Mirko Marjanović, Zapis o Edinu Numankadiću

U poraću, susrećemo se vrlo često u be fazi Alipašina polja, gdje je njegov atelje, a i moj stan, u slastičarnici Aspek ponajviše. U ratu nije bilo tako, nisu nam se putevi u gradu niti jednom ukrstili. U centru grada bio je vrlo aktivan u kolekciji Ars aevi, ali i kao autor, tamo sam iz svog Alipašinog polja samo 1994. pješačio do Bogoslovije u vrijeme uređivanja Napretkova Stećka.

Uvijek žuri na autobus u centar grada gdje stanuje, dugi razgovori su mu strani, oni kratki, usputni, uvijek su s nogu. Prije nekoliko dana prilazi mi u Aspeku s malim formatom, platno čiju bjelinu ispunjava potpuno nečitljiv zapis. Smješka se, spušta ga na stol, izgovara nekoliko riječi i odlazi. I opet žuri. Prva asocijacija: bijeli nišan na kojem je vrijeme ostavilo neke podatke o pokojniku davno ukopanog ispod njega. Kiše i vjetrovi izjeli slova. Koji je to Numankadićev ciklus? Imao ih je više: Prostor, boja, vrijeme - akrilici i ulja na platnu i drvetu, 1974-82; Tragovi, kombinirane tehnike, 1982; Zapisi, akrilici na papiru, 2008; Kutije, kombinirane tehnike, 2008; Instalacije.

Gotovo cijelo poraće odlažem pisanje opširnijeg teksta o Edinu Numankadiću, uvijek je nešto preče od toga. Hoće li me taj njegov mali format u akriliku, konačno, potaknuti da to i učinim? Prije rata, daleke 1973. godine, nekoliko rečenica već sam napisao o njegovom slikarstvu u tekstu prospekta likovne grupe 4S čiji su osnivači, osim Numankadića, bili i Slobodan Bobo Perišić (Sarajevo, 1945.- Antverpen, Belgija, 2008.), Nedžad Kazić i Esad Muftić. Pisao sam o prostoru njegovih ulja na kojem sam 1973. prepoznao i tkanicu bosanskog ćilima, bojenu, u gradaciji plavog i u okeru. O prostoru vodoravno podijeljenom na četiri polja, u sredini jedne njegove slike bilo je i jedno polje boje žita, suhog lišća i sasušene trave, dva plava su se nalazila iznad njega, jedan ispod. Prvi Numankadićevi koraci u nefigurativno slikarstvo i apstrakciju, u nepredmetni svijet bez odricanja od boje. Veliki format, ulje na drvetu. Ciklus Prostor, boja, vrijeme. I tu sliku dobio sam na dar, i danas je na istaknutom mjestu u mom stanu. Često sam zastajao pred njom i pred rat i u ratu i u poraću s mišlju da bi trebalo još nešto napisati i o Numankadićevom nepredmetnom svijetu i apstrakciji. Možda i kraću studiju?

A što je apstrakcija? To je stvarnost koju u svojim mnogobrojnim slojevima skriva stvarnost. Ono nevidljivo ispod nekog njezinoga sloja, možda i jedina istina te stvarnosti. Tako sam jednom ocijenio jednu slikarsku fazu Affana Ramića. Izgubio se trag tom tekstu u ratu, ne znam ima li ga sačuvanog u Affanovoj arhivi, umro je. Neko vrijeme sam o apstrakciji razmišljao kao i o vjeri u Boga. Vjeruj u svetost nevidljivog koje je stvoritelj svega živog. Tako se i danas, kao što je i 1973. godine, Numankadić odnosi prema stvarnosti u svim spomenutim ciklusima svoga stvaralaštva. U svim tehnikama, crtežima, uljima, akrilicima na svim vrstama materijala: papiru, drvetu, platnu.

Njemu je, kao i meni, sigurno dobro poznato kako struka tumači pojam apstrakcije (izdvajanje onoga što je bitno, što postoji izvan materijalnog svijeta, što je misleno i misao sama, što je čisto i umnije od same svoje materijalne pojavnosti); i on apstrakciju, dakle, svojim stvaralaštvom nastoji afirmirati kao novu vrstu stvarnog. To ga je i u ciklusu Prostor, boja, vrijeme odvelo vrijednostima čiste likovnosti, nefigurativnom, kao i u ciklusima Tragovi i Zapisi. Ciklusom Kutije okupio je predmete koji svjedoče slikarevu ratnu svakodnevicu: i ona je unutra, u kutiji, kao u novom stanju duha, čija je snaga u tišini i čiji je govor tišina.

U Kutijama su svi okupljeni predmeti u vrlo neobičnim odnosima, preko njih Numankadić prenosi svoje uspomene na preživljene ratne strahote. Kutije su njegove sehare, škrinjice, u kojima čuva svoje uspomene, ne samo ratne, već i one iz djetinjstva. Tim uspomenama sagledava vlastiti životni put koji je mučan i destruktivan, izgreban i ranjen. Na tom putu su mnogi dirljivi detalji, kao što su i na mirnodopskim Tragovima, s kojima Zapisi održavaju aktivan odnos: okrenuti su jedni drugima crno-sivo-bijelim valerima i reljefom nečitkog teksta, čija je slova izjelo vrijeme, jezikom čistog likovnog govora. Značenje teksta je na njima nebitno, njegova mistična likovna energija pohranjena u nečitka slova je vrlo bitna. Ona i promatrača, ne samo Numankadića, vraća u vrijeme djetinjstva kad su oči u slova bile zagledane kao u nepoznati svijet čija će moć i smisao biti odgonetnuti tek u zrelosti.

Na nekako sličan smisao promatrača su nastojale upozoriti i Numankadićeve Instalacije, kojima je također želio afirmirati vlastitu misao o svijetu u kojem živi. Povratak predmetnom svijetu, čije je slojeve stvarnosti u prethodnim ciklusima istraživao svodeći ih na apstraktan govor i dimenziju nevidljivu običnom oku, i u instalacijama je bio u funkciji izraza koji tumači odnos umjetnika prema onome što doživljava i sanja. Proces i tog dokazivanja imao je svoje tragove procesa rada, kako u ateljeu umjetnika tako i izvan njega, predmeti su i u ateljeu i izvan njega bili usamljeni i šutljivi svjedoci vremena. Prostor i oblik slavili su nesvakidašnje odnose.

U grupu tog imena, Prostor Oblik, ideja nesvakidašnjeg, osim Numankadića, kao jednog od osnivača, od 1974. godine kada je nastala u Počitelju, pa sve do osamdesetih godina, aktivno će okupljati još trojicu osnivača i istomišljenika: Ljubomira Perčinlića (Zenica1939.- Zagreb,1998.), Tomislava Dugonjića i Enesa Mundžića. Njima će se kasnije pridružiti i Bekir Misirlić (Banja Luka, 1931.- 2001.), Vojo Dimitrijević (Sarajevo, 1910.- 1980.), Nikola Njirić (Ljubač kraj Dubrovnika, 1921 - Dubrovnik, 2002), Radoslav Tadić (Sarajevo, 1946.-2013.) i Mustafa Skopljak. Kao promicatelj novog u likovnoj umjetnosti, od vremena otkad djeluje u njoj, Numankadić, dakle, nije u tome usamljen, njegove ideje prihvaćaju i drugi, vrlo cijenjeni umjetnici i zagovornici novog.

Vraćam se darovanom malom formatu bijeloga akrilika s tekstom, koji je konačno potaknuo ovo rezimiranje Numankadićevog pređenog puta. Danima mu tražim mjesto na nekom zidu, sve su zidove mog stana okupirale slike (Ramić, Lah, Likar, Vidić, Bilać, Hasanefendić, Tadić, Waldeg, Dragulj, Muftić, D. Babić, Tršar, Vojnović, mojih šest crteža i četiri moja ulja). Opet nemam prikladno rješenje za to Numankadićevo djelo, a zaslužilo je mjesto u sobi gdje je na zidu već spomenuti njegov darovani veliki format s nekoliko bojenih polja. I ponovno odustajem od rješenja koje zahtijeva novu visinu te njegove slike ispod koje bi taj mali format iz posve drugog slikarevog ciklusa pristajao ponajbolje. Novu visinu trebalo bi odrediti prema svim ostalim slikama na tom zidu, a to je vrlo, vrlo zahtjevan posao. Prenaporan za moje godine.

Ali, taj mali format s tekstom, čiji je naslov Zapis, morao bi jednog dana biti baš tu (i bit će!), uvezao bi vrijeme Numankadićevih početaka s današnjim rezultatima, glavni je „krivac“ za ovaj novi zapis, odgađan toliko dugo. Od daleke 1973. do danas, pa onda i od poraća do danas. Njegov me je nečitljivi tekst, napokon, natjerao na novi koji sažeto i čitljivo govori o svemu što je u tom razdoblju Numankadić ostvario. Dakako, napisan je s novom sumnjom da se s njim nije sve reklo o tome. I s novim starim zaključkom da ne bi ni valjalo odjednom sve reći o ovom slikaru, jer njegova umjetnost i nije za jedno čitanje, i njezina je snaga kao i u tekstu na slici tog malog formata: u mistici likovne energije koja svaki put isijava nešto novo i drukčije.

Višegodišnje je odgađanje, dakle, opet urodilo samo zapisom potaknutim zapisom, i kraća studija je i dalje na čekanju. U zapisu su samo označena neka značenja nepredmetnog svijeta Numankadićeva slikarstva, njihove pune sadržaje tek bi trebalo precizno i opisati.

Komentari nisu dozvoljeni.