Semezdin Mehmedinović, Ožiljak, Koje mi uho zvoni

Ožiljak

Arlington, maj 2017.

Na mome licu se polako već počeo formirati ožiljak. Duga je to priča, prati me još od ranih devedesetih godina; drugi put ću opisati detaljnu povijest svoga ožiljka, a sada samo da kažem da je hirurg u bolnici Univerziteta George Washington iz moga lica izvadio kamen. Ljudska su tijela nesavršena, kamen se lako formira u bubregu ili u pljuvačnoj žlijezdi, kamičak se stvori i u suznom kanalu. Hirurg tvrdi da je pojavljivanje kamena posljedica čestih dehidracija. Psihijatar tvrdi da je stvaranje kamena u tijelu posljedica „neprocesuirane tuge“. Drugi put ću o tome pisati detaljnije, a ovdje spominjem hirurškom intervencijom izvađeni kamen samo kao potvrdu da i ljudsko tijelo ima svoju arhitekturu.

Još uvijek sam na steroidima i osjećam zalihe energije u sebi, kretao bih se i svijest mi radi ubrzano. Sjedio sam za stolom ispred kompjutera s namjerom da odgovorim na nekoliko mailova, ali zato što nije propisno sastavljena, moja radna stolica je ukošena i malo, malo, pa spuznem s nje. Iznio sam je iz stana i ostavio u smetljarniku. Dvadesetak minuta kasnije predomislio sam se, vratim se, ali stolice tamo više nije bilo. I sada uspravljen stojim ispred kompjutera, na internetu pokušavam pronaći neku fotelju koja će imati privlačan izgled, ali je najbitnije da bude udobna.

I tako, tražeći idealnu fotelju, zalutao sam na stranicu magazina „Bomb“ i tamo našao fragmente iz knjige koja se zove „Manhattan Project“, pa čitam kako je László Krasznahorkai na nagovor svoje supruge otišao na neku izložbu u „Muzej moderne umjetnosti“, dosađivao se i slučajno svratio u prostoriju u kojoj su bile izložene fotografije radova nekog njujorškog arhitekta koji se zove Lebbeus Woods. I to što je tamo vidio opčinilo ga je, toliko da se počeo živo zanimati za neimara o kojemu do tada ništa nije znao.

Sa zanimanjem sam i ja na internetu pronašao radove spomenutog arhitekta, razgledao crteže i skice, a onda se prilično iznenadio kad sam, između ostalih, ugledao njegovo idejno rješenje za rekonstrukciju u ratu djelomično srušene zgrade Elektroprivrede BiH. To nije „potpuna“ rekonstrukcija, to je naprosto stavljanje u funkciju srušenog dijela zgrade ali tako da se ne poništi njen izgled ruševine, da je vidljivo ono što joj se dogodilo, a da reanimirani prostor ipak služi svrsi. Znači, da ožiljak od rane ostane vidljiv. Površno pročitam i prateći tekst u kojem svoj arhitektonski metod i Lebbeus Woods zove „The Scar“ i zastupa princip da u post-ratnom gradu treba stvarati novo od starih oštećenja. Znači, koristiti materijal ruševine u kreiranju nove arhitektonske strukture. To je zbog toga što on preferira zaborav u odnosu na sjećanje. Zbog toga što sjećanje naša traumatska iskustva održava živim,  i sljedstveno tome, zaborav je eventualno način oslobađanja od traume.

Ali onda sam se vratio odlomcima iz knjige „Manhattan Project“ i tamo otkrijem kako je László otišao da se sretne sa suprugom Lebbeusa Woodsa. Ona se zove Aleksandra Wagner.

I onda se sjetim svega.

U januaru 1998. godine otputovao sam u New York. Ammiel Alcalay je želio da napravimo razgovor za američko izdanje moje knjige „Sarajevo Blues“. Insistirao je da razgovor snimimo u parku, sjedeći na mrzlim klupama. Uradio je tada i jednu moju crno-bijelu fotografiju, koju se doskora moglo naći na internetu, ali je više nema, na njoj se jasno vidjelo promrzlo lice i tijelo koje se, bježeći od studeni, uvlači u sebe na klupi u sleđenom parku. Kad smo završili snimanje, ustali smo da potražimo neki restoran da se ugrijemo kafom, a onda sam na ulici ugledao poznato lice mlade žene s papirnatom vrećom punom jutarnjih namirnica u zagrljaju, i trebalo je nekoliko trenutaka da prođe prije nego što sam se sjetio odakle ju znam. Aleksandra Wagner. Ona i ja smo studirali skupa. Obradovala se kad me je vidjela. Sreli smo se ispred zgrade u kojoj stanuje, pa nas je tako promrzle pozvala na čaj. Ušli smo u neobičan stan, zapravo loft, jednu dugu prostorija u kojoj je dominirala crna boja, vidio sam fotografije na zidu, crteže i blueprints na stolu, a sa suprotne strane su prostrani prozori upuštali mliječnu januarsku svjetlost na parket boje meda. Mislio sam da sam u ateljeu nekog fotografa ili umjetnika s kojim Aleksandra živi. Možda je ona tada i rekla čime se njen suprug bavi, ali sam ja upamtio da je taj loft sklonište nekom konceptualnom umjetniku. Umjesto kafe, ona je razrezala limun, nalila vodku u naše čaše i onda smo razgovarali, uglavnom o Sarajevu, sjećali se zajedničkih poznanika i tako sat vremena boravili u prošlosti.

Nekoliko godina kasnije, u prvoj sedmici jula 2002. godine, letio sam u Los Angeles, a tamo me je na aerodromu dočekao Davor Wagner, i dok smo se vozili na sjever, s naše lijeve strane Pacifik se stapao s nebom. I sjetio sam se tada susreta s Aleksandrom u New Yorku, zapravo sam se sjetio neobičnog stana u kojem je ona živjela, ispričao sam to njenome bratu, a on mi je objasnio da je Aleksandrin suprug zapravo jedan genijalni arhitekt. U filmu „Twelve Monkeys“, bez odobrenja Lebbeusa Woodsa koristili su stolicu koju je on dizajnirao, pa ih je tužio i naplatio milionsku odštetu. To mi je, dok smo se vozili, ispričao Davor, prije nego što nas je razgovor odveo na neku drugu stranu.

I zato što danas tragam za novom radnom stolicom, krenuo sam gledati film „Twelve Monkeys“, da nađem onu koju je dizajnirao suprug Aleksandre Wagner. I lako sam našao scenu u sobi za ispitivanje s post-industrijskim dizajnom, onu s lebdećom stolicom, kakva bi i meni danas dobro došla, da me izdigne iznad ovog svijeta.

Nakon toga su u mome prisjećanju počeli da se nižu koincidentalni događaji iz prošlosti, koji se tako prirodno usklađuju s ovim što sam sada. Valjda su to oni sinkroniciteti o kojima je pisao Carl Jung, trenuci u kojima se briše granica između našeg unutarnjeg i vanjskog, i odjednom se zatičemo na mjestu s kojeg se sve jasno vidi, i gdje naša prošlost i sadašnjost istovremeno postoje izvan linearne kauzalnosti. „Ožiljak“ je šifra, password što je otključao moje vrijeme u kojem unisono traju svi događaji iz moga života.

A možda je sve to zbog ovih steroida?

Na kraju sam pronašao i fotografiju arhitekta, snimljenu u toku nekog događaja u onom njegovom stanu nadomak Washington Square Parka. Pažljivo sam se zagledao u njegovo lice i onda se sjetio jednog tmurnog sarajevskog dana, na kraju 1992., ili u toku 1993. godine, i sjetio sam se ovog energičnog čovjeka koji je rijetkim okupljenima ispred spaljene zgrade Olimpijskog muzeja o arhitekturi govorio sa zanosom ruskog pjesnika u svome glasu. Gledam u nasmijano lice Lebbeusa Woodsa na fotografiji i kažem – „To si bio ti!“

I tako se niz događaja spojio u cjelinu.

Sada me steže ožiljak koji zagledam u ogledalu ispred sebe, i vidim svoj portret koji je, davne 1990. godine uradio bosanski slikar Sadko Hadžihasanović. Upravo ovdje gdje se zatvara ožiljak, na mjestu gdje je iz mene izvađen kamen, na platnu je Hadžihasanović nanio sloj maltera na moj lijevi obraz, tako da je proizveo utisak tijela koje se transformira u građevinu. Nisu mi tada bile razumljive njegove namjere, mislim da nisu bile jasne ni njemu, naprosto je na moj lijevi obraz paletom (ili nekom priručnom mistrijom) nanio sloj maltera, u nadi da će to polučiti neko novo značenje i njegovu sliku učiniti uspjelijom. A zapravo se on, iz te daleke prošlosti, sjećao ovog mene iz maja 2017. godine.

Stojim pred ogledalom.

A možda bih trebao izaći napolje i kupiti novu fotelju?

 

Koje mi uho zvoni?

Boston, maj 2014.

Stigao sam ranim letom. Ali prije toga, visoko u zraku jedno moje uho je počelo da zvoni, i zvonit će tako u toku cijeloga dana. Tamo odakle ja dolazim, postoji pitanje što ga, u ovakvim prilikama, jedni drugima postavljamo. Koje uho mi zvoni? Ako upitana osoba pogodi, onda će do nje/njega stići neka dobra vijest, ali ako ne pogodi, to je onda dobri glas koji upravo putuje prema tebi. Nisam sujevjeran. Ali me svako praznovjerje, svojom potrebom da uplaši ili utješi, prilično zabavlja.

Uskočio sam u prvi taksi, a razgovorljivi vozač, Čečen, nakon prvih pitanja i odgovora što smo ih razmijenili, izrazio je naklonost za moje bosansko porijeklo. Vožnja je trajala iznenađujuće kratko. On nije upalio taksimetar, ali je na kraju tražio 43 dolara za prijevoz od aerodroma do hotela. Nemoguće! Vožnja je trajala pet minuta, ne više, pa sam ga pitao: „Kako si izračunao da su baš 43 dolara?“ „Znam ja to, jer često vozim do ovog hotela.“ Gledao sam ga prilično razočaran, on je spustio pogled, a onda se ispravio tako da sam na trenutak potpuno jasno, kao na nekoj fotografiji u visokoj rezoluciji, vidio njegovu sijedu kosu na potiljku. Potom sam se okrenuo na drugu stranu i ugledao elegantna hotelska vrata koja su se upravo otvarala, a u njihovom okviru se pojavio sjedobradi čovjek. Mađarski pisac László Krasznahorkai. I blistala je na jutarnjemu suncu njegova sijeda kosa, kao kukuruzna svila.

Upoznali smo se istog dana na zajedničkom čitanju u Goethe-Institutu, u prostoriji u kojoj je trajala izložba fotografija iz filmova Wernera Herzoga. Fizički izgled mađarskoga pisca je nekako prirodno išao uz gotički duh slika na zidovima, čak je i u načinu na koji je čitao svoje duge rečenice bilo nešto od tišine „Fitzcarralda“ ili „Cobra Verde“, filmova bez muzike i bez dijaloga, filmova u kojima dominira tišina.

Poslije smo otiši do nekog restorana, padala je kiša. Bila je topla i sparna majska noć u Bostonu. U restoranu je bilo vrlo neprivlačno, pa je neko odlučio da ostanemo u bašti ispod platnene tende. Ali je kiša padala u kurzivu, Italic, ukoso, tako da smo se uvlačili uz sami rub stola i razgovarali smo prilično raspoloženi. Pričao je o svojoj ljubavi za američke Mack kamione, o naklonosti prema američkom jugu, o tome kako su se sretno prijevodi Faulknerovih djela primili na mađarsku rečenicu. Sjećao se mjeseci provedenih u apartmanu Allena Ginsberga u New Yorku, u tom je stanu pisao svoju knjigu „Rat i Rat“. I rekao je da mu je posebno drago da je imao priliku upoznati Roberta Creeleya. „Kad je to bilo?“ „U jesen, 2010. godine, u Budimpešti.“ „Bit će ipak da je to bilo ranije, nekada prije 2005. godine…“ „Ne, ne,“ kaže Krasznahorkai. „To je bilo u jesen, 2010. godine. Creeley je tada govorio o upravo objavljenoj knjizi pjesama Charlesa Olsona prevedenih na mađarski jezik. Bio je to lijep i svečan događaj.“ “I Know a Man,” kažem. „Robert Creeley je umro 2005. godine, ali priznajem da je privlačno misliti kako se, pet godina kasnije, ukazao u Budimpešti.“ I još smo malo pričali o američkom pjesniku i njegovoj fantomskoj posjeti Mađarskoj, on je ostao pri svome, a ja sam se prestao protiviti, iako me je njegovo insistiranje pomalo nerviralo. Potom smo pričali i o mojoj prošlosti.

On je u ratu dolazio u Sarajevo. I to me je njegovo priznanje iznenadilo. Bio je u društvu Kaće Čelan, koju sam poznavao i družili smo se neko vrijeme prije rata. On je opisivao ruševine grada koje je tada vidio, i nije me iznenadilo da su to primarne slike koje pamti, znajući za opčinjenost apokalipsom iz njegovih knjiga.

I rekao sam – „Žao mi je da se tada nismo sreli?“

Prilikom spomenute posjete, objasnio je, od pisaca u Sarajevu upoznao je samo jednoga: „Muslim poet… Short“ (otvorenim dlanom je pokazivao u visini svojih prsa, i tako mjerio visinu spomenutog autora), „and very funny man!“ Lako je bilo iz jednostavnog opisa prepoznati bosanskoga pjesnika o kojem je László govorio. „Abdulah Sidran!“ – kažem.  „Yes, yes! Sidran! Now I remember his name.“

Uvlačili smo se uz rub stola, jer tenda iznad nas nije bila dovoljno velika, tako da je kiša kapala po našim leđima, natapala ramena naših sakoa. Kišna granica između vanjskog i unutarnjeg svijeta. I on se stalno u razgovoru vraćao na sarajevske ruševine. A onda je kiša u Bostonu prestala da pada, u trenutku je iščezao šum njenih kapi na tendi iznad naših glava. I možda pod dojmom naglog utišavanja zvukova oko nas, on je tada opisao svoj doživljaj tišine u Sarajevu. Rekao je ‘tišina u ruševini’, ili ‘prijeteća tišina u ruševini’, tako nekako. Nakratko smo šutjeli. Sarajevska tišina se transformirala u tišinu poslijeponoćnog Bostona. Tišina tako rijetka u velikome gradu da je u tome trenutku, preko pješačkoga prelaza mogao mirno preći i zaustaviti se pored našega stola mrtvi Robert Creeley, i to nas ne bi iznenadilo. I tako se noć umirila u sebi.

I premda sam unaprijed znao da on moje pitanje neće razumjeti, svejedno sam Mađara pitao – „Koje mi uho zvoni?“

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.