Andreas Breitenstein, Jergovićev roman “Rod” – remek-djelo svjetske književnosti

BESKRAJNI TRENUTAK PRIJE ZABORAVA

„Djetinjstvom svatko biva kao iz kabla poliven. A tek kasnije se pokaže čega je bilo u tom kablu. Cijeloga života razliva nam se to nešto niz tijelo, koliko god željeli presvući svoje haljine ili kostime“, tako počinje roman Heimita von Doderera „Ubojstvo koje svatko čini“. Miljenko Jergović, koji od 1993. živi u Zagrebu, o toj najbazičnijoj od svih zemaljskih sudbina ima mnogo toga reći, to jest: pisati brojne romane. Čudesno nedokučivo je ono što je njemu, rođenom 1966. godine u Sarajevu, urođeno od balkanskih dubina.

Nakon kraćeg epitafa „Otac“ (2010, na njem. 2015) s „Rodom“ je objavio opsežni opus koji izaziva vrtoglavicu u pokušaju obuhvaćanja svemira svoje majke i njezine obitelji. I u jednom i u drugom slučaju radi se o kroćenju demona koji obitavaju u balvanima povijesti i pukotinama priča. A koliko god si strašno i teško pogođen svojim bližnjima – uvijek o tebi ovisi što ćeš s time učiniti: U Jergovićevom slučaju, to je svjetska književnost.

Moralno ogledalo

Cijeli se život bavio rekonstrukcijom obitelji, kaže autor – točnije: od trenutka kad je na svoje čudo shvatio da mu je pradjed Nijemac a prabaka Talijanka. Kad je riječ o oblikovanju u krvi i srodstvu, pridružili su se još osmanlijsko, bosansko, slovensko, srpsko i hrvatsko – sve skupa sastojci jedne do 1914. europski vitalne nadnacionalne civilizacije, likvidirane u kasnijim ratovima. To što Jergović na kraju ostaje sam, to je stvar nesreće, ali i temeljitog zakazivanja.

U sudbini roda Jergović ne vidi samo ogledalo „povijesti cijeloga svijeta“, nego i „stanja ljudske svijesti“. Rekonstruirati sreću i patnju, nadu i mržnju, očaj, ljubav i smrt rođaka, za njega znači „nešto u njima popraviti“. Kao da borba za pravi život ide dalje, kao da račun nije sveden i kao da je otkupljenje još uvijek moguće. Samo će pripovijedanje spasiti svijet.

Jergoviću je zamah za njegovu enciklopediju mrtvih dala kataklizma jugoslavenskog rata, u kojoj se probudilo „isto ludilo nečiste savjesti“ koje je proganjalo njegove pretke. A onda će kobni majčin rak stvoriti hitnost izmamljivanja priča i time bar privremenog smirivanja agresivno-histeričnog straha od smrti (upućenog sinu). Posložen poput konvoluta, roman bi na kompleksan način trebao ukinuti stvarni i mogući oblik ispričane egzistencije i voditi onaj splet života i životnih svjetova u „viziju reda i harmonije“.

Jergović neumorno naglašava kako je posljednji od te daleko razgranate obitelji – to je stilizacija koja mu daje snagu da se izdiže između empatije i fantazije do pozicije gospodara pripovijesti. Zapanjujući je istraživački rad i golemo znanje koji se nalaze u tih 1145 stranica, što ih je prevela Brigitte Döbert, koji se šire na kulturnu povijest grada Sarajeva u 20. stoljeću – preko tako efemernih tema kao što su željeznica i pčelarstvo. No svaka će idila postati iluzija. Senzibilna, ali ne bezironična rekonstrukcija biografija popraćena je hladno-sarkastičnim pogledom na višenacionalno krvoproliće između fašističkih hrvatskih ustaša, srpskih četnika odanih kralju, komunističkih partizana i njemačkih esesovaca.

U „Nezavisnoj državi Hrvatskoj“, čiji je dio i Bosna, zlo imena Jasenovac zadesit će sve koji nisu dio „narodnog tijela“, dakle Židove, Rome i Srbe; nakon rata se Titovi komunisti obračunavaju sa zakletim neprijateljem. Malo je tko tako intenzivno i uvjerljivo pisao o hororu u magli četrdesetih godina. Empatijski pogled odozdo na obitelj koja se bori s užasima vremena pokazuje kako sudbina apsurdno hara po bosanskoj zbrda-zdola-dolini. Utjeha je što će tamo gdje hara neljudskost među malim ljudima rasti i građanska hrabrost.

Kada bismo pokušali prepričati genealogije koje počinju s patrijarhom i najvišim projektantom reda vožnje Karlom Stublerom koji inzistira na svom banatskom podrijetlu, nikad ne bismo došli kraju. Roman stiže do opsade Sarajeva, pa čak do masakra u Srebrenici. Ovdje autor može govoriti kao očevidac i svjedok vremena, a tematizira i bijeg u Zagreb i – u ruganjima i tiradama – nacionalni šovinizam katolicizmom opijene nove Hrvatske. Kada izgubljeni sin u dijelu „Sarajevski psi“ povodom posljednjeg posjeta majci oko ponoći užaren i ohlađen, tvrdoglav i ponižen, prezren i prepoznan, luta po orku svojeg rodnog grada, njemu se čini da će se ugušiti od vlastitog bivanja. Vizije smrti i propasti razaraju korzet realizma. Najkasnije kod prepričavanja i nastavka pisanja Andrićeveg „Omer paše Latasa“, kad opisuje pustolovnu povijest zgrade opere koja u Sarajavu nikad nije ni postajala, shvaćamo koliko Jergović voli fabulirati. Iz toga se može zaključiti da ni svaka njegova obiteljska priča ne biva sasvim čista.

Os boli

Kada se prihvati Tolstojevo da su „sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, a svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način“, onda se os boli u obitelji Stubler nalazi u tome da Olga i Franjo Rejc, Jergovićevi baka i djed, procjenjujući šanse sina Mladena za preživljavanje, odlučuju da ga pošalju u SS umjesto u partizane. Nekoliko mjeseci nakon toga Mladen je mrtav, a od tog trenutka Olga pušta da njegova jednogodišnja sestra Javorka ispašta što ona živi umjesto obožavanog sina. Tu će traumu Javorka predati svom sinu Miljenku, ne razvijajući prave osjećaje prema njemu – ravnodušnost koju će on naučiti preuzimati od nje. Pun samodvojbe, ali i s ponosom onog koji se kao „sociopat“ uz pomoć umjetnosti oslobodio čvorova podrijetla, Jergović priča o tim duševnim ranama i o odnosu s majkom, prevarenom kroz oduzimanje topline. Njegovi stvarni „roditelji“ bili su nono Franjo i nona Olga.

Jergović u toj knjizi bujajućeg sjećanja majstorski umije ništa ne izostaviti, a da time svejedno ne sramoti svoje bližnje. Iako su mu u svojim pasijama i patologijama često strani, on ih u svježini svojih bivanja budi iz sjene smrti. Tu se njegovo čovjekoljublje ne zaustavlja na kućnom pragu: S prijateljima i susjedima, radnim i školskim kolegama, naći će odavno izblijedjeli sociotopi svoj put nazad u šareni život.

Čini se da sarajevske stambene zgrade uskrsnu – zajedno sa svojom solidarnošću i malograđanštinom. Tu zajedno živi što ne bi trebalo živjeti zajedno, ali što se mora nekako pomiriti. Ako nešto možemo naučiti iz Jergovićeveg romana, onda je to da je ljudsko ono što je neodređeno, a ne ono što je apsolutno. Da svaki individuum ima svoju tajnu koja odbija prisvajanje, ali se otvara razumijevanju. Da istina ne čini slobodnim nego sloboda istinitim. I da je dio dužnosti sjećanja licenca za zaborav.

Mnogo iz tog visoko prosvjetiteljskog romana bi se ovdje trebalo bolje obrazložiti: njegova ogromna širina i misaona dubina koja oduzima dah; promišljena organizacija prividno kaotičnog nepromišljenog pripovijedanja; zapanjujuće izobilje stila i registra tonova; umjetnički sistem digresija i zrcaljenja, povezivanja i ponavljanja; istančane vrste igranja fikcijom i stvarnošću; sinestezija estetskih sredstava; kontroverzna reakcija na roman; konačno uloga „obitelji“ u revoluciji samopercepcije bivše Jugoslavije.

Govorimo li o krškim jamama Slovenije, o poljima Vojvodine ili o šumama Bosne – još uvijek čekaju hekatombe ubijenih da im se bar u sjećanju desi pravda. Da su i nakon 1918. u Sarajevu živjeli „kakanijski“ Nijemci s „identitetom iznad nacionalnosti“, ne samo kao integralni dio nego kao oslonac društva, to danas više nitko ne zna. Vrijeme je da se takvi međutonovi konačno pročuju i pridruže molskoj ljestvici. Kako je dobro što imamo ovog beskrajno talentiranog, hrabrog i duhovitog Miljenka Jergovića, inače bismo u jugoslavenskim pitanjima još dugo ostali glupi i slijepi.

Neue Zürcher Zeitung, 17. svibnja 2017.

S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec

 

Komentari nisu dozvoljeni.