Amir Brka, Tri pjesme

OSMRTNICA

Sjedim uz prozor
provincijske kafane
gdje mi se
svako malo
obraćaju sjene
čineći me
sebi samomu
još nejasnijim 

Iznenadno – gle
staklu prilazi djevojka 

Pogledam: ljepotica 

I motri u me 

Živnem
ozaren
zavjesu razmičem 

Ali ona
osmrtnicu gleda 

izvana zalijepljenu
naspram moga lica

 

U REDU JE SVE 

Sunce mi je dotaknulo oči, pa, još u snu,
prozoru priđem, i gledam: mala, crna,
žutokljuna ptica, dolje, u travi, kidiše na
zmiju, a ona se, uspaničena smrtno, i već
sva u ranama, ružina spasonosnog žbuna
nastoji domoći

Odahnuh… Dobro je, dakle, u redu je sve:
svijet ovaj može i bez mene…

Spokojan, vraćam se, i, kao u grobnicu,
iznova ću leći u postelju svoju

 

ZATOMLJENA PJESMA

Da smisla nikakvoga, u oku vječnom,
ni jedna misao moja nema – upravo to
naumih da kažem; izlišno da je, stoga,
za hartijom što sam posegnuo

Ali, evo, sada, razumijevam da je
u riječima koje već sam izrekao,
smisaonost identična, te se, kao takva,
u jeziku blagotvorno oformila

No, tu već smo na prostranstvu drugom,
gdje ponire i zatomljenim biva, gubi se
i besmislenim ispostavlja ono što me
ka olovci primaknulo

 

Komentari nisu dozvoljeni.