Ivan Lovrenović, Bogdan Bogdanović – dva zapisa i jedno pismo

Ima draži zaboravnost starosti: u kompjutorskom gustišu pronalazim dva datirana zapisa o Bogdanu Bogdanoviću za koja se uzalud nastojim sjetiti da sam ih pisao. Pridodajem im i Bogdanovićevo pismo iz Beča uz neku prigodu; napisano je u formi kakve svečane povelje, na smeđem tvrdom papiru formata 70 x 40 cm, majstorovim verzalom koji je sam po sebi – likovna kreacija.

 

(6. 4. 2001) Bilo bi vrlo zanimljivo sada vidjeti kako su Slobodanu Miloševiću i njegovoj „borbi za Jugoslaviju“ aplaudirali onda neki naši ondašnji i današnji sarajevski uglednici, književnici i farizeji; onda, kada je usred Beograda jednomu Bogdanu Bogdanoviću, recimo, bilo zastrašujuće jasno što nam to dolazi ususret u tom milom liku toplih očiju.

Baveći se lijepim poslom smišljanja i izdavanja knjiga, imao sam neke od ranih jeseni s kraja osamdesetih rijetku privilegiju obresti se jednoga poslijepodneva u protomajstorovom kabinetu-biblioteci u ulici Maršala Tolbuhina na prvom katu. Koincidentno, bilo je to istoga dana kad i ona zloglasna sjednica srbijanskoga Centralnog komiteta, na kojoj je, tokom jutarnjega zasjedanja, Bogdanović osjetio poriv iz kojega će nešto kasnije nastati čuveno njegovo Pismo Centralnom komitetu, a iz ovoga zatim knjiga Mrtvouzice, što ju je početkom 1988. objavio zagrebački izdavač Albert Goldstein. Briljantna ta i neponovljiva Bogdanovićeva političko-antropološka satireska kao da je na neki tajanstven ali i posve zakonomjeran način ispunila svoju sudbinu: nestala je iz naših privatnih knjižnica, iz knjižara i biblioteka, tako temeljito da se podataka o njoj prisjećam s mukom i uz konzultaciju s prijateljima, na prvom mjestu s izdavačem samim. A i Albert ju drži samo u sjećanju, i njemu je nestao posljednji primjerak!

O mnogočemu razgovarali smo toga vrućeg rujanskoga dana, većinom o idejama iz kojih će nastati čarobna Knjiga kapitela, prva od deset koje je Bogdanović zamislio kao svojevrsnu autorsku aluziju na Vitruvijev traktat Deset knjiga o arhitekturi. Politike smo se doticali ciklično, na mahove, i svaki put Bogdanović bi reagirao žešće, kao da odgovara na neko za mene nečujno, unutarnje povisivanje ljutnje. Sve je, toga se dobro sjećam, na kraju našega razgovora zapečatio izrazom, nakon kojega, dobro pronađenoga, kao da se smirio: „Sve vam je to, prijatelju, jedna opaka liturgija mržnje!“ Doista, bilo je bezbroj trenutaka od tada do danas u kojima mi je u glavi odzvanjala sjajna i tako sveobuhvatna Bogdanovićeva definicija onoga što je dolazilo: liturgija mržnje.

 

(19. 2. 2012) U Sarajevo je prenesena izložba Bogdana Bogdanovića „Ukleti neimar“ koju su postavili Muzej grada Beograda i Društvo arhitekata Beograda u suradnji s Arhitektonskim centrom iz Beča (autor izložbe je beogradski kustos Ivan Ristić). Izložba je premijerno, u mnogo raskošnijem obliku, bila postavljena u Beču.

O izložbi i o Bogdanoviću u ovdašnjim novinama piše se s dužnim respektom, kako s obzirom na velebno autorsko djelo, tako i s obzirom na izvanrednu Bogdanovićevu ličnost i društveni angažman njegov.

Jedna kratka, gotovo neprimijetna rečenica iz tih novinskih osvrta dodirnula me je intimno, i pokrenula cijeli jedan film uspomena. Ona glasi ovako: „U Sarajevu su mu objavljene dvije knjige, i to prva i zadnja.“

Knjiga na koju mislim dok čitam tu rečenicu nije „zadnja“ Bogdanovićeva knjiga. Kao i mnogo toga što Sarajevo samo o sebi voli da misli i tvrdi, rečenica nije faktografski tačna. Za prvu Bogdanovićevu knjigu nisam sasvim siguran ali bit će to vjerojatno Mali urbanizam, Beograd/Zagreb 1958, a poslije „zadnje“ knjige, sarajevske, izlazile su mu brojne druge, u Beču, Salzburgu, Zagrebu, Beogradu, Klagenfurtu, Münchenu, među ostalima znameniti naslovi poput – Grad kenotaf (Zagreb 1993), Glib i krv (Beograd 2001), Grad i budućnost (Zagreb 2001), itd.

To je, međutim, knjiga u čijemu sam nastanku izbliza sudjelovao, uređujući biblioteku Krugovi u sarajevskoj Svjetlosti, u kojoj će knjiga izaći, ali i knjiga u koju je Bogdanović unio sasvim posebnu vrstu i intenzitet kreativnosti, a koja danas, stjecajem okolnosti, gotovo da predstavlja raritet. Knjiga kapitela – tako se zove ta magijski čudesna Bogdanovićeva knjiga u kojoj su esejistički tekst i crtež sliveni u integralno jedno. Izašla je na samomu kraju 1990. godine, a skori krvavi politički i ratni događaji nisu joj dopustili da u javnosti i na knjižarskom tržištu normalno poživi. A kada je Sarajevo u rano proljeće ’92. opsjednuto, golemo skladište Svjetlosti u Gladnome Polju našlo se u rukama opsadnika, sadržaj je opljačkan, zdanje uništeno, i hiljade vrijednih izdanja, među kojima i glavnina tiraža Knjige kapitela, otišlo je tko zna kamo po tada već „krnjoj Jugoslaviji“, i tko zna na koje sve načine je krčmljeno, ili, možda, i propalo.

Moj film s Bogdanovićem vraća me u polovicu osamdesetih, u vrijeme dok je on još beogradski gradonačelnik, s legendarnim bijelim šalom, koji će mu uskoro početi donositi trogloditske pogrde od ruralaca nadirućih u javni i politički život. Upoznao sam ga jedne od tih jeseni na beogradskom sajmu knjiga, kada je s iskrenom radošću prihvatio da na sajamskome predstavljanju govori o knjizi Umjetničko blago Bosne i Hercegovine. Toga dojma sjećam se i danas: u istoj osobi i u istom nastupu – gospodstvo bez blaziranosti i neposrednost bez seljačkoga „našijenstva“.

Odmah su, sasvim spontano, pali dogovori o suradnji. Vruće sam „reklamirao“ svoju novopokrenutu biblioteku Krugovi, do koje smo mnogo držali; i redakcija i direktor Grahovac spremno su je prihvatili kao „mezimče“, a oblikovao ju je sjajni zagrebački dizajner Nenad Dogan. Protomajstor je bio vrlo zainteresiran, govorio je kako ima određenu početnu ideju za knjigu, ali nam je preporučio da svakako najprije objavimo Vitruvija, Deset knjiga o arhitekturi, izdanje koje je izašlo davne 1951. godine, također u Sarajevu (u prijevodu s latinskoga dr. Matije Lopca).

Tako je počelo.

Na pripremanje Vitruvija smo se bacili odmah, a kontakti s Bogdanovićem su se nastavili. Već je bio razradio plan za knjigu kapitela, a Vitruvije je bio inspiracija da mu se – sve kao u laganoj i neobaveznoj a raskošnoj igri asocijacija – rodi ideja o deset knjiga, od kojih bi svaka bila posvećena jednome arhitektonskom elementu. Čak smo i sklopili takav preliminarni ugovor, jer nam je bilo silno važno da Bogdanovića na svaki način vežemo i motiviramo da se to čudo i ostvari.

Bilo je to vrijeme koje se poklopilo s početkom burnih političkih zbivanja, najprije u Beogradu i Srbiji, što će za koju godinu dovesti do jugoslavenske apokalipse. Bogdanović bio je jedan od prvih umova u zemlji, ako ne i baš prvi, koji su prepoznali i razotkrili tu šifru krvi. No, to zloslutno vrijeme bilo je izuzetno i po tomu što još nije blokiralo kreativne moći pojedinaca, što je u Bogdanovićevu slučaju bilo upravo eklatantno: paralelno je blistao i kao politički borac i kao autor-stvaralac. Divljaštvo, koje su već počeli i privatno trpjeti on i njegova supruga, jest ga užasavalo, ali ga nije paraliziralo, nego naprotiv – stimuliralo.

Tako se dogodilo da sam se prvi put uspeo stepenicama na prvi kat kuće u Maršala Tolbuhina 68.

Naknadno dopisujem: Ima u Banjoj Luci na glavnoj ulici (nekad Titovoj, sada Kralja Petra I Karađorđevića) knjižara-svaštara, koja je nekada bila knjižara sarajevske Svjetlosti. Ovo mi je postao mali ritual: kada god se nađem u Banjoj Luci, svratim u taj dućan i na njegovom pultu nađem primjerke „mojega“ Bogdanovića, Knjigu kapitela. Cijena bagatelna – pet-šest konvertibilnih maraka. Uvijek ponesem primjerak-dva.

 

Pismo 

DRAGI
I VRLO POŠTOVANI IVANE
SA DUBOKIM UZBUĐENJEM
PRETURAM
UNATRAG PO MRAČNIM TOVARIMA
PROTEKLIH DECENIJA
I IZDVAJAM DRAGOCENOSTI
JEDNOG DIVNOG
         PRIJATELJSTVA
PONEKAD MI SE ČINI
         DA STRAŠNE DRAME
         OVOG VREMENA
         ZATO
         I POSTOJE E DA BI ODELILE
         UŽASE LJUDSKE BEDE
                   OD LEPOTE
                            ČOVEČNOSTI

BEČ, 10. 4. 2002.
         POŠTUJU TE I VOLE I SVE TVOJE GRLE
         BOGDAN I KSENIJA

 

IZ KNJIGE KAPITELA

Iz temata Voluta rog

Iz temata Voluta zev

Komentari nisu dozvoljeni.