Ivan Lovrenović, Snaga za nepripadanje

www.strane.ba, 2. 9. 2017.

Od kada pišete i kako ste počeli pisati?

- Prvo sam bio čitalac. Čitao-gutao od pete godine sve što je naštampano. (U tekstovima na novčanicama, makar ih rijetko viđao, još rjeđe držao u rukama, upoznavao sam „našu“ višejezičnost i višepismenost, pa se i danas sjećam pjevnosti makedonskoga na nekoj od njih: фалсификувајнето се казнува според законот.)  Tako sam demonu-anđelu teksta  zarana predavao dušu, još ne sluteći da je to neopozivo i nepopravljivo.

Ali dugo sam bio „samo“ čitalac, dugo nisam ni pomišljao na pisanje, bilo je to kao da bih nedostojnim rukama dirao u nešto nedodirljivo, malne sveto. Bio sam miran od te napasti, nije me gonila potreba za pisanjem niti mi se objavljivalo ono neodoljivo moranje, mistični poziv, o kakvome govore mnogi pisci, pjesnici naročito, a ja pred time što govore i danas ostajem u čudu. Ali još snažnije nego u čitanju, gubio sam se u doživljaju muzike, i u doživljaju prirode. Šuma, recimo, ili prastari putovi među kamenim suhozidima pod orahovim krošnjama, ili intima ljeskove šumice s krupnim ciklamama po tlima oko sniježno izbijeljene konjske kosti, planina – to je meni i danas, pod starost, najzagonetniji i istovremeno najrječitiji tekst. I otići ću, a neću otkriti  o čemu se tu radi, kakva je to vrsta komunikacije između šume, planine, pejzaža uopće, i ovoga malog, lomnog subjekta koji, zatravljen, doživljava. Samo znam intenzitet i ljepotu  toga nijemog razgovora, i znam da ga uvijek iznova mogu doživjeti u istoj punini kao prvi put.

Propisao sam negdje u osamnaestoj, devetnaestoj, a i to s ogromnim stidom, skriveno. Kada sam se usudio, nakon silnih oklijevanja, pokazati jedan zapis mome profesoru Juri Kaštelanu na prvoj ili drugoj godini fakulteta, a i to samo zato što je Kaštelan bio jedinstven i nevjerojatan čovjek, za kojega si bio potpuno siguran da te neće iznevjeriti, povrijediti, bio je to prvi „izlazak u javnost“, i trebalo mi je puno da se od njega oporavim. Uostalom, ni do danas me nije sasvim napustio taj osjećaj da je pisanje, moje pisanje, nešto što bi pametnije i ukusnije bilo sakrivati nego pokazivati.

Kako izgleda vaš proces pisanja?

- Ne znam za pravilo ni rutinu. Ne pišem svaki dan, puno je više dana u kojima ne pišem. Na pisanje se moram natjerati, a vrlo lako od njega odustajem, gotovo s olakšanjem. Pa onda – taj vječni problem prve rečenice! Čini ti se: ako s njome pogriješiš, sve će ostalo biti pogrešno, zato skoro praznovjerno odlažeš njezino ispisivanje.

Kada spremam prozu, pogotovo veću, „ozbiljniju“, pripreme su ono na što ide najviše vremena, truda, dilema, padova i uspona, odustajanja i ponovnoga prianjanja. Pripreme, istraživanja, kopanja po najrazličitijim vrstama dokumenata, papira, podataka… U toku su mi dva takva istraživanja, za dva tematski sasvim različita „projekta“, a ni za jedan ne bih mogao reći dokle je stigao, i kada će početi „proces pisanja“. Drukčije je kada pišem manje forme, volim ih zvati zapisi bez obzira na stručno žanrovsko određenje.  To ide brže, ali ni to nikada nije gotovo otprve, gladim i dotjerujem dokle god ne osjetim da dalje ne može.

Dajete li u vašem radu prednost formi ili sadržaju?

- Volim misliti da je to dvoje – jedno. Ne umijem se truditi posebno oko jednoga, posebno oko drugoga.

Da li autor bira temu ili tema autora?

- Autor odlučuje o čemu će pisati, to je jasno. Ali u mome iskustvu on neće napisati ništa, ili ništa da valja, ako ga tema nije uzela. Druga je stvar što ima pisaca raskošnoga radijusa zanimanja, pa su kadri pisati mnogo i podjednako dobro o najrazličitijim temama, dok drugi ostaju uzeti od vrlo uskoga kruga sadržaja i doživljaja, pa izgleda da  pišu uvijek o jednome te istom. Dobro znam o čemu govorim…

Kako gledate na odnos proze i poezije, i da li jednu od te dvije forme smatrate zahtjevnijom?

- Poezija je čaranje, sažimanje, zaumnost, ona gleda unutra. Proza se otvara vanjskom svijetu, htjela bi ga obuhvatiti opisivanjem, razumijevanjem. I još dok to nisam čestito ni izgovorio, žurim da se opovrgnem: obje se tvrdnje jednako odnose na jedno i na drugo. Proza bez poezije u sebi, poezija bez proznoga ideala u sebi – teško mogu biti ozbiljna književnost.

Koliko je za vas generalno važna poezija i kako vidite poziciju poezije u savremenom društvu?

- Izvorno, poeziji pripada povlašteno mjesto u čovjekovoj sposobnosti da svojim činjenjem privede u postojanje nešto čega prije njegovoga čina nije bilo, niti je bilo zamislivo da ga može biti. Sve je to u poeziji moguće zato, što ona otkriva nepoznate mogućnosti poznatoga jezika, a to je valjda najveća i najvažnija avantura ljudskoga duha. Posve je druga stvar to što je, poput mnogih drugih stvari, i poezija danas podložna ogromnoj inflaciji.

Koliko je za autora važna književna tradicija kojoj pripada?

- E, sad, sámo to pitanje otvara važan problem. Valjda nema ozbiljnog pisca koji se ovako ili onako nije mučio s tradicijom, proklinjući njezine okove, nastojeći da se iz njih izmakne, upravo zbog ultimativne potrebe da ničemu ne pripada. Umijeće nepripadanja  i snaga za nepripadanje – to je moje čvrsto uvjerenje – temeljni je uvjet za pisca, za bavljenje književnošću. Tek kada pisac ovlada tim umijećem i osvoji tu snagu, otvorene su mu mogućnosti da se, sasvim individualno, „služi“ tradicijom. Ali više ne samo onom „kojoj pripada“, nego tradicijom, tradicijama, kao beskrajnim poljem u kojemu mu je slobodno birati po volji, po afinitetu…

Mislite li na vaše čitaoce dok pišete?

- Uvijek je taj napasnik-čitalac nekako prisutan u okrajcima svijesti, ali jedno je sigurno: ako ga pripustiš bliže, nema ništa od tvojega teksta.

Kako stoje stvari sa književnim prevođenjem u regiji?

- Nisam dobra adresa za odgovor na to pitanje, ne pratim sustavno, odmaknuo sam se… Do mene dolazi uglavnom ponešto od onoga što prevodi i objavljuje zagrebačka Fraktura i to je mahom vrlo dobro i zanimljivo.

Kako gledate na žensko pismo, žensku književnost u regiji?

- Protivnik sam tih termina. „Ženski senzibilitet“ u književnosti, to da, ali molim za pažnju: bez ženskoga senzibiliteta u književnosti koju pišu muškarci, i obratno, teško može biti dobre književnosti. A da „u regiji“ ima mnogo žena koje odlično pišu, to znamo, i to jest vrlo važna činjenica – i književna, ali i kulturna i društvena u širem smislu.

Šta je, ili šta bi trebala biti, angažovana književnost?

- Ništa nije, i ništa ne bi trebala biti.

Vjerujete li u nadahnuće?

- Čovjek može biti nadahnut, ali ne može pisati u stanju nadahnutosti. Barem ne suvislo.

Ko su vam uzori?

- Ne znam. Znam, i o tome bih vam mogao govoriti bez kraja, koje pisce, knjige, tekstove volim, od kojih sam učio (učim i danas), ali o uzorima ne znam govoriti. Vjerojatno ih je u mojim tekstovima moguće odčitavati, ali to mogu drugi, ne ja.

Šta trenutno čitate?

- Čitam mnogo toga što nije književnost u strogom značenju riječi, ali je meni jako važno. Zadnje takvo je, recimo, kroničarski i autobiografski spis staroga fojničkog franjevca fra Leonarda Čuturića. Diskutabilan, podatan za današnje podivljale revizionizme i zato opasan kao eksploziv u nevještim ili zlonamjernim rukama, subverzivan u odnosu spram idealiziranih slika Bosne i franjevaca, opor i naopak, ali u svemu tome – strašno autentičan, svoj, nepotkupljiv. Moćan svjedok vremena.

Književnost? Nakon dugo vremena, ponovo mi se našao u rukama Blagojevićev Kavafi, morao sam ga iščitati od prvoga do zadnjeg slova. Jedna od tako rijetkih knjiga po kojima možemo ravnopravno „ u svijet“. A onda: čudesni tekst Semezdina Mehmedinovića Meʼmed, crvena bandana i pahuljica (poezija?, proza?, esej?, meditacija?, odnosno sve to u jednome), Làszló Krasznohorkai, Satantango, Jaime Cabre, Ispovijedam, Ahmed Hamdi Tampinar, Pet gradova, prelijep lirski roman Vladimira Pištala, Sunce ovoga dana (Pismo Andriću) – to je nešto od svježije lektire. A „u pozadini“, uvijek uza me, Marko Aurelije, nedostižna sabranost i elegancija misli, da čovjek ne posrne, da se i ne uzoholi…

Komentari nisu dozvoljeni.