Elvedin Nezirović, Propovijedanje bluesa

Elvedin Nezirović poslao je uredništvu IK Vrijeme, Zenica, rukopis svoje nove knjige pjesama – Propovijedanje bluesa. To je događaj. Jedan od onakvih zbog kakvih još uvijek nije izgubilo smisao radovati se dobrim knjigama, uređivati ih, s lijepim nestrpljenjem očekivati njihov izlazak iz štampe.

Pročitavši Nezirovićev rukopis, napisao sam autoru da sam radostan što mogu reći da je to odlična poezija. Baš odlična. Ima nešto teško uhvatljivo a intenzivno djelujuće u ovim stihovima, što naizgled običan ton i naizgled obične slike, u trenu prebaci na plan neke metafizičke slutnje i potresenosti, koja na čitaoca djeluje kao blagotvoran udar i izmakne ga iz njegove profane svakodnevnice u sferu duha, u sferu u kojoj je sve najedanaput novo, prvi put viđeno…

Izabrao sam, uz autorovo odobrenje, za ovu prezentaciju nekoliko pjesama iz Nezirovićeve zbirke. (I. Lovrenović)

 

Ljeto

ljeto je slikar
nadnesen
nad svoje platno
prstiju umrljanih
bojama grada. 

ljeto je majka
u bašti, zatrpana
osmjesima raspuklih
lubenica. 

ljeto je doba
kad su mi oteli oca. 

doba kad čujem glasove 

Onih 

koji su umrli za ovaj grad.

 

Disneyland

Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu ulice Alekse Šantića 

Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada. 

Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi – 

ja, još krhku, samoniklu,
Vlat trave.

 

Bajam

Na dan kad se rodio moj
otac, djed je u avliji
posadio bajam. Uzeo je ašov
i iskopao rupu u travnjaku. 

Potom je u nju stavio mladicu
bajama i zatrpao je.
Za maloga, rekao je, nek bude
postojan i čvrst kao
ovaj bajam. 

U ratu smo mu najprije
sasjekli grane. Njegovo koščato drvo
dugo nas je grijalo. 

Onda je, od debla,
stolar Fahro načinio tabut
one noći kad je ubilo oca. 

Rat je stao, kao kiša.
Od bajama je ostala samo sjenka.

 

Rane

Živim,
u ulici oštrih
rubova. 

Sam,
sa ranama.

 

Spontanost

volim tu spontanost,
kada ti za večerom
sa bedara sklizne
rub haljine 

ili, kada pod stolom,
u nekom kafiću,
zamijetim
tvoja gola koljena 

volim kada ti u snu
kao riba iz mreže
dojka
isklizne iz grudnjaka 

volim te trenutke
u kojima bivam
nepravedno počašćen
mrvicama tvoje ljepote

 

Guernica (bili smo djeca)

bili smo djeca
vojnici koji su jurišali na ženska srca
zdušnije nego na neprijateljske bunkere
voljeti!
o, zaboga, zbog ljubavi je vrijedilo izgubiti rat 

mi smo povijest učili
vodeći tuđe ratove
u rovovima tmastim
obuzdavali smo mladost koju
nikada nismo uspjeli odživjeti 

naši snovi su pokošeni na nekoj oranici
naši snovi su pucali
poput dječijih lubanja pod vojničkim čizmama
naši snovi su, poput ptica, rastjerani rafalima
i sada postoje negdje
kao sveukupno ništa 

bili smo samo djeca
umjesto u zagrljaje očeva
jurišali smo u iskopane grobove
u ovu pjesmu
iz koje su trebale iznići ruže
u kojoj su se trebale naći gole krasotice
a ne motivi s Guernice 

bili smo djeca
sada smo duhovi 

sada smo  

Smrt

 

Sinatra

Cijelo je jutro kosio djetelinom obraslo polje.
U podne je iskapio džezvu kafe i ispušio nekoliko cigareta.
U trenucima podnevnog odmora
bilo ga je nemoguće zamisliti bez džepnog tranzistora:
moj deda, naime, nikada nije propuštao podnevne vijesti.

I, zaista, bio bi to dan kao i svaki drugi, da baš njeg čika Frank
nije odabrao za odlazak s ovoga svijeta:
U posljednje vrijeme samo loše vijesti,
progunđao je deda i izvadio duhankesu iz džepa.
Moj deda nikada nije plakao, ali smo po njegovim
očima uvijek znali kada je tužan.

Dugo sam držao neobičnim to što je moj deda, rođeni
farmer, muzički antipod, iskreno žalio jednog glazbenog genija.
A onda sam, spoznajući granice vlastitog, shvatio da je sa Sinatrom
odlazio jedan drugi svijet, mnogo širi od polja kojeg smo tog jutra
kosili – svijet za čije staklene rubove su se nespretno
držali dedini žuti, kvrgavi prsti… 

Zagledani u modre otkose, slušali smo Strangers in the night.
A onda je neko ugasio tranzistor.

 

Blues za Bajrama Hodžića

(za Kemala Musića)

U selu Godovo, kod Rožaja,
Rodio se, rekoše mi, Bajram Hodžić - 

Onaj što se u djevojku zaljubio
Pa joj oca ubio, a nju u šumu odveo. 

U šumi,
U strahu,
Bajram s djevojkom godine provodio:
Da mu pušku ne otme
Da ga ne otruje
Da mu ne pobjegne
Da ga ne prokaže
Da se ne objesi. 

Kad ga ubiše, narod stvori
Mit o njegovoj hajdučiji. 

I danas, svako dijete u Bihoru zna
Koga je smak’o,
Koga opljačk’o,
S kim se zajatačio. 

Djevojku niko nije spominjao. 

A samo ona je znala
Da je Bajram četiri srca imao: 

Jedno, majke da se odrekne.
Drugo, oca da joj ubije.
Treće, strah da savlada.
Četvrto, nju da zavoli -
Od njega da strada.

Bijelo Polje (Crna Gora), 18. 6. 2017.

Komentari nisu dozvoljeni.