljenja“ i „etničkih čišćenja“ u svijetu, čega smo mi u Bosni i Hercegovini na bolan način postali svjesni.

(Ovo je jedan iz serije tekstova pod naslovom Kršćani u zemljama islama koje dr. fra Marinko Pejić na portalu www.prometej.ba objavljuje o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima.)

Komentari nisu dozvoljeni.