Ivan Lovrenović, Nož, žica, sudnica

Ovaj tekst objavljen je 2. ožujka 2007. godine, koji dan nakon presude Međunarodnoga suda pravde u Haagu po tužbi Bosne i Hercegovine protiv ondašnje SR Jugoslavije za agresiju i genocid.

Probudivši se iz tvrdoga sna dugog deset godina, Bakir Izetbegović (predsjednik Stranke demokratske akcije i bošnjački član Predsjedništva BiH) u zadnji je čas 2017. godine pokušao podnijeti zahtjev za reviziju te presude. Nije uspio proći dalje od prijemne kancelarije Suda u Haagu. Unaprijed se znalo, i sam Izetbegović je znao, da ne može proći, jer mu tzv. agent koji je trebao podnijeti taj zahtjev nije imao valjan status kod Suda u Haagu, a on, Izetbegović, nije imao suglasnost ostale dvojice članova Predsjedništva države da bi zahtjev za reviziju bio validan. Za sada su nepoznati razlozi ove samo po vlastitu štetu korisne avanture. Kao i sve njezine nesumnjivo loše posljedice.

Tekst iz 2007. godine ponavljam ovdje umjesto ikakva aktualnog komentara.

 

Činjenice su poznate. Po tužbi Bosne i Hercegovine protiv ondašnje SR Jugoslavije (pa Srbije i Crne Gore, te napokon Srbije) za agresiju i genocid, podignute još 1993. za predsjednikovanja Alije Izetbegovića i po prvobitnom tekstu američkoga profesora Francisa Boylea, Međunarodni sud pravde u Haagu u prošli ponedjeljak je presudio (navodim u najgrubljim crtama samo najvažnije): Srbija jest prekršila Konvencija UN-a o genocidu, ali nije  počinila genocid u Bosni i Hercegovini niti je bila suučesnik u genocidu, jest prekršila obavezu da spriječi genocid u Srebrenici 1995. godine, jest propustila da surađuje s Haaškim tribunalom jer nije predala generala Ratka Mladića, obavezna je poduzeti sve da kazni počinitelje genocida, kao i da pojedince optužene za genocid i druge zločine prebaci u Hag, te, napokon, Srbija nije dužna platiti ratnu štetu Bosni i Hercegovini.

Sud je, dakle, ustanovio da genocida jest bilo a da je ograničen samo na Srebrenicu 1995. godine, no ustanovio je i da su u drugim krajevima Bosne i Hercegovine od strane srpskih snaga počinjeni masovni ratni zločini nad nesrpskim stanovništvom. U izrijeku presude ne kaže se tko jest izravni izvršitelj genocida, ali se u njezinu tekstu na više mjesta kao počinitelji označuju osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske.

Valja dodati još i to, da se pojam agresije, na kojemu se toliko inzistira u svakodnevnom političkom argou u Bosni i Hercegovini, uopće ne spominje, jer nije ni mogao biti predmet ovoga procesa, koji se isključivo referira na UN-ovu Konvenciju o genocidu, s njezina tri aspekta: činjenje, potpomaganje, kažnjavanje. I, kao bosanska pikanterija, još podatak da ćete uzalud tražiti tekst tužbe na bosanskom/hrvatskom/srpskom (trima službenim jezicima u Bosni i Hercegovini); ima ga samo u engleskom originalu (onako kako ga je profesor Boyle sastavio i predao) i na francuskom jeziku na web siteu Suda pravde.

Od ožujka 1993, kada je tužba predana u Haagu, do prošle godine, kada je sudsko vijeće konačno zasjelo da radi na donošenju presude, bosanska tužba je prošla kroz tisuću peripetija, bila je jedno vrijeme pred gašenjem zbog nedostatka financijskih sredstava, u međuvremenu okončan je rat i potpuno se promijenila državno-politička struktura Bosne i Hercegovine, pa će Milorad Dodik i ostali srpski političari i danas inzistirati na tomu da je tužba „nelegitimna jer iza nje ne stoji cijeli jedan konstitutivni narod (srpski) i cijeli jedan entitet (Republika Srpska)“.

Također, događali su se i razni skandali poput onoga s Muhamedom Šaćirbegovićem koji je od Francisa Boylea preuzeo vođenje tužbe a onda se otkrilo da je proćerdao grdne novce, namijenjene, između ostaloga, i njezinu servisiranju, te se taj spor nije okončao ni do danas. Boyle je nekoliko dana prije izricanja presude na jednoj televizijskoj stanici u Sarajevu u vrlo ogorčenom tonu iznio i niz podataka o tome kako je bosanski tim, zadužen za vođenje tužbe, u međuvremenu mnogo toga promijenio u njezinu tekstu, smanjivši joj uvjerljivost i općebosanski karakter (jer su Hrvati, Židovi i ostali kao žrtve genocida, kaže Boyle, u tim naknadnim intervencijama izbrisani iz tužbe), a unesen je i materijal koji faktografski nije dovoljno provjeren. I inače, izgledi tužbe na uspjeh od početka su znatno umanjeni slabom kompetencijom stručnoga tima, raznim opstrukcijama, financijskim poteškoćama, a i time što tzv. hrvatska strana nikada za nju nije pokazivala nikakav ozbiljan interes, niti je ikada nešto uložila u rad na njezinoj pripremi.

Pitijska priroda presude više je nego evidentna i zato ona omogućuje vrtoglavo različite interpretacije, a jedino gdje pogađa bez ikakvih dvosmislenosti, brutalno i nemilosrdno – to su iznevjerena očekivanja žrtava i preživjelih iz pakla Karadžić-Mladićevih genocidnih operacija. A oni su dvostruke žrtve, i njihov glas, zapravo, nitko ne čuje, jer pravoga glasa i nemaju. Sud pravde ih je ogorčio, pokazavši im da je pravda koju on razrezuje nešto sasvim drugo od onoga što je njima potrebno – hladna, bezdušna i nerazumljiva. S druge strane, njima je uskraćena mogućnost da govore svojim autentičnim glasom, koji je glas bola i primordijalnoga prava na satisfakciju, time što je preusmjeren u politički diskurs i prekriven njime. Rezultat je, strašan i neoprostiv, kada čujete nesretnu majku iz Srebrenice na protestnom mitingu kako govori – glasom Harisa Silajdžića!

Dok predsjednik Srbije Boris Tadić trezveno poziva svoju naciju na skromnost, na uviđanje činjenice da presuda nije nikakav trijumf za Srbiju, nego sadrži mnoge ozbiljne i teške  implikacije, te  predlaže da Skupština Srbije donese posebnu rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a da se Mladića pod hitno pošalje u Haag, razdraganost današnjih demokratskih srpskih političara u Banjoj Luci paradoks je svoje vrste. Da bi se osvijetlio, treba poći malo u prošlost.

Ratko Mladić postao je 12. svibnja 1992. na zasjedanju „skupštine srpskoga naroda Bosne i Hercegovine” na Palama komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, netom preimenovane JNA u Bosni i Hercegovini. Na toj sjednici predsjednik RS-a Radovan Karadžić iznio je šest zloslutnih „strateških ciljeva srpskog naroda Bosne i Hercegovine“: „1. državno razgraničenje srpskog naroda od druge dvije nacionalne zajednice; 2. uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine; 3. uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država; 4. uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; 5. podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio i uspostavljanje efektivne državne vlasti u oba dijela; 6. osiguranje izlaza Republike Srpske na more.“ Nakon Karadžićeva izlaganja, dok se još ni jedan od skupštinara nije odlučio javiti za riječ, zatražio je Ratko Mladić da se obrati skupu. Podržao je ciljeve koje je „predložio predsednik“ i  ohrabrio prisutne da učine isto, ali je imao potrebu da nadobudnim i, ruku na srce, pomalo zbunjenim civilima objasni što to u ratnom i međunarodno-pravnom smislu znači. A to, što je tada Mladić rekao srpskim skupštinarima, imalo je takvu težinu, da je kasnije unišlo i u službenu verziju optužnice protiv Slobodana Miloševića na Međunarodnom  tribunalu za ratne zločine u Haagu.

Vrijedi citirati taj stav iz optužnice u cjelini (točka 78): „Dana 12. svibnja 1992, na sjednici Skupštine srpskog naroda Bosne i Hercegovine, Radovan Karadžić je objavio šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva bilo je eliminiranje rijeke Drine kao granice između srpskih država. Na toj istoj sjednici, general Ratko Mladić je rekao Skupštini da neće biti moguće odvojiti Srbe od nesrba tako što će nesrbi sami otići s tog teritorija. Upozorio je da svaki pokušaj u tom smislu znači genocid.”

Sve što se pod Mladićevom komandom, a u težnji i u akciji za ostvarenje Karadžićevih „strateških ciljeva“, događalo kroz naredne godine, događalo se zato što „nesrbi nisu sami htjeli otići“ (iz Zvornika, Višegrada, Goražda, Foče, Bijeljine, Bratunca, Srebrenice, iz cijeloga Podrinja, iz Prijedora, Bosanskoga Novog, Sanskoga Mosta, Ljubije i iz cijele Sanske doline, iz Dervente, Plehana, Brčkoga, Šamca i iz cijele Posavine, iz Banje Luke, iz Trebinja, iz Kupresa, iz Jajca, iz Kotor Varoša, iz…) , pa je trebalo poduzimati neke „druge mjere“. One za koje je demonski um generalov već i prije čina znao da znače – genocid. Znao je to i Međunarodni sud pravde u Haagu, ali ga je iz samo  njemu poznatih razloga ograničio na Srebrenicu (iako je znameniti Roy Gutman već u ljeto 1992. svemu svijetu objavio svoje svjedočenje o genocidu u prijedorskom i banjalučkom kraju). Sud je pri tome oslobodio Srbiju od izravne krivnje za genocid, a kao počinitelje označio osobe iz vojnoga i političkog vrha Republike Srpske. Kada danas slušamo srpske političare iz Banje Luke kako likuju zbog takve presude, to je paradoks koji je u ovome trenutku teško razumjeti. Oni sami, naime, nepokolebljivo inzistiraju na stavu da je Republika Srpska „starija od genocida“, da njezine današnje institucije imaju neprekinuti kontinuitet od siječnja 1992. kada je proglašena. Ako prihvatimo to njihovo vlastito tumačenje, onda presuda Suda pravde zapravo aktualne institucije i lidere Republike Srpske  proglašava legitimnim „nasljednicima“ svih onih masovnih ratnih zločina, o kojima govori da su počinjeni širom Bosne i Hercegovine, kao i samoga genocida, ma koliko bio lokalno ograničen. Treba pričekati da se vidi kada će to doći do svijesti trenutno euforičnim liderima iz Banje Luke, i kako će se tada ponašati. Za sada, ne bi bilo pretjerano reći da nešto skandalozno (u etičkom smislu sigurno, ali i u političkom) izbija iz strasti kojom Milorad Dodik rezolutno odbija prihvatiti činjenicu genocida (sada i sudski utvrđenu), čak ni onoga ograničenoga samo na Srebrenicu!

Ovdje ne mogu da se ne prisjetim događaja od 22. lipnja 2004, kada je prekinuto emitiranje središnjega dnevnika Televizije Republike Srpske da bi Dragan Čavić, tadašnji predsjednik RS-a, izveo svoje dramatično „obraćanje” priznavši zločin u Srebrenici kao djelo što su ga počinili „pripadnici srpskog naroda”. I pored toga što je bio gesta političkoga pragmatizma i refleks samoodržanja, uspoređen s današnjim Dodikovim govorom (pa čak i s formalnim „izvinjenjem” što ga je njegova vlada prije koji dan uputila „žrtvama rata i njihovim porodicama“), taj Čavićev čin, i kao presedan i kao iskaz, nosio je neusporedivo više političke istinitosti i ljudske čestitosti. A Čavić je bio prononsirani nacionalist (šef SDS-a!), za razliku od Dodika, koji je, je li, demokrat pa još – socijaldemokrat.

Na protivnom polu od Dodika je Silajdžić. Iako očevidno svjestan lošega ishoda tužbe, on je presudu u svojim  prvim reakcijama pokušao prikazati kao malne gotov, dovršen pretekst za ostvarenje njegovih političkih ciljeva: „vraćanje ustavnopolitičkog uređenja Bosne i Hercegovine na stanje prije genocida”. To pomalo somnambulno lupanje glavom o zid najneostvarivijih želja govori s jedne strane o Silajdžićevoj deficijentnosti u idejama, a s druge o spremnosti da svoje pristalice i sljedbenike vodi u avanturu bez pokrića.

Bosni i Hercegovini, kojoj posljednjih godinu dana ionako ništa ne ide dobro, a najgore joj se dogodilo s novom garniturom vlasti izabranom na izborima prije pet mjeseci, s ovom presudom Međunarodnoga suda pravde, bojat se, obješen je još jedan kamen o vrat. Upravo onako kako je Srbiji njome odškrinuta mogućnost da se napokon počne oslobađati Miloševićeve aveti (dok su Hrvatska odavno, a sad i Crna Gora izašle „na tvrdo“), Bosna ima dobre izglede da klizne još koji zavijutak niz spiralu omraze, nepovjerenja i općega crnila.

Komentari nisu dozvoljeni.