Almin Kaplan, „Ulazeći u Varcar“ Ivana Lovrenovića

(Ivan Lovrenović, Ulazeći u Varcar, Fraktura-Synopsis, 2016.)

Književnik Ivan Lovrenović u mojem svijetu je važan iz više razloga. Najprije, jedan je od rijetkih autora koji iza svake napisane riječi stoji čvrsto poput naučnika. Iza svake njegove misli – čitaocu će se učiniti – stoji jedna omanja naučna ekspertiza koju je ovaj predani autor sproveo u nekom od unutrašnjih svjetova. Ni u jednom trenutku Lovrenovića ne ponese pero, on svoju maštu nadzire strogo i ne da joj da se razgori, razbukta, već je šibom tjera da gori jednakim intenzitetom, u vječnost, u književnost. Drugi razlog Lovrenovićeve važnosti u mojem imaginarnom svijetu jeste zajednički nam milje u kojem smo odrastali. Lovrenovićevo djetinjstvo, da budem precizniji, nekakav je arhetip mog djetinjstva koje se dešavalo decenijama poslije, u sličnom nam zavičaju – ne selu. Zbog ove dvije stvari, Ivan Lovrenović će biti autor kojem ću se vraćati dok god budem čitao.

Njegova knjiga Nestali u stoljeću pomogla mi je da razumijem djelić svijeta u kojem sam odrastao i u kojem i dan danas živim i za koji ću ostati vezan (kako sad stvari stoje) dok me god bude. Njegov djed je ustvari moj djed, njegove njive su moje njive, njegova bijeda je moja bijeda. Ja i Ivan Lovrenović smo jedno, tako mi se bar čini dok ga čitam, a književnost, što se mene tiče, čitaocu više ni ne može ponuditi. Nakon Nestalih u stoljeću, Lovrenovićev novi roman Ulazeći u Varcar još više me je vezao za ovog autora, ili da budem precizniji: na još većoj dubini su nam se izmiješali svjetovi.

Ulazeći u Varcar, knjiga neobične strukture, vizualno nalik nekoj velikoj poemi, na pojedinim mjestima svedena na stih, knjiga je o Lovrenovićevom zavičaju, o onom djeliću života koji je najbliži predodžbi raja, o djetinjstvu. Onaj koji nam pripovijeda neki je davni Ivan Lovrenović, dječak koji odrasta u djedovoj kući, u bosanskoj kasabi. Daleko od svega, u toj nedođiji, dječaku ne ostaje ništa drugo do jezika u kojem živi. Poput spužve to malešno stvorenje upija govor ljudi među kojima odrasta i divi se slikama koje vidi, i tako preživljava. Fascinantno je kako su te slike i taj jezik preživjeli u Lovrenoviću i kako ih je on napisao. Fascinantno da fascinantnije biti ne može.

Ima jedno poglavlje, naslova Kuća, gdje se nalazi iscrpan opis djedove kuće. Dok sam ga čitao imao sam osjećaj da je Lovrenović umjesto djedovom kućom hodao mojom nutrinom, čak sam mu i korake negdje čuo, kako škripi tavanica, kako prašina pada s onog poklopca na šiši dok ga otvara. U lobanju mi je ušao kad se na šišu popeo, kad je opisao onih nekoliko rezervnih crjepova koji stoje na šišama svih naših kuća i kojima budu zamijenjene u nevremenu nastradale cigle. Baš tu, u tom detalju, leži književnost. Možeš biti pismen, imati rečenicu, u njoj na  pravom mjestu utkane zareze i tačke, ali ako nisi kadar vidjeti rezervne cigle na šiši djedove kuće, onda je to tvoje daleko od književnosti kakvu (bar ja) želim imati za sebe.

Kućne babe poglavlje je o babama koje su uglavnom boravile u kućama. To su najčešće bile udovice, one što su nadživjele svoje muževe, njihova uloga u domaćinstvima je bila nejasna. One su bile čuvarice prošlosti, bunarevi paganštine koja i dan-danas u nama tinja. Imale su lijek za sve, kad te ujede zmija, kad te zaboli zub, za crni prišt. I sam sam ih se u svom životu nagledao. Kad bih o njima htio nešto i reći, odustajao sam jer nisam znao kako da ih nazovem. Nisam za njih nalazio zajednički imenilac a on im je itekako trebao. Sad sam ga našao – kućne babe.

Lovrenović na jednom mjestu knjige Ulazeći u Varcar opisuje kosidbu. O koscima i njihovoj životnoj filozofiji govori kao što su ovom čitaocu o toreadorima govorili Crnjanski i Hemingway. Kad kozbaša, predvodnik kosidbe zamahne u Lovrenovićevoj literaturi, to je slika. Slika kakvu bi mogao naslikati možda Gabrijel Jurkić.

U poglavlju naslova Даваи винтовку! gdje se jedan od staraca Lovrenovićevog djetinjstva prisjeća prvog svjetskog rata i istočnog fronta na kojem je ratovao, ima jedan detalj od kojeg zaboli i ožiljak od drače koja vas je zaparala dok ste iz nje, nekad davno, izvlačili nespretno napucanu loptu. Pita se Lovrenović kakvo li je uzbuđenje u ubogoj fantaziji mladića iz bosanske kasabe izazivao imperijalni grad Budapest, kad ih je puštalo iz kasarne da se nagledaju onoga o čemu će sanjati čitav život kao o svojim najljepšim uspomenama. A onda – front. Ja, baš, s čim bi se moglo usporediti to uzbuđenje prije fronta, prije smrti. Oh, kako je to samo tužno i istinito i kako samo boli. To naivno i sramežljivo držanje mladića iz bosanske zabiti dok se čude velikom gradu, dok mu se u njedra (iz straha) podsmjehuju.

(Preneseno s www.strane.ba)

Komentari nisu dozvoljeni.