Ugo Vlaisavljević, Jukićevo političko pismo – početak političke modernosti

U nedavno predstavljenom drugom kolu edicije Iz Bosne Srebrene (tekstovi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća) objavljen je i svezak izabranih spisa Ivana Frane Jukića. Taj svezak opremljen je dodatkom Nova čitanja, u kojemu o Jukiću iz različitih interpretacijskih perspektiva pišu profesori Enver Kazaz (emancipatorska i kulturološka dimenzija Jukićevih putopisa), Zdenko Lešić (Jukić kao prvi moderni pripovjedač u Bosni) i Ugo Vlaisavljević. Vlaisavljevićev esej bavi se Jukićevim spisom i aktom iz 1850. godine od kapitalne povijesne i političke važnosti, kojim se od sultana Abdul Medžida zahtijevaju univerzalna građanska prava za sve stanovnike Bosne i Hercegovine bez obzira na vjersku pripadnost i socijalni status. (I. Lovrenović)

 

Ugo Vlaisavljević, Jukićevo političko pismo – početak političke modernosti

Nije izvjesno da li je sultan Abdul-Medžid ikada imao priliku da pročita Želje i molbe kristjanah u Bosni i Hercegovini koje mu je uputio fra Ivan Franjo Jukić. Možda mu je samo neko došapnuo o čemu se radi. Da li je pismo „više hiljadah Njegovih podložnikah“ ikada stiglo na svoju adresu? Hoćemo li danas, ovom svečanom prilikom, govoriti o jednom izgubljenom pismu? Pripada li ono onom bezdanom arhivu pisama koja nikad nisu stigla do onoga kome su bila upućena? Ne čini li to takva pisma nevažnim? Izgubljena pisma se ne čitaju, izuzev iz kratkotrajne radoznalosti. Nije li uvijek pomalo lascivan napor čitanja neupućenog pisma? Ne podmećemo li se pod adresata, ne zauzimamo li tuđe mjesto pomalo likujući što ispravljamo jednu stranputicu prošlosti, otvarajući time jedan ćorsokak, izvrdavajući u svojoj imaginaciji sudbinu pisma kao samu upućenost povijesti (Geschick der Geschichte).[1] Pronalaženjem i iščitavanjem izgubljenih pisama, neupućenih i nepristiglih pisama, uvijek se ponešto, makar neizmjerno malo, mijenja tok povijesti. Jer povijest je upućenost, upućenost kao sudbina (destination ili destin), a o upućenosti nigdje toliko ne saznajemo koliko od onoga što je upućeno na ontološki povlašten način: od pošiljki (envoi)![2] Ovdje je riječ o pošiljci koja je iz Bosne i Hercegovine upućena Njegovoj visosti, samom sultanu! Ko god čita ovo pismo, drži ga sultanovim rukama! Ne treba to previdjeti, mjesto čitaoca na kojeg su upućena slova ovog pisma, mjesto je neprikosnovenog suverena. Podanik, puki podanik, pogotovo onaj obespravljeni, može mu se obratiti samo s molbom, nipošto sa nekakvom željom. Ali i molba, makar i ona upućena iz svesrdne podložnosti i podaničke vjernosti, može biti samo molba u kojoj se želi vlastita smrt pošiljaoca. Molba koja je upućena tako da kao pošiljka prođe cjelokupnu piramidu vlasti jeste neprihvatljiva molba, molba u kojoj se žali na svu vlast, pa time predstavlja opasnu sumnju u tu vlast, u njen čitav poredak, a direktnu prijetnju u danom slučaju nadležnim instancama te vlasti. Pisma-molbe sultanu moraju, dakle, biti tajna pisma. Pisma koja ne idu poštom i koja niko usput ne smije pročitati. Njihov zalog, zalog potpisnika njihovih redaka, sam je život: imovina, čast i život, sve što se kao podanik može imati.

„Mi smo više putah tamo do vašeg prestolja slali naše ljude, koji su većom stranom od miestnih vezirah poubijani, a mnoge ni danas nesmiju u svoju otačbinu doći zato, što su se usudili vama molbe podnieti ol na njih se podpisati.“

Svaka molba upućena vrhovnom suverenu imperije stiže kao žalba u kojoj potkazujete njegove povjerenike. Time izvrgavate smrtnoj opasnosti njegove povjerenike,[3] ali za takvo nešto morate imati sultanovo povjerenje, a to u dalekoj provinciji carstva znači zajamčeno povjerenje nekog sultanovog povjerenika koje je veće od povjerenika kraj kojeg takvo pismo mora potajno proći, jer predlaže njegovu osudu. Takvo pismo onda može se odvažiti da uputi samo neko ko je velikodostojnik i ko svoj ugled i povjerenje vlasti može odmjeriti pred velikodostojnicima koji mu zbog toga mogu suditi. Ali ovdje se radi o pismu nekog na koga se ne može računati da može zadobiti bilo kakvo povjerenje i ko ne može biti onaj ko se može uopće žaliti na vlast. Pismo ubogog i obespravljenog podanika, nekog ko se ubraja u raju. U prvom od Izjašnjenja pridodanih uz pismo stoji:

„Raja od roba samo u tomu različna je, što je nemože Turčin prodati, u ostalomu sa svim je rob pravi, niti ikakva preimućstva može imati, ni u čemu s Turcima se izjednačiti: “Raju je bog Turcima poklonio, da Turčinu izmet – službu – čini”, kažu bosanske kadie – sudci.“

U tajnom pismu sultanu, u usrdnoj molbi u kojoj se prije svega za svoj život moli, a koja može biti upućena samo vladaru za kojeg se duboko vjeruje da je milostiv, pokušava se svjedočiti o nepravdi. Ali kako se žaliti suverenu u poretku u kojem se ne može žaliti kadijama? Mora se moći svjedočiti da bi se moglo žaliti i ukazivati na nepravdu. O tome u Izjašnjenjima čitamo:

…kristjanin nemože protiva Turčinu svjedočiti, Turci dakle uviek na sudu imadu pravo, a kristjani krivo! Vezir kaže: “Jedan Turčin više znade nego hiljada Vlahah”.

Ta nepravda mora biti gora od smrti da bi se pisalo onome komu se ne bi smjelo pisati, da bi se svjedočilo o nečemu o čemu se ne može svjedočiti. Pa i tada bi to bio sulud posao! Sultan ne postoji u svijetu Otomanske imperije kao adresa pisma raje, njihovih žalbi na poredak! Samo onaj ko je već blizak sultanu, blizak po svom velikodostojničkom položaju, može poslati ili preporučiti takvo pismo. Tajno pismo je uvijek preporučeno, pogotovo tajno pismo suverenu apsolutističke monarhije koji samcat odlučuje o životu i smrti svojih podanika. U koga se uzdao fra Ivan Jukić kada je uputio svoje Želje i molbe sultanu Abdul-Medžidu? U njegovu dobrotu? Možda možemo povjerovati da tajno pismo ubogog bosanskog kristjanina ne može biti ni napisano a kamoli upućeno bez duboke vjere u dobrotu, u zadivljujuću dobrotu sultana. To je pismo u kojem se vjeruje da bi suveren trebao biti daleko bolji od svoga poretka. Uostalom, to je prastaro vjerovanje zajedničko svim predmodernim teokratskim porecima.[4] Ali zar se moglo očekivati od ovog fratra da dijeli ovo vjerovanje državne religije? Ako je mogao imati vjerovanje u dobrotu sultana, povjerenje s kojim mu je mogao svoj život predati na milost, onda je to morao biti sultan koji više ne pripada vlastitom poretku.[5] O njegovoj dobroti više ne bi svjedočila božanska milost koja čuva imperiju od svih nedaća i zala. Ne bi li to radije bio sultan-saveznik u rušenju naslijeđene imperije? Zar se Jukić mogao i usuditi takvo nešto i pomisliti o stambolskome vladaru? Istina je bila da je bio car-reformator, ali tražiti u njemu saveznika koji će primivši tajnovito pismo slijediti želje i molbe raje nauštrb moći svojih velikodostojnika, klimajući i čupajući drevne stupove čitavog grandioznog poretka svoga carstva, nije li to bila sumanuta nada? Jer je ova imperija mogla trajati kao imperija – pretvorba u modernu naciju-državu bi bila njezin kraj – samo dotle dok je trajala posvećena neprikosnovenost i najnižih instanci vlasti pred rajom. Ili je možda fra Ivan Jukić imao povjerenje u jedinog vjerodostojnog povjerioca za pošiljku tajnog pisma, u sultanovog legitimnog povjerioca Omer-pašu Latasa? Nije li ovaj povjerilac glavni krivac upućivanja ove poslanice bosanskohercegovačkih kristjana? Povijesni izvori govore da mu je fratar vjerovao, da je dugo vremena bio njime očaran, da je postao čak njegov povjerilac u stvarima reformi ove nemirne provincije i sloma njenih protureformskih snaga. Povjerilac sultana je mogao stvoriti kod Jukića povjerenje u najvišeg vladara kao dosljednog modernog reformatora koji ne želi posustati u ostvarenju svojih reformatorskih opredjeljenja.

Ako se, dakle, samo uistinu dobrom suverenu Jukić mogao odvažiti poslati tajno pismo u ime najubogijih podanika, onda nikako ne možemo povjerovati da je on svoju pošiljku uputio onom „dobrom sultanu“ iz prošlosti koji je poput svojih prethodnika morao imati carsku dobrotu, onu dobrotu koju jamči sam Allah čuvajući stoljećima imperijalni poredak. Morao je vjerovati u dobrotu jednog modernog vladara, u iskrene namjere radikalnog reformatora. Ali kao i u tajnim pošiljkama minulih vremena, potpisnik takvog pisma je morao imati nekog visokog velikodostojnika kojem su otvorena vrata Porte. Upućivanje pisma „dobrom i milostivom suverenu“ morao je, dakle, jamčiti „dobri i milostivi velikodostojnik“. „Dobrota“ ovog potonjeg je morala jamčiti „dobrotu“ ovog prvog. Najmanje dvije dobrote, ona najviša jedne provincije i ona najviša čitavog carstva, jedna zajamčena drugom, morale su stajati iza pisma obespravljene raje onome u čijim rukama je ležala zemaljska pravda. Trebalo je prije pisma napisati Slavodobitnicu Omer-paši!

Pokazalo se da pismo nije bilo zajamčeno. Nije li se Jukić prevario u carskog namjesnika koji mu je bio podario neočekivano povjerenje. Da li je to povjerenje bilo prividno? Da li je Latas iskoristio fratra za svoje političke ciljeve? Nije li upravo pismo sultanu otkrilo lažnost povjerenja koje se činilo toliko prijateljskim?

Mogli bi biti skloni da tvrdimo da je fra Ivan Jukić nasjeo perfidnoj političkoj igri kojoj nije bio vičan. Šta će fratar u visokoj politici osim da bude izigran u svojoj naivnosti? Boris Ćorić u svom Ogledu, koji je uvršten kao predgovor za treći tom sabranih Jukićevih djela, piše o tome kako je ovaj „prihvatio Latasa kao spasioca Bosne… Turski vojskovođa je za Jukića Slaven, Hrvat, domorodac. Latas ga je omađijao… Jukić se sasvim zanio. Vidi u Latasu čovjeka s kojim će moći surađivati u narodnom radu.“[6] Ćorić tome u prilog navodi retke iz Jukićevog pisma fra Boni Perišiću, napisanog u Vrcaru 17. rujna 1850: „Omerpaša cieni me, i moje svite rado sluša, zato kod njega za Kristjanstvo nadam se, da ću mnogo izraditi moći etc.“[7]

Ne ostaje onda ništa drugo nego zaključiti o naivnosti fratra. Ćorić to odmah, na samorazumljiv način, i čini: „Naivni naš domorodac Jukić pristane sasvim uz Latasa.“ Više puta to ponavlja u svom biografskom prikazu. To je opće mjesto na koje se u novije doba gleda na politički angažman ovog duhovnjaka. Ni Andrić tu nije izuzetak. U njegovoj zaostavštini među bilješkama za roman o Omer-paši Latasu pronalazimo i slijedeće retke:

„Jukić je blagorodna budala. Njegovo srce goni ga da traži pravdu i slobodu. Tako se obrao u javnom životu i došao u dodir sa političarima i vojnicima. Sad on u svojoj naivnosti misli da su i njih pokrenule i dovele iste pobude kao i njega, i da će, koristeći njihovu vlast i silu, moći postići ono što želi. Žalost je gledati ga kako je, ne sluteći ništa, upao kao muha u njihove mreže. Jer on ne zna da ljudi ove vrste nemaju uopšte polazne tačke ni krajnjeg cilja. Oni poznaju samo zadatke; zadaci (se) mijenjaju, po izvršenju jednog nastupa drugi, ali sredstva kojima se služe ostaju ista; sve što na svetu živi, diše, misli ili govori pa i same mrtve stvari, služe isključivo njima i njihovom zadatku, zadatku koji je u tom trenu pred njima. I u tom nema izuzetka ni odstupanja.

Oni drukčije i ne mogu da gledaju na svet i drukčije ne umeju da rade.“[8]

Želim ovdje da zastupan jedno drukčije gledište koje Jukiću neće spočitavati naivnost i iščuđavati se nad njegovim odsustvom smisla za grubu političku stvarnost, pozivajući se na njegovu plahu narav i nemiran umjetnički duh. Da li je uistinu Jukić predaleko otišao u svom političkom angažmanu? Nisu li zatvor i progonstvo najbolje potvrde takvog suda? Dokle je trebao ići, ako je u političku akciju uopće i trebao ići? Nije li posao redovnika da u tom pravcu nigdje ni ne ide? Ili možda da ipak ide, ali s nekom izvjesnom prekaljenom mudrošću koja u sebi ne bi mogla dati povoda za prigovor o srljanju i naivnosti?

Primjećujete li: opet nam se pojavljuje pretpostavka o dobroti? Ovaj put ne o dobroti povjerioca pisma, niti jedinog i isključivog adresata pisma, nego pisca pisma, samog Jukića. Jer naknadno se sudi o njegovom pothvatu obraćanja sultanu kao o pogrešci, kao o nečemu što nije trebalo učiniti. Inače se puno ljudi, njegovih najbližih: i braće i suradnika i prijatelja, među njima, što je najvažnije, ljudi od autoriteta i životne mudrosti, brine oko toga da ga obuzda u njegovoj političkoj aktivnosti.  Svima je zajednička prijateljska brižnost: čini se da svi dijele uvjerenje da Jukić ne čini dobro, ali da to čini iz svoje nesumnjive dobrote i požrtvovanosti za druge, za svoj narod, ponajprije. On je krenuo stranputicom, ne čini ono što bi trebalo da čini, jer zapravo srlja krećući se pravim putem.

Na početku svih uvjerenja o Jukićevoj naivnosti stoji jedno pismo koje se čita kao nesumnjivo svjedočanstvo, jasna potvrda, o tome da je svoje „političke prekršaje“ Jukić počinio iz „mladalačke lakomislenosti“, a ne iz „zloće“. Brižno pismo provincijala fra Andrije Kujundžića upućeno s izvjesnom namjerom, naime kao molba da se prognaniku pruži utočište iako može izgledati da ga ne zaslužuje, prima se u novije vrijeme kao nepristrana ocjena upućena svima koji nešto hoće da doznaju o Jukićevoj političkoj avanturi. Treba li posebno napominjati da je to pismo bilo upućeno s određenom namjerom, na određenu adresu, i da se kao takvo treba i čitati? Čak i da je nama, uljezima ove korespondencije, bilo upućeno s namjerom svjedočenja o razlozima i povodima fratrovog progonstva, ono se nipošto ne bi moglo drukčije čitati nego kao samo jedno, pristrano svjedočanstvo. Zbog njegove važne uloge, uloge jamca jednog općeprihvaćenog tumačenja, treba dio pisma o Jukiću u cijelosti navesti:

„A kada je već spomenut Franjo Jukić, naš prognanik, obavještavam Vas, da on nije toliko iz zloće, koliko iz neopreznosti i mladalačke lakomislenosti, te prevelikog pouzdanja u samog sebe počinio neke političke prekršaje, zbog kojih smo mi redovnici i vjerni puk morali podnijeti mnoga i teška zla, a ipak je najviše sam on po zatvorima i na putu podnio skoro osam mjeseci, te tako dovoljno kazna pretrpio za učinjene pogreške. Radi prevelikog pouzdanja i općenja s vojskovođom Omer-pašom, mnogo mu je pričao što nije smio, mnogo mu je nastojao savjetovati, a i ponudio se za savjetnika i tumača, a to je sve podmukli izrod, hineći da mu godi, da bi neopreznoga naveo da više otkrije, okrenuo na našu i njegovu propast, i tako je jadni Franjo, dok je želio koristiti, najviše naškodio, sam sebe strmoglavio; ako se o njegovoj sudbini i o toku cijele stvari upoznati želite, pitajte njega. On dok je još svježa uspomena na činjenice, ni na koji način ne može boraviti u Bosni, jer bi izložio i sebe i nas novim progonstvima, zbog čega vas najponiznije molim, da ga se udostojite smjestiti u neki talijanski samostan; ima doduše izvanredan talenat i mnoga dobra svojstva, ali jer nastoji da bude pametniji nego što treba, lako se zaplete u stupice, zbog toga bi trebalo imati nad njim budnije oko…“[9]

Kod čitaoca ovog svog pisma provincijal Kujundžić je očito imao namjeru da izazove sažaljenje. On se ne libi da fratra koji je „sam sebe strmoglavio“ nazove „jadni Franjo“. Pismo se čita kao molba za smještaj nekoga o kome se treba brinuti. Ali molba za zbrinjavanje nije upućena toliko iz brige što je riječ o redovniku koji se napatio i koji je izmučen bolešću koliko iz bojazni što on još ima toliko snage da se ubrzo može „lako zaplesti u stupice“, pa ga zapravo treba čuvati od njega samoga – na dobrobit svih onih koje može i ne htijući ugroziti. Važno je primijetiti da se u pismu pojavljuju stupice i to one u koje se može zaplesti, koje izgleda da čekaju kao svoj plijen nekog ko dobro ne vidi, a kreće se; ili se možda prebrzo kreće da bi ih vidio. Riječ je o stupicama u koje se ne upada niti strmoglavljuje. To je dakako u kontrastu sa pretpostavkom o bolesnom, iznurenom, možda jedva pokretnom prognaniku. Provincijal piše molbu za smještaj, za udomljenje prognanika, a da se uopće ne poziva na njegovu nemoć i loše zdravstveno stanje. Prije nego za hospitalizaciju, on moli za pritvor! „Jadnog Franju“ treba spriječiti u kretanju, oduzeti ili sputati mu njegove pretjerane snage, one snage koje dolaze iz njegove „pameti“, „iz prevelikog pouzdanja u sebe samog“. Pokušati spriječiti Jukića da ne napravi novi „politički prekršaj“ znači stoga ne dopustiti mu da se ponovo zaplete u politiku. Svog korespondenta provincijal zapravo uvjerava da je turski vojskovođa, hineći svoju prijateljsku bliskost, a skrivajući svoju pravu prirodu „podmuklog izroda“, upravo to već jednom bio spremio svom naivnom štićeniku. Ovaj se neće ponovo zaplesti samo ako se primiri i tako zavara svog lovca, lukavog progonitelja. Tako se i prijetvorni, ali i dobrohotni zaštitnik, serasker i provincijal, svako u dosegu svoje moći i prema načinu svog viđenja, zalažu za izgnanstvo svoga štićenika, pri čemu obojica imaju na umu dobrobit Bosne.[10]

Jukić je neko koga treba makar privremeno smiriti, obuzdati u njegovoj plahovitosti. On nam se ukazuje kao neko ko se neobuzdano kreće: i u Bosni i oko nje. Putanje njegovih izlazaka iz Bosne su zapravo zamasi neodoljive privlačnosti koju u njemu izaziva domoljubna sklonost, zanosna ljubav prema vlastitoj zemlji. Jukić neprestano obilazi mjesta u kojima nikad nije bio da bi se po prvi put vratio tamo odakle dolazi. Njegova politička aktivnost se upisuje u zemlju kao svojevrstan zemljopis, dok je njegovo književno pisanje u svakom svom posebnom žanru izrazito političko: a to i jeste upravo kao putopis.[11] Može li to sve biti posljedica susreta sa Latasom, dakako nakon sudbonosnog susreta sa Ljudevitom Gajem?[12]

Naivnost i strast! Nesretno vezivanje! Povjerenje iz zablude! Nemir koji je navodno bio pobuđen očaravajućim dodirom sa najvišom moći. Pa ipak ne podcjenjujemo li time Jukića diveći se njegovoj posvećenosti i entuzijazmu? Nije li možda i sam Latas bio naivan kada je stekao povjerenje u Jukića[13] ili možda je čak i sultan bio naivan kada je mislio da njegov namjesnik može provesti reforme koje je naredio? Možemo ih sviju povezati, makar u tobožnjoj, dobroti i naivnosti! No naivnost Jukića bi trebala biti naivnost nekog ko je vjerovao u dobrotu onih koji je nisu imali niti su je uopće mogli imati. Tako bar možemo povjerovati da je o njemu sudio Andrić na osnovu navedene bilješke u kojoj ga naziva, nesumnjivo uvjeren u njegovu dobrotu i požrtvovanost, „blagorodnom budalom“. Velika je naivnost, budalastost, povjerovati u dobrotu vojskovođa i političara. Ali može li Andrićev životni credo, prepoznajemo ga lako, credo zrelog Andrića koji se otarasio svojih mladalačkih zabluda i naivnosti, uistinu biti mjerilo prosuđivanja političke djelatnosti u koju se strasno i bezrezervno upustio Jukić?

Ono što tome stoji na putu jeste posebnost povijesnog trenutka u kojem kao u kakvom vihoru, u samoj osi njegovog vrtloga, djeluje Jukić. Većina interpretatora Jukićeve djelatnosti tokom njegovih najplodnijih desetak godina, ne previđa neodoljivu silu koja vuče Jukića na djelovanje. Brojna biografska svjedočenje iz prve ruke govore o tome kao o upečatljivom dojmu. Ali, da li se ova neodoljiva sila može naprosto izvesti iz psihologije junaka ove političke drame? Zašto se to tako samorazumljivo uzima u tumačenjima ove drame? Istina, karakter je sudbina, možda u slučaju Jukića takvo vjerovanje nalazi svoju dojmljivu potkrepu – već dubrovački fratri ukazuju na plahovitost i nezgodnu ćud ovog bosanskog studenta – ali sudbina je za ovu domaću „političku zadaću“ mogla izabrati i nekog sasvim drugog čije mjesto je ipak zauzeo ovaj karakter. Psihologija ovog junaka nam ne smije sakriti mjesto kojeg je povijest u ovom trenutku morala postaviti: uputiti i doznačiti onima koji su njen poziv mogli naslutiti. I povijest može poslati pismo, adresirati svoje učesnike. Vis major? Hoće li mi sad neko uzvratiti da mistificiram povijesnu ulogu plahovitog fratra da bih ga spasio dobronamjerne opaske o njegovoj političkoj naivnosti? Ali očevidnost može da sakrije nešto daleko važnije. Uostalom sjetimo se Poea: pismo se sasvim sakriva u svojoj očevidnoj izloženosti. Nije li ipak Jukić bio pozvan i upućen da čini to što je činio? Nije taj neodoljivi poticaj mogao dolaziti samo iz njega, ali nam je u kasnijim vremenima, u vremenima nas modernih, veoma teško dokučiti odakle je dolazio.

Nalog povijesnog trenutka ne mora biti toliko nedokučiv. Nije li svaki narodni preporod, s kojim su se rušile velike imperije, morao imati svog gramatičara rodonačelnika, nacionalno buđenje svog političara, prosvjećivanje masa svog književnika, oslobađanje od vjekovnog ropstva svog vojskovođu itd? Neko je uvijek bio pozvan da to učini, da usliši taj nalog koji se nikom ne može pripisati dok se ne preuzme i uvaži. Jukić se u svojoj zemlji upravo pojavljuje kao prvi i to se ne smije previdjeti. Povijesne prilike tada nalažu da neko mora da se ukaže kao prvi. Vrijeme prekretnice, trenutak u kojem se samo historijsko vrijeme prelama, „iskače iz svojih šarki“.[14] O tome je znao da nas uputi – opet jedno upućivanje kroz pismo – Ivan Lovrenović u svom tekstu o Jukiću kao Navjestitelju moderne i evropske Bosne, smještajući njegov trenutak smrti, 1857. godinu, kao trenutak koji „po mnogim elementima označava kraj starog i početak novog vremena u dotadašnjoj četiristoljetnoj otomanskoj historiji Bosne.“[15] Ne iznenađuje da i on tu vidi nešto više od puke slučajnosti, jer će u kratkoj apoziciji primijetiti: „gotovo kao po nekoj dubljoj simbolici“. Lovrenović ispisuje književno, a ne političko pismo, povijesni trenutak on biografski dramatizira i vezuje ga uz smrt junaka, uz preranu smrt izgnanika, koja se time čini još bolnijom, jer on neće vidjeti društvene i političke promjene koje od tog trenutka počinju da se dešavaju. Ali još važnije je poduzeti jedno drukčije čitanje u kojem se Jukić ne pojavljuje samo kao onaj koji se zalagao za promjene, kao domaći reformator i prosvjetitelj koji je računao, uzaludno ili s pravom, na strane reformatore i prosvjetitelje.

Ništa nema teže, za nas moderne, već generacijama moderne, prepoznati čas konstitucije modernog subjekta. Bliskost i očevidnost nam to ne dozvoljavaju. Prijelaz od podanika ka građanskom subjektu je nevidljiv i čini se naprosto kao stvar psihologije.[16] A potrebno je uočiti sami čas kada će na domaćem nebu zablistati akter novog poretka, režima znanja kao režima moći. Morao znati da je to subjekt znanja, subjekt želje za znanjem. A istovremeno i nerazlučivo subjekt prava, subjekt slobode, subjekt želje za jednakošću. Jukić je po svemu sudeći bio prvi, prvi među prvima, samo ukazanje moderne individualnosti. Po čemu to možemo znati, zar opet ne pretjerujemo? Ono što zasigurno znamo jeste da takav subjekt mora stajati na vratima modernosti. Nije li to Jukićevo doba, upravo doba njegovog obrazovanja ili, još prije, njegove najintenzivnije političke djelatnosti? To je doba kada obrazovanje ima snažne, neodoljive političke konsekvence, ne završava kod samoobrazovanja ili obrazovanja neke grupe ili reda. To je također doba kada je i samo političko djelovanje, sa svoje strane, neodvojivo od obrazovanja, od prosvjećivanja sebe i drugih. Politika postaje politika emancipacije čitave političke zajednice, pa obrazovani – a to tada postaje stvar dolaska u dodir sa modernim idejama – kao da su privučeni nekom nevidljivom silom, nastoje prosvjećivati čitav narod. Prepoznajete li u ovome opis Jukićevog povijesnog mjesta?

Mogao ga je zauzeti i još neko od fratara, jer su gotovo jedino oni bili u prilici da steknu obrazovanje pod utjecajem modernih ideja, obrazovanje u kojem se učenici preobražavaju u moderne subjekte (znanosti, politike, prava, itd.).[17] Opisujući nesretne prilike u obrazovanju za svećenički poziv u Bosni i Hercegovini tog doba, Ćorić u svom Ogledu kaže:

„U toj nesreći bilo je i sreće. Đaci su završavali više razrede gimnazije i teologije u redovnim školama Hrvatske, Italije ili Ugarske i tako ostvarivali neposrednu vezu sa suvremenim evropskim životom. Ovakav put prošli su svi bosanski franjevci, pa i Ivan Franjo Jukić. Noseći u izboru poziva žrtvu za kršćansku ideju, mladi klerici su najčešće nalazili i jedan bliži i realniji cilj svog žrtvovanja: rad za svoj narod. Život u zemljama s drukčijim uređenjem otvarao je pred njima prostore na koje nisu navikli, ali u koje su neminovno ulazili jer su bili za njih predodređeni izborom poziva i stvarnošću svoga doba. Mladi franjevci tridesetih i četrdesetih godina devetnaestog stoljeća vraćaju se u Bosnu s idejama o narodnosti, narodnoj prosvjeti, kulturi, književnosti, znanosti, o materijalnoj osnovi narodnog života. Oni prenose ideje ilirskog pokreta i u Bosni nastoje ostvariti sve ono što su ostvarili ilirci u Hrvatskoj. U Bosni se ponavlja, u drugim uvjetima, proces rođen u Hrvatskoj. Njega, kao i u Zagrebu, nosi na svojim leđima najsiromašniji dio bosanskog društva, klerici, tek svršeni teolozi, vatreni, ali materijalno siromašni i nemoćni u odnosu na svoju stariju braću.“[18]

Ovome se nema šta dodati i bez ovog argumenta – nazovimo ga argumentom posebnog značaja obrazovanja prve generacije pod modernim evropskim utjecajem – ne može se razumjeti Jukićevo političko djelo. Citiranom autoru sam posebno zahvalan za jednu riječ za koju se može činiti da je tek usput umetnuta: vatreni, pridodanu „tek svršenim teolozima“, jer oslobađa samog Jukića od psihologije koju mu tumači njegovog djela rado podmeću. Vatrenost je očito posljedica usvajanja modernih političkih ideja i učinak vlastitog duševnog preobražaja kroz emancipatorski proces obrazovanja. Ne smijemo dakle brkati učinak modernih ideja na mladalačku dušu (predmodernog pastoralnog poretka) sa nekakvom urođenom duševnom nastrojenošću, a ako pak već tu nalazimo vatru, onda na tu vatru tek treba dodati pravu vatru![19]

Vatreni utjecaj modernog obrazovanja pripada, dakle, nalogu vremena kojem se zapravo ne može uteći. Dvije ilustracije u prilog tome dovoljno govore. Prva je o mladim bogoslovima koji su utekli sa teoloških studija u mađarskom gradu Vesprimu, travnja 1840.

Vrijedno je zabilježiti (ovu) pustolovnu epizodu iz njegovih studentskih dana. U mladenačkom zanosu, fratri Franjo Jukić, Jako Baltić, Blaž Josić i Bartol Kovačević, bježe 1840. pješice iz bogoslovije u Bosnu da podignu ustanak protiv Turaka! Uviđajući uzaludnost te ideje i bojeći se posljedica za zajednicu, starješine šalju Jukića u Dalmaciju, a ostalu trojicu natrag u Vesprim.[20]

Druga ilustracija je još upečatljivija i ne govori samo o „pogubnom“ utjecaju političkih ideja na mlađu generaciju nego o utjecaju tih ideja na redodržavu Bosnu Srebrenu koja se najednom pretvara u vatrenu političku zajednicu!

„U franjevačkim redovima onog vremena uz sve nevolje koje je nosio život četiri stoljeća duge okupacije, javili su se unutrašnji sukobi poznati pod nazivom Barišićeve afere. Franjevci su se podijelili u dvije struje. Na Barišićevu stranu stali su fratri školovani uglavnom u Italiji, na suprotnu školovani u Hrvatskoj i Austriji. Razilazili su se na pitanjima obima biskupskih prava, organizacije provincije i shvaćanja odnosa prema narodu i pretpostavljenima. Sukobi su trajali od 1832. do 1846. godine i nanijeli veliku štetu narodnom buđenju bosanskih Hrvata.“[21]

Školovanje je, dakle, imalo neposredan utjecaj na političko previranje unutar redovničke zajednice koja se počela cijepati upravo povodom čisto političkih pitanja svog uređenja i ustanovljenja svojih odnosa prema široj političkoj zajednici. Ovdje očito više nema nikakvog uporišta za psihologiju duševne nastrojenosti.

Tek sada se možemo ponovo vratiti Željama i molbama da bi napokon ustanovili ko ih je i kome poslao. Jukić to pismo piše, potpisuje i šalje. Ali niti na jednoj od ovih instanci upućivanja pisma sultanu on se ne pojavljuje sam samcat. Po svoj prilici u pisanju tog pisma učestvuju mnogi, makar kao savjetodavci. To je pismo koje je napisano u ime čitavog jednog kolektiva potlačenih, ilirskog naroda dva vjerozakona. Njega potpisuje „više hiljadah podložnikah“, iako se ne usuđuju staviti svoj potpis! Nadalje, Jukić ne šalje ovo pismo tako što ga nastoji tajno sam predati sultanu, pogotovo to ne čini preko njegovog velikodostojnika i povjerioca Latasa – što je važno primijetiti povodom shvaćanja o njegovoj naivnosti – nego ga uručuje „stranim“, ali savezničkim velikodostojnicima kao svojevrsnim povjeriocima i prenosiocima pisma. Ovo više nije pismo kakvo se upućuje suverenu apsolutističke monarhije: ono nipošto ne pripada režimu imperijalne korespondencije kojeg smo na početku opisali, a koji pretpostavlja tajno pisanje, preko povjerioca-velikodostojnika, „dobrom sultanu“, pri čemu je zalog pisma vlastita smrt. Ovo je moderno političko pismo upućeno prosvijećenom monarhu. Pisao ga je moderni politički subjekt u ime političke zajednice u njenom zahtjevu za demokratskom jednakošću. Ko god da je pisao to pismo, morao je već biti konstituiran kao moderni subjekt prava. Ovo pismo je nepobitni dokaz konstitucije takvog subjekta! To pismo je onda već moralo biti uključeno u poredak moderne korespondencije, u državni poredak pošte kao povlaštene institucije pisma.[22] Pogledajte dobro, mada izgleda da je to dosad bilo teško primijetiti: riječ je o peticiji za građanska prava, prvoj peticiji kao modernom političkom aktu!

Takvo pismo mora biti javno i Jukić ga čini javnim. Pretvara ga u diplomatsku okružnicu koja kruži od jednog do drugog nosioca najviše javne političke djelatnosti susjednih, već moderniziranih zemalja: Strossmayer, banovi: Jelačić, Schwarzenberg, Kulmen i Bach, predstavnici srpskog i ruskog poslanstva. I tu nije kraj: naredne godine ovaj, kako ga zove Lovrenović, „epohalni socijalno-politički memorandum“, Jukić objavljuje u Zagrebu kao dodatak svoje knjige Zemljopis i poviestnica Bosne.[23] Latas tu nije bio nikakav povjerilac niti se naivno računalo na njega i „dobroga sultana“. Peticija ide u javnost ne čekajući reakciju sultana, čak se ova time na svaki način, veoma promišljeno, predupređuje. Postavši javna – a zato je morala posuditi javnost susjedne zemlje i već uspostavljenog međunarodnog poretka moderniziranih zemalja – peticija izlaže suverena predmoderne imperije političkom pritisku međunarodne diplomatske javnosti i već djelatnog građanskog javnog mnijenja.[24] I površnim čitanjem se vidi da ona usprkos svom arhaičnom pismu, usprkos svojoj formi „skrušenih molbi i želja“ podanika, predstavlja javni akt samosvjesnih građana: poražavajući opis pravnog i političkog stanja i oštru kritiku manjka temeljnih građanskih sloboda u najzapadnijoj provinciji carstva. Kao i svaka peticija, ovo pismo predstavlja zahtjev za neodložnim osiguranjem prikraćenih sloboda. Jukić kao da već dobro zna osnovno načelo moderne političke borbe koja se uglavnom može svesti na borbu za temeljna ljudska prava: intervencija na simboličkom planu, pisanje peticije u ime hiljada obespravljenih, može da bude teži potres za poredak od intervencije na realnom planu, recimo od oružane pobune bosanskohercegovačkih begova.[25] Zato je i zadaća seraskera Latasa unaprijed bila osuđena na neuspjeh: sve što je on mogao učiniti bilo je na realnom planu, na planu oružanog osiguravanja poretka: pretpostavka istinske modernizacije, a to je proces koji ide „odozdo“ i prepoznatljiv je kao demokratizacija, time nije mogla biti ostvarena.[26]

Jasan nam je dakle subverzivni karakter prve peticije: ispuniti želje i molbe Jukića ili hiljada anonimnih, na smrt prepadnutih „supotpisnika“, značilo bi ni manje ni više nego objaviti kraj imperije. Jer samo je moderna građanska, pravna država mogla takve stvari ostvariti ili makar staviti u svoj državni program. Međutim, počelo je doba kada se takvi zahtjevi više nisu mogli ignorirati, a ponajmanje su se mogli konačno odagnati strahovladom. Ovo političko pismo tačno obilježava taj trenutak prijeloma. To se može predstaviti i kao trenutak prijelaza od jednog tipa korespondencije na drugi, sasvim moderni.[27] Trebalo bi tu sada prizvati čitavu jednu povijest pisma da bi se opisao ovaj trenutak kada prestaje tajno nošenje pisma suverenu, u njedrima neprepoznatljivog prijenosnika, ka pismu koje putuje poštom i objavljuje se građanskoj javnosti i prije nego što je došlo na svoju destinaciju. Peticija je upravo takvo pismo koje stiže svome adresatu tako što biva svima upućeno, što se čita kao objavljeno pismo. Dotada je samo i isključivo državna vlast mogla slati pisma za objavu. Nije li Jukićeva peticija istovremena sa otvaranjem poštanskog saobraćaja i početkom gradnje modernih komunikacija, sa pojavom dnevnih novina i otvaranjem prvih građanskih škola?

Ali zašto nam je dugo vremena bilo teško raspoznati ovaj trenutak unutarnje modernizacije, koja se upisuje kao duševni trag, kao trag u pismu, kao način upućivanja pisma, kao promjena destinacije, početak poštanske korespondencije i slično? Spomenuli smo već najveću prepreku: bliskost i samorazumljivost. Mi već unaprijed u Jukiću prepoznajemo modernog političkog aktera. Tako previđamo veliki napor samoodržanja, ali lako uočavamo neodoljivu strast, onaj napor s kojim je on pokušavao osigurati životni element za  modernu subjektivnost: platformu javnog pisma ili naprosto ambijent javnosti – nužnu pretpostavku modernog političkog djelovanja. Tek u tom svjetlu se može razumjeti njegova grozničavo zalaganje za osnivanje književnog udruženja, za dobavljanje knjiga iz susjednih ilirskih zemalja, za pokretanje prvog književnog časopisa, itd. Znamo to odavno: moderni subjekt je subjekt koji gubi stvarnost i nastanjuje prostor simboličkog, njegovo povlašteno mjesto je u pismu.[28] Jedno isto je Jukićevo zalaganje za „književnu republiku“ Ilira i za političku zajednicu oslobođenih naroda i ravnopravnih građana. Zato upravo tek politički emancipirani subjekti, per definitionem raskorijenjeni i upućeni na lutanje i u svojoj vlastitoj zemlji („nastojati ću još koji put Bosnu u nakrst prići“), bivaju toliko fascinirani svojom zavičajnošću i preplavljeni rodoljubljem. Samo stranac može pisati putopise. Jukić je možda prvi autentični moderni političar ove zemlje jer je njen prvi putopisac: prvi koji nije bio stranac. Ili prvi koji je to postao: stranac u svojoj vlastitoj zemlji, jer su ga shrvale političke ideje modernosti.[29] Moderna politika i ne počinje drukčije nego kao politika stranaca u „našoj“ vlastitoj zemlji, u „domaćoj“ političkoj zajednici.

 



[1] Koliko se povijest (Geshichte) može odrediti iz upućivanja/slanja (schicken) kao sudbe/uputa (Geschick) vidi kod Martina Heideggera, npr.: „Die Frage nach der Technik“, Vorträge und Aufätze, Verlag Günther Neske, Pfullingen, 1954, str. 28. Ili u prijevodu Josipa Brkića: „Pitanje o tehnici“, Uvod u Heideggera, Biblioteka centra, Zagreb, 1972, str. 109.

[2] Jacques Derrida, La carte postale de Socrate à Freud et au-delà, Aubier-Flammarion, Paris, 1980, str. 71 i dalje.

[3] Kada Omer-paša u svom (povjerljivom) pismu upućenom u Carigrad označava Jukića kao „posebno opasnog“, onda se on pojavljuje kao takav prije svega za njega samog – i to zbog njegovih pošiljki koje upućuje izvan Bosne. Tako barem saznajemo iz (povjerljivog) pisma koje austrijski konzul Atanacković upućuje knezu Schwarzenbergu, a koje počinje slijedećim riječima: „Od jednog prilično vjerodostojnog izvora sam doznao da je Omer Paša u izvješću koje je prekjučer otpremljenom poštom uputio u Carigrad… (in einem mit der vorgestern abgegangenen Post nach Konstatinopel eingeschickten Rapporte)“. Navedeno prema: Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, Muzej književnosti BiH, Sarajevo, 1970, str. 159-160.

[4] Podsjetimo se na Kantorowitza: monarh crpi legitimitet svoje vlasti iz svoje posvećene blizine Bogu.  Tako u fermanu koji se odnosi na ustoličenje sultana stoji da je „vladavina njima dodijeljena Allahovom voljom“. Cf. Ekmeleddin İhsanoğlu (priređivač), Historija Osmanske države i civilizacije, Orijentalni institut, Sarajevo, 2004, str. 161-162.

[5] Ali ne tako što bi nakratko napustio svoje sultansko mjesto, skinuvši svoja znamenja i odoru, da bi vidio šta narod misli. O takvom običaju sultana vidi ibid., str. 165.

[6] Boris Ćorić, “Ogled o Ivanu Franji Jukiću”, Sabrana djela, Knjiga III, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 57. Komentar se odnosi na pismo koje je Jukić poslao Ljudevitu Gaju, datirano od 8. IX 1850, gdje stoji da je Omer-paša „nesamo Hervat nego i slavjanin i domorodac, odveć uljudan i razborit, u: Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, str. 159-160.

[7] Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, str. 162.

[8] Ivo Andrić, Omerpaša Latas, Sabrana djela, knjiga petnaesta, dopunjeno izdanje, Udruženi izdavači, Sarajevo 1981, Beleška o ovom izdanju, str. 323.

[9] Pismo provincijala Bosne srebrene, fra Andrije Kujundžića generalu Franjevačkog reda u Rim, 26. XI 1852., u: Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, str. 203.

[10] Ilija Kecmanović to komentira slijedećim riječima: „Postavši tako ‘težak’ ne samo Turcima nego i bečkoj i vatikanskoj balkanskoj politici, pa i svojoj franjevačkoj sabraći, Jukić je postao predmet podozrenja sa više strana; u njega, pored Carigrada, nisu imali povjerenja ni Rim ni Beč, pa ni bosanska franjevačka provincija.“ Cf. njegovu knjigu Ivo Franjo Jukić, Nolit, Beograd, 1963, str. 145.

[11] Ne čudi onda da kada se piše o Jukićevom pisanju pred nas iskrsava metaforika brzog kretanja i zemaljskog upisivanja. Navedimo jedan od najstarijih takvih tekstova: „Radio je (Jukić) brzo, kao da je znao, da mu je zemaljski vijek kratak. U svakom se poslu njegovom vidi hitnja pa je on opet na svim poljima presjekao staze. Ako danas u podizanju zgrade narodne prosvjete imade i umnijih i spremnijih radenika, ne smiju se nikada zaboraviti oni, koji su prvi zemljište krčili, odnosili mulj i glib, a prosvjetne temelje natopili krvlju svojom, uzidali u njih život svoj, da ih više nikakva avet porušiti ne može.“ Tugomir Alaupović, Separatni otisak iz dvadesetprvog izvještaja Velike gimnazije u Sarajevu, Sarajevu, 1907, str. 52.

[12] „Jukić se, nesretno se vežući za Latasa, nije više smirivao. Kao da su iz njega provalile sve zapretene sile, obuzdavane godinama oprezom i bojažljivošću pretpostavljenih. Jukića je nosila želja za akcijom. On više njom nije upravljao.“ Ćorić, Ogled, str. 35.

[13] Čini se da je serasker bio zatečen kada je doznao  da je Jukić, njegov vlastiti izaslanik od povjerenja, kojeg je on „radi pozdrava banu (Jelačiću) u Agram uputio (nach Agram geschickt hatte)“, mogao objaviti „panslavistički“ nadahnutu pjesmu o „nedavno ugušenom ustanku“. Vidi pismo konzula Atanackovića knezu Schwarzenbergu, od 2. X 1851. godine, u: Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, str. 166-167.

[14] Jacques Derrida, Spectres de Marx, Les éditions Galilée, Paris, 1993, str. 43 i dalje.

[15] Ivan Lovrenović, Bosanski prijatelj, Feral Tribune, Nº 1131. 25. V 2007.

[16] Pojava psihologije je istovremena sa pojavom njenog subjekta. Ovdje dakako upućujemo na radove Michel Foucaulta. O preobražaju duše, kakva je konstituirana u kršćanskoj teologiji, u „modernu dušu“, u „stvarnog čovjeka“ kao „subjekta znanja/moći“, putem modernih političkih tehnologija vidi, na primjer, u: Surveiller et punir, Gallimard, Paris, 1975, str. 37-40.

[17] Zašto su svećenici bili posebno podložna društvena grupa za procese modernog subjektiviranja, to Foucault objašnjava ukazivanjem na genealošku povezanost onoga što on naziva “pastoralnom moći” sa “tehnikama individualizacije”. Cf. Michel Foucault, “Afterword The Subject and Power” u: Hubert L. Dreyfus and Paul Rabinow, MichelFoucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics, The University of Chicago Press, Chicago, 1982, str. 213-215.

[18] Ćorić, Ogled, str. 28.

[19] O tome vjerodostojnu potvrdu nalazimo u J. Markušić i B. Škarica (na temelju rukopisa Augustina Ćorića), Život i rad Ivana Frane Jukića, Tisak i naklada Voglera i drugova u Sarajevu, 1908, str. 20. Tamo čitamo: „Jukić kao vatren i darovit mladić, nije mogao ostati prema tome pokretu hladnokrvan, nego mu se srcem i dušom pridruži. Gaj ljubezno primi Jukića u svoje kolo, dade mu naputke, kako mora raditi i postupati da si pribavi znanje, kojim bi sebi i narodu koristio. I tako mladi Jukić postade ‘Ilirac’. Možemo ustvrditi, da Jukić nije došo u Zagreb i upozno se s Gajem, da ne bi nikada ono bio, što je bio .“ (podvlačenja moja)

[20] Stjepan Pavić, „Pjesma učenome. Latinski pjesnik fra Blaž Josić“, Vijenac, Zagreb, Nº 281, 09. prosinca 2004., str. 1.

[21] Ćorić, Ogled, str. 28.

[22] Dovoljno je primijetiti da izučavanje Jukićevog književnog i političkog djela, a to je u stvari književno-kao-političko i političko-kao-književno djelo, neizostavno priziva njegovu korespondenciju. Za Jukića se može primijetiti ono što je Derrida primijetio za Freuda, naime da „la correspondance fait corpus avec lui.“ J. Derrida, La carte postale de Socrate à Freud et au-delà, str. 69.

[23] Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 324-327.

[24] Jukić je bez sumnje već unaprijed mogao računati na takvu vrstu pritiska koju spominje Ljudevit Ćurćija iz Ankone u svom pismu od 28. ožujka 1853. generalu Franjevačkog reda u Rimu. Kod prosuđivanja Jukićeve navodne naivnosti treba svakako pročitati ovo pismo upozorenja:  „Smatrao bih da bih učinio propust ljubaznom prijemu od strane Vašeg prečasnog očinstva, koje mi je ukazano, ako bih propustio da ne dostavim do vaše časne spoznaje, da poznati Bošnjak O. Franjo Jukić ima nakanu, i da je već odlučio, čim stigne u Trst, otputovati u Beč, gdje bi se, kako tvrdi, predstavio uzoritim ministrima Austrije i branio svoju kao i stvar nesrećnih kršćana, koji borave u Bosni. Izgleda da ga je na tu nenadanu odluku potakla vijest da se u Carigradu tursko Ministarstvo nalazi tako pritisnuto i natjerano odasvuda, a napose od Rusije, da dopusti slobodu kršćanima, a izgleda da se neće moći osloboditi kao dosada s praznim obećanjima, nego da treba i protiv svoje volje preći na stvarne koncesije, koje spomenuti O. Jukić nada se da će požuriti i učvrstiti svojim uplivom i poticajem.“ Ivan Franjo Jukić. Dokumentarna građa, str. 208. Možemo li ovu odluku  o vlastitom izaslanstvu, o samoupućivanju radi ostvarenja prava koje je odnedavno postalo međunarodnim, nazvati Jukićevom stupicom u koju je mogao uhvatiti i samoga sultana, a ne samo njegovog bosanskog namjesnika?

[25] Vidi o tome Claude Lefort, „Politics and Human Rights“ u: The Political Forms of Modern Society. Bureaucracy, Democracy, Totalitarianism, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, 1986, str. 239-272.

[26] Ivo Andrić to jasno vidi i opisuje presudni trenutak nastupa modernizacije kao svojevrsnu stupicu u koju je sam sultanov namjesnik upao. Andrić na gotovo svakoj stranici svog romana Omerpaša Latas nagovještava kako su za Otomansko carstvo pogubni talasi modernizacije koji ga s velikom silinom tada zapljuskuju. Neminovnost kraja imperije se tako obznanjuje kao neizbježnost modernizacije, jer državni poredak se iz temelja potresa jednako tamo gdje se uspijeva kao i tamo gdje se ne uspijeva modernizirati.

[27] Treba pažljivo uzeti u obzir činjenicu da su se Omer-paša i Jukić u jednom trenutku mogli zajedno naći na istom projektu modernizacije. Nipošto to nije iluzija u kojoj je jedan prevario drugoga. Prije će biti da su se i jedan i drugi našli u stupici neizvodivosti tog pothvata. Opet su pisma ta koja nam o tome ponajbolje svjedoče, pisma koja se pojavljuju kao pisma tek otpočete (moderne) političke korespondencije. Treba li tek tako preći preko onoga što Jukić piše Ljudevitu Gaju 8. rujna 1850., i to odmah u nastavku onog čuvenog retka u kojem seraskera prepoznaje kao „Hrvata, slavjanina i domoroca“? Tamo naime stoji da mu je ovaj „naredio da zavede jednu obćenitu u Bosni korespondenciu političku, i da mu šalje uredno izviestja.“ Nije li ova uspostava korespondencija vođena istom onom političkom namjerom koja će, kako saznajemo iz pisma konzula Atanackovića knezu Schwarzenbergu, dovesti godinu dana poslije do stroge zabrane primanja i čitanja austrijskih novina i korištenja austrijske pošte za korespondenciju? Ne odgovara li ovom očitom nemiru, ovom kolebanju u uspostavljanju moderne korespondencije, također i plahovitost u upućivanju i slanju ljudi, nosilaca poruka, pismonoša? Dva Jukićeva upućivanja na dvije strane svijeta o tome najbolje govore, jedno u Zagreb, a drugo u Carigrad, pri čemu je pošiljalac u oba slučaja bio Omer-paša – da bi i on sam bio upućen u Bosnu i vraćen iz nje. Čini se da se počeci moderne korespondencije mogu pratiti i u Atanackovićevim pismima tako da nas pri tom kroz njih vodi glagol schicken vezan uz različite poslanike i pismonoše.

Treba ovdje napomenuti da upućivanje, korespondenciju, a pogotovo samu instituciju pošte ili poštanskog saobraćaja čitamo također i u kategorijama političke ontologije pisma kakvu nam je na Heideggerovom tragu doznačio i uputio Derrida. Na to nas upućuje, na primjer, Paola Marrati-Guénoun: „Ako sve počinje sa odredištem /destination/, sudbinom/uputom /destin/ ili upućivanjem /destinement/ bitka (das Schicken im Geschick des Seins), zašto onda ne bi govorili o pošti?“ Cf. njenu knjigu: La genèse et la trace: Derrida lecteur de Husserl et Heidegger, Phenomenologica 146, Kluwer Academic Publishers, 1998, str. 117.

[28] Jean-François Lyotard, Le postmoderne expliqué aux enfants. Correspondance 1982-1985, Les éditions Galilée, Paris, 1988, str. 24.

[29] Jukić, doduše, spominje kao svog jedinog preteču u putopisnoj književnosti fra Pilipa Lastrića i njegov spis Epitome vetustatum Bosnensis provinciae iz 1776. godine, ali ovaj nije mogao biti „domorodac“ kojeg se za „uhodu inostranca držalo“! Cf. Jukićev predgovor za Zemljopis i Povjestnicu Bosne, Sabrana djela, knjiga I, Svjetlost, Sarajevo, 1973, str. 165-166.

Komentari nisu dozvoljeni.