Boris Budimir, Tri pjesme

Kanaanci 

Zalud bi danas bilo
Kao Aleksa Šantić klicati
Da ostanete ovdje.
Jer su vas vaši televizori
I monitori i mobiteli
Ko crvotočine usisali
I vi ste već prošli
Svojim Kanaanom.
I vidjeli ste da
I tuđe sunce grije.
Ta, i toliki su prije vas
Bili u toj zemlji tuđinovoj
I vi vidite da ih je ogrijalo
To sunce tuđinovo,
Ali mudro zatvarate jedno oko
Na njihova izmoždena lica
I u samoobrani se oglušujete
Na njihov nahereni govor.
Uostalom, može li biti protuargumenta
Molećivom pogledu djeteta
Dok govori da bi na ekskurziju?
Ili razočaranom glasu supruge
Nakon druge godine
Bez posla?
Zato, prije nego krenete
Uspnite se na jednu
Od naših ozelenjelih gradina
I kao sokol nad svojim poljem
Odlučno zaokružite pogledom.
A onda skupljene slike
Jednu po jednu, ko cigle
Obiteljske kuće
Čvrsto uzidajte u svoje sjećanje.
Jer će se sve promijeniti!
I vi ćete se promijeniti.
A mi koji ostajemo kosit ćemo
I vaša grobna polja
I održavati zvonik. 

 

Stajali smo podno kapele

Stajali smo podno kapele
Promrzli i pokisli od proljetne ćudljivosti
A načičkani grobovi
Malog seoskog groblja
Uporno su se već decenijama otimali
Otklizati niz tipičnu strminu
Bosanskog brdskog pejzaža
Bosanske povijesti
Bosanskog identiteta 

Lica naših didova i baba
Amidža i daidža
Poginulih za ovog i za onog rata
Ugrađena u vječnost crnog mramora
Netremice su nas gledala
I šutke u potpunosti razumijevala,
Kao i birvaktile
Kao da su tu
Kao da još uvijek žive
Ono što mi živimo 

Skeptični i pragmatični vjernici
Kakvi već jesmo u ovom kraju,
Zgledali smo se u pauzama
Od slušanja svećenikova blagoslivljanja
I zazivanja dobre godine i obilja plodova
Jer mi smo ovdje ionako svikli
Za sve se izboriti sami;
I kažem, zgledali smo se tako
Pratili ko je s kim
I laprdaju li i drugi pod misom
O dobroj rakiji i sinoćnjoj kafani 

Možda je oštri vjetar sa Zabrđa
Premještao misli na pravo mjesto
Možda je neumoljiva proljetna kiša
Napokon uspjela isprati one nečiste,
A možda su i lica naših pokojnika
Progovorila onostranom mudrošću
Iz srca tame, iz same Smrti
Ali sve mi se tada rastvorilo:
Novopečeni velmože i sirotinja
Iz propalih tvornica propalog socijalizma,
Zaslužni ratnici i zaslužni gastarbajteri,
Stranačka elita i taze svršena akademska mladost
U potrazi za poslom i stanom,
Nemirni školarci i dostojanstveni penzioneri -
Svi smo isti stajali
Podne te male i bijedne kapele 

Život nas je u ovoj stiješnjenoj
Lašvanskoj dolini sapeo jedne za druge
I mi danas stojimo ulančani
Poznavanjem do u tančine
Tuđih obiteljskih povijesti
Nepreglednim krvnim vezama
Međusobnim tabuima i pokojim preljubom
Dugim pamćenjem koliko nam je tko valjao
I još dužim tko nam je ostao dužan;
Svirepi u svom humoru
I sladostrasni nad tuđom mukom,
Svi smo isti stajali
Podno te male i bijedne kapele 

 

Stećak Veselka Koromana 

Pepeljasto sijed
I lica okamenjena,
Miran baš kao mudrost starca
Sjedio je pred nama
Stećak Veselka Koromana
Načitane su glave nabrajale
Utjecaje od nadrealizma
Pa naovamo
I vezle nisku udivljenja
I pohvala jednoj poetici
Sve tačno i sve kako i priliči
Sabranom životnom djelu
Bez ijedne riječi i miran
Baš kao prorok što je odavno
Nadišao svoje tijelo,
Sjedio je pred nama
Stećak Veselka Koromana
Tek je za kraj, sami samcati kraj
Pročitao još jednu svoju pjesmu
I rekao da je njegovo djelo
Dovršeno i više se nema što dodati
Pozlaćen suncem prosijanim
Kroz musave zavjese
Akademije i nekoliko života
Ostavljenih iza sebe,
Miran poput Leonarda Cohena
U oproštajnom albumu
Sjedio je pred nama
Stećak Veselka Koromana

 

Komentari nisu dozvoljeni.