“Ulazeći u Varcar”, mostarsko predstavljanje

U Mostaru, u Muzičkom centru Pavarotti, 9. prosinca predstavljena je knjiga “Ulazeći u Varcar”. O njoj su govorili pisci Elvedin Nezirović, Adnan Repeša i Enver Kazaz.

Elvedin Nezirović

Pokojni Mirko Kovač jedne prilike je rekao da život nije ono što smo proživjeli, već ono čega se sjećamo. Često mi je padala na pamet ta njegova misao dok sam pažljivo, iz retka u redak, iščitavao prozu „Ulazeći u Varcar“, Ivana Lovrenovića (Fraktura, Zagreb / Synopsis, Sarajevo, 2016).

Lijepa je to i čudesna knjiga, ili je možda bolje reći knjiga-freska, koja govori, prije svega, o njegovom rodnom Varcaru, o velikim i malim sudbinama njegovih stanovnika, o ratovima i pomirbama, o vojskama i carevinama, o čitavoj jednoj civilizaciji koje više nema, o Bosni, o nama. Lovrenovićeva književna opsesija zavičajem, najjednostavnije bi se dala objasniti kao obračun sa zaboravom, kako individualnim tako i kolektivnim. I zaista, iz knjige u knjigu, stiče se dojam da autor odbija zaboraviti više od onoga što je nužno.

Kombinirajući različite literarne pristupe, ispreplićući povijesno i intimno, Lovrenović u tekstu uspijeva oživjeti ljude iz svoje prošlosti, one drage i bliske, koji su neposredno oblikovali i usmjeravali njegovu sudbinu, ali i one daleke i, tek naizgled nebitne, koji su u njegovom životu ostavili neznatan trag, a kojih se sjećanje, iz nekog neobjašnjivog razloga, ne želi odreći. Tragajući za njihovim sudbinama, rasplićući njihove zamršene životne puteve, autor često odlazi u daleku prošlost, koja i ovdje – kao i u Nestalima u stoljeću, te u većini Lovrenovićevih knjiga – miriše na grubu, debelu hartiju davno pohranjenu u ladice nekog franjevačkog samostana.

U žanrovskom smislu, „Ulazeći u Varcar“ je neodrediva knjiga, knjiga-hibrid, ili je možda preciznije reći: knjiga koja koketira s nekoliko različitih književnih žanrova – ona je, na neki način, i roman, i autobiografska proza, i esej, pa čak i poezija – ali istovremeno i knjiga koja odbija biti bilo koji od njih. Pisana je u formi lirskog teksta, u koji su integrirane vrlo efektne poetske minijature, čime se stvara poveznica s poezijom, odnosno s funkcijom poezije, ako tu funkciju ne shvatimo u ciceronovskom smislu. Za mnoge teoretičare i pisce, poezija je živa forma emocije. Otud proza iz ove knjige ispada još intimnija, direktnija i neposrednija.

Ova knjiga je vrlo neobična, čini mi se, i po odnosu autora prema samom tekstu, tj. prema onome kome se knjiga i obraća, a to je čitalac. Unutar te, na oko, prilično jednostavne veze (autor – tekst – čitalac), vrlo vješto je postavljena jedna psihološka igra, gdje se narator – dakle, onaj koji tekst priča i zapisuje – obraća samome sebi, čime zatvara krug između sebe i čitaoca. Tako ispada da je tačka iz koje se tekst generira ujedno i njegovo krajnje ishodište. Drugim riječima, autorov zamišljeni čitatelj zapravo je on sam, dok su svi drugi samo nehotični svjedoci, uvučeni u tu literarnu igru, koja ima za cilj tekst učiniti još intimnijim i još osjećajnijim.

S druge strane, shvatimo li hipotetskog čitaoca ne kao osobu, već kao funkciju u barthesovoskom smislu te riječi, dakle, kao proizvođača teksta, tj. onoga koji u tekst učitava značenje, onda postaje jasno da Varcar nije i ne može biti samo Varcar – centralno mjesto autorove životne i književne geografije  – već je to opće mjesto našega, bosanskohercegovačkog odrastanja i života, mikrokosmos u kojem su sadržani svi naši kosmosi, sve naše priče i sudbine.

Ako postoji književnost izvan jezika, onda se ona nalazi u sjećanju. U sjećanju, priči i fotografiji, još uvijek su živi oni kojih nema. Da su mrtvi zaista mrtvi, najužasnija je od svih pomisli. „Ulazeći u Varcar“, baš kao i „Nestali u stoljeću“, odbija prihvatiti tu pomisao.

 

Adnan Repeša 

Kada smo minulog ljeta u Stocu, a u sklopu „Slova Gorčina“, promovisali roman Elvedina Nezirovića, tada sam uvodnu riječ iskoristio da naglasim kako je o toj knjizi teško reći još nešto a da prethodno nije rečeno od ljudi koji književnost poznaju mnogo bolje od mene, a takvi su zasigurno i Enver Kazaz i Ivan Lovrenović.

I evo, dok se prisjećam te promocije, osjećaj je identičan onom stolačkom, a još više i pojačan činjenicom jer večeras sjedim pored njih, pa bi ga najbolje opisala rečenica Semezdina Mehmedinovića: „Nelagoda je moje prirodno stanje.“

Pripremajući se, dakle, za ovu promociju, iznova sam čitao knjige Ivana Lovrenovića, između ostalih i kulturno-historijski esej o Bosni iz 1989. godine  pod naslovom Labirint i pamćenje, i tamo sam već u prvoj rečenici pročitao: „Bosna je zagonetka“, a samo redak ili dva dalje, čitam: „… ali Bosna je i nešto više i teže: labirint.“

Eto, tu rečenicu trebalo bi imati na umu svaki put kad posegnemo za nekom  Lovrenovićevom knjigom, jer ovaj pisac čitavog književnog života korača kroz taj labirint i o njemu studiozno piše.

Vjerujem da u životu svakog posvećenog čitaoca postoje pisci i knjige kojima bi se, kao utočištu, stalno i iznova vraćao, a ako pitate ovog čitaoca, ti pisci su, između ostalih: Andrić, Jergović, Kovač, i svi oni pisali su, ili još uvijek ispisuju, velike posvete mjestu. Takva je i knjiga Ulazeći u Varcar, i moram priznati da sam se malo kad, kao nakon čitanja ove knjige, osjećao tužno i prazno, i sve u isto vrijeme, pa sam je iščitavao iznova, sve se nadajući da će tugu iz mene potisnuti onaj kratkotrajni i spasonosni osjećaj euforije.

Ali to se nije dogodilo, a i kako bi, jer kad vam do ruku dođu ovakve knjige jedino je tugom moguće izmjeriti dubinu pročitanog, ili je to slučaj prisutan samo kod mene? Ne znam za druge, ali mene nakon čitanja velikih knjiga jedino tuga može opomenuti da smo još uvijek i prije svega, samo ljudi.

Ulazeći u Varcar takva je, velika i tužna knjiga, to je knjiga kojom pisac ispravlja historijsku nepravdu spram mjesta, jer u bosanskom labirintu fokus je uvijek negdje drugdje, pa bilo to prema glasu iz Jajca, Banjaluke ili Sarajeva, samo je Varcara premalo, a njegov  čemer, čini se, velik je, gorak i opor. Bez ove knjige, bez iscrpnih i silnih tomova proučene dokumentarne građe koju pisac pažljivo bira i ovdje nam donosi, ostali bismo uskraćeni za onu povijest kada je u Varcaru službovao župnik Niko Kaić, za onu povijest u kojoj  je riječ još uvijek imala istinsku vrijednost i svoju pravu težinu.

Varcar – to je i opsežan esej o Bosni, to je knjiga o svijetu bosanskih franjevaca i starih običaja, knjiga o čudesnoj harmoniji riječi, ali i posveta „svetim pijancima“, tim naoko marginalnim sudbinama o koje se svakodnevno očešemo ali ih samo mjerom talenta uvodimo u književnost, ali Varcar, Varcar  je i dirljiva saga o odrastanju uz baku i djeda, o onom odrastanju nad kojim vječno lebdi spoznaja da oca nema i da ga ne može biti, jer ga je progutala povijest i mračna sudbina, i na kraju, Ulazeći u Varcar, knjiga je koja razornom silinom progovara o posljednjoj bosanskoj kalvariji.

Taj minuli, iščezli svijet o kojem Lovrenović pripovijeda, svijet je u kojemu granice ne postoje ali se, ipak, jasno osjete, pa ti se često čini kako si sam i u tuđini  čim za sobom pritvoriš avlijska vrata. Pa opet, o tom i takvom svijetu ne pripovijeda se uz omrazu nego s naglašenom toplinom potvrđujući iznova onu kovačevsku, zauvijek usvojenu misao da život nije ono što smo proživjeli nego upravo ono čega se prisjećamo, pa je nekako logično da se nakon čitanja ove velike i potresne knjige i sami zapitamo: gdje je danas onaj Varcar iz Lovrenovićeve proze?

Geografski, na istom je mjestu gdje bi trebao biti, ali šta će i tamo, mislim, skučen i sam, udaljen od onih koji mu i utrobu i dušu najbolje poznaju. Imaginarne granice zamijenile su nove i vidljive, osuo se svijet i iščeznuo negdašnji život, pa opet, i takvom je Varcaru moguće prići. Moguće je otškrinuti i avlijska vrata te vidjeti kako se unutra, po izdžikljaloj travi, kruni i osipa jedan životni san.

Samo se nemogućim čini korakom prevaliti planinu kućnoga praga i još jednom se uvjeriti da tamo više nema ni bake, ni djeda, ni života…

Kada sam prije nekih desetak godina u rukama držao Knjigu pisama Mirka Kovača i Filipa Davida, pročitao sam i rečenicu kojom Kovač završava pismo prijatelju, ovdje je donosim po sjećanju:

„Prozore više i ne otvaram da me ne zapljusne kobna stvarnost.“

Opet kažem, ne znam kako je kod drugih, ali onih dana kad poželim ne otići nigdje, kad mi nije do svijeta, kad, dakle, nemam volje otvoriti prozore i uroniti u kobnu stvarnost, radije ostanem kod kuće pokušavajući se, između ostalog, utješiti knjigama Ivana Lovrenovića.

 

 

 

 

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.