Osmanska Bosna i današnja Bosna (I. Lovrenović)

Dodatak predgovoru uz peto, redigirano i inovirano izdanje knjige “Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine”, koja ovih dana izlazi iz štampe

22. 11. 2017.

Kroz historijsko, političko i kulturno vrednovanje osmanske epohe u povijesti Bosne prelamaju se i propituju velike, transhistorijske paradigme i ideologeme, neuralgična pitanja kolektivnih identiteta u nastajanju i fluktuaciji, traumatična iskustva periodičnih međuetničkih sukoba i pogroma. Od početka  moderniteta u našim kulturama i s procesom nacionalnih emancipacija, to pitanje skoro cijela dva  stoljeća zapravo ne silazi s dnevnoga reda, obnavljajući se s drukčijim odgovorima u svakoj od različitih državno-političkih formacija i ideoloških sustava kroz koje smo prolazili, i drukčije unutar svake etničke zajednice, a način na koji se ono postavlja u današnjoj Bosni i Hercegovini, kao ideološko-identitarnome laboratoriju, jedna je od njegovih novih faza, umnogomu odlučujuća po buduće odnose i fizionomiju društva i zemlje.

U najgrubljim crtama, svi odgovori se grupiraju oko dva glavna pola – „negativnoga“ i „pozitivnog“. Na prvome polu naglašava se osvajački, okupacijski dolazak Osmanlija i islama, represivni karakter osmanlijske vlasti, podjarmljenost, obespravljenost i socijalna bijeda nemuslimanskoga stanovništva, uzurpacijski odnos domaćih muslimanskih moćnika prema vlasništvu nad zemljom i prema raji, konzervativizam, opće civilizacijsko zaostajanje i kulturni vakuum epohe, slave se manifestacije otpora Turcima.

Na drugom polu idealizira se tzv. harmonia abrahamica u Bosni, govori se o tolerantnosti islamsko-osmanskoga sistema spram neislamskih vjerskih zajednica u Bosni, o znatnim kulturnim dometima islamske književnosti, kulture i civilizacije, o osmanskoj Bosni kao paradigmi multietničnosti i tolerantnosti, koju su narušili zloćudni nacionalizmi u 19. stoljeću „uvezeni“ iz Evrope, to jest, iz Srbije i Hrvatske.

Prva se interpretacija može, uglavnom, karakterizirati kao hrišćansko/kršćansko, srpsko–hrvatsko, a druga kao bošnjačkomuslimansko gledište.  Međutim, linije ove vjersko-nacionalne polarizacije znaju se lomiti, mijenjati, prefigurirati u ovisnosti o dominirajućim ideološkim akcentima i ciljevima konkretnih političkih režima i epoha. O tomu kako su se te linije iscrtavale i povijale kroz cijelo razdoblje od odlaska turske vlasti iz Bosne do novijih vremena, mogla bi se izraditi cijela studija. Zanimljiv ideološki spoj nastao je u komunističkoj Jugoslaviji (eo ipso i u Bosni i Hercegovini), osobito u prvoj epohi snažnoga centralizma u političkom i unitarizma u kulturnom životu. Tada se u novi mit, spleten od narodnooslobodilačke i od socijalno-revolucionarne dimenzije, a s izrazitom antireligioznom i antitradicionalističkom notom, ulio stari antiturski, kroz koji se u tom novom amalgamu ipak prešutno produžavao antagonizam između krsta i lune, s jasno čitljivom apologijom srpske tradicije i heroike.

Antitursko gledište (u historiografiji, u obrazovnom sistemu, u publicistici), koje se često izražavalo u ekstremno negatorskim, upravo nihilizirajućim formulacijama, naročito je pogađalo Bosnu i Hercegovinu, i to na dva načina: odricalo je toj zemlji bilo kakvu kulturnu vrijednost i dinamiku u osmanskome razdoblju, a bosanskim Muslimanima odricalo je povijesnu vrijednost i utemeljenost, te suvremeni nacionalni subjektivitet.

Po osjećaju neke elementarne pravednosti, ali isto tako i po žudnji k punijoj i uravnoteženijoj povijesnoj istini, mnoge od nas je krajem šezdesetih i u sedamdesetim-osamdesetim godinama stoljeća ta ideologija neobuzdanoga čišćenja povijesti Bosne i Hercegovine i minorizacije političkog statusa jednog naroda u njoj odbijala. Utoliko više što neke njezine konkretne manifestacije, osobito one prizemne, medijsko-političke, nisu bile ništa drugo do vulgarni nacionalizam, pa i šovinizam. Samo po sebi, to nas je vodilo potrebi za jednom drukčijom perspektivom i na prošlost i na suvremenost, perspektivom koja će biti lišena ideološke zadrtosti (pogotovo ovakve, u kojoj se više nije znala granica između socijalističko-samouopravne pravovjernosti i nacionalizma sa srpskom podlogom, a pod formom jugoslavenskoga patriotizma), te koja će poštovati temeljne naloge znanstveno-kritičkoga mišljenja i opisivanja.

Shvaćajući i tada da je osmansko razdoblje i naslijeđe ključ svega, pisao sam u eseju Izolacionizam i njegovo prevladavanje (1980) o tome kako se cjelina osmanske epohe u Bosni ne bi smjela promatrati s isključivoga aspekta tuđinske vojno-političke okupacije, s kojega se ona ukazuje kao „duhovni i kulturni vakuum, kao fatalna i historijski neproduktivna epizoda“. Posljedica takvoga pristupa jest „gubljenje iz vida rezultata kulturnih procesa, koji doduše jesu ‘dovedeni’ na valu velikih vojno-političkih potresa, ali tokom četiri stoljeća poprimaju smisao organskih kulturotvornih procesa i činjenica, koje zahtijevaju kulturnohistorijski i estetskomorofološki tretman neopterećen ideološkim i civilizacijskim idiosinkrazijama. Fenomeni kulture ne mogu se svoditi na svoj političko-historijski ’ekvivalent’, bez opasnosti od teškoga nasilja nad njima i nad historijom.“ (Ovakve formulacije autoru su u beogradskoj i sarajevskoj režimskoj štampi donosile opasne kvalifikacije da „opravdava okupaciju i okupatore, pa valjda i one iz 1941”, a to ovdje spominjem samo zato što je predstavljalo jedan od stalnih elemenata ondašnje intelektualne klime.)

Današnji dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, međutim, otklizao je u suprotni ekstrem – u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa. Kao pomoću kakvoga iluzionističkog trika, u tom tumačenju potpuno se gubi povijesno-politički moment okupacije i uništenja srednjovjekovne bosanske države i civilizacije, a u opisivanju prilika i odnosa koji su vladali kroz stoljeća osmanske vlasti sistematski se izbjegava ili minimizira činjenica drugorazrednosti i obespravljenosti nemuslimanskoga stanovništva, osionost i egoizam domaće muslimanske političke i zemljoposjedničke klase, pojave vjerskoga fanatizma i isključivosti itd.

Dva opisana a suprotstavljena stajališta o osmanskoj epohi čine potpun par: turkofilija i turkofobija lice su i naličje istoga odnosa prema povijesti, u čijemu središtu nije čežnja za istinom, koja je odlika znanosti, umjetnosti, a i svake racionalne politike, nego težnja za monopolom nad tumačenjem prošlosti, koja je ambicija nacionalne ideologije i ekskluzivizma.

Osmanska epoha u historiji Bosne i Hercegovine trajala je četiri stoljeća, i to ona četiri stoljeća kroz koja je Evropa sukcesivno proživljavala dubinske i strukturalne preobražaje, čiji rezultat je, u jednu riječ – prevlast racionalnog nad onostranim u doživljaju svijeta, a demokracije nad teokracijom u političkom smislu. Osmanska provincija s posebno izraženom graničnom i ratno-krajinskom ulogom prema toj Evropi, k tomu izložena sve dubljem socijalnom i kulturnom propadanju, Bosna je od svega toga bila „sačuvana”, da bi se tek u polovici Devetnaestoga stoljeća, i samo kroz pionirske i autsajderske pokušaje pojedinaca, počela upoznavati s evropskim modernizacijskim procesima i idejama.

Kada, dakle, pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo „mi dio Evrope oduvijek”, da smo „mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao „nositeljima europskih vrijednosti“, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu; mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da “mi” (svi “mi” u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje.

Od vremena u kojemu u Bosni nastaju prvi institucionalni oblici njegovanja kritičke znanosti (austrougarsko razdoblje 1878 – 1918), promijenilo se nekoliko državno-političkih okvira i ideoloških sustava, a ni u jednome od njih nije napravljena sintetska kritička historija Bosne i Hercegovine. Nije to uspjelo ni u razvijenomu razdoblju posljednje Jugoslavije (1970 – 1990), kada je Bosna i Hercegovina već imala snažnu republičku, kvazidržavnu samosvijest, te razvijene znanstvenoistraživačke institucije i školovane stručnjake, a službeno je vladala ideologija koja je negirala nacionalne partikularizme, tvrdeći da ih je povijesno nadrasla i politički neutralizirala. Više decenija radilo se na takvom projektu historije Bosne i Hercegovine u okviru Akademije nauka i umjetnosti, ali se već tada  u znanstvenim krugovima znalo da je tumačenje osmanskoga razdoblja predmet sporenja dvaju nepomirljivih pristupa, u osnovi nacionalnoideoloških, zbog čega je nemoguće da taj projekt bude završen. Slično je bilo i s projektom kulturne povijesti Bosne i Hercegovine. Razdoblje do osmanske okupacije je obrađeno i objavljeno već 1966. godine (Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, Alojz Benac, Đuro Basler, Borivoj Čović, Esad Pašalić, Nada Miletić, Pavao Anđelić, Sarajevo 1966), da bi doživjelo još jedno,  znanstveno ažurirano izdanje 1984. godine. Nastavak projekta, kulturna povijest osmanskoga razdoblja, koji je cijelo to vrijeme figurirao u planovima biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, međutim, nikada nije napravljen. Razlog je očigledan: u vezi s vrednovanjem osmanske epohe u povijesti Bosne i Hercegovine nikada kod nas nije dostignuto iole koherentno stajalište – ni u znanosti a kamoli u ideologijskim slikama i prosudbama. Danas smo od toga dalje nego ikada prije.

Sarajevo, sjeseni 2017.

 

Komentari nisu dozvoljeni.