Semezdin Mehmedinović, zapisi (1)

Danas je prvi dan jeseni, sjedimo na balkonu
i kroz prozore susjedne zgrade zavirujemo u živote drugih ljudi. 

Većina stanara spava s pištoljem ispod jastuka.
Svijet se naglo promijenio, ili je oduvjek bio ovakav,
a mi smo to u međuvremenu zaboravili.

B. kaže: „Kurdi ne trgaju jabuke s grana,
i tek kada same otpadnu, onda ih pokupe s tla.“

Pepeo s cigareta otresamo u željeznu pepeljaru
koju sam kupio u antikvarnici. A to je pepeljera
iz američkog Kongresa, dok se tamo još uvijek pušilo.

U ovome gradu, pušenje na javnim mjestima
zabranjeno je od januara 2007. godine.

Danas je prvi dan jeseni, dolazi ne-vrijeme,
i trebalo bi opet pisati pjesme.
Uvijek kad je život bivao nepodnošljiv, ja sam pjevao.
I sada bi trebalo pjevati,
jer Amerika u nama ubija sistem vrijednosti
naslijeđen još od starih Grka.

Amerika u meni ubija Staru Grčku.

Ali dan je sunčan, sjedim na balkonu
i nemam snage da se borim, ja sam umorni starac
i biram samo one ratove
za koje pouzdano znam da ću ih dobiti,

ja sam stari Kurd koji čeka da jabuka sama na zemlju padne.

 

 

*

U Muzeju moderne umjetnosti stojim ispred velikog Matisseovog platna „Ples“. I zbunjuje me tolika jednostavnost. Na reprodukcijama „Plesa“, koje u proteklih pola stoljeća srećem u knjigama, nije se mogla vidjeti ovolika iskrenost, tako očigledna u originalu izloženom na zidu Muzeja. Matisse je bio veliko dijete sa sijedom bradom.

I dok sam zaglédao sliku, do moga uha je stizala jednostavna jazz melodija. Postao sam je svjestan tek kad sam i sam počeo da je pjevušim. Nisam siguran odakle je prigušeni ton dopirao, možda od muzičara koji se spremaju za koncert u atriju zgrade Muzeja? Ta tužna melodija sevdalinke „Sedamdeset i dva dana“ istog trenutka me je preselila u proljeće 1991. godine.

Vraćao sam se iz noćne smjene. Bio sam na vrhu kamenih basamaka kod Muzičke akademije, a iz suprotnoga pravca prema stepenicama je trčao stariji čovjek. Trčao je s naporom, jer mu je noga bila povrijeđena.

Kad je stigao do stepenica, tamo ga je sustigao mlađi muškarac. Starac se okrenuo prema njemu, pokušao je da se zaštiti, ali ovaj ga nožem probada u trbuh; ranjeni se zgrčio i pao, ali ne tako da je polegao po tlu, već ja pao kao da su mu klecnula koljena, ukošenog torza naglo je sjeo na kamenu stepenicu i tako povijen rukama je stiskao svoj trbuh.

Muškarac s nožem me je spazio, bio sam u šoku, stajao sam ukipljen i ne znam koliko je sve to moglo trajati. Meni je trajalo predugo: gledali smo se, potom se on okrenuo i nestao u noćnoj sjeni.

Silazio sam sporo niz basamke, a kad sam već bio na dnu stepenica, pridigao sam starca. Krvario je pa sam na ranu pritisnuo svoj novi svijetloplavi sviter. Nosio sam ga do Titove ulice kojom su u ponoć promicali još samo rijetki auti. Bio sam u šoku. A onda se ipak ispred nas zaustavio jedan taksi, smjestio sam ranjenoga na zadnje sjedište i rekao vozaču da vozi u bolnicu, a on me pitao:

„A gdje ćeš ti?“

„Kući!“

„Zar nećeš s njim u bolnicu?“

„Neću,“ kažem. „Ja mu nisam familija.“

Ali prije nego što sam zatvorio vrata, starac je rekao:

„Hvala, sine!“

I taksist je pitao:

„A ko će ovo platiti?“

Bilo je kasno proljeće 1991. godine. Vrijeme nasilja.

Mislio sam na svoj novi, svijetloplavi sviter.

Ali, dok sam još bio na vrhu kamenih stepenica, neki student na Muzičkoj akedemiji u ponoć je improvizirao na sporu melodiju sevdalinke „Sedamdeset i dva dana“.

 

 

*

Nedjelja je, 22. oktobar 2017. godine. Čistim stan i bacam stare papire u koje nisam zavirio više od dvadeset godina. Restoranski računi na kojima sam nešto zapisao, ali je rukopis sasvim nečitak. Stara pisma. Lična karta napravljena u državi koja više ne postoji. Časopisi. I ovaj jedan magazin na čijoj naslovnici je fotografija torte u obliku Jugoslavije; gledam u naslovnicu i mislim – sve bi to trebalo spaliti.

Sjećam se, kad je fotografija torte objavljena, još smo živjeli u komunizmu, dvije godine prije onih izbora na kojima se voljom većine stupilo iz jednog u drugi politički sistem. I pokušavam sada da se sjetim, kako se konkretno prelazak dogodio? Pamtim li neku sliku koja to očigledno pokazuje?

1990. godine, bio sam konobar u kafeu „Zvono“, a moj drug Kurt svako jutro je dolazio i tamo ostajao do kraja dana. I negdje na samom isteku godine, pojavila se televizijska ekipa, snimali su reportažu o izložbi u „Zvonu“, pa se u jednome kadru pojavio Kurt i tako se otkrilo njegovo tajno boravište.

Dva dana kasnije, u ranom podnevu, u kafeu su se ukazala trojica muškaraca u crnim zimskim kaputima i bez riječi se rasporedili u prostoriji. Kurt je sjedio za šankom, i problijedio je kad ih je ugledao. Utjerivači dugova. Iskreno govoreći, ja do tada nisam znao da takvo zanimanje u našem gradu postoji.

Jedan gost u kafiću, neko ko je o tim poslovima znao više od mene, ustao je i prišao predvodniku ovih gostiju u crnom, i pitao – “Koliko?” “Sto pedeset?” Iz džepa je izvadio nekoliko novčanica i dao ih je nasilniku, a onda se vratio nazad do svog sjedišta.

Trojica namrgođenih stranaca nakon toga su otišli, a Kurtu se postupno u toku večeri, i uz pomoć vodke, krv vratila u lice.

Predvodnik grupe muškaraca u dugim crnim kaputima bio je Juka Prazina, mladić koji će dvije godine kasnije, u vrijeme rata, biti poznati vojnik u gradu, o njemu će lokalni muzičari pjevati herojske songove; nakon početne slave počeo je zlostavljati civile, i zbog toga je na lukav politički nagovor izveden izvan grada, da bi na kraju skončao u Evropi, ubijen negdje nadomak belgijske granice.

Čovjek koji je elegantno razriješio “dužničku krizu” u „Zvonu“, tako što je platio Kurtov dug, bio je Saša Bukvić (član grupe “Zvono”) skulptor i poslastičar: on je napravio ovu tortu u obliku Jugoslavije što je završila na naslovnici magazina u koji upravo gledam.

A Kurt je tih mjeseci objavio svoju knjigu o američkom reditelju Robertu Wilsonu, jednu lijepu hrestomatiju sačinjenu uglavnom od prevedenih tekstova. Neka djevojka koja je prevela kratki Wilsonov intervju za knjigu, dok je čekala honorar izgubila je strpljenje i unajmila agenciju za utjerivanje dugova.

Tako je bilo. Komunizam je u Sarajevu umro onda kad je u “Zvonu” utjerivač dugova, Juka Prazina, naplatio dug od 150 njemačkih maraka za prijevod kratkog razgovora s Robertom Wilsonom, autorom “Einsteina na plaži”.

 

 

*

Borges u svojoj priči „Funes, onaj koji sve pamti“ govori o zaboravu kao antitezi memorije. Njegov junak je čovjek koji se zaključava u potpuno mračnu prostoriju, okružuje se apsolutnom tišinom, zbog toga što sve pamti i ništa ne može zaboraviti, i teret vlastitog sjećanja postao mu je nepodnošljiv.

To je, naravno, fikcija (priča je objavljena u knjizi s naslovom „Fikcije“) i govori o važnosti zaborava. Stanje koje argentinski pisac opisuje u realnosti ne postoji, nije moguće u isto vrijeme sjećati se svake sekunde svoga života, ljudska svijest takvo što ne bi mogla podnijeti, tada mračna prostorija izolirana od svih zvukova ne bi mogla predstavljati sklonište onome koji posrće pod nezamislivim teretom sjećanja.

U svijetu postoje oni koji ne zaboravljaju ni jedan događaj, osobe koje imaju fotografsko sjećanje, jednu sam i ja poznavao, ali ova meni važna osoba nikada nije mogla istovremeno sjećati se nekoliko događaja iz svoga života. I u njenome sjećanju, događaji su se pojavljivali u kontinuitetu. U trenutku kad se sjećamo jednog detalja iz svoje prošlosti, mi smo zaboravili sve druge događaje, to je princip na kojem naša svijest funkcionira. Iako, ovdje, riječ ‘svijest’ nije sretno izabrana, tačnije bi bilo da se kaže ‘tijelo’. Nije svijest ta koja se sjeća, naše tijelo pamti.

Ona je imala fotografsko sjećanje. A danas se napunila godina otkako je počela da zaboravlja. Nekada u toku dana zaboravi i ono što se dogodilo istoga jutra. Ali nikada ne zaboravi sve, upamti barem jednu sliku.

Recimo, krajem prošloga mjeseca bili smo u restoranu s prijateljima i naušnice jedne djevojke koja je tada bila u našem društvu, ona i danas pamti tako intenzivno da bi ih mogla nacrtati.

I to je sada pravilo. Ona memorira određeni detalj, premda nisu sasvim razumljivi razlozi zašto njena svijest izdvaja baš tu sliku. U načinu na koji se sjeća, njena svijest se ponaša kao fotografska kamera, i kao da se iz svih svojih događaja ne vraća sa snimljenim videom, već s jednom usamljenom fotografijom.

Drugi ljudi žive sa svojim sjećanjima.

A mi smo se već navikli živjeti sa zaboravom.

 

Komentari nisu dozvoljeni.