Roman “Orden” u Bijeloj knjizi

22. 10. 2017.

Zapis o romanu Orden Stjepana Čuića iz 1982. iskopan je prijateljskom rukom u nekoj zagrebačkoj novinskoj arhivi, pa skeniran i poslan u Sarajevo blagoslovenom elektronskom poštom. Gledam ga prvi put nakon tridesetpet godina. Ali nisam ga bio zaboravio, poput brojnih drugih iz tih neopisivih osamdesetih, rasijanih po tadašnjim novinama i časopisima. Da ovaj ne zaboravim, dva su razloga. Prvi je Čuićev roman i čitalačko uzbuđenje što ga je pobudio a svježe je u sjećanju i danas. Drugi je danas smiješna a onda ozbiljna činjenica da su se autor i njegov tekst našli u na indeksu ideološki nepoćudnih – u zloglasnoj Bijeloj knjizi.    

„O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke“ puni je službeni naziv dokumenta koji je Centar za informiranje i propagandu Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske predao javnosti 21. 3. 1984. godine. Kolokvijalno nazvan „Bijela knjiga“, spis je sadržavao iscrpnu evidenciju osoba i pojava u kulturnom životu Jugoslavije koje, sa stanovišta zabrinutog sastavljača,  predstavljaju političku opasnost za društveni poredak i vladajući režim.

Ogroman trud, prilježnost i akribija, vjernički usmjereni, koji stoje iza dokumenta CKSKH, znak su specifičnoga straha i uvrnutog respekta od književnosti koji je uznemiravao onaj sistem i režim. U današnjem čitanju sve to može izazivati tek podsmijeh ili nevjericu. I kod mene ga ima, toga podsmijeha – što na njihov, što pomalo i na vlastiti račun – ali jezovitost one atmosfere mogu osjetiti i danas.

 

Ivan Lovrenović, Do vlastitog imena

Stjepan Čuić: Orden, roman, August Cesarec, Zagreb, 1981.

(Danas, Zagreb, 25. 5. 1982)

Roman Orden Stjepana Čuića izvanserijska je knjiga. Njena višestruka relevantnost najbolje se, možda, manifestira u tome što je ona, na klasičan način, „knjiga za čitanje“, „knjiga za svakoga“. Naime, to je roman sa čitavim nizom značenjskih pragova, od onog bukvalno fabulativnog do metafizičkog, i na svakome od njih može se čitati kao konzistentna i dosljedno izvedena tvorevina.

Tehnika kojom se Čuić služi i koju je do visokog stupnja individualne raspoznatljivosti razvio, poznata je iz dosadašnjih njegovih proza: maksimalna koncentriranost na glavnu liniju, i dijalog kao glavni element teksta.

Sa stanovišta ideje i tematskog zahvata Orden je knjiga s ozbiljnim ambicijama. No, da bi njihov ostvareni domet bio tačnije utvrđen, a da se izbjegnu eventualne mogućnosti pogrešna pristupa i krivoga čitanja, neophodna je jedna distinkcija. Naime, iako su ovdje prostorno-vremenske koordinate konkretizirane, a historijske implikacije neotklonjive („naši ljudi i krajevi“, razdoblje od rata do danas, glavni likovi – Matija, heroj iz rata, i Ećimović, njemački pa sovjetski vojnik, povratnik sa Staljingrada pa sa Berlina), pogrešno bi bilo to označiti temom romana.

To je samo njegov milje, samo konkretizacija backgrounda, na kojem izrasta i razvija se glavni piščev interes. A on se mora imenovati znatno drukčije. To je fundamentalan interes za ispitivanje mogućnosti čovjekove samoidentifikacije i realizacije, sasvim malo historijski, ideološki, društveno-politički, a naglašeno antropološki usmjeren.

Čuić, dakle, ne gradi, ne izmišlja vlastitu mizanscenu, on je preuzima od historije i takozvane stvarnosti, ali ga u njoj ne zanimaju svođenja historijsko-političkih računa, nego čovjekove šanse da se u tom svođenju probije do vlastita imena, do vlastite punine. Tako postaje razumljiv onaj naoko neobičan odnos, antički paradigmatičan, koji autor postavlja i slijedi kao glavnu liniju: tema dvojništva Matije i Ećimovića.

Jedan i drugi su bili protagonisti historije, i to u onom zgusnutom i kataklizmičkom trenutku u kojemu se ona „nanovo stvara“. Jedan je, svjesno izabravši „stranu dobra“, junak i pobjednik, drugi je, dopustivši da slijepo služi, pregažen i poražen.

Bili su u istom paklu – to je osnova približavanja. Sudjelovali su drukčije, na suprotnim stranama, i to je ono što u njihovu zbližavanju održava stalnu mogućnost konflikta. No, to je njihov interni konflikt. Obojica su, pak, u nepremostivo konfliktnom odnosu sa onima koji su bili statisti historije, onda kada se ona stvarala, a sada su njeni zvanični tumači.

U brzom progrediranju njihova odnosa mijenjaju se obojica (pri čemu je puno važniji akcent na promjenama u Ećimoviću), konfliktni naboj se smanjuje, i onda dolazi do iznenađujućeg, ali dobro pripremljenog obrata: Ećimović, nakon Matijine smrti, postaje jedini kompetentan tumač njihove biografije, njen vlasnik takoreći.

Kroz zbivanja koja vode kraju romana (osobito kroz škrto naznačen podatak o Ećimovićevu ritualnom odlasku na grob Matijina sina), postaje jasno – to je „primopredajom“ biografije izvršeno upotpunjavanje: Matija je dobio prezime. Ećimović.

Čitav Čuićev roman ima snažan ironijsko-simbolički naboj, zbog čega ne podliježe mogućnostima jednosmjerna čitanja i jednostavne interpretacije. Ta njegova osobina kulminira u finalu knjige, u kojemu Ećimović sasvim konkretno prelazi granicu zemlje i, istovremeno, simbolično-zagonetno odlazi u neki drugi svijet. Nedoumica koju za sobom ostavlja, nedoumica pred kojom ostaje čitalac zaklopivši ovaj roman,  signum je njegove autentičnosti. Prava pitanja su uvijek korak ispred svojih odgovora. Vuku ih za sobom, potiču, i omogućavaju.

 

Komentari nisu dozvoljeni.