Sande Dodevski, Dvije kocke šećera

 … F. Naliću, u znak zahvalnosti što
mi je poslao notes za pisanje!

 

Kažu, vrijeme liječi sve rane. Nije istina!  Još to boli i još traje i mislim da nikada neće prestati boljeti ….

Kopala je baštu i pjevala: „Djevojka sokolu zulum učinila, zulum učinila, goru zapalila….   i gorjela je gora i dva i tri dana, dok je dogorjela sokolu …!“

Na tom mjestu zastade, pošto je neko bio pokucao na njena tajna vrata. Radi toga je i prekinula pjevanje, a ne zbog umora, jer se to čeljade umoriti nije znalo. Samo je svoju sjajnu, crnu kosu koja je ni onda nije slušala, zamahom glave zbacila s lica za vrat i iza ušiju, pa je potom, zagledana u zemlju crnicu dugo, dugo milovala iščupani busen trave!

Čitavu vječnost sam čekao da čujem nastavak pjesme, budući se trave već i do tada bijah nagledao. I, eto, i ona je  izgleda  isto kao i ja voljela travu!? Svako ko u sebi posjeduje išta od ljepote  i dobrote trebalo bi da voli travu.  Ipak, njena pjesma mi je bila draža i od trave, ali je ona s pjevanjem otezala, a meni se nikuda posebno nije žurilo. Nestalan sam, međutim, bio u svojim osjećanjima: ili su me ona prestizala, ili sam, pak, ja njih preticao!

A i riječi iz pjesme koju je pjevala već sam i ranije slušao, no, ni izbliza sa takvim žarom kako ih je ona u pjevanju izgovarala. Kao da je zbilja goru palila i ova gorjela ne ni i dva i tri dana, nego  i dvadeset i trideset godina …

Za to bi vrijeme, međutim, sokolovo gnijezdo i sami soko u njemu skupa sa svojim sokolićima zasigurno već tristotinehiljada puta pogorjeli!?…

Možda je ona  baš zato rukom milovala iščupani busen trave, a pjevanje odgađala, jer pjevati se – ko hoće i umije – može uvijek!

A ona je zaista i voljela i znala pjevati, a pjesmu je prekinula samo zbog toga što je neko pokucao na njena tajna vrata od intime.

Čuvši na trenutak kucanje, i sam bijah zatečen  ko bi to mogao biti? Da nije neki đavo-šejtan-vrag, nečastivi… ili neka druga,  još viša sila? Od ljudi svakako niko nije mogao biti, jer ih se  ona nije bojala pošto im je redovito svojim krupnim, zelenim očima gledala pravo u njihove, i iz tih „njihovih očiju“ na svjetlost  dana izvlačila i onaj jedan jedini gram dobrote da bi im ga  iste sekunde od srca darivala dodajući mu i čitave pregršti svoje nikada dokraja udijeljene dobrote…

Mora da je i onom busenu trave udjeljivala  nešto od te svoje dobrote dok više nije pjevala. No, travi ništa nije govorila. Obje su ćutale: i ona, i trava! A onaj ko bijaše pokucao na njena vrata već je nekuda nestao.

Da li joj je bilo žao što je otišao i nije je sačekao, ili ga ona  možda ne bješe ni čula te mu stoga nije ni otvorila vrata – to nikada neću moći saznati!!!

Ostala je sama u bašti sa travom i  mojim vječnim čekanjem da je čujem kada će ponovo zapjevati; kada će njene plamene riječi zaista goru zapaliti i odjeknuti nad mladim krompirima  čije je mlado lišće bilo poput žada  zeleno  ličeći mi  na „mrtvu žaru“, na „matičnjak“, pa čak i na običnu, pravu žaru-koprivu!

Čekat ću- rekoh sebi – koliko god bude trebalo, jer ja nisam onaj koji je samo pokucao na nečija vrata pa poslije nestao…  Vala ću stvarno čekati i čekati  makar mi i svi vozovi koje beskrajno volim zauvijek otišli u nepovrat, svejedno što mi je u dosadašnjem životu samo jedan  od njih otišao, a da se nikada više nije vratio!

I samo što to  pomislih, ugledah je u bašti kako i sama rukama maše za tim mojim izgubljenim vozom; maše silovito bijelim rupcem skinutim s glave i neposlušne joj kose, ali tako i toliko da me umalo strah nije uhvatio!

I  koliko li  je samo dugo čekala  taj moj nestali voz …!?

Mislio sam da će ga  zaista vratiti i postaviti ga na nepostojećem kolosjeku pred baštom ispred koje se topio asfalt na suncu i blijedila nečija deka okačena na prozoru umjesto zastora.

Voz –  sve i da ga ona vrati –  moraće umjesto po šinama da vozi po onoj uzdužnoj, crvenoj traci na ćebetu – crvenoj traci, koja je takođe blijedila na suncu!

Sjedio sam, dakle, i čekao da vidim šta će se desiti. Čekao,  a ona nikako da prestane mahati. I drva na kojima sam sjedio odrveniše podamnom gledajući u  njezin bijeli rubac s kojim je mahala u potpunosti smetnuvši s uma svoje ranije pjevanje kome kao da se svaki trag bješe zametnuo.

Uskoro se i cijela bašta zabijeli od tog njenog bijelog rupca ne  ostavljajući mi ništa drugo na vidiku  osim te bjeline.

Ako pjesma kojim slučajem  i izroni ispod  njegove bjeline – hoće li biti ona ista koju je ranije pjevala? Neće li se u njoj izgubiti ponešto od  prijašnjeg žara u pjevanju, i,  hoće li imati  snage – ako tako nastavi – da je dovrši do kraja?

Osim strijepnje da to više neće biti ista pjesma, u meni su se gomilale  sumnje i o drugim uzaludnostima s kojima se neminovno suočava svako živ! No, ona ni za te sumnje nije marila, i ja se nađoh u čudu i dilemi da li da je iznova zovem i kažem joj kako se moj nestali voz nikada više neće vratiti!  Nisam, međutim, imao srca da to učinim!

Pustio sam je da maše za njim sve dok na kraju dan nije klonuo, a sunce zašlo za brda na zapadu. I, dok je dan jenjavao nad baštom a ona, iako teška srca i sa suzama krupnijim i od grada, nevoljno  napuštala travu i zeleni krompir čije mi je lišće ličilo na sve što je zeleno – prošla je kraj mene a da se nimalo nije stidila što je vidim kako plače. A onda se odjednom nasmija kroz plač i meni je bi žao te se umalo i sam ne rasplakah!…

I bih zaplakao što joj se nije ispunila želja da vrati moj izgubljeni voz što ga je, čini mi se, voljela više i od mene samog, da nisam znao da će mi i nakon plača ostati tuga …!

Plačući i smijući se u isto vrijeme, minula je tik uz mene i kraj  onih naslaganih drva koja samo što nisu gorjela plamenom iz njene pjesme s početka – minula, i – uprkos plaču  i suzama – ispružila mi svoj bijeli rubac i u njemu, svezane u čvor -  dvije kocke šećera!!!

- Oooo, da zasladimo? – rekoh joj.

- De, ti imaš dobre zube. Uzmi! – reče.

- Kao ždrijebe? – rekoh.

- A, bome, nije k’o ždribe, već k’o pravi čo’jek! De, uzmi!

Nutkala me je, a mene je bilo sramota da je upitam hoće li još  pjevati. Ona vječnost je i dalje  stajala  preda mnom i kao da me je iskušavala i kao da je htjela i sami život da mi uzme – jedan jedini život koji je dat čovjeku sada je, eto, stajao na klackalici: živjeti ga ili ga ne živjeti!?? …

I tek kad je ponovo rekla: „De, uzmi!“ – spomenuvši mi pri tom i ime – tek tada osjetih sve čari njene dobrote i svu veličinu  njenog bića koje je istovremeno i pjevalo i plakalo. Pjevalo, a da ni jednu jedinu riječ iz pjesme nikada više nije spomenula!

Godinama sam je čekao da je čujem da ponovo zapjeva u bašti ili pred avlijom, ili na bilo kom drugom pa makar i skrovitom mjestu, ali nikada i ništa! Ostade mi samo želja pusta, štono se kaže, i umrijet ću, čini mi se, a da je više neću čuti kako završava započetu pjesmu!? No, ona ne bi bila ona da mi i tu želju nije ispunila: čučnula je u jedno rano predvečerje na tepihu ispred mene podavivši noge poda se zabacujući kosu sa čela i lica na zatiljak, i  -  počela je pjevati!

Pjevala je tiho, tiho i najtananije što se moglo! Slušao sam je plačući.

Sve je u tim trenucima u nama i oko nas ,gorjelo’.  Buktio je plamen  kojim bijahu upaljeni ćilimi i tepisi, pa čak i zidovi na kojima je  ostajala samo gola garež …Plakao sam i kroz plač uspijevao da čujem riječi s kojima je soko proklinjao djevojku – riječi  koje su bile strašnije i od same pomisli na njhovo ostvarenje. Odjekivalo je: „Dugo djevovala, tiho  bolovala, svega ne imala, ni rukom povela …!“

Soba oko nas je bila  u plamenu i na naše su se oči na vatri u paramparčad lomili fildžani i gorjeli ćilimi!

Kada je najzad splasnuo plamen i vatra se počela polagano sama od sebe gasiti, ona je – moja dobra vila – trkom pristavila džezvu na još uvijek vrelu ploču šporeta i začas nam skuhala novu kafu.

Upitala me je želim li je piti sa mlijekom ili običnu? Sa mlijekom- rekoh joj – ali samo malkice. Namjerno nisam govorio „malčice“, i kafu smo nakon toga još dugo, dugo ispijali, a ja sam se i dalje snebivao da li da od nje zatražim da još jedanput otpjeva pjesmu.

Kakva je bila, sigurno bi mi i tu želju ispunila!?

Umjesto što je ona tada nije otpjevala, evo je sada ja pjevam kako znam i umijem i  dalje sjedeći na drvima po kojima su već i gljive bukovače počele rasti.

Izrasla je pod drvima i neka tanka, blijeda trava koja se svojim ovršcima zavukla ispod grabovih oblica u grčevitoj potrazi za svijetlošću…

Kada sam se do sitosti ispjevao i isplakao gledajući u tu tankovijastu, izdžikljalu travu, krenuh u neodređenom pravcu sve vrijeme koreći sebe što toliko loše pjevam i zahvaljući se bogu što mi je dao mogućnost da nju slušam.

Krenuvši u nepoznatom smjeru, išao sam kuda su me noge same nosile, sve dok se odjednom ne nađoh kraj njenog bijelog nišana ispod kojeg još izdaleka ugledah  -  dvije kocke šećera!!! Ni kiše ni snijegovi ih ne bjehu rastopili. Bijeljele su se poput najbjeljeg kristala. Da! Bile su to iste one dvije kocke iz njenog rupca s kojim je mahala za mojim nestalim vozom – vozom, koji se nikada više nije vratio!!! Bilo mi je teško dok sam se saginjao i uzimao ih sa zemlje  dugo ih iza toga držeći na dlanu, sve dok se nisu počele rastapati!  I- umjesto što ću ih pojesti- samo sam ušećerenim rukama obgrlio  obraze kao da se želim umiti ili kao da uzimam abdest!? …

U tom momentu nisam više plakao, a pjevati nikada nisam ni znao, nego sam se u djeliću sekunde okrenuo ustranu, i – na metar ili dva od njenog nišana – ugledao svoj mali, plavobijeli vozić kako  nepokretno stoji na mrtvom kolosjeku, a sa svih strana oko njega   raste  bujna, zelena trava  . . .

Kao u snu, ili kao da buncam, odjeknula je u trenu  njezina pjesma, ali ovog puta sa drugačijim, izmijenjenim riječima. Ugledah je kao u snu  kako sva u bijelom sjedi u kupeu mog vozića i kako pjeva još tananije nego dok sam je ranije slušao.

Glasno je ponavljala refren iz pjesme i pjevala: „ … Cvijetaj, ružo moja bijela! Cvijetaj, ružo moja-aaa!“ Izgovarala je riječi kao da ih uči napamet, a ja je slušao stojeći i ćuteći. Htjedoh u jednom momentu prići i pokucati na vrata kupea u kom je pjevala, ali me ona u žaru pjesme sigurno ne bi čula!

Ostavio sam ih stoga oboje,  te  zaplakah, pa onda opet zaplakah, i – najzad, iako neznaveno, zapjevah kroz plač najtananije što sam ja mogao i umio!!!

Odlazeći sa mezarja, ostavih ih sa  nadom  da će njeno pjevanje i pjesma vječno živjeti sa mojom tugom – jer onaj ko ne pjeva, plače i ne tuguje – taj više i nije među živima!

Đenovići, u  septembru, 2009. godine.

Komentari nisu dozvoljeni.