Enver Kazaz, GLASOVI (izbor iz knjige pjesama)

 

III

Jutros je glas došao

Jedan u me

Sa onih strana

Gdje tijelo

Sa zemljom jednači se

Jutros je glas

Jedan spojio moje

I vrijeme trava

Nacrtao anđela što miluje

Zacenjenu dušu

Jutros je glas

Jedan moje obje ruke

Moje obje noge

I jezik cijeli

U mrak materije

Odveo da tamo traže

Sunce vječnosti

 

 

IV

Nisu glasovi ovi

Izvan mene

U svakom od njih

Sadržan sam

I kad se jave

Usred beskrvne jave

I iz sna kada stignu

I kad se nenadano

Usele u me

S ulice ili u lice

Kad se sruče

Glasovi ovi

Donesu svakodnevna

Moja raspeća

Bez nade u uskrsnuće

 

 

XVI

O tebi jutros mislim

Moj glasu

O nadi što je nosiš

Da spas

Potraži

U predjelima

Izvan riječi

Za sve što se

Ne može izreći

Evo  na vrhu prstiju

Stoji

I čežnjom svojom

Boji

Me cijelog

A nekad se stoglavo

U grudima

Zgužva

I ljubav proguta cijelu

Za ribu u vodi,

Šumsku jelu

I kamenjarku travu

O tebi glasu

Neizreciv što umreš

A s tobom svijet moj

Raspada se

I trune nasred srca

I svaki put

I sve iznova tako

Glasu moj mili

Moja bespomoćna

Rako

 

 

XIX

Glasove

Ove

Na dlan stavi

Pa s njima

U svijet kreni plavi

Nek budu kompas

Po kom ćeš znati

Sjever ljubavi

Istok smrti

Mjesto gdje bilje

Njeguje život

Kao čedo

Glasove

Ove

Na dlan stavi

U njima senzor

Jedan ima

Da prepozna i u stravi

Radost krvi

Što bol mrvi

Jedini pravi

Most preko rijeke

Na kome cvile

Duše mile

Sve dok ne plate

Zemne sate

Glasove

Ove

Na dlan stavi

U njima i Ti i ja smo

Isti

Toliko živi

Nalik bisti

 

 

XXII

A onaj glas

Što žanje

Mržnje

I žiletom

Gravira znak

U  srčani ritam

Ne traje

Čase  i sate

On je stožer

Oko kojeg

Kruži

Sve vrijeme

Drži na okupu

Svijet

I u sred srijede

Korijenje suro

Surovo zariva

Kad se rascvjeta

Miriše krvlju, ranom

Drhtavom rukom

Koja drži

Smrt na dlanu

Na kraju se pretvori

U slavu predaka

U biste

Ulice

Smiješi se

S lica vođe

 

 

XXVI

A u šapatu

Tvome draga

Dođu sva blaga

I samo se očima

Tvojim mjeriti mogu

I kad u šapat

Uđem

Da mu okusim

Prostor

Ni gore

Ni dolje

Nisam

Niti u središtu

Svijeta

Već iznad stvari

Lebdim

U kosmosu između

Naših koža

Ili sam tamo

Od jedne do druge

Zvijezde prosut

Pa me tvoj dodir

Skupi

I nježno u srcu

Drži

U šapatu

Tvom draga

Naši su glasovi isti

U njima zora blaga

Sviće i iza Lete

Gdje ćemo nevini, čisti

Ponijeti ove

Trenutke svete

 

XXXII

A zao glas

Otkuda dođe

Iz naših dubina

Ili je u njemu

Istina

Skrita

O ocu

Koji nas

Vreba

S neba

I svaki pogrešan

Korak

Piše

Za postojanje

Ono

Kad vremena

Neće biti

Više

U zlu glasu

Jezik

Je najbliži

Sebi

I niko ne zna

Gdje bi

Pred njim

Mogao naći

Bajalice

Da mu izvor

Raščara

A stara

Priča u njemu

Diše, raste i leti

Kad je anđeo

Jedan prokleti

Svojom slobodom

Načinio dom

U tami

Pa i mi sami

Od te žudnje

Gradimo svoje

Lice drugo

I krv na ruci

Nosimo dugo

I nosit ćemo

Vrijeme cijelo

Sve dok ne strune

I zadnje tijelo

U njemu

Otac i anđeo

Smjeli

Traju

Kao sunce

I mjesec

U kosmičkoj

Zdjeli

 

 

XXXVII

A historija

Kako se glasa

Kako je

Um prepozna

Kako se upiše

U znanje

Ima li u njoj

Ikakve svrhe

I cilja

Daje li smisao

Njenom hodu

Naš vladar dični

Jesu li knjige

Istine njene

Ili tumačenja

Smrti

A historija

Kako se glasa

Da čuješ

Otići moraš

Iza granica

Otkud se

Niko

Vratio

Nikad

Nije

Tamo

Gdje umru

Svi

Glasovi

Ljudski

 

 

XLIV

Gdje je nestao

Glas razuma

I kad

Prije šuma

Opće smrti

Dok svijet

Još je bio

Mlad

Za masovna

Groblja

Ili ga nikad

Nije ni bilo

Samo se činilo

Nekim nježnim

Da čovjek misao

O svojoj misli

Misli

A ne o moći

Obnavljamo li

Iste puteve krvi

K’o oni prvi

Što su raspeli

Jedinca

Ili jurimo

U sunovrat svijeta

Kao bića prokleta

Još od prvog

Grijeha

Gdje je nestao

Glas razuma

Gdje se skrio

Zar sve što

Živi i raste

Nema svrhu svoju

Zašto pjesnikov

Čovjek divni

Najljepše pjesme

Pjeva o boju

I slavi na rukama

Krv svoju

Gdje je nestao

Glas razuma

Sred šuma

Uma

Koji grca

U čežnji saznanja

Ili u ljubavi

Koja se klanja

Na tronu vođi

Njegovoj sviti

Što se ordenjem

Nacije kiti

Klipšu stoljeća

Gradovi rastu

Raketa

Eno doseći

Može baš tačku

Svaku

Planeta

Što se u smogu

Guši

Kao pšenica

Na ljetnoj suši

A gdje su

Proljeća

Obećana

U rađanju

Misli

Jesmo li

Stisli

U okove

Duše

Pa se zbog toga

Ruše

Sve nade

Od izgnanstva

Do bankarskog

Raja

Na njemu graja

Finansijskog roblja

Svakodnevno zbraja

Groblja

Zar se ona

Ne množe

Usred vladarske lože

O, gdje je nestao

Glas razuma

I ko se o tome

Pita

Ima li iko kuraži

Da ga traži

Da ga nađe

Sred srčane lađe

Koja u ljudskom

Mraku

Plovi u svoju

Raku

 

 

XLVII

A zašto je naš

Prvi glas

Baš krik

Baš plač

Uči li nas

Rađanje

Da bol je

Temelj

Na kojem

Raste duša

Sve dok u hropcu

Ne iskuša

Beskraj tišine

Zato se u riječi

Ne liječi

Već bol

Oblikuje

I patnja

Pamti

A svaka naša

Slika

Samo je

Prostor

Krika

U njoj dječija

Vika

Ili radosna graja

Tek pauze su

Prije kraja

Predstave smiješne

Iz koje duše griješne

Na onu stranu prte

Svoje sanje krte

 

LVII

U svakoj brezi

Po jedan šaman

Šapće taman

I zato pod nju lezi

Nježno

Oslušni to šaputanje

Snježno

Što se od Sibira

Pruža do tvoga mira

U svakom trenu

Po jedan predak

Skine ti mrenu

Sa kljastih riječi

I svaki redak

Šapata pamti

U njima plamti

Ekstaza

Što preko jaza

Dvije tame

Prevede duše

Same

U svakoj brezi

Rastu oči

Što vide svjetlost

Koja se toči

I nasred dlana

Gravira zvijezdu

U osvit dana

 

 

LXXXIX

Svijet na jednom

Ne počiva jeziku

Niti je prevodiv u riječi

On krcka, šušti,šumi, cvrči, huči

Dok stalno u temelju

Škripi,

I bezglasno sja

Zna li iko jezik

Sunca

Sluša li korijen

Trava

Ne postoji muk

Jer sve je u kretanju

I kamen stanac

I u zbivanju

Nevidljivom se

Oblikuje

Bezglasnih jezika

Mnoštvo

Ma kula babilonska

Oko tebe kruži

Nauči uho da sluša

Kako zrnevlje pupi

U proljetnoj zemlji

Ili govor bozona

U nemislivoj praznini

O, svi su jezici svijeta

Tebi daleki

Jer u ratu jezika

Svojih živiš od postanja

Svoje svjetove

U njemu kršiš

I zaludno ponavljaš

Prastari isti hod

U samrtne bašte

U pustare smrtne

 

Svijet na jednom

Ne počiva jeziku

Niti je prevodiv u riječi

Ti ne govoriš

Tajne njegovih stoma

Što u život prevode

Sunce

Niti atoma

Što istim putanjama kruže

I drže ti srce

I kosmos cijeli

Na istoj svojoj jagodici

Još od prije postanja

Ti ne razumiješ

Šta šapće, šta sanja

Kamena plamen

U materici planeta

I kako na rubu

Vaseljene pulsira

U istom ritmu

Materija i njeno

Susjedstvo Ništa

Tebe drži

Gravitacija uma

Za gole kosture

Riječi

O, ja čeznem

Beskrajan neznan

Iza tijela elektrona

Njihov orkestar na dlanu

U kojem svira vasiona

Komentari nisu dozvoljeni.