Milorad Popović, Nove pjesme

BOG

On je usamljeniji od nas:
broji sasušena stabla
i mrtve zvijezde.

Dozivam ga svom snagom:
da iznova na trgovima
izdijeli mlado vino.

S večeri
neka se okrene tebi:
dok se prema ogledalu češljaš lagano. 

8. maj 2017.

 

MEMENTO MORI

Sjećam se jednog
prilično apstraktnog sna
koji me učinio
manje smrtnim:
ono najdalje postalo je najbliže
ono vrlo daleko je blizu.
Između najbližeg i najdaljeg
lijepa je praznina -
prazna od smrti.

Vi ste još tu?
Uskoro nećete biti.

10. maj 2017.

 

EPITAF

Ko si ti?
Crnogorac.
Crnogorci ne postoje.

Ko si ti?
Čovjek.
Jesi li ikad bio čovjek?

Ko si ti?
Smrtnik.
Ja sam smrt.

11. maj 2017.

 

KIŠNO CETINJSKO JUTRO

Polje duguljasto i ravno
okolo brda
s mnogo ispranih krivih linija.
Ulice i kuće skamenjene
kao podavreli omramoreni stećci.
Ispod izvijenih krovnih oluka
koji su nalik na krila laste
prozori na gluvim zidovima
liče na sljepoočne jame.
Voda se s mutnih okana
spira na pločnik
i između kamenih ploča
uvire u podzemnu rijeku
po kojoj je grad dobio ime
prije nego stoje porinula
poslije dugog nadzemnog kolebanja:
među razrušene krečnjačke dvorce
i slomljene kipove od stalaktita.

Usnulim dušama na mansardama
kišne kapi dobuju s otkucajima srca.
Tavan im je nisko nebo.

12. maj 2017.

 

HAD

Ako se duša razgradi
omami donjim svijetom
u kojemu luta s ugašenim fenjerom
mrak će joj toliko stegnuti vrat
pa će probodene skorjele usne
zasute pregrštima sitne kiše
koja je skliznula iz gornjih predjela
opet dozvati travu
i morski pijesak.
Još jednom će ovlažiti
i kriknuti:
“Glas Gospodnji je nad zemljom”.

18. maj 2017.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.