Adnan Repeša, Život, prvi

Majka se pridiže već u cik zore, onda dohvati metlu pa izađe u avliju kako bi smela lišće i razbacane pseće ogrizine. Ona to radi predano, a možda je nečim zaokupljena pa misli na kuću iz koje je utekla. Tamo se sad uveliko trga grožđe, berba je u zenitu, vrše se mobe i sabire ljetina; obori i sjenici već su dupkom ispunjeni.

Okupiraju li doista moju majku takve misli? Dolazi li u neku vrstu iskušenja? Ko zna, možda se tih početnih dana negdje duboko u sebi iskreno i pokajala što je zabasala u ovu varošicu, u tu kuću posve izmaknutu i skrajnutu, među ove čudne i neprijazne ukućane koje nikako ne može razumjeti niti oni razumijevaju nju. Ali, u njenoj glavi, poput opomene, još se komešaju riječi njene majke: „Udala si se. Tvoja je kašika u ovoj kući slomljena“.

Znala je da osim učtivih posjeta, pa i to s vremena na vrijeme, tamo i nema više šta da traži. Ta njena mati, moja nena, bila je sićušna starica, pamtim je kao nasmijanog šereta oslonjenog na štap, bila mi je naklonjena, rado sam je posjećivao, to ju je veselilo, uvijek je rado prihvatala moje cjelove utisnute u njene staračke obraze, cijenila je moju iskrenost, „moju prkosnu narav“,  pa me je nutkala novcem i slatkišima. Darovala bi me na poseban i samo njoj svojstven način. Kesu bombona ili čokoladu prethodno bi umotala u komad papira, to često bijaše list novine ili komadić rasporenog fišeka. Tako upakovan poklon pažljivo je vezala komadom špage ili lastiša izvučenog iz dimija. U početku sam se smijao tim i takvim poklonima, a kasnije sam se na njih sviknuo pa mi je bilo neobično ako ih nena ne bi umotala. A kasnije, kad sam poodrastao, od nje se nikad nisam oprostio a da me nije darovala novcem; lijepu sam svoticu od nene prikupio. U mladosti bijaše čudesno lijepa. O njenoj ljepoti pričalo se naširoko a o tom djevojčurku čak su se i pjesme pjevale. Prva je u selu projahala na biciklu, o, kako su je samo vrsnice zbog toga ogovarale, muškadija se čudila, a ona ni za što nije marila pa je pod starost često o tome govorila; dičila se svojom ljepotom i sitnim vragolijama. Tada bi prstom upirala prema djedu, znala mu je štapom pogužvati novine, a onda reći kako je od života zaslužila više i bolje od ove starine pred sobom. Taj starina, moj djed, strpljivo bi prešutio njena zanovijetanja, rijetko je i malo govorio, makar nije preda mnom, ne sjećam se da sam s njim razmijenio više od tri-četiri rečenice u čitavom životu, a kad bi mu već postalo previše ženinih naklapanja, on bi se dizao i uz prikladne, uvijek stroge riječi izlazio napolje, ne zaboravljajući napomenuti da ga se pozove kad stara „uvuče jezičinu“ i kad prestane „mlatiti praznu slamu“. Njih oboje, i djed i nena, bijahu iz istoga sela, ona je nosila prezime za koje je voljela istaknuti da je od soja i ugleda, dičila se porijeklom a stalno je isticala kako su svi iz njene loze bogobojazni, s tog stabla silazile su i hodže i hadžije, nazuvali kaljače i hrlili u svijet, dok je djed bio puki siromašak, ili goljo, tako ga je zadijevala. Djed se nije sramio porijekla, cijenio je svoje prezime i ono što mu je od Boga dato, kroz život je stekao bogatstvo, na tom se planu iskazao, mogao je „za mekinje kupiti polovicu neninog plemena“ , a usput je prikupio i podosta manira svojstvenih gospodi, bio je učen i hodajuća enciklopedija. Ta djedova uglađenost i aristokratsko držanje korijene vuku još iz „one Jugoslavije“, tamo je bio sitan oficir, štošta je preturio preko glave a državu je više puta obišao uzduž i poprijeko, svuda je pronalazio prijatelje, rado se vezivao za ljude, svugdje je ponešto naučio, držao je do riječi, satima je mogao razgovarati o tim iskustvima, znao je porijeklo svih prezimena od Triglava do Đevđelije, a ne jednom pripovijedao je o porodici blagajskih koljenovića za koje je znao istaknuti kako su ustvari bili sluge, kao takvi su iz Mađarske i pristigli u ovu varoš, tu su dvorili nekakve begove, pravili košnice i vrcali med, vremenom „zakoptili“, riješili se bijede i fukaraštine, ali istorija se stalno ponavlja, govorio bi, pa i njima malo fali da se srozaju i unize, da ponovo postanu ono što su bili i da se vrate iskonskoj bijedi i sirotinji, a možda i sluganstvu, nikad se ne zna.

Djed se Bogu nije molio niti ga je vjera privlačila, tamo nije pronalazio smiraj, svoju crtu ateizma nije prikrivao niti je njome povlačio granicu između sebe i neistomišljenika, baš suprotno, rado bi saslušao istinskog vjernika i skrušenika, od takvih se uvijek ima šta čuti, ma iz koje vjere dolazili, a tek pod stare dane počeo je zalaziti u džamiju, pa i to na preskok i u vrijeme džuma namaza. Sada ću i o tome ponešto reći.

Jednom sedmično, obično petkom, djed bi se pješice zaputio prema varoši. Rijetko je dolazio autobusom, a svaki put svratio bi i u našu kuću. Tu bi kratko otpočinuo i popio fildžan kafe. Govorio je malo a ako bi učinio izuzetak, ako bi ga navadilo da o nečemu opširnije razgovara, tada bi isticao samo one stvari koje ga lično zanimaju. Nije pokazivao interes za naše imovinsko stanje niti prilike u kojima živimo; na to polje, pokatkad i sklisko, nije zalazio. Volio je zaći u baštu tek da se uvjeri niču li plodovi, jesu li voćke obrezane i je li mohunu odnio plamac. Hvalio je marljivost moga oca; naša kuća u to vrijeme već se ozbiljno širila. Ocu su godile djedove riječi, često je znao istaći starčevu odmjerenost, dopadao mu se gard koji je taj čovjek držao. Pa iako se nerijetko gradio ravnodušnim, oca su bodrile djedove riječi, a danas sa sigurnošću mogu reći kako je moj otac od cjelokupne majčine porodice najviše naklonjen bio upravo djedu, premda se ni s drugima nije gložio niti dolazio u zavadu.

S mojom majkom a svojom najmlađom kćeri, djed je govorio malo; bili su potpuni stranci i oprečne naravi,a ja ne pamtim da ju je nekad oslovio imenom. Kad bi bilo da joj se i obrati, uvijek je to činio na brzinu i kao da od nečega preza, a ako bi tražio čašu vode, vazda bi rekao: „Mala, ponesi mi malo vode“, ili „Mala, meni nemoj stavljati ručak. Ja sam svoju mjericu već progutao“.

Čitav život govorio je ekavicom, njegove ruke bile su uvijek „bele i negovane“, uprkos činjenici što je na njima svakodnevno nosio sepete, tovario magarca i pješice odlazio put Nevesinja, tamo je pazario robu i sklapao poslove, ondje je imao i stalno mjesto; uredno je plaćao sto i pijačarinu. Bio je omiljen i rado viđen gost a mnoge je počastio korisnim savjetom i pružio im ruku kako bi se izbavili s pogrešnog puta. Imao je zavidnu memoriju, prisjećao se čak i onih sitnih detalja iz svoje prošlosti, bio je rječit, njegove priče bile su efikasne i prepune obrata a pod starost, možda godinu ili dvije pred smrt, odlučio je svoja životna iskustva objediniti u knjigu. Imao sam pred sobom tu knjižicu, listao sam je i pokušavao čitati, ali osim šturih podataka o godini njegovog  rođenja, te poslovima koje je kroz život obavljao i djeci što ju je s nenom izrodio, tamo nisam pronašao ništa što bi me zaokupilo. Ta knjiga pisana ovlaš i u žurbi a odštampana u samo jednom primjerku, godinama je stajala na istaknutom mjestu u njegovoj kući, ali nekim čudom već poodavno negdje se zaturila, danima sam se raspitivao za nju, želio sam je još jednom pročitati, ali niko mi nije znao reći gdje je i i kamo se djenula. Žalim zbog toga, volio bih imati tu knjižicu, možda bih „na drugo čitanje“ tamo pronašao neki zgodan detalj; rado bih ga unio u svoj rukopis.

U onoj Jugoslaviji, kako je volio reći, djed je dobio kuću u Mostaru. Bješe to lijepa prizemnica sa avlijom i raskošnim pogledom na rijeku. Tu se moglo saviti pristojno porodično gnijezdo, tim više jer je unutra pronašao nekoliko komada namještaja, kredenac i nešto posuđa, a u donjim ladicama dva para plahti i tri debela ćebeta. Ali u toj kući nikad nije prenoćio. Njegova žena, ah, ta stara vragolanka, nije željela tamo ni priviriti, nego je časak posjedila u avliji, a onda se okrenula na prstima i rekla: „Ja idem odakle sam i došla a ti bujrum, premiti nogu preko noge pa gospoduj s fukarom gorom od sebe“. Istog dana vratili su se na selo, kuću u Mostaru djed je ubrzo prodao a od stečenog novca dao je sagraditi dvospratnicu u D., malom i tihom seocu nadomak grada. U toj kući izrodili su djecu, među njima i moju majku, njihovo četvrto i posljednje dijete.

Djed i nena rijetko su razgovarali, on bi uglavnom šutio, listao novine ili gledao u televizor, a ona je govorila za oboje, tek kasnije shvatio sam kako je nena, ustvari, vodila glavnu riječ, u neku ruku bila domaćin i „nosila čakšire“, a djed je sve poslušno trpio, slušao njene naredbe i uredno obavljao poslove i zadatke. Ta vojnička disciplina koju je starica znala nametnuti možda je djedu i najviše odgovarala; oficir u njemu nikad se nije opuštao. Naoko, ostavljali su dojam para koji se ni u čemu ne slaže, ali u stvarnosti, oni su živjeli jedan savršeno precizan i jednostavan život, tu se uvijek znalo „ko kosi a ko vodu nosi“. Na neki poseban način bili su snažno povezani, a ja i danas pamtim dan kada se nena spotaknula na sred sobe, pala je i slomila karličnu kost, dugo je ležala u bolnici a djed je vidno kopnio. Danima nije izlazio iz sobe, poslove je zapostavio, više nije čitao čak niti novine, odbijao je hranu i svaku vrstu razgovora. Tek jednom, nakon što čitav dan nije izašao iz sobe, neko je privirio da provjeri šta se događa, da mu se, gluho i daleko bilo, nije nešto dogodilo. Pronašli su ga kako leži na krevetu, onemoćao i u barici krvi. Oh, pobogu, šta će sad biti? Djed je žiletom presjekao arteriju, krv iz njegove ruke mlazom je šikljala u plafon a on je ponavljao: „Šta će i meni život ako je staroj došao kijametski dan“.

Nakon dvije godine bolničke postelje, silnih operacija i teškog oporavka, nena je prigrabila štap i konačno prehodala avliju. Koračala je šutke i oprezno, a kad je pristigla do avlijskih vrata tu je i zastala, okrenula se i pogledom potražila djeda. On je motičicom, posve zanesen, okopavao gredice luka a ona mu je dobacila: „Okani se toga, nego pohiti pa izvedi kravu. Pripni je pa onda izgrni balegu. Šta si se ufatio motičice, taman ko kakva ženetina“.

Djed je odbacio lukaricu, možda se krišom i nasmiješio; život se konačno vratio u njegov dom.

Pa opet, i u takvoj bračnoj ravnoteži, i u takvom odnosu snaga, ne mislim da je djed bio šonjo niti papučar. To nikako ne mislim jer znam kako je umio zagalamiti, „izdrljaviti oči“ na nenu, nije trpio nerad, trač i seoska dokona ogovaranja nisu ga zanimala, bio je okrenut sebi i svojoj kući, pa opet, vlastitu djecu jedva da je viđao. O nekakvom tepanju ili milovanju, o porodičnim izlascima i okupljanjima da i ne govorimo, a moja majka često ističe kako je rođeni otac nikad nije poljubio.

„Nikad ga nisam doživljavala kao oca“.

Djetinjstvo moje majke obilježeno je teškim i iscrpljujućim radom. Rijetko je negdje odlazila a drugarice jedva da je viđala. Obavljala je svakojake kućanske poslove, kuhala i razvijala jufke, prala rublje u škipu, kresala grm i vukla ga na leđima, muzla je krave i nizala duhan a onda pješice odlazila po vodu, nekad i više puta u jednom danu. Taj put od desetak kilometara prelazila je žurno, rijetko bi stajala da predahne a ako bi se katkad iznurila pod teretom, znala je sjesti i otpočinuti, ponekad bi je prevarilo pa bi načas i zadrijemala, a kad bi konačno pristigla kući, majka ju je korila a često bi na nju i podviknula: „Đe si do sad koci te lupali“. Bilo je tu još svakojakih pogrda, moja majka često ih ističe, neke je usvojila pa ih i sama koristi, a ja ovdje iznosim tek sitnice, a dok ovo poglavlje ulazi u finiš, dok se dojmovi sliježu i smiruju a riječi slijevaju u mirnije tokove, onda smo dužni reći još i to kako moja majka nije završile nikakve zavidne škole. Uspješno je privela kraju osmoljetku, voljela je knjige a nauk ju je privlačio. „Sva ona mjesta u kojima nikad nisam bila, sve ono što nisam usvojila, bilo je tu, u tim derutnim i lijepim knjigama“, govorila je. Godinama kasnije, posebno u periodima kad bi mi škola bila na zadnjem mjestu, kad su se umnažale moje jedinice, pa čak i one iz vladanja, majka bi znala reći: „Uči. Samo ti znanje niko ne može oduzeti. Da sam imala priliku danas bih mlatila platu s fakultetskom diplomom. Ali eto, nisu mi dali, a mogli su, ta buđave su pare imali.“

I evo, konačno privodim kraju ovo poglavlje, još sam pomalo sjetan jer sam džarnuo u tu prpošku prošlosti, ne znam jesam li uzburkao duhove, iako još osjećam kako mi bilo snažno lupa, pogotovo u ovom času dok zamišljam svoju majku kako sporim pokretima zamahuje metlom sve dok ne pristupi avlijskim vratima. Tamo će u kantu skupiti smeće i kratko otpočinuti uz razgovor s tetom Salom. To joj je prva komšinica; samo ih zid dijeli.

„Uranila, Salo. Jesi li mogla spavati?“

„Dobro je, šćeri“, odvraća Sala, pa zaplače.

„Što plačeš, Salo?“

„Zbog tebe, dijete, zbog tebe. Još ti ne znaš đe si došla.“

Majka, začuđena, s metlom u ruci, pogleduje preko zida. Tamo, u dubinu dvorišta, uranja sitna prilika tete Sale.

(Odlomak iz romana u nasatajanju)

Komentari nisu dozvoljeni.