Marinko Pejić, Nacionalne i religijske manjine u sekularnoj Turskoj

Turska, nastala sporazumom u Lozani 1923., bila je ono što je ostalo od velikog Osmanskog Carstva, nakon teritorijalnih gubitaka u XIX. i XX. stoljeću, ali i kao rezultat dubokih demografskih promjena uzrokovanih sukobima vođenim sve više u ime nacionalnih interesa. Republika Turska nastala je na ostatcima velikog multietničkog i multireligijskog carstva.

Svjesno poteškoća u definiranju turske nacije, kemalističko vodstvo je nastojalo u Lozani promovirati „teritorijalni“ koncept nacije, koji bi garantirao svim etničkim i religijskim zajednicama jednako dostojanstvo i punu ravnopravnost. Svi koji su živjeli unutar turskog teritorija trebali su se smatrati „Turcima“. Ovaj princip bio je prilično inkluzivan, jer se temelji na ideji da bi se trebali smatrati Turcima svi koji dijele turski teritorij, povijest, jezik i republikanske ideale. Na sličan način se izrazio i Tekin Alp 1937., jedan od vodećih ideologa turskog nacionalizma, kada definira naciju kao „društvenu i političku zajednicu koja okuplja građane ujedinjene jezikom, kulturom i zajedničkim idealima“. Granice nacije nisu išle po etničkoj, niti po religijskoj osnovi, dok je jezični kriterij turskog bio isto tako širok i nije se odnosio na jednu etničku zajednicu, jer je turski jezik bio derivat osmanskog jezika (mješavina turskog, arapskog i perzijskog) koji se koristio u osmanskoj administraciji.

Iako je ovaj model bio po uzoru na francuski, maksimalno inkluzivan, on je bio neizostavno i vrlo asimilacijski, jer je nametao „turkizaciju“ svim etničkim i religijskim skupinama u državi, bez obzira na njihovu etničku, kulturalnu ili religijsku posebnost. Sve manjinske zajednice gledane su sa sumnjom kao trajna opasnost za destabilizaciju države, zato se vođa turske delegacije u Lozani, Ismet-paša, protivio uključivanju bilo kakvih pravnih klauzula koje bi štitili manjine jer ih je smatrao nepotrebnim. Zapadne diplomacije nečiste savjesti, zbog onoga što se dogodilo kršćanskim zajednicama u ratu i nakon rata, insistirale su na nekom vidu priznavanja statusa manjina u novoj Turskoj. Sporazumom u Lozani nastala je serija članaka (od 37. do 45.), koji i danas reguliraju pravni status manjina u Turskoj. Sporazumom u Lozani manjinama se priznaju Grci, Armenci i Židovi, dok se izostavljaju asiro-kaldejci, siro-jakobiti i siro-katolici, kao i ostale muslimanske religijske manjine. Na ovaj način priznaje se određena kulturna autonomija ovim zajednicama, regulirajući njihov status na sličan način koji je već bio nadiđen – status mileta.

Iako se ovakvim rješenjem u određenoj mjeri ograničilo asimiliranje i „turkizaciju“ manjinskih zajednica, s druge strane su se stvarali uvjeti za pretvaranje ovih zajednica u „strano tijelo“ i „unutarnje neprijatelje“ turskog društva. Upravo se to i događalo u svim kriznim situacijama u novijoj turskoj povijesti: manjine su redovito optuživane za suradnju s vanjskim neprijateljima Turske.

Republika koju je osnovao Ataturk pokazala se vrlo ambivalentnom glede manjina, oscilirajući od univerzalističke ideje građana na bazi pune ravnopravnosti do svođenja manjina skoro na strane državljane. Nijedna muslimanska grupa nije priznata kao manjina, iako je imala etničko-kulturalne oznake različite od većinske, tursko-sunitske zajednice. Brojne etničke grupe sunitskih muslimana poput Kurda, Arapa i alavita, smatrani su jednostavno Turcima, bez statusa etničke ili religijske manjine. Manje etničke zajednice, porijeklom s Balkana ili Kavkaza (Bošnjaci, Albanci, Čerkezi, Abhazi i drugi), nisu dobili nikakav status, iako su imali razvijen vlastiti etnički identitet.

Iako se novonastala turska država definirala sekularnom, na samom početku, u razmjeni stanovništva s Grčkom, pokazala je slabost i nedosljednost tog principa. Turski jezik je proglašen jednim od glavnih kriterija turske nacije. Kršćani iz Anadolije i Ponta govorili su turski jezik, no bili su progonjeni. Slična situacija je bila u Grčkoj; prognani su muslimani koji su govorili grčki.

Dakle, turski nacionalni identitet nije se temeljio samo na zajedničkom jeziku, nego, u osnovi, ipak na islamskoj religijskoj pripadnosti. O kakvoj se onda sekularnosti radi? Još i danas religijska pripadnost istaknuta je na osobnim iskaznicama, štoviše, muslimani su definirani jednostavni kao „Turci“, dok se ne-muslimani definiraju kao „turski građani“. U praksi republike Turske ostaje uvjerenje da su pravi Turci muslimani, dok se ne-muslimanski starosjedioci ne doživljavaju u potpunosti Turcima. Iako na snazi nije šerijat, islam, zajedno sa jezikom, ostaje konstitutivni element turskog identiteta.

Materijal koji Ataturk koristi za konstrukciju svog političkog sustava sastoji se od tri elementa: jedinstvo jezika, jedinstvo pravnog sustava i kulturno jedinstvo. Ovaj treći element počivao je na islamu, koji je naravno ostao bez svoje šerijatske obvezatnosti. U kemalističkoj Turskoj islam je trebao poslužiti kao kulturalna osnova za nacionalno jedinstvo. Sekularnost u turskom obliku ne podrazumijeva strogo odvajanje države od religije, nego prije svega isključenje religijske dimenzije iz javnog života i stavljanje pod strogu državnu kontrolu, sve u jakom nacionalističkom okviru, zbog kojeg religija ne ostaje izvan državnog sustava, nego unutar njega, ali strogo kontrolirana i regulirana. U tom kontekstu ukida se i kalifat; zabranjuju se sufijski tarikati, prelazi se na zapadnjački kalendar i latinsko pismo, ukida se orijentalna odjeća (fes), arapski jezik je zamijenjen turskim, kao i druge mjera koje su imale za cilj konsolidaciju nacionalnog identiteta.

Danas u Turskoj ne-muslimana ima oko 0,6 %, stoljeće ranije bilo ih je oko 25%. Najbrojnija kršćanska manjina je armensko-apostolska (oko 80.000 osoba), siro-jakobita ima oko 10.000, oko 3.000 grčko-pravoslavnih, oko 10.000 arapskih pravoslavaca, 300 kaldejaca, 15.000 rimo-katolika, 1.250 siro-katolika, 2.000 armeno-katolika; 20.000 je Židova i oko 15.000 pripadnika drugih konfesija. Navedene manjine su koncentrirane 95% u Istanbulu.

Pravna osnova za reguliranje položaja religijskih manjina utemeljena je sporazumom u Lozani iz 1923., po kojem se Turska obvezuje poštovati njihovu religiju i kulturu. Ove manjine se mogu podijeliti u tri grupe: manjine spomenute u Ugovoru, one izostavljene Sporazumom, kao i manjine koje su došle u Tursku nakon potpisivanja ugovora u Lozani.

Religijske manjine su izložene diskriminaciji na više načina. Biti Armenac u Turskoj danas nije nimalo lako. Zbog loših uvjeta njihov broj kontinuirano opada. Malo je poznato o Armencima koji su početkom stoljeća bili primorani prijeći na islam. Progonjeni su zbog održavanja i prakticiranja katoličanstva.

Manjinske religijske zajednice moraju same skrbiti za svoje potrebe, iz vlastitih sredstava, dok se muslimanske institucije financiraju iz državnog proračuna. Uprava religijskih poslova, koja je izravno pod premijerom, uzdržava 123.000 imama i drugih islamskih službenika. Država financira gradnju i popravku džamija, islamskih škola, kao i odlazak na hadž.

Kršćanske institucije suočavaju se s nepremostivim birokratskim uvjetima u pokušaju ostvarivanja svojih zahtjeva.

Sporazum u Lozani ne autorizira grčke i armenske zajednice da grade nove crkve ili otvaraju škole. Aktualne crkve uglavnom su poluprazne, stoga postoji bojazan da bi shodno turskom zakonu mogle biti oduzete i prenamijenjene. Problem postaje vrlo ozbiljan kada se uzme u obzir da se ljudi često sele, napuštaju povijesne centre gradova, gdje su uglavnom smještene te crkve, i nastanjuju se na periferijama, gdje bi im dobro došla nova crkva. Dobiti dopuštenje za gradnju nove crkve je pravi podvig.

Drevne crkve se pretvaraju u skladišta građevinskog materijala, ili kao što je slučaj s crkvom Sv. Polijeuta u Sarashanu, koja je pretvorena u javni toalet. Sv. Sofija u Trabzonu je postala muzej. Armenska bazilika u Gaziantepu prvotno je pretvorena u zatvor, devedesetih godina prošlog stoljeća islamska zajednica ju je preuzela i pretvorila u džamiju. U istom periodu, u gradu Sanliurfa, crkva Sv. Ivana je pretvorena u džamiju.

Iz ovog razloga, sirijska zajednica u Mardinu odlučila je svake nedjelje u jednoj od sedam crkava održavati misno slavlje kako bi izbjegla prenamjenu. U Istanbulu niti jedna crkva nije bila oduzeta, čak i onda kada su se u njoj okupljale tek dvije-tri osobe.

Drugi problem koji pogađa kršćanske zajednice u Turskoj jest zakon po kojem samo turski državljani mogu biti župnici, biskupi i patrijarsi. Budući da su ove zajednice brojčano iznimno osiromašile, postaje ozbiljan problem osigurati svećenike za ove crkve. Velik broj aktivnog stanovništva vremenom se preselio u druge zemlje, gdje ima zadovoljavajući broj svećeničkih zvanja, ali oni – budući da nisu turski državljani – ne mogu u Turskoj obavljati svećeničku službu. Većina svećenika (stranaca) boravi u Turskoj s turističkom vizom, koju svakih šest mjeseci mora obnavljati.

Zatvaranje pravoslavne teološke škole u Halkiju, na otoku Buyukada nasuprot Istanbula, bio je tragičan udarac za pravoslavnu zajednicu, jer su se u njoj školovali svećenici za potrebe patrijarhata na Fanaru. Škola je zatvorena 1980. s objašnjenjem da se radilo o univerzitetu, što je ilegalno, a ne jednostavnoj teološkoj školi, kako je tvrdio patrijarhat. Sada su kandidate za svećenike prisiljeni slati u Grčku, gdje poprimaju drugačiji mentalitet, otuđen od prilika i potreba života u Turskoj.

U zadnje vrijeme bilo je nekih pomaka na ovom planu. Vlada je 2011. donijela odluku o povratku tisuća nekretnina koje je 1936. oduzela kršćanskim institucijama, i to samo onim manjinama koje su priznate ugovorom u Lozani (Grci, Armenci, Židovi), dok u ovu kategoriju ne spadaju rimo-katolici, siro-jakobiti, kaldejci i siro-katolici.

Najbrojnija muslimanska religijska manjina u Turskoj su aleviti (alevije), kojih ima oko 15 milijuna. Većina sunitskih muslimana smatra ih heretičnom formom duodecimalnog šiizma. Ajatolah Homeini priznao ih je 1970. punopravnim članom šiitske obitelji. Smatra se da aleviti prakticiraju jedan oblik gnostičko-alegorijskog (batin) tumačenja Kur’ana. Slobodno konzumiraju alkohol, ne smatraju obvezatnim ili neophodnim pet dnevnih molitava (namaza) i obavljanje hadža. Mjesto njihova kulta nije džamija nego dvorana, žene se ne pokrivaju i mole se zajedno s muškarcima. Budući da su manjina i često izloženi diskriminaciji, kao i drugi šiiti, u određenim uvjetima prakticiraju takiyu, ili skrivanje vlastitog religijskog identiteta.

Tolerantni su prema drugačijim vjerskim uvjerenjima i politički su uglavnom lijevo orijentirani. Oko 60 % alavita se smatra Turcima, ostali su Kurdi i Kazaci.

Bez obzira na proklamiranu sekularnost turske države, aleviti su često izloženi diskriminaciji i progonima, iako su od samog početka podržali Ataturka i njegove reforme. U Kahramanmarsu, 1978. su zloglasni Sivi vukovi (Bozkurtlar) masakrirali 150 alavita, među njima žene i djecu. Kasnije, 1992. dogodio se masakr u Sivasu, gdje je bio zapaljen hotel u kojem se održavao kongres alavita, u kojem je 40 ljudi izgubilo život. U Istanbulu je 1995. napadnuto nekoliko dijelova grada s većinskim alavitskim stanovništvom, 17 osoba je izgubilo život. Nedavno je Erdogan i službeno zatražio oproštenje za te zločine, ali to nije pomoglo za tolerantniji stav prema alevitskoj manjini.

Najveći, i svakako neriješen problem u Turskoj tiče se kurdske etničke manjine. Kurdi su narod bez vlastite države, podijeljen u nekoliko zemalja, koji broji između 35 i 40 milijuna osoba. U Turskoj čine između 18 i 20 % stanovništva.

Ataturkova politika prema Kurdima bila je uvijek u znaku čistog oportunizma. Kurdi su masovno podržali Ataturka u borbi s Grčkom, kao što su sudjelovali i u genocidu nad Armencima i Sirijcima. Nakon nestanka armenskog naroda iz Anadolije, kurdskim plemenskim vođama podijeljena je armenska zemlja. Ataturk je u to vrijeme čak spominjao i moguću kurdsku autonomiju. Stvaranjem moderne Turske, odnos prema Kurdima se radikalno promijenio. Kurdima je zabranjeno ime, službeno su nazivani planinskim Turcima i kasnije orijentalnim Turcima. Ubrzo je zabranjen i kurdski jezik i kultura, što je za posljedicu imalo nasilne reakcije i političke promjene. Od 1974. s osnivanjem Kurdske radničke partije započinje oružana borba Kurda protiv turske države, na koju vojska odgovara brutalnom represijom, koja je devastirala istočnu Tursku. Masakri s jedne i druge strane doveli su do 4.000 uništenih sela, oko 35.000 mrtvih, 3 milijuna izbjeglih i najmanje 10.000 političkih zatvorenika.

Bez obzira na brutalno nasilje, vlada u Ankari nije uspjela u svome naumu nasilne „turkizacije“ Kurda. Očiti neuspjeh ove nasilne politike naveo je tursku vladu da malo ublaži svoju asimilacijsku politiku prema Kurdima. S druge strane ni kurdska oružana borba nije dovela do željenih rezultata: autonomije ili eventualnog osamostaljenja anadolijskog Kurdistana, što se teško može očekivati i u budućnosti.

(www.prometej.ba)

Komentari nisu dozvoljeni.