Ivan Lovrenović, Grbavica, drugi maj

Drugi maj. Dvadesetpet godina od onoga dana svega u suncu kada smo na Grbavici osvanuli okupirani. Prekinut je tada bio cijeli jedan život, nastavio se više nije, a četvrt stoljeća prošlo je. Nastavilo se nešto drugo, neko trajanje u ne-vremenu, neki zamjenski život.

I danas, kao svakoga drugog dana u svibnju, Sarajevo svečano i patetično obilježuje dan kada je „sarajevska raja obranila grad od agresora“ te kada je započela „najduža opsada jednoga grada u modernoj historiji“. Grbavicu branio nije nitko; da je Grbavica – jednu trolejbusnu stanicu udaljena od Predsjedništva države – pala pod agresorom, nitko u Sarajevu nije ni primijetio. Važnije su se stvari događale: obrana zgrade Predsjedništva, razmjena zarobljenoga Alije Izetbegovića u Lukavici za JNA ekipu generala Kukanjca iz kasarne na Bistriku…

Tako, Grbavicu ni danas, kao i nijednoga drugog svibnja, nitko u Sarajevu skoro ni ne spominje.

Od toga 2. svibnja 1992. do 19. ožujka 1996. godine, cijelih hiljadučetiristotinesedamnaest dana, bila je laboratorij zločina i užasa. Preživjeli koji sve to pamte, pamte s jezivom svježinom, ali ne pričaju. Ako i pričaju, sažimlju, preskaču, pauze između riječi i rečenica duže su im i punije sadržajem od rečenica samih. To je zato što im nije do obnavljanja, ali to je i zato što osjećaju da za njihova sjećanja nema pravih ušiju; osjećaju da ih se sluša preko volje, reda radi, da je njihovo iskustvo neprenosivo, ako ne i nižerazredno – jer je prepokriveno mundijalnom percepcijom iskustva Sarajeva i narcističkim uživanjem Sarajeva u njoj.

Zbog svega toga, i zbog vlastite neusporedivosti, strašno iskustvo Grbavice još čeka svoja dostojna uobličenja. Kao što njezini nepoznati heroji, poput doktora Marka Ciglara, čekaju svoje dostojne ratne životopise.

Ono što do sada postoji, mogu svesti na dvije stvari, dvojicu autora. Jedan je Jakov Jurišić, iza čije je mučeničke pogibije na Zlatištu iznad Grbavice 1993. ostao rukopis knjige (Škola stradanja, Sarajevo 2003) – knjige čudesno slivene od neposredne  dokumentarnosti, sublimne lirike i čvrste dnevničke proze. Drugi je Damir Ovčina, čovjek koji se nedavno pojavio s romanom Kad sam bio hodža (Sarajevo 2016); pisan potpuno deemocionaliziranim tonom i eliptičnim prosedeom, ovaj roman neumoljivo precizno ispisuje grbavičku svakodnevnicu kroz priču u prvome licu, a da ni na trenutak ne klizne u moralizatorsko manihejestvo i patriotsku shematiku, kakve je sarajevska produkcija na ratne teme prepuna.

S ova dva grbavička teksta, što se na ekskluzivno književnom planu pridružuju trima sarajevskimSarajevo bluesu Semezdina Mehmedinovića, Sarajevskom marlboru Miljenka Jergovića i Poljskoj konjici Marka Vešovića – u doživljaju ovoga čitaoca sklapa se ono najvažnije i najbolje što su književna imaginacija i književni etos stvorili tretirajući lokalnu ratnu zbilju.

 

Komentari nisu dozvoljeni.