Akram Belkaïd, Slabo poznato porijeklo islama: Isus i Muhamed

Suvremeni zapadni rasistički diskurs o islamu hranjen je pretpostavkom o inherentno nespojivim razlikama između te religije i kršćanstva koje se dokazuje dugom poviješću njihova rivalstva. Suprotno tome, novija istraživanja pokazuju kako su počeci islama usko povezani s kršćanskom tradicijom, pa je i sam Isus, neovisno o kasnijem, politički motiviranom potiskivanju, u Kuranu zauzimao važno mjesto. 

Seyyid Lokman (1583) – Isusa Krista nose dva anđela s minareta u Damasku / Topkapi Palace Museum, Istanbul / Bridgeman Images

 

Nipošto nije lako baviti se pitanjem islama i njegova porijekla i pri tom izbjeći aktualnosti i teme koje se ponavljaju i nameću, poput neizostavnog “džihada”. Tu je bravuru ostvarila dokumentarna serija u sedam epizoda autora Gérarda Mordillata i Jérômee Prieura, posvećena golemom utjecaju kršćanstva na islam, barem u prvo vrijeme objave.1

Prva zasluga ovog rada je što pokazuje da je multidisciplinarna studija Kurana – dakle ono što nije samo teološki komentar – znanost u nastajanju. Sveta knjiga muslimana često se predstavlja kao “tekst bez konteksta”, zbog svoje kompleksne literarne strukture i nemogućnosti da se odredi vrijeme nastanka sura (poglavlja), ili čak da se odredi cjelokupni kronološki redoslijed njihove objave. Ulog je velik jer bolje poznavanje historijskog i društvenog konteksta u kojem se pojavila posljednja od tri velike monoteističke religije bi moglo pomoći da se prevladaju suvremeni političko-religijski izazovi.

Dijalogu između kršćana i muslimana, baš kao i odvajanju svjetovnog od duhovnog, može samo koristiti ovakav podsjetnik na izvornu bliskost između križa i polumjeseca. Kako nadugo pokazuje dokumentarac, u kojem govore brojni istraživači različitih nacionalnosti i horizonata, za islam je Isus jednako bitna ličnost kao Adam, prvi čovjek. Isa, sin Merjemin, dakle Isus sin Marijin, jest onaj koji dolazi na kraju vremena ubiti Antikrista. No iako znaju da onaj kojeg nazivaju mesih, drukčije rečeno “mesija”, zaista jest jedan od “njihovih” proroka, veliki broj muslimana nije svjestan temeljnog i jedinstvenog mjesta koje on zauzima u Kuranu.

Naime, predstavljen je kao “duh”, “dah” i “riječ” Božja. To je prekrasan i izniman čovjek, sposoban činiti čuda. S druge strane, sveta knjiga o Muhamedu govori više lakonski: običan čovjek (ne čini čuda), “samo” poslanik (resul) Alaha, i jedan prorok (nabi) među mnogima. Bliskost između dvije religije ilustrirana je također važnošću koja se pripisuje Mariji koja je u Kuranu jedina žena označena imenom i spomenuta u više navrata, čak joj je posvećena sura 19.

Dok se rječnik koji stvara podjele konsolidira – mislimo naročito na vraćanje termina “križari” koji radikalni islamisti koriste za kršćane, ili konfuziju između islama i političkog islamizma kod velikog broja Zapadnjaka – isticanje ovog srodstva moglo bi doprinijeti smirivanju napetih odnosa. Isto tako, u društvu obilježenom rastućim nepoznavanjem religije, ono diskreditira uobičajeni diskurs o drugačijosti islama u odnosu prema judeokršćanstvu. Naravno, može se prigovoriti da su teološke razlike značajne. Tako Kuran odriče božansku narav Isusu, iako zadržava – i brani – bezgrešno začeće. Isto tako, tvrdi da Isus nije umro razapet. Dokumentarac uostalom posvećuje puno prostora ovom pitanju, podsjećajući na dva ajeta (157. i 158.) sure IV. gdje je naročito rečeno da su oni koji vjeruju da su vidjeli mesiju na križu žrtve iluzije: “[To raspeće] im se pričinilo”. Štoviše, islam je vrlo nepopustljiv u odnosu na kršćanstvo, koje optužuje da je raskinulo sa strogim monoteizmom (širk) dodajući Bogu Isusa i Duha Svetog.2

Razlike nisu bezazlene jer izazivaju mnogobrojne polemike i sukobe. Tako je drugi cilj Mordillatova i Prieurova rada to da daju riječ istraživačima koji pokazuju da islam nije rođen u opoziciji s kršćanstvom, nego se na izvjesni način na njega nastavlja, dakle nastaje kao pokušaj reforme. Ustvari, islamska religija nastavlja ili preformulira kršćanske doktrine kakve su postojale u VII. stoljeću. To je slučaj s doketizmom, herezom s početaka kršćanstva koja je Kristovu smrt na križu smatrala nemogućom. A mjesto Marije u Kuranu rasvjetljuje se čitanjem nekih apokrifnih tekstova, dakle onih koji se suprotstavljaju “kanonskim”, koje Crkva ne priznaje i u kojima se ona uopće ne spominje.

Na historijskom planu islam u nastajanju uopće nije stran teološkim debatama svojeg doba. Na neki način on zatvara beskrajne prijepore o naravi Krista. Istaknuto mjesto Isusa u Kuranu daje naslutiti da se Muhamed obraća i kršćanima, ne samo politeistima Meke i arapskog poluotoka, kako bi ih pridobio za svoju stvar. To je uostalom jedan od razloga – nipošto jedini – munjevite brzine kojom kršćansko stanovništvo Levanta usvaja ovu novu religiju.

Je li islam izniknuo kao presađena reznica kršćanstva? Sasvim sigurno da odgovor izveden iz znanstvenih i historijskih argumenata nije moguć. No jasno je da, kako tvrde ovdje intervjuirani stručnjaci, postoji odnos “intertekstualnosti” između islama u nastajanju i kršćanstva kakvo je postojalo u VII. stoljeću.

Dokumentarac otvara još jedan put koji može stvoriti pretpostavke za jednako važan, a možda i hitniji međureligijski dijalog. U muslimanskom svijetu raširen je judeofobni osjećaj koji se raspiruje sudbinom Palestinaca, ali koji se također oslanja na određeno čitanje Kurana.3 Zbog toga treba uzeti u obzir kontekst u kojem su se pojavili određeni ajeti. Kad optužuje Židove da su zahtijevali Kristovu smrt, Kuran i ondje preuzima kršćanske ideje vrlo raširene u VII. stoljeću, ideje koje će još dugo i žilavo opstajati. Trebat će sačekati 1963. kako bi papa Ivan XXIII. izgovorio molitvu: “Oprosti nam za prokletstvo koje smo nepravedno nanijeli Židovima. Oprosti nam jer smo te svojim grijehom, razapeli po drugi put.”

Isto tako, veliki broj stručnjaka intervjuiranih u dokumentarcu podsjeća da je sukob između Muhameda i dvaju židovskih plemena iz Medine – grada u kojem je pronašao utočište nakon bijega iz Meke (Hidžra, 622., dakle dvanaest godina od početka objave) – bio političkog, ali i teološkog karaktera. Na historijskom planu poslanik je, nastavljajući Mojsija i Isusa i smatrajući da reformira judaizam i kršćanstvo koji se u Kuranu smatraju alteracijama u odnosu na izvornu religiju, vjerojatno došao u sukob s rabinima. To ove specijaliste navodi na tvrdnje da knjiga nije antižidovska, nego antirabinska.

Jedno stoljeće nakon nastanka, islam – sada u punoj teritorijalnoj ekspanziji – oslobodit će se malo po malo zaštitničke figure Isusa i dati istaknuto mjesto Muhamedu. Razlike u odnosu na kršćanstvo produbit će se tijekom stoljeća. Ali jasno je da je potrebno novo čitanje Kurana koje uzima u obzir historijski i socijalni kontekst u kojem je nastao. To je neophodna etapa za ambicioznu egzegezu koja bi mogla obnoviti islamsku misao. Zaustavljen još od XI. stoljeća, ovaj idžtihad, ili drukčije rečeno interpretacija tekstova, koja je bila bogata tijekom nekoliko stoljeća nakon smrti proroka 632., danas je tek duga iterativna petlja u kojoj se slijede isti komentari komentara svete knjige.

U ovoj nužnoj reviziji mogu nam pomoći još neke znanosti: lingvistika – za detaljnu studiju kuranskog arapskog i njegovih brojnih pozajmica u drugim jezicima, naročito sirjačkom, semitskom jeziku izvedenom iz aramejskog – kao i antropologija, dragocjena su oruđa. Uz to i arheologija, čija će otkrića omogućiti da se bolje shvati historijski kontekst objave – pod uvjetom da, naravno, Saudijska Arabija dozvoli veći broj istraživanja na svojem tlu. Potom će trebati popularizirati poruke koje donose reinterpretacije kuranskog teksta, poput ove dokumentarne serije. No možemo pretpostaviti da se to neće dogoditi bez poteškoća.

S francuskoga prevela: Milena Ostojić

* Tekst je izvorno objavljen u 37. broju hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatique.

1 Gérard Mordillat i Jérôme Prieur, Jésus et l’islam, sedam nastavaka od 52 minute, prikazivalo se na televizijskom kanalu Arte 8., 9. i 10. prosinca 2015. Ova dva autora također su objavila knjigu Jésus selon Mahomet, Seuil – Arte Editions, Pariz-Strassbourg.
2 Širk je grijeh prakticiranja politeizma i idolatrije.
3 Usp. Esther Benbassa i Jean-Christophe Attias (ur.), Juifs et musulmans, retissons les liens!, CNRS Editions, Pariz, 2015.

 

Komentari nisu dozvoljeni.