Republika Srpska, oslobođena od Hrvata

Na samome kraju 2016. godine Republika Srpska objavila je svoj separatni popis stanovništva. U pogledu rezultata etničkoga čišćenja, koji su se za dvadeset godina od rata za Hrvate pretvorili u trajno i nepovratno stanje, ovaj popis još je rječitiji od onoga „državnog“ (za koji se sarajevski mediji i političari tješe da je jedini služben i validan). Evo brojki: od ukupno 1,170.342 stanovnika, u Republici Srpskoj živi tek 26.509 (ili 2,26%) Hrvata. Još ako se imaju na umu demografski trendovi (starenje i izumiranje stanovništva, nemogućnost zapošljavanja i općenito ekonomska nemoć, sve masovniji odlazak mladih ljudi i cijelih mlađih obitelji u inozemstvo), izvjesno je da će se taj broj i postotak ubrzano smanjivati. Da to stanje ne zabrinjava vlasti u Republici Srpskoj ni ondašnje javno mnijenje, to je jasno; da ono nimalo ne uznemiruje sarajevsku i bošnjačku javnost, ni to nije nerazumljivo; ali da hrvatska politika u Bosni i Hercegovini i njoj pripadajuća javnost (ako takvo nešto uopće postoji) na taj podatak gleda kao na nešto što je se ne tiče, a kamoli da se sjeti preispitivati vlastitu, vrlo aktivnu ulogu u stvaranju takvoga stanja – to bi se već moralo opisati kao krajnji stupanj političke i moralne patologije.

A sve se je znalo oduvijek, a to što se je znalo, nije imalo nikakvu snagu da išta promijeni. Ostaju tek tekstovi. Ovdje donosim dva takva, jedan iz 1995, drugi iz 2005.

  

U čije kuće?

Studeni 1995. 

Na pragu je četvrta bosanska ratna zima. Prvi put za cijelo to beskrajno dugo vrijeme oružje je ozbiljnije utihnulo, gradovi–mučenici što oslobođeni (kao Bihać), što barem prodisali (kao Sarajevo), golema prostranstva prešla iz ruku zajedničkoga agresora, četnika, u ruke federalnih partnera, ali strogo odvojeno, oštro razgraničeno, tako da od te silne ljubavi i uzajamnoga povjerenja prosto neki led bije.

Naši političari, tuđom voljom primorani da se svojom brigom bave, strpani su u kasarnu Wright Patterson, sedam–osam vremenskih zona daleko od kuće (kad njima svane, nama omrkne), kao taoci američke ogromne potrebe da se kuga zvana rat u ex–Jugoslaviji konačno skine s dnevnoga reda i s naslovnih stranica novina. Ni djetetu više nije teško znati da se oni neće dogovoriti ni o čemu od svoje pameti ni za naše dobro. Kad se to dvoje zbroji — karakter i cilj američke motivacije, i suštinska nesposobnost naših za viziju izlaza, za perspektivnost dogovora – ispada, o užasa!, da mi tamo nemamo nikoga! Da se tamo o nama, zapravo, i ne radi!

To, da je u cijelome ovom zbivanju po tko zna koji put u ovome stoljeću zaboravljen čovjek, tako što je pretvoren u puko sredstvo raznih politika i političkih geografija (i kad je živ, sa zavežljajem i glasačkim listićem u ruci, i kad je mrtav, u plitkome grobu neke od bezbrojnih Srebrenica…) – najbolje i najtužnije se pokazuje na primjeru nekih novih “projekata“ koje, kao primamljivu ponudu i patriotsku obavezu istovremeno, prognanicima i izbjeglicama nude dokazani usrećitelji naroda i neumorni čovjekoljupci. Takav jedan projekat, u obliku letka koji nosi adresu i telefon Ureda za prognanike i izbjeglice Hrvatske Republike Herceg–Bosne, imao sam priliku ovih dana držati u rukama. Vrijedi ga opisati.

IMAJTE OPET SVOJ DOM, ako mislite na budućnost svoje djece, ako ste spremni za novi početak, ako volite zavičajnu zemlju – nagovara naslovna stranica ovoga papirića. Zatim nabraja mjesta u koja poziva, u kojima već funkcionira civilna vlast HRHB, u kojima postoji popis stanova i kuća, itd: Jajce, Kupres, Drvar, Šipovo, Glamoč, Bosansko Grahovo. Te nastavlja: U prilici ste izabrati: mjesto budućeg življenja, stan ili kuću prema obiteljskim potrebama, radno mjesto, osnovnu ili srednju školu za svoju djecu, a obećava i prehranu i materijalnu potporu za određeno vrijeme, povlastice u potrošnji struje, vode i telefona. Posebno formulirana i naglašena instrukcija kaže: Razgovarajte s članovima svoje obitelji, prijateljima i susjedima o vašoj odluci i nastojte ih potaknuti da ponovo žive s vama u istom mjestu. I završava patetično: IMAJTE PONOVO SVOJ DOM OVDJE, GDJE ŽIVIMO OD STOLJEĆA SEDMOG.

Čitavu sociološko–politološku i pravno–moralnu studiju zahtijevao bi ovaj opskurni papir, što na prvi pogled doima se tako nevino i poticajno. Ali umjesto toga, dovoljno je za ovaj put barem postaviti neka pitanja, pokušati uznemiriti one koji bi po prirodi njihova poziva i po obavezi njihova pozvanja ovo moralo uznemiriti.

Ne treba previše vremena trošiti ukazujući na stupidnost i tragičnu nekulturnost budalaste „povijesnosti“ od stoljeća sedmog, iz sladunjavih šlagerčića. Preskočit ću i slatku prevaricu sadržanu u vješto skovanoj sintagmi zavičajna zemlja (zavičaj je zavičaj baš po svojoj uskoj konkretnosti i nezamjenljivosti s bilo kojim drugim, makar i u „zavičajnoj zemlji“, koja, uz put rečeno, ima svoje ime od kojega autori letka bježe k’o od đavla: Bosna). Neću se baviti (jer je već otužno) ni tom slavnom „kontinuiranošću“ i „jasnoćom“ politike te još slavnije stranke i njezine „republike“, u okviru koje su nas isti čelnici još koliko prije dvije godine na sva usta uvjeravali (i prijetili!) kako je Bosna i suživot u njoj za nas prokletstvo, pozivali na kolektivno iseljenje iz čitavih gradova i krajeva, i zagazili u krv i zločin, u rat s onima s kojima se to jedino nije smjelo, a sada pozivaju: IMAJTE OPET SVOJ DOM OVDJE.

Mislim da je sada važno postaviti samo ovo pitanje: gdje to – ovdje? U čijim to kućama i stanovima, od kojih gospoda već imaju popise i, valjda, ključeve. Koje i čije su to kuće i stanovi u Drvaru, Grahovu, gdje je procenat Hrvata bio skoro statistička nula, a i u drugim mjestima? Što je s pravom ostalih Kuprešaka, Šipovljana, Jajčana, Glamočaka? Na kojemu to vražijem pravu, ili kakvomu to mafijaškom dogovoru, se temelji validnost ovoga poziva? U što se sve te nevoljne ljude opet gura, kao da nisu već dovoljno žrtve i nesretnici? Kakva se to, opet, nova omraza izlijeva na ovaj nesebeznali narod? Tko će sutra biti žrtva, a tko će prati ruke od svega: nismo mogli znati, činili smo kako smo mislili da je najbolje? A sve se je moglo vidjeti i moglo znati, jučer i danas.

I: ima li igdje ikojega oltara, s kojega bi ova pitanja odjeknula onoliko glasno i zazvučala onako teško, kakva i jesu, a ne da ostaju ovako prošaptana, te neprepoznata i nepročitana u kutku jedne nevažne autorske rubrike, u nepretencioznim minoritskim novinama*?

*
Tekst je objavljen u franjevačkom mjesečniku Svjetlo riječi, koje je tada izlazilo u Livnu, u svojevrsnom izbjeglištvu iz Sarajeva, a uređivao ga je fra Marijan Karaula.

  

Biskupija u ostacima

19. 8. 2005.

Po tko zna koji put, banjalučki biskup Franjo Komarica dramatično je upozorio domaću i međunarodnu javnost na stanje katoličke populacije u svojoj biskupiji, i u cijeloj Republici Srpskoj. Brojke su zastrašujuće. “Od oko 220.000 katolika na području RS prije rata, sada je samo oko 13.000; od 73.000 katolika Banjalučke biskupije na području RS prije rata, sada je samo oko 6.500” – iznosi biskup Komarica. Stvar je još strašnija kada se geografski i administrativno konkretizira pojam Banjalučke biskupije, za koji nisam siguran da u svijesti prosječnoga medijskoga konzumenta predstavlja išta više od gole apstrakcije.

Dakle, područje Banjalučke biskupije prostire se u onome ogromnom geografskom trokutu (nešto manja trećina cijele Bosne i Hercegovine!) što ga sa zapada i sa sjevera zatvaraju državne granice prema Hrvatskoj, a istočna mu se granica od Save spušta okomito prema vlašićkom masivu, malo zaokreće na zapad preko Korićana i Dobretića, pa se opet obara na jug kroz Podmilačje, na zapadne dijelove Kupreškoga polja, pokraj Vidoša i Podhuma udara preko Buškoga blata, te domalo izbija na granicu s Hrvatskom. To područje obuhvaća niz gradova, većih ili manjih, u kojima je katolički element bio njihova drevna urbana supstanca: Bihać, Livno, Jajce, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most, Glamoč, Bosanski Petrovac (u Federaciji), Banja Luka, Prijedor, Bosanski Novi, Mrkonjić, Ljubija, Kotor Varoš, Bosanska Kostajnica, Bosanska Gradiška, Prnjavor (u Republici Srpskoj)… Komaričin podatak, u koji na žalost nema razloga sumnjati, da je u svima od ovih potonjih gradova ukupno (računajući i seoska mjesta) ostalo tek šest i pol tisuća katolika, dovoljan je da označi doista apokaliptične razmjere “jednog fašistoidnog i genocidnog projekta”.

Biskup banjalučki, povodom desete godišnjice konačnoga progona Hrvata i Bošnjaka iz Banje Luke 14. kolovoza 1995. godine, podsjetio je na glavne aktere toga zlodjela. Takozvani “Dogovor o nesmetanom odlasku civilnog stanovništva s područja RS” tada su utanačili i potpisali, kaže on, u ime RS dr. Nikola Koljević, potpredsjednik RS, a u ime predsjednika Međunarodnog Crvenog Križa Cornelija Samaruge njegova zastupnica Lucie Stenthal, a prisilno iseljavanje tada još preostalih Hrvata i Bošnjaka počelo je istoga dana. Oni s boljim pamćenjem sjetit će se kako je tada uspostavljen “most” na Savi između Srpca i Davora, kojim je “civilno stanovništvo nesmetano odlazilo” svakodnevno skoro puna tri mjeseca. Uz okolnosti toga egzodusa, Komarica evocira i svoja zaludna obraćanja Nikoli Koljeviću, Radovanu Karadžiću, Predragu Radiću[1], predstavnicima međunarodne zajednice, te podsjeća na tadašnji proglas vjernicima, u kojemu se Crkva kategorično ograđuje od bilo kakvoga sudjelovanja u tom “Dogovoru”.

Nekako iz drugoga plana, škrto, spominje se i širi kontekst: “Početku definitivnog iseljavanja katolika s područja banjolučke i susjednih općina prethodili su vrlo dramatični dani, kad su ovuda prolazile kolone izbjeglica srpske nacionalnosti s područja samoproklamirane ‘Republike Srpske Krajine’ u Republici Hrvatskoj”. Riječ je, naravno, o operaciji “Oluja” i o masovnom egzodusu Srba iz Hrvatske, koji su se uglavnom koncentrirali na šire područje Banje Luke. Tek bi pravo, pošteno i sveobuhvatno otvaranje cijeloga tog konteksta moglo pomoći da se ustanove sve okolnosti i svi akteri dogovora. Da ni hrvatska politika Franje Tuđmana u tome nije čistih ruku, to je odavno poznato, ali perverznija je i po posljedicama još tragičnija činjenica da je u toj politici zdušno sekundirao, zapravo provodio je u praksu, na terenu, bosanskohercegovački HDZ i HVO. Treba se samo sjetiti s kakvim su sve basnoslovnim obećanjima, i kakvom  brzinom, s kakvim elanom i entuzijazmom premještali tada Hrvate u Drvar, Grahovo, Glamoč, Stolac, Čapljinu – duž one zamišljene linije o kojoj je Tuđman fantazirao kao o “strateškom osiguranju hrvatskoga zaleđa”… Na svoj lukavo-uopćavajući način priznat će to ovih dana i sam Dragan Čović, predsjednik HDZ-a. U jednome intervjuu on to opisuje ovako: “Ima krivnje i u ranijoj HDZ-ovoj politici, ali ne može biti da je samo HDZ kriv za poziciju Hrvata…

Ne tako davno, u okviru jedne nervozne javne komunikacije između biskupa Komarice i Dragana Čavića[2] o istoj temi, ovaj potonji je prvome aluzivno predbacio da će se jednom možda morati govoriti i o njegovoj ulozi u tom iseljavanju. Kao što je teško povjerovati da bi biskup svjesno sam radio na uništavanju svoje biskupije, još teže je povjerovati da bi se Čavić ijedne sekunde uzdržavao od objavljivanja da ima u ruci ikakvu činjenicu te vrste… Kako mu drago, sad je Čavić na potezu; vidjet ćemo hoće li javnosti ikada objasniti što je mislio prozivajući tada banjalučkoga biskupa ni manje ni više nego za sudjelovanje u etničkom čišćenju vlastitoga puka.[3]

Komaričin javni diskurs i inače je znatno drukčiji, “evropskiji” i “građanskiji” od njegovih kolega iz Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Koliko to proizlazi iz osobnih razlika, a koliko iz razlika u njihovom realnom položaju (jedno je, naime, biti nadbiskup i kardinal u Sarajevu, drugo biskup u Mostaru, a sasvim nešto treće, nezahvalno i tegobno, biti biskup u današnjoj Banjoj Luci), sporedno je pitanje. Važna je ta razlika sama po sebi, odnosno nije nevažno da u Crkvi, u atmosferi okamenjenoga konfesionalnoga i etničkog kolektivizma, postoji glas koji, tražeći i zahtijevajući prava, u prvi plan stavlja “valjanost i vrijednost ljudskih prava utemeljenih u dostojanstvu svake ljudske osobe, koja imaju univerzalni karakter”.

A perspektiva Komaričine biskupije? Sudeći čak i po intonaciji spomenutoga biskupova obraćanja javnosti, velikih promjena tu više nema niti može biti. Stječe se dojam da je njegov istup bio manje aktivistički, a više u znaku maksime starozavjetnoga proroka Ezekijela: Dixi et salvavi animam meam (Rekoh i spasih dušu svoju.).

Ivan Lovrenović



[1] Ratni gradonačelnik Banje Luke.

[2] U to vrijeme Dragan Čavić, predsjednik Srpske demokratske stranke, obavlja dužnost predsjednika Republike Srpske.

[3] Nikada poslije ni Čavić ni Komarica  nisu se javno očitovali o toj svojoj kratkoj polemici. Kao da jedan drugoga, s nečim nama nepoznatim, imaju u šaci.

Komentari nisu dozvoljeni.