Radovan Zogović, Bilješke o Andriću

Skromno i nepretenciozno naslovljen, ovaj posthumno objavljeni memoarsko-autobiografski tekst Radovana Zogovića (1907 – 1986) ima dvostruku vrijednost i trajnost: osim što je književno silno plastičan autoportret jedne fascinantne ličnosti, jedno je od najvažnijih svjedočanstava o jugoslavenskoj političkoj i kulturnoj svakodnevnici, osobito prvoga razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata.  

Tekst Bilješke o Andriću napisan je 1963. godine, a objavljen 1990. u tri nastavka u Letopisu Matice srpske. Preštampan je u knjizi autobiografskih zapisa Postajanje i postojanje (Matica srpska, 1992) koju je priredila autorova supruga Vera Zogović  (1920 – 2003). U autorskoj napomeni uz Bilješke o Andriću stoji: „Posredstvom Milana Đokovića, ponuđene su zadužbini Iva Andrića, koja rukopis nije prihvatila“. Poznato mi je da su Bilješke o Andriću u jednom časopisu i ponegdje na internetu prenošene (mahom samovoljno, te uz dosta grešaka). Ovdje ga donosim uz odobrenje gospođe prof. dr. Mirke Zogović, kćeri Radovana Zogovića. (I.Lovrenović)

 

S Ivom Andrićem kao piscem upoznao sam se prvi put na ljetnjem raspustu poslije trećeg razreda gimnazije, u svom selu, dobivši od rođaka-učitelja jednu obeskoričenu svesku Srpskog književnog glasnika, u kojoj sam našao i pročitao pripovijetku Ćorkan i Švabica. Ono što je Andrić tu pisao o ljudima i životu bosanske kasabe umnogome se podudaralo s mojim utiscima i iskustvom u polimskoj polumuslimanskoj varošici gdje sam učio, i zauvijek je ostalo u meni kao “samootkriće” i izraz nečega mog, kao želja da i sam napišem o tome u Beranama. Iva Andrića kao čovjeka, građanina i sugrađanina, mada sam u Beogradu živio od 1935. godine, bavio se književnošću, sarađivao u časopisima, sam uređivao jedan (Umetnost i kritika) i bio član redakcije dru­gog (Naša stvarnost), sretao se sa starijim i mlađim piscima, čitao na književnim večerima i držao javna predavanja, – upoznao sam tek poslije oslobođenja Beograda, ujesen 1944. godine.

U međuvremenu sam ipak imao jedan posredan susret s An­drićem kao građaninom i diplomatom.

U decembru 1937. pošto su nekako savladane mnogobroj­ne prepreke koje je činila policija, u Beogradu je osnovano an­tifašističko Udruženje naučnika, umjetnika i pisaca, za čijeg je počasnog predsjednika bio izabran Branislav Nušić – star i bo­lestan, jedva nalazeći daha da glasovno dovršava rečenice, on je na osnivačkoj skupštini održao oštar govor u prilog demokratiji i slobodi kao preduslovu svakog napretka i stvaralaštva, pogo­tovu umjetničkog. Izgledi za rad Udruženja, u sve zagušljivijoj atmosferi diktature koja se sve više vezivala za Hitlera i Musolinija, bili su sasvim loši – to su osnivači Udruženja jasno znali. Da sve bude još gore, ubrzo, tako reći nekoliko dana po osni­vanju Udruženja, umro je Nušić, koji je svojim ugledom, popu­larnošću i antifašističkim stavom u posljednjim godinama života mogao biti Udruženju kolika-tolika zaštita pred vladom i njenom policijom. Međutim, ni unutrašnje prilike Udruženja nijesu otpočetka bile dobre: njegov sekretar, nadrealist Matić, uopšte slab organizator, zadovoljniji kad intrigira nego kad radi, pomirio se s prvim policijskim smetnjama i potpuno umrtvio Udruženje. Za­to se polulegalni kulturni odbor, sastavljen od desetak intelektu­alaca, radnika i studenata, sa ciljem da kulturni život Beograda mijenja, pokreće i usmjerava prema shvatanjima Komunističke partije, bavio najednom od svojih sastanaka pitanjem kako da se Udruženje aktivizira, odnosno kako da se pronađu takvi oblici ak­tivnosti da ona, ipak, ostane progresivna, antifašistička, i daje po­licija odmah ne presiječe. Dan ili dva iza ovog sastanka Vojislav Vučković predložio je da Udruženje organizuje ciklus “kombinovanih priredaba” na Kolarčevom univerzitetu. Novina, “kombinovanost” tih priredaba sastojala bi se u tome što bi svaka bila posvećena jednom velikom djelu svjetske književnosti po kome je napisana opera, koje su ilustrovali majstori grafike i po kom je, po mogućnosti, snimljen film. Na priredbi bi se držalo po jed­no ili dva predavanja o tom književnom djelu i njegovu piscu, o operi i kompozitoru; zatim bi se čitali odlomci iz djela, izvodile bi se scene, dueti i arije iz opere, prikazali bi se odlomci iz filma ili, ako djelo nije filmovano, projekcije najboljih ilustracija; pred početak priredbe, u pauzama i na završetku prenosila bi se s gra­mofonskih ploča uvertira i orkestarske partije opere; sala bi bi­la ukrašena portretima autora i povećanim ilustracijama njegova djela. Za predavanja bi se angažovali kulturni radnici šire: manje kompromitovani komunisti, antifašisti u najširem smislu riječi, čak prosto – nefašisti; operske tačke izvodili bi članovi opere be­ogradskog Narodnog pozorišta. Sve to – takav sastav predavanja i izvođača, takva raznolikost, šarenilo, zabavnost priredaba – tre­balo je da policiju i zavara i prisili na popuštanje. Sjedjeti skrštenih ruku nije se smjelo – nije se moglo dopustiti umrtvljenje tek osnovanog ovakvog udruženja.

Vučković i ja sastavili smo podroban plan ciklusa od desetak ovakvih priredaba (Otelo, Faust, Don Kihot, Knez Igor, Viljem Tel, Figarova ženidba, Jevgenije Onjegin i dr). Kao prvu, projektovali smo priredbu posvećenu Don Kihotu – španski narod krvario je u nacionalno i socijalno oslobodilačkoj borbi, i mi smo smatrali za prvu svoju dužnost da mu, u svakoj prilici, na bilo koji način i kojim god sredstvom, pružimo podršku i da vezujemo široke narodne slojeve za njegovu borbu. Za prvog predavača na toj priredbi predvidjeli smo Isidoru Sekulić – pored ostaloga (ona je bila vrlo eruditivan pisac) i zato da bismo bili jači pred policijom. O       Don Kihotu kao operi trebalo je da govori Vučković: on bi, kao uzgredno, iznio i naše gledanje na Servantesa i njegovo mjesto u svjetskoj književnosti i u savremenoj borbi Spanije za slobodu i novu kulturu. Poslije predavanja i čitanja fragmenata iz Don Kihota, beogradski operski pjevači (oni su već bili dali pristanak) izveli bi neke scene i arije iz opere, pa bi se prikazao i jedan dio filma sa Šaljapinom u ulozi Don Kihota, izvodile bi se orkestarske partije, iskoristili bi se crteži Domijea i drugih. Kulturni od­bor prihvatio je naš plan, i Vučković i ja pošli smo sjutradan na Topčidersko brdo, Isidori Sekulić.

Isidora Sekulić, s kojom sam se ja već nekako poznavao i s kojom sam, godinu dana ranije, istupao s predavanjem o Đu­ri Jakšiću, držala se prema meni, novajliji i došljaku, suvo tolerantno. Prema uljudnom, lijepom, ukusno odjevenom Vojislavu Vučkoviću, Beograđaninu koji je već bio izbio u prve redove beogradskog muzičkog i kulturnog života i koji je u razgovoru s ljudima kao Isidora umio formulisati i izgovarati rečenice tako da ih, njegovu zamisao i njegovu formulaciju koja pri kraju zapinje, sagovornik dovršava kao svoju, – Isidora je ispoljila prijateljstvo i poštovanje, prenaglašeno za onoliko koliko je bilo potrebno da se nagovijesti razlika u stavu prema dvojici prisutnih. Vučković je izložio našu zamisao i ponudu. Isidora je slušala, dovršila je ne­koliko “otvorenih” Vučkovićevih rečenica i rekla – Vučković je stalno naglašavao daje cio plan priredaba moj i njegov:

- Lepa Vam je zamisao, gospodine Vučkoviću.

Zatim je pripitala o ponečem, dala prethodni pristanak i na­glasila da joj je osobito drago što će drugi predavač biti Vučković. Ne dopuštajući da joj se zahvalimo za pristanak, stala je da reda svoje opservacije o Servantesu i Don Kihotu, prešla je na svoju neizbježnu temu o veličini engleske književnosti i ništavnosti na­ših prevoda Šekspira, i na kraju je, kao daje sve to bilo forma da­ljeg razmišljanja o našoj ponudi i molbi, zaključila:

-    Principijelno – pristajem. Ali dajte mi tri dana da promi­slim o svemu.

Trećeg dana, kad smo Vučković i ja pošli po konačan od­govor, Isidora Sekulić, sjedeći na običnoj drvenoj stolici s na­slonom, pobočke okrenuta stolu na kome je držala lijevu ruku i u njoj nekakav dugačak drveni nož, rekla je – kao nešto sasvim obično: – Predavanje, gospodine, ne mogu prihvatiti. Vučković je pojmio da se, u pauzi, blago, uljudno začudi svojim krupnim, kao ljetna voda u sjenci mekim očima, ali Isidorina pauza između rečenica bila je odveć kratka. – Moj prijatelj Ivo Andrić, – nasta­vila je, – radi u Ministarstvu spoljnih poslova (predsjednik vlade i ministar spoljnih poslova bio je tada Milan Stojadinović. – R. Z.). Ja sam ga pitala za savet o Vašoj ideji – on je tu verziraniji od mene. I on mi je objasnio daje vaša priredba inspirisana iz španskog poslanstva. Rekao mi je kako su jedne pariške književne novine (Isidora ih je nazvala po imenu. R. Z.) koje su godinama izlazile na vrlo lošoj drvenoj hartiji, ovih dana (baš ovih dana!) izišle na prvoklasnom svilenom papiru, bogato ilustrovane – po­svećene republikanskoj Španiji. Znači, plaćene parama španske republikanske vlade. I sad, i možda u istoj kampanji, gospodine, Vaša priredba. Ne, ne mogu. Žao mi je, ali ne mogu – završila je uz držanje i uz suzdržan pokret nožem koji su govorili: ovome ni­je trebalo predgovora, nema mu ni pogovora.

To je bio taj posredni dodir u međuvremenu.

Kako se, međutim, i kad se upravo desio prvi neposredan su­sret s Andrićem, ja se više ne opominjem. To su bili novembarski i decembarski dani i noći 1944, dani i noći kad se moralo trčati s posla na posao, sa sastanka na sastanak; kad je trebalo pokre­tati, reorganizovati, prvi put osnivati desetak kulturnih ustanova, udruženja, preduzeća; pribavljati, često prosto izmišljati kadrove za sve te ustanove, udruženja, preduzeća; kad je valjalo pokre­nuti i redovno izdavati dnevni list Borbu, pisati njene uvodnike, članke za njene razne rubrike; front je bio na kakvih stotinak ki­lometara od Beograda – valjalo je svim sredstvima i pomislima raditi za front; valjalo je rešavati stotine najraznovrsnijih pitanja: od organizacije mitinga do nabavke uglja za pojedine kulturne radnike, od komemoracija poginulim i strijeljanim kulturnim rad­nicima do nabavke tamnih odijela za članove beogradske filhar­monije. U to vrijeme ja sam, prvi put u životu, pošto bih kasno uveče, poslije svega, sio za sto da štogod pročitam, ubrzo zaspi-vao sjedeći, ukrućen, ne naslanjajući se čak ni na naslon stolice ni na ivicu stola. U partizanima mi se dešavalo da poslije nekoli­ko uzastopnih neprospavanih noći zaboravim ime Musorgskog i ime svoje snahe – da zaboravim redovno ta dva imena i da se, na dnevnom odmoru ili pokretu, povazdan mučim ne bih li se sjetio zaboravljenog. U gužvi i jurnjavi s kraja 1944. i početka 1945. godine zaboravio sam kad sam se tačno, kako i gdje prvi put sreo s Ivom Andrićem.

U svakom slučaju, jedan od prvih susreta bio je negdje kra­jem novembra u stanu Desanke Maksimović, gdje je grupa od desetak pisaca razgovarala o mogućnostima osnivanja Udruženja književnika Srbije. U partizanima se, još u Bosni, znalo da Andrić nije potpisao njemačko-nedićevski proglas protiv oslobodi­lačkog pokreta u našoj zemlji, takozvani “Antikomunistički ma­nifest”. Poslije oslobođenja Beograda saznali smo da Andrić pod okupacijom ništa nije štampao, nije uzimao učešća ni u kakvim “kulturnim manifestacijama”, daje sa interesovanjem i simpati­jama pratio vijesti o borbi sovjetskog naroda protiv hitlerovske najezde. A to je potiralo ili bar tupilo onu oštru antipatiju koju su svi napredni ljudi osjećali prema Andriću kao knez-Pavlovu am­basadoru kod Hitlera u vrijeme pristupanja Trojnom paktu. I sa­svim je razumljivo što smo mi već prvih sedmica u oslobođenom Beogradu tražili kontakt s Andrićem, i što je on prisustvovao na prvim sastancima na kojima se dogovaralo o djelatnosti i udru­živanju književnika. Na tim prvim sastancima Andrić je, bez de­klaracija, bez priča o patnjama pod okupacijom, pokazivao više razumijevanja nego rezerve – mogućno je čak da smo mi koji smo se prvi put sretali s njim njegovu opštu uzdržljivost uzimali za tu moguću dozu rezerve.

Početkom 1945. Andrić se pojavio na večeri kao gost Mi­lovana Đilasa. Đilas i ja stanovali smo u dvijema susjednim ku­ćama na Dedinju: u manjoj, koja je imala na spratu dvije sobe i na prizemlju veliku, popločanu trpezariju s kaminom (to je bila vikend-kućica bogataša Roša pod okupacijom!), živio je Đilas sa ženom; u većoj smo stanovali moja žena i ja, Đilasova majka, brat i sestra, šoferi Đilasa i njegove žene; tu smo se svi skupa i hra­nili, pa su tu stanovale i dvije zajedničke kućne pomoćnice. Ta­ko je Andrić, kao Đilasov gost, večerao i s nama ostalima. Kako je, međutim, došlo do toga da Andrić dođe baš kao Đilasov gost, gdje su se oni prije toga sretali i kojim su se povodom sretali, ja danas tačno ne znam, a možda nijesam znao ili nastojao da znam ni onda. Da izvodim zaključke iz Andrićevih sklonosti kako sam ih kasnije upoznao i iz činjenice da je Đilas bio sekretar CK KPJ i ministar – to neću.

Poslije večere Đilas je poveo Andrića u svoj stan; nešto ka­snije pozvao je tamo i mene. Ali i to veče, kao i oni prvi susreti, ostalo mi je u sjećanju ili samo djelimično, ili samo u nedovoljno jasnim, opštim crtama – kao nešto zadimljeno, nategnuto, na tre­nutke čak dosadno. Đilasova soba, čija je čitava jedna strana bila od zastakljenih vrata, slabo se grijala, a napolju je bilo hladno. Sjedjeti u takvoj “ledenici”, u kojoj se oštro osjećalo da ljudi tu samo noće a ne stanuju, bilo bi neugodno i inače, a pogotovu u Andrićevu prisustvu, koje čovjeka neminovno vezuje za stolicu, ograničava u pokretima, u pričanju koje zagrijava – mene su sve vrijeme zebla leđa, povijena i dugačka. Đilas je jednako otvarao peć, čarkao vatru, ali od toga se samo soba sve više zadimljavala, i bilo je još hladnije i neugodnije. I Đilasu i meni bilo je stalo do saradnje s Andrićem, bila nam je draga njegova posjeta, ali veče ipak nije ispadalo ni mnogo zanimljivo ni mnogo sadržajno. Do­maćin, njegova žena i ja ispričali smo ponešto iz rata – samo po­nešto i samo nekako. Gost je to slušao pažljivo, ali to slušanje i ta pažljivost nijesu podsticali na dalje i življe pričanje. Sam gost ispričao je dvije-tri poluanegdote – pričao ih je sporo, jednoliko, ne mijenjajući boje ni visine glasa, unaprijed se osmjehujući smi­ješnim mjestima, kao da napamet zna ne samo ta mjesta nego i samo osmjehivanje. A osmjehivao se čak i ondje gdje bi se drugi glasno smijali (ja se uopšte ne sjećam Andrića koji se veselo, gla­sno, od srca smije!). Moje osjećanje nesadržajnosti, izvjesne na­tegnutosti večeri došlo je jednim dijelom možda i od toga što sam od Andrića, s obzirom na njegovo ime i njegovu prozu, pretjerano mnogo očekivao.

Bilo kako bilo, tek razgovor nije spontano išao, pauze su bile česte, često duge, neugodne – kako nastaviti razgovor? U jednoj takvoj pauzi Andrić je otvorio korice nekakvih knjižica koje je dosta dugo držao pod šakom, na krilu, i rekao je – obraćajući se Đilasu i meni i pokazujući prstom gdje to treba da uradimo:

- Potpišite mi se.

Ja u prvom trenutku nijesam shvatao šta i zašto treba da potpišem i u nedoumici sam pogledao Đilasa. On mi je, rukom i re­čenicom, s nekoliko onih riječi koje su gimnazisti zvali “pomoć­nim glagolima” (ovaj, dakle, znaš i sl.) objasnio da to mi treba da se potpišemo kao autori. Mene je to sasvim zbunilo. Neprijatno je bilo i Đilasu, jer ni on, bar dotad, nije bolovao od amerikanske manije traženja i davanja potpisa. U partizanima, poslije “pete njemačke ofanzive”, on je V. Dedijeru, koji je u svoj partizanski dnevnik skupljao “znamenite potpise” i lijepio “istorijske sitni­ce”, pružio veliku, tek skinutu, izlizanu potkovu svoga konja i rekao: “Prilijepi ovo u svoj dnevnik, vrijedjeće ti – to je potkova s konja članova Vrhovnog štaba.” Od nelagodnosti koju sam osje­ćao poslije Andrićevog traženja potpisa, ja sam pažljivije pogle­dao knjižice na koje je trebalo da se potpišemo. To je bila Đilasova crtica Mrtvo selo i moja crtica Sestra, izdanja tek osnovane beogradske “Prosvete”. Knjižice su imale najviše po petnaestak stranica džepnog formata, korice su im bile bijedne, oprema pri­mitivna, papir rđav — Čedomir Minderović izdavao je prije rata, zajedno sa svojom ženom, vlasnicom male trgovine “perja i pa­perja”, jevtinu džepnu “Seljačku čitanku”, pa mu je, zar, ostala navika da i sad, kao direktor “Prosvete”, izdaje slične “čitančice”. I na te uboge knjižice trebalo je da se mi potpišemo Ivu Andriću! Mene je već obuzimao stid – stid za sebe i za Andrića: šta će to njemu, je li moguće da je te knjižice donio sa sobom, i to radi ovo­ga? Ali Đilas je, valjda kao domaćin, uz prethodan pokret rukom i perom koji je značio: i gore je bivalo, stavio svoj potpis na potkoricu jedne od brošura. Poslije toga morao sam se potpisati i ja. I još veća, mučna neugodnost, stid za sebe i svoje “spisateljstvo”, za to što toga trenutka činim, crven u licu, potisli su nelagodnost za Andrića, razmišljanje o njegovu postupku — potisli za tad i za dugo poslije toga.

Andrić je redovno dolazio na sastanke i sjednice u Udruže­nju književnika Srbije, i mi smo se na tim sastancima i sjednica­ma uglavnom jedino i viđali. Na njima, on se držao jednostavno i poslovno. Njegove primjedbe ili predloži nikad nijesu bili ne­promišljeni ni suvišni, ali su mahom bili – srednje ruke. Mojim prijedlozima i primjedbama nije se gotovo nikad suprotstavljao, a vrlo rijetko se uopšte nekome ili nečemu suprotstavljao.

Početkom avgusta 1945. u Beogradu je održan prvi kongres Narodnog fronta Jugoslavije. Andrić je bio prisutan i na njemu.

Ovakvi kongresi mahom su jednoliki i dosadni – bar meni su bili takvi, i ja to nijesam krio. Naročito sam teško podnosio skan­diranje i pljeskanje po ritmu skandiranja i nikad nijesam činio ni jedno ni drugo. Jednom sam čak, u danima drugog kongresa An­tifašističke omladine Jugoslavije u Drvaru (maj 1944), pokušao da ubijedim jednog od najviših rukovodilaca u neophodnost za­brane skandiranja; čak sam imao utisak da sam u tome uspio, ali naredni dan mije vrlo kategorično pokazao da sam bio u zabludi. Skandiralo se, dakle, i dalje, i pljeskalo, i derviški klatilo po taktu skandiranja, i ja sam u tim prilikama stajao opuštenih i otežalih ruku, znojav po čelu, postiđen, ponižen tim podjetinjavanjem i tom automatizacijom, ponekad čak srdit i svadljiv. Andrić je i u takvim prilikama bio Andrić: ustajao je jednostavno, pljesnuo bi nekoliko puta i ostao da stoji, ne skandirajući, ne pokrećući se ali u njega je sve to izlazilo tako da nije odudaralo od drugih, da se nije odmah primjećivalo da on ne pljeska i ne skandira kad svi oko njega i pljeskaju i skandiraju. Glavu je držao ni podignutu ni pognutu, po licu se nije vidjelo ni da mu se sviđa ni da mu se ne sviđa, ni da mu je zanimljivo ni da mu je dosadno.

U tome što je Andrić bio pozvan na prvi kongres Narodnog fronta Jugoslavije ja nijesam imao nikakva udjela – niti sam pred­ložio da bude pozvan, niti me ko o tome pitao. Veljko Petrović je, po svemu sudeći, bio drukčijeg mišljenja. On – opet bez ikakvog mog učešća – nije bio pozvan i nije prisustvovao prvom kongresu fronta. I kad sam ga nekoliko dana poslije kongresa sreo na ulici i pokušao da mu se javim, on je okrenuo glavu i prošao bez pozdra­va. Na nekoliko narednih sastanaka u Udruženju pisaca nije uopšte dolazio. Promjenu u njegovu raspoloženju svi su vidjeli, i svi su se, osim Andrića, pitali šta mu je. Pitao sam se i sam, ali razlog sam pogodio tek kasnije: Petrović je bio ljut što na prvi kongres nije bio pozvan i on, a o tome sam – po njegovu mišljenju – odlu­čivao ja. Da ovo odgonetnem pomoglo mi je jedno predratno za­pažanje. U redakcijama naprednih časopisa, u raznim naprednim odborima i grupama lijevi intelektualci iz redova buržoazije i bo­gate birokratije lakše su podnosili nas, došljake iz sela ili provin­cijskih palanki, manje obaviještene i manje opasne “rivale”, nego što su se podnosili međusobno – oni su jedan o drugom znali sve, vidjeli su jedan drugog jasnije nego što smo ih mi vidjeli; svakog od njih činio je onaj drugi manje neophodnim i manje nenadokna­divim. I moje objašnjenje Petrovićevog držanja potvrdilo se sa svom očevidnošću: u decembru 1946, na Slovenskom kongresu u Beogradu, Petrović je, ovoga puta odista uz moje kumovanje, bio delegat, i odmah je postao drukčiji, opet se galantno pozdravljao, opet je uredno dolazio na sjednice uprave udruženja književnika.

Krajem septembra 1945. godine putovali smo, kao delegati, u Sofiju na kongres bugarskih pisaca, Andrić, Skender Kulenović, mladi albanski pjesnik Aleks Čači i ja. Putovali smo mojim au­tomobilom. Andrić se jedva, u posljednjem trenutku, odlučio na putovanje – bio je prehlađen, kijavičav i jako promukao. Meni je bilo žao što sam ga bolesna digao na put; bojao sam se i pogorša­nja. Ali, kad je već pošao, Andrić me uvjeravao da će to njega br­zo proći. Prošlo bi još juče daje samo mogao nabaviti malo meda da pomiješa s mlijekom i popije – vrelo mlijeko s medom njemu je uvijek bilo siguran i br« lijek od prehlade, kašlja i promuklosti. I ja sam smislio da u Jagodini pribavim ovaj lijek.

U jagodinskom hotelu, međutim, meda nije bilo. Ne odusta­jući od svoje intendantske namjere, ja sam pronašao nekog dje­čaka i poslao ga mom rođaku, jagodinskom učitelju – znao sam odnekud da rođak ima pčele. Rođak, koji me je u djetinjstvu često vodio u ribarenje, a u Beranama me je, kao đaka, štitio i hrabrio, -ubrzo se pojavio sam u hotelu: donio je punu teglu meda. Andrić je popio ljekovito mlijeko, a rođak se iskreno radovao što mu se dala prilika da pomogne Andriću. I pred rastanak gaje ubijedio da teglu s medom ponese – može još zatrebati.

Na putu od Jagodine do Niša Andrić se namučio s teglom: nikako joj nije nalazio mjesta pa ju je nosio u rukama, sam, ustru­čavajući se, kao i uvijek, da prima usluge i pažnju. Ali se – da li od mlijeka s medom, da li stoje dan, sunčan, bio vrlo topao – već osjećao bolje: prestao je da kašlje, promuklost je popuštala. Ja, opet, vozeći, osjetio sam potrebu da razgovaram – to mi se deša­valo kad god sam vozio duže. I zato sam uzeo da ispričam Andri­ću o svom čitanju Travničke hronike, o kojoj sam i inače namje­ravao da porazgovaram s njim prvom prilikom.

Travnička hronika bila je izišla iz štampe malo prije toga, i ja sam je odmah pročitao i napravio mnoštvo zabilježaka, raču­najući da ću, možda, jednom o njoj i pisati. Početkom septembra u beogradskom Glasu ili 20. oktobru pojavio se članak Haima Alkalaja o – kako bi se reklo modernističkom mukom riječi – no­vim Andrićevim prozama. H. Alkalaj, sin sarajevskog bogataša, bio je jedan od onih rentijera-intelektualaca koji oko sebe stvore i oko kojih malograđanska sredina podržava legendu kao o eruditama, estetama, poliglotama, talentima koji bi, kad bi to samo htjeli, ili kad im neka nesreća ne bi smetala, mogli da dadu mno­go više nego što daju – jednom riječi, to je bio “sarajevski Marko Ristić”, kako su govorili njegovi poštovaoci. I taj Alkalaj, misleći da iskoristi “konjunkturu”, napisao je u svom panegiričkom član­ku da je Andrićev realizam – novi, socijalistički realizam. Mene je to potaklo da ponovo pregledam svoje bilješke o Travničkoj hronici, da još zainteresovanije razmišljam o problemima koje su nova Andrićeva djela i kritika o njima stavili na dnevni red; još jače sam želio da otrgnem komad vremena i da napišem članak. I sad sam, vozeći (vožnja mije čak olakšavala iznošenje mišlje­nja), rekao Andriću da sam pročitao Travničku kroniku i da imam zapažanja i zaključke koji se znatno razlikuju od onoga što je napisao H. Alkalaj, mjestimično čak polemišu s njegovim postavka­ma. Rekao sam Andriću da sam zadivljen njegovom rečenicom, onim šta on sve može dati njom i kako nju samu može dati – po majstorstvu slikanja riječju i rečenicom on je najviši domet naše proze. Rekao sam mu da mi se ogromno dopada ono bogatstvo piščevih razmišljanja o životu i ljudima, ona sigurnost, suvere­nost s kojom on formuliše svoja životna iskustva, svoja razmišlja­nja, ona tačnost i ljepota njihove formulacije, bez obzira na to što se s mnogima od njih, kao filozofijom života, ne slažem. Rekao sam daje lik žene austrijskog konzula najbolje, najpunije, najtipiziranije naslikan ženski lik u svoj našoj književnosti, da su scene pogubljenja i nereda u Travniku naslikane snažno, sažeto, literar­no u najboljem smislu riječi, što znači – bez trunke naturalizma i dekadentske pristrasnosti prema užasima. Ali sam rekao i to daje sama činjenica što Andrić ne daje svoje romane kao istorije ka­raktera, nego su mu “glavna lica” most ili grad, pa se oko takvog “glavnog lica” koncentriše niz pripovijedaka, – već problem za sebe, simptom opšte pojave raspadanja romana u građanskoj li­teraturi, povođenje za činjenicom nestajanja heroja u građanskoj klasi i u građanskoj književnosti, znak autorove slabosti svakako. Rekao sam da se i u ovom Andrićevom djelu osjeća nesigurnost u kompoziciji, da su neke njegove partije suviše razvučene, daje dobar dio knjige dosadan, daje francuski konzul, kome je pisac posvetio toliko prostora, ispao siv i neubjedljiv, njegova žena ta-kođe – stranice o njima i jesu velikim svojim dijelom najrazvučenije i najdosadnije stranice. Rekao sam da mi se piščev postupak da u Travnik dovede Evropljane i Bosnu da posredno, preko reak­cije ovih “plemenitih biljaka” na “surovu novu sredinu” – ne svi­đa mnogo. To je ograničilo pisca, neminovno povuklo jednoj vrsti egzotike, našem svijetu i našoj zemlji dalo u knjizi mjesto – po­zadine. Tu je, majstorski naslikana, Austrijanka, njen konj, njene šetnje na konju, njen udvarač, njen muž; tu je francuski konzul, njegova žena i djeca, njegovo spisateljstvo; tu su veziri, vezirski doglavnici, kavazi, begovi, dželati, žrtve, seirdžije, “pogromaši”; tu su čak i bosanski fratri, ali gdje je naše pravoslavno i katoličko seljaštvo onog vremena, njegov život i njegovi tipovi? Rekao sam daje autorova misao o društvenoj borbi kao borbi dvojice snažnih rivala, a masa se samo penje na lešinu jednoga od njih – netačna i reakcionarna. Rekao sam i još koješta drugo, što sam već zabo­ravio i kao zapažanje o Travničkoj hronici i kao detalje izlaganja pred Andrićem. Andrić je sve to slušao s jednostavnom pažljivo­šću, ne odobravajući ništa i ne protivurečeći ničemu. Jednom ili dvaput samo rekao je: “Zanimljivo”. A kad sam ja, na kraju, izja­vio da ću, ako ikako ugrabim vremena, o svemu ovom napisati, polemišući usput s Alkalajem, on je, još jedanput ali unekoliko naglašenije, ponovio:

- To bi bilo zanimljivo.

I time se završio moj i njegov “razgovor” o Travničkoj hro­nici. Mladi pjesnik iz Tirane nije znao našeg jezika, a Kulenović je sve vrijeme “postavljao” svoje lice tako da kazuje kako pisca Kulenovića “muče njegova lica” (on se tako često žalio na tu svo­ju muku).

Negdje usred mog pričanja, u trenutku kad smo, pri velikoj brzini, poskočili na nekoj rupčazi, Andriću je ispala iz ruku tegla s medom i sva se izrazbijala. Ali kako je bila uvijena u novine, i ka­ko je med bio gust, stakla su se držala oko meda, med nije curio, i mi smo odlučili da se to tako nosi do Niša, pa da se tamo prespe u kakav čitav sud.

U Nišu, u gostionici kud smo svratili da se odmorimo i da ručamo, vidio sam prvi put Andrića – zbunjenog. Pošto smo mi stigli automobilom, gostioničar je imao za nas sve što smo pitali da li ima, uzeo je čak i razbijenu teglu da prespe med u bocu – drugog suda nema. I tek što smo počeli da jedemo ćevapčiće i ra­žnjiće koje nam je donio, za jedan od praznih stolova sio je mlad čovjek nešto nesigurna držanja. On je, zagrebačkim govorom, za­molio gostioničara da i njemu donese to čime je nas poslužio. Ali gostioničar gaje odbio – otkud, o-o-otkud, gdje da nađe meso -meso se uopšte ne dijeli! Mladi Zagrepčanin, inženjer koji je to­ga dana stigao u Niš da nešto uglavljuje s niskom tvornicom (sve smo to doznali kao uzgredni materijal raspre između gostioničara i Nišlije koji je nekoliko minuta kasnije sio za inženjerov sto), -Zagrepčanin je sramežljivo pogledao na naš sto i rekao:

Pa eto, – drugovima ste donijeli…

Drugovima?! – pripitao je aščija, i njegovo široko, samo na krupnim jagodicama neizbrijano lice obuzelo je čuđenje i gnjev. – Drugovi su, lepo, u svom autu, doneli meso i mene zamolili da im od njega spremim ćevapčiće i ražnjiće – uzmi, spremi nam! Je l’te, gospodo? – okrenuo se nama i gledajući pravo u Andrića (on mu je posigurno bio onaj koga voze, Kulenović – pomoćnik, stručnjak, ja – pošto sam dovezao do pred gostionicu – šofer, a šofer – lice koje prati, koje uvećava važnost glavnog lica i cijele grupe), – je l’te, gospodo, da ste meso doneli? – upitao je ne trepnuvši.

Mi smo se smeli od neugodnosti. Podigavši (samo djelimično, razumije se!) oči, pogledao sam u Andrića – on je takođe gle­dao preda se i bio je crven u licu. Šta čovjek da učini, šta da od­govori smjelom domaćinu? Promrmljali smo nešto poluglasno, nerazgovijetno – kompromisno, znači. Od toga nam je bilo još neugodnije i pohitali smo da dovršimo ručak. Zatražili smo račun i bocu s medom. Ali gostioničar kao daje htio da nas muči – nije hitao s naplatom, a med – gust je, sporo se pretače u bocu. Kad smo ipak bili gotovi s plaćanjem, zamolili smo da se požuri s me­dom. Opet smo morali da pripitamo – sporo se presipa, sad će. Izišli smo napolje, pričekali, ušli u automobil, pričekali i motor upalili – med se ne pojavljuje. Ja sam zatrubio, i to poduže. Gaz­da se nije odmah pojavio, a kad je najzad izišao, rekao je kao u velikoj žurbi: “Sad će. Bocu uvijaju u novine” – i nestao. Ponovo se pojavio tek kad smo mi već krenuli. Dohitao je, držeći uvijenu bocu u naručju, prekorio nas za nestrpljivost, požalio se na med (namučili su se!), primio “bakšiš” za muku, rukovao se s Andri­ćem, držeći se za otvorena vrata automobila i potrčkavajući uza nj, i kad već nije mogao da drži korak, gurnuo je meni bocu u kri­lo. Andrić je odmah pojmio da je uzme k sebi, ali ja sam se odu­pro, i u tom natezanju osjetio sam daje lakša nego što bi morala biti. Odvrnuo sam vrlo pažljivo uvrnute krajeve novine, odmo­tao – boca je bila napunjena vodom. Kulenović, ja, čak i Albanac (ovu storiju razumio je i bez znanja srpskog jezika!) zabezeknuli smo se, počeli da grdimo, ali nikome nije bilo do vraćanja u Niš. A Andrić se osmjehnuo, nasmijao i on koji nikad nije govorio o svom književnom radu i o sebi kao piscu – rekao:

- E, ovo će morati da uđe u neku priču…

U Sofiji su, bar u ono vrijeme, imali običaj da od gostiju-literata traže izjave za novine – kao nešto obavezno, važno za gosta, za novine i za opštu stvar. To su mahom činile vrlo mlade novi­narke. Nagrnule su i na nas čim smo stigli. Andrić i ja smo u “tom pitanju” ispali “jednomišljenici”: obojica smo odbili izjave, s tom razlikom samo što je Andrić ovo učinio tako da su novinarke bile ožalošćene samo tim što nijesu dobile izjavu, a ja tako daje mla­dim novinarkama bio, naravno, neprijatniji način odbijanja nego samo odbijanje. Praksa jzjava zbližila je mene i Andrića i tim što se Kulenović ozbiljno, za sve nas, bavio izjavama i tražitelj kama izjava, pa smo Andrić i ja bili više upućeni jedan na drugog.

Iz Sovjetskog Saveza kongresu bugarskih pisaca prisustvo­vali su I. Erenburg i A. Surkov. Od rumunskih pisaca bio je M. Sadovjanu. Krupan, velike, krute glave, sijede kose, Sadovjanu se držao ćutljivo, zatvoreno, rekao bih, nezainteresovano – kao da sve oko njega postoji samo da bude dosadno čak i kad dvori i poslužuje.

Proslavivši se svojom snažnom, žestokom, neiscrpnom anti-hitlerovskom ratnom publicistikom, Erenburg je tada bio na vr­huncu slave, u samom središtu pažnje. Visok, malo pogrbljen, ne­marno odjeven, on je skretao pažnju i time što je svim svojim držanjem naglašavao kako ne želi da skreće pažnju niti mu je ika­kva pažnja potrebna. On se u hotelskoj sali, u dvorani gdje je odr­žavan kongres kretao nemarno, usporeno, tako da su mu ruke ne­kako iskošeno zaostajale i bile dugo na pogledu. Ja sam se s njim tada jedva poznavao. Ali nešto kasnije upoznali smo se bolje – ja sam ga čak rasrdio. I ja to moram da ispričam, makar napravio je­dan od onih “ekskursa” na osnovu kojih je istoričar Mita Kostić poslije oslobođenja postao akademik!

U hotelu “Mažestik” u Beogradu, oko dugačkog stola u ne­kom holu, sjedjeli su tom prilikom Erenburg, Maksim Rilski, Bo­ris Gorbatov i sedam-osam beogradskih literata, među kojima i neizbježni M. M. Pešić. Govorio je samo Erenburg, a ostali su ga slušali – čak su Gorbatov i Rilski slušali kao da ga prvi put slušaju (uostalom, i on se prema njima držao kao da se u SSSR, nekom prilikom, prekinuo i ostavio da im sve ovo kaže u Beogra­du). Erenburg je govorio zanimljivo, na mahove duhovito, ali bez osobitog žara – tako govore savjesni predavači, vaspitači kojima je njihova dužnost ipak pomalo dodijala. Pričajući bez prestanka, on je, gotovo bez pauza, prelazio s predmeta na predmet, s aneg­dote na književničko iskustvo – kao darežljiv gost koji pred gostoprimnim domaćinima istresa sve što ima u svojoj torbi. Tako je počeo da se ruga upravi Saveza sovjetskih pisaca za nastojanje da utiče na književnu djelatnost, da organizovano upućuje pis­ce u kolhoze i na novogradnje, kako bi tamo našli motive, teme, proučili materijal za književna djela – talenat je sve, a sve drugo je glupost! Poslije toga je, nekim njemu poznatim putem, došao na marksističku teoriju umjetnosti. I nju je, takođe, ismijavao -smjelo isto toliko, koliko ju je proizvoljno izlagao. Gorbatov, koji je dotad samo slušao, počeo je da oponira. Ali on je bio suviše de­likatan i nedovoljno snalažljiv. A Erenburg je imao vještine i nije imao obzira. Rilski je mudro ćutao, i Erenburg je čak počeo da se na njega poziva, da mu se obraća: Maksime Fadejeviču! I kad je izgledalo da je unakrsnom vatrom zbunio i potisnuo protivnika, Erenburg je ispalio svoju kartečnu granatu:

-    Marksistička teorija umjetnosti, istorija umjetnosti, socio­logija umjetnosti, teorija njenog postanka i razvitka, njene klasne determinacije – sve su to koještarije. Evropa se dijeli na tri poja­sa: sredozemni, gdje ljudi piju vino; srednji gdje se pije pivo; sje­verni gdje se pije špirit, votka. Prva zona dala je veliko slikarstvo, veliku muziku, operu, komediju delarte; druga je dala filozofiju, ozbiljnu muziku, ozbiljnu književnost, osrednje slikarstvo; treća ima roman, književnost, veliku koliko i tešku, tešku muziku, mut­nu i ništavnu filozofiju, a drame i slikarstva uopšte nema. Drame i slikarstva – ponovio je sasvim ozbiljno kao stoje sasvim ozbiljno rekao i sve ostalo – uopšte nema.

- Materijalizam! – ubacio sam ja, ne otrpjevši. „Бытье – а у этого – еда и питье определяет сознание.“ – promrmljao sam satirične stihove Majakovskog.

I Erenburg se začudio mojoj prisutnosti, zagledao me je kao da me tek sad vidi i čak kao da hoće da me zapamti. A na rastanku me je upitao: “Vi, sigurno, volite Majakovskog?” Rekao sam da volim. “I sigurno – kasnijeg Majakovskog?” “I ranog i kasnijeg, ali više kasnijeg”, priznao sam svoj grijeh. “Znao sam”, otpisao me je Erenburg. “Unaprijed sam pogodio… Majakovski je pjesnik samo u prvim pjesmama…”

Ali – vratimo se Sofiji. Na završetku kongresa, ne mnogo zanimljivog kao – uostalom – i naš kongres godinu dana kasnije, predsjednik sofijske opštine i Kulturna komora bugarske vlade priredili su učesnicima kongresa svečanu večeru u prostorijama hotela “Blgarija”. Na toj večeri, ustavši bez ikakva uvoda, kad to niko nije očekivao i kad to, po mome mišljenju, nije morao, Ere­nburg je, raskopčana kaputa, s jednom rukom u džepu i ne popra-vivši sprijeda kockasti džemper koji mu se bio zarozao, održao prigodan govor. Rečenice govora bile su kratke kao i rečenice Erenburgovih ratnih članaka. I bile su precizne, završene, s tačkom – kao napisane.

Govor je počinjao rečenicom: “Ja ne vjerujem u krv koja te­če u ljudskim žilama; ja vjerujem u krv koja teče iz ljudskih žila.” Literaran, originalan, bez misaonih i govorničkih šablona, meni se govor dopao. Međutim, sudbina me za to kaznila. Nekoliko nedjelja kasnije Erenburg je došao u Beograd. Na nekoj večeri ili na nekom od ondašnjih prijema, koji su se množili po sistemu epidemije ili lančane reakcije, on je održao govor. I ne samo što je ustao isto onako kao u Sofiji, stoje isto onako držao jednu ruku u džepu a kockasti džemper mu je ostao zarozan, što su rečeni­ce bile kratke, precizne, napisane, s tačkom – nego je i govor bio isti onaj iz Sofije, s istom početnom frazom, istom interpunkci­jom. “Ja ne vjerujem u krv koja teče u ljudskim žilama” (tačka i zapeta) — “ja vjerujem u krv koja teče iz ljudskih žila.” To pušta­nje krvi na slavinu visprene rečenice palo mi je vrlo mučno; krv i šablon, krv i fraza, krv i književna koketerija – krv koja teče iz ljudskih žila sve to baš nikako ne podnosi.

Na sofijskoj svečanoj večeri bio je i poseban sto za najpozva­nije – velik, elipsast, smješten tako da bude i izdvojen i na vidiku. Za tim stolom, osim predsjednika opštine, bio je, ako se dobro sjećam, bugarski ministar prosvjete, bugarski patrijarh, rukovodi­oci Kulturne komore. Od pisaca bili su: Erenburg i Surkov, Sado­vjanu, najistaknutiji članovi ostalih inostranih delegacija, Ljudmil Stojanov i neki drugi. Ivo Andrić za taj sto nije bio pozvan, pogotovu nijesmo bili pozvani Kulenović i ja. Međutim, ja to, ma koliko izgledalo nevjerovatno, nijesam ni zapazio, čak mi nije bio jasan ni “karakter” posebnog stola – sam sam se bio zabio u ne­ki kut s ljudima koji su mi bili najbliži, pa sam, prošavši jednom pored elipsastog stola, pomislio da su se i tu skupili ljudi koji su međusobno najbliži.

Bugarski domaćini, kako kongresnih dana tako i na svečanoj večeri, kako pisci tako i ostali, gotovo svu svoju pažnju trošili su na Erenburga i Sadovjanua, – ugađajući im i tim ugađanjem na­glašavajući: eto kakve prijatelje mi imamo! Meni ta pažnja, kao pažnja, nije nimalo smetala. Prvo zato što sam smatrao da Erenburgu i Surkovu, kao sovjetskim piscima, i pripada glavna pa­žnja i zahvalnost gdje god bili. Drugo, jer mi ni u kakvoj Gligorićevoj “mračnoj ljudskoj dubini” nije dolazilo da se mjerim s Erenburgom, Surkovom i Sadovjanuom. Vidjevši Sadovjanua za počasnim stolom, ćutljiva, povučena u sebe, poluspuštenih očnih kapaka, natkriljenih ogromnim sijedim vjeđama, ja sam čak po­mislio da su tome čovjeku tuđe ovakve večere i reprezentacije, da mu je dosta galame, pažnje, govora, poznanstava, folklora u čakširama, opancima, zubunima i ženskim povezačama ispod kojih mlataraju ko zna čije, ko zna kad odsječene pletenice. Pomislio sam tako i čak mi je bilo žao i neugodno mi je bilo kao da sam i ja kriv pred njim. A smetalo mi je i još koješta drugo na ovom prijemu – kao držanje, kao postupak uopšte. I ja sam, u povratku iz Sofije, vozeći od Caribroda prema Pirotu, nešto o tome i rekao.

Andrić, čovjek više ćutljiv nego govorljiv, toga dana bio je zakopčaniji nego inače. Na svečanoj sofijskoj večeri u njegovom raspoloženju nijesam primjećivao ničeg osobitog; osobito se teš­ko primjećivalo i danas (na nečitkom licu veoma čitkog pripovijedača!), ali – bilo gaje. I kad sam rekao ono o bugarskom drža­nju, učinilo mi se, u automobilskom ogledalu iznad upravljača, da Andrić ima nešto da kaže. U automobilskom brojaču kilometara skočila je na svoje mjesto jedna cifra, druga, treća – Andrić je ćutao, i ja više nijesam mogao da ga nađem u ogledalu. Rekao sam u sebi: prevario sam se, dabogme, kao čitač Andrićeva lica. Ali Andrić je ipak progovorio – i to nastavljajući moju primjedbu, kao da sam je izgovorio toga trenutka, a ne desetak minuta ranije.

Andrić je, bez ikakva uvijanja, osuđivao bugarske domaći­ne zbog postupka pri odabiranju gostiju za počasni sto. Po kome su mjerilu oni to odabirali? Jesu li uzeli samo rukovodioce stra­nih delegacija? Ne. Jesu li birali prema značaju naroda iz kojeg je ovaj ili onaj pisac? Ne uvijek. Jesu li po užoj vrijednosti pisca? Ne, ni tu nijesu bili dosljedni.

- Po čemu može Sadovjanu, a ja ne mogu? – pitao je Andrić. – Ja nijesam nimalo slabiji pisac od Sadovjanua – rekao je, iako ga nikad, ni prije ni poslije toga, nijesam čuo da govori o svojoj vrijednosti i o vrijednosti drugih, pogotovu u poređenju sa so­bom. I rekao je to s onom jednostavnošću, s kojom se kaže nešto što je, ma koliko bilo neuobičajeno – sasvim istinito. Andrić je bio uvrijeđen, on se čak revoltirao – u revoltu se, tu i tamo, ipak osjećalo da se revoltira bivši diplomat. Andrić je čak bio opširan, opširan na njegov način, govorio je pojačanim glasom, imao je potrebu da ubijedi, ponavljao je rečenice. Postupak sofijskih domaćina vrijeđao gaje i revoltirao “na licu mjesta”, revoltirao ga i danas, i to sve više, što više priča i obnavlja detalje. Ja sam se u ovome slagao s Andrićem, iako – moram priznati – bez neke oso­bite strasti. Kulenović je bio strasniji, ali mi se čini – formalno.

-    Zašto je onda pozvan Sadovjanu iz Rumunije, a nije niko iz Jugoslavije? – pitao je Andrić. -Šta to znači?… Meni samom je do svih tih reprezentacija kao do lanjskog snijega, ali – u pitanju je moja zemlja. Meni je ovdje do ugleda moje zemlje…

Andrić je to, nešto skraćeno, još jednom ponovio. I nagla­šavajući, i revoltirano – čak je, u automobilskom ogledalu pre­da mnom, prošao fragmenat ljutitog pokreta rukom. I sve što je rekao, bilo je tačno; autentičan je bio i njegov revolt – u sve to sumnje nije moglo biti. Pa ipak, revolt je mjestimično djelovao neubjedljivo, kao nešto ne sasvim prirodno, a ono “moja zemlja” – gotovo kao tuđa fraza. To je, valjda, dolazilo otuda što nijesmo bili navikli da vidimo Andrića revoltiranog, što on sam nije imao “tehnike” revolta, što, uobičajeni, prečesto ponavljani spregovi riječi ili rečenice nijesu nikako išli uz njega.

Poslije povratka iz Bugarske ja sam u Borbi od 1. i 18. ok­tobra objavio dva politička članka o dirigovanoj, glajhšaltovanoj reakcionarno-provokatorskoj djelatnosti jugoslovenske i bugarske domaće agenture američkih i engleskih imperijalista (Trgovci domovinom i Glajhšaltovani provokatori). Tih dana, pri susretu u Udruženju književnika, Andrić me pogledao tako kao da sam mu nešto potreban. Sačekao je da ostanem sam, pa je, bez ikakva uvoda, kao u povjerenju i gledajući na prekide, rekao daje proči­tao – ne sjećam se više da li oba ova moja članka ili jedan od njih. Napomenuo je sasvim obično da nikad nije bio ljubitelj političkih članaka, da ih je svakad malo čitao, pa i to – do polovine.

Moje članke (ili članak), međutim, pročitao je s interesovanjem do kraja. Pohvalio je temperamenat, logičnost, jezik.

- Po mome mišljenju, publicistika treba da bude onakva.

Ja sam svoj publicistički rad smatrao sporednim, uzgrednim, danak dnevnim potrebama, i zato me Andrićeva pohvala nije oso­bito uzbudila – uostalom, mi onda za ovakva uzbuđenja nijesmo imali ni vremena! Ali ja bih bio neiskren kad bih ustvrdio da sam prema ovoj pohvali bio sasvim ravnodušan – ipak, to je bilo mi­šljenje Andrića, majstora rečenice, skupog ne samo na pokudu nego i na pohvalu, čovjeka koga sam sve više poštovao, čak na neki način i lično počinjao da volim. Još više bih bio neiskren kad bih rekao da sam i najmanje posumnjao u Andrićevu iskrenost, u njegove pobude. Pomisliti da Andrić pokušava da me “podmaže”, da mi se udobri kao članu agitpropa CK KPJ, to nijesam mogao iz poštovanja prema njemu, a to nijesam ni dopuštao sebi, čuva­jući se, kako se to onda govorilo, od “apriorističkog nepovjerenja u ljude”; osim toga, sam moj stvarni položaj kao člana agitpropa koji po statutu nema nikakve “vlasti”, činio je da na neki način držim da i drugi to znaju i nemaju razloga da mi “podilaze”. Sve se, dakle, sticalo tako da otklanja sumnju, prekida put k njoj.

Andrić i ja smo ponekad sa sastanaka uprave Saveza pisaca (početak Francuske ulice) zajedno odlazili do početka Prizrenske ulice u kojoj je Andrić tada stanovao. U jednoj takvoj prilici ja sam, ne sjećam se više ni iz kog razloga ni kako, pomenuo Andrićevo odbijanje da potpiše njemačko-nedićevski proglas protiv partizana (tzv. antikomunistički manifest). Pokazalo se da je An­drić već osjećao potrebu da meni ili da uopšte reče o tom odbija­nju svoju verziju i svoju ocjenu. I on je, ne žureći ali i nc odgađa­jući, najkraće i najneglasnije što se moglo, to i uradio.

-Vidite, to odbijanje… – počeo je, ne podižući pogleda. – Tu se pretjeruje. Ispada kao neko veliko junaštvo. Međutim, tu nika­kvog junaštva nije bilo.

Andrić je, bez ikakve svoje zasluge, od nekoga doznao o po­stojanju i sadržaju toga “manifesta”, o odluci da se već slijedećeg dana kulturni radnici okupe i da se od njih zatraže potpisi na nje­ga. Premišljajući šta da čini, Andrić se, na muci, sjetio da u ne­kom šumadijskom selu ima poznanika i otputovao jek njemu na tri dana, dok pregrmi hajka na potpisivače. Četvrtog dana, raču­najući daje sve već gotovo, vratio se u Beograd. I tek što se umio od puta, spolja je neko zazvonio. Andrić je otvorio – na vratima je, s nekakvom “fasciklom” u rukama, stajao čovjek u uniformi poslužitelja kraljevskog ministarstva prosvjete – kao i u žandar­meriji, uniforma je i ovdje ostala ista i pod njemačko-fašističkom komandom.

Gospodin ministar Jonić poslao me je gospodinu Andriću da potpiše… – rekao je poslužitelj i otvorio “fasciklu”.

A šta to gospodin Andrić treba da potpiše?

Manifest protiv komunista.

Žalim, ali gospodin Andrić je otputovao još prije tri dana – nema ga…

Poslužitelj je pogledao začuđeno, sramežljivo se osmjehnuo.

-    Pa ja vas, gospodine Andriću, poznajem, vi ste dolazili u ministarstvo. Vi ste gospodin Andrić.

Andrić je vidio da se više nema kud.

-    E pa — rekao je poslužitelju – kad vi kažete da me pozna­jete, da sam ja Andrić, recite gospodinu ministru daje gospodin Andrić kazao da ga nema kod kuće… – To je bilo sve.

Andrić nije anegdotičar, nije kozer, nije ni u kom smislu hvalisavac i čovjek koji sebi mora “odati priznanje”. To već rađa uvjerenje da on svojom verzijom i ocjenom slučaja s “Antikomu­nističkim manifestom” nije htio ništa drugo do ono što je rekao: smetalo mu je pretjerivanje, koje i inače, ni u čemu, ne podnosi. A da je to tako, konačno potvrđuje jedan drugi Andrićev postupak iz rata, odnosno Andrićev poslijeratni odnos prema tom postupku. Naime, Andrić, pozvavši se na “izvanredne prilike” (okupacija!) u kojima se zemlja nalazi, pismeno je uskratio Svetislavu Stefanoviću, hitlerovsko-nedićevskom komesaru u Srpskoj književnoj zadruzi, da u svoju “antologiju” nove srpske pripovijetke uključi i njega, i ni meni ni ikome od ljudi s kojima sam ja prijateljevao ili dolazio u dodir nije o tome godinama rekao nijedne riječi (sve se ovo otkrilo tek kasnije).

Andrić je redovno, naročito zimi, odlazio u Sarajevo, osta­jući tamo po dva-tri mjeseca – bosanska vlada obezbijedila mu je tamo dobru, mirnu sobu s poslugom i ogrijevom. U vezi s puto­vanjem u Sarajevo i boravkom tamo on je često pominjao Rodo­ljuba Čolakovića, ondašnjeg predsjednika bosansko-hercegovačke vlade: Roćko je nešto ponudio, nešto je organizovao, nešto je učinio, nešto pametno savjetovao – između redaka čitalo se pri­jateljstvo koje je Andriću, nesumnjivo, imponovalo. Da izbjegne pitanja o tome šta književno radi kad boravi u Sarajevu, Andrić je sam unaprijed prikazivao stvar tako kao da onamo ide kako čovjek već ide u zavičaj – prosto živi, sreta ljude, razgovara, čak prima savjete. Ali jednom je ipak bio određeniji – rekao mije ka­ko prikuplja građu za sarajevsku hroniku. Je li to bilo tačno, ili je to bio samo izmišljen posao da se “zamaskira” stvarni književni posao – nijesam znao i ne znam.

Poslije jednog ovakvog boravka u Sarajevu Andrić je bio kod mene u gostima – kojim je povodom to ovaj put bilo i kako je konkretno Andrić došao, ne sjećam se. Ali se dobro sjećam to­ga da je on ovom prilikom bio zanimljiviji. Bio je razgovorni]i, primjetno življi, radoznalije je slušao, čak je presio sa stolice na kanabe. I tu, na kanabetu, ispričao je – ja takvo nešto nijesam čuo od njega nikad više, ni dotad ni potad – kratku sadržinu “pripovi­jetke koju će napisati”.

Je li tom prilikom kod mene bio još neko od književnih i po­litičkih radnika, ne mogu da se sigurno opomenem – nekako mi se čini daje bio. Ali Andrić je, u tom sam siguran, pričao za “uži krug”, za one koji su bili pored njega – to je došlo kao potvrda, dopuna razgovoru o sklonosti seljaka da se oko zemlje parniči bez kraja i računa, gubeći pri tom i sredstva i pamet. Andrić je ispričao kako se, kad je Austrougarska okupirala Bosnu, pronio glas da se kmetstvo ukida, i kako je seljak Siman zaključio daje zemlja koju radi njegova i ničija drugo, i aga tu više nema šta da traži; kako je aga ipak uzjahao kljuse, uzeo vreće i došao da traži. Siman je, s rukama ispod potiljka, ležao u šljiviku, zadovoljan, svoj na svome. Aga mu s puta, s konja naziva dobar dan, a Siman mu ležeći odgovara: “Dobro i jeste” i, ne pomjerajući se s mje­sta, miče uspravljenim stopalom desne noge, nabačene na lijevu, tamo-amo, kao jako zabavljen tim. Andrić je sve to pričao vrlo živo, lice mu je bilo svjetlije nego inače, čak se situacijama i reče­nicama koje je sam izmislio smijuljio kao da su se negdje desile, od nekoga, smješljivog, čule. I to što je tu ispričao ušlo je zatim (ili je već bilo ušlo) u pripovijetku koja je poslije godinu ili dvije dana objavljena. Ali meni se čini daje Andrić, ono koliko je onda ispričao, – ispričao bolje nego što gaje napisao.

U oktobru 1946. održanje prvi kongres jugoslovenskih knji­ževnika, na kome je osnovan Savez književnika Jugoslavije. Na tom kongresu, na kom sam ja, po odluci organizacionog odbora, odnosno agitpropa CK KPJ, bio referent (ja sam referat agitpropu vraćao dvaput, jer mi se nije pisao, a statut Saveza, kojim sam takođe bio zadužen, prosto sam prevalio na Stefana Mitrovića, takođe člana agitpropa, uvijek spremnog da u poslu povuče i za mene), – na tom kongresu predsjedavao je Andrić. On je to činio ozbiljno i jednostavno, ali je u trenucima kad je trebalo da on kao predsjedavajući interveniše ili nešto odluči, pogledom tražio po­moć od mene (ja sam sjedio među delegatima, u parteru). Meni je to smetalo. I tu sam se prvi put direktno zapitao: zašto Andrić tako gleda u mene, stoje to tako njemu nužno – je li mogućno da on (On!) to čini zato što smatra da sam ja neka vlast, “drmator”, kako je četnički polusvijet govorio? Zapitao sam se, osjetio nepri­jatnost od pitanja i slutnji, našao onaj sverešavajući odgovor da se to Andrić sve tješnje vezuje za komunističku partiju – i kongres se završio kako je i bilo planirano. Andrić je postao predsjednik Saveza književnika; Veljko Petrović je opet prestao da mi se jav­lja i izbjegavao je moje pozdrave; nastavljali su se poslovi raznih vrsta, žurba uvijek ista.

Jednoga dana, poslije sjednice u upravi Saveza (ja sam u toj upravi bio potpredsjednik), Andrić me je nekako odvojio i poveo me do prozora prostrane sobe i tamo mi je rekao kako ima nešto da porazgovara sa mnom — on me je, kad god je imao da kaže nešto posebno, odvodio tako ispred tih prozora. Pošto sam od­mah, po Andrićevu snebivanju, vidio da se radi o nekoj “privatnoj stvari”, predložio sam da pođemo u šetnju – tako se o neugodnim stvarima najlakše razgovara. Na ulici – danje bio upravo za šet­nju: sunčan, žut od svjetlosti jesenjeg lišća; nad gradom je blistalo visoko nebo – Andrić mi je rekao da se našao u ozbiljnoj nevolji sa stanom. Njegovu garsonjeru uništila je, sa svim namještajem i knjigama, jedna od posljednjih američkih bombi koje su pale na Beograd. Pošto je ostao bez stana i postelje, Andrića su uzeli k sebi neki poznanici, ustupivši mu jednu, ne baš pogodnu sobu – u toj sobi sam, nekim poslom, bio jednom kod Andrića. Ljudi su mu učinili uslugu, ali usluga se već pretvara u teret za njih i za njega. On ne može da bude nekome na teretu, a oni opet postaju sve netrpeljiviji i zbog njegove djelatnosti (to je bilo vrijeme kad je beogradska čaršija – anonimno, poluanonimno, u prigovoru -režala na Andrića kao na svog “protežea” koji se “prodao komu­nistima”). On zna kakva je oskudica u stanovima, on nije htio da oduzme krov nikome ko je u gorem položaju od njega, ali sada, zbilja, ako se nekako može…

Ja mu stana nijesam mogao obećati ali sam mu obećao da je­zika i nogu neću požaliti. I nijesam ih odista požalio. Pošto sam znao da bi svaki direktan pokušaj u gradskom odboru ili u grad­skom partijskom komitetu bio uzaludan, kao što su bili uzaludni svi moji pokušaji da spasim stan i atelje Cuce Sokić, da iščupam stan za profesora Petra Kolendića, muzičara Baranovića i tolike druge, – obratio sam se, “udarajući u najtanje žice”, Đilasu kao sekretaru Centralnog komiteta i svom ličnom prijatelju. Đilas je, šetajući po kancelariji i držeći šake za remenom na pantalonama, slušao, slagao se, odobravao, i kad mu se učinilo da je sve goto­vo, rekao mije da molim Blaška Neškovića (predsjednika srpske vlade). Đilas nije bio krut čovjek, nije bio formalist, nije bio bez ljudskih osjećanja i političkog instinkta, naš odnos je, rugajući se samom sebi i meni, ponekad “samokritički” nazivao “ljubavnič­kim”, – pa ipak je mogao, i ponekad kad takvo šta baš ne očeku­ješ, da napravi postupke koji protivurječe svemu ovome. Tako me je, kao ovo sad Neškoviću, negdje pred sam rat poslao čak u Sarajevo, ilegalcu Duki (u ratu sam vidio da je to bio Đuro Pucar) – da njemu, bez ikakve Đilasove poruke, izložim svoje razloge i molbu da se diplomiranom studentu filozofije Milošu Popoviću (poginuo u Petoj ofanzivi kao borac Pete, majevičke brigade), čo­vjeku istina malo nesređenom, ali za naše prilike veoma radnom i načitanom, neodstupnom antifašisti, skine bojkot pod koji gaje, zbog “kritizerstva” i povezivanja s “frakcionaškom” grupom u Banjaluci, bila stavila beogradska studentska antifašistička orga­nizacija, lišivši ga učešća u antifašističkom pokretu i saradnje u naprednoj štampi. Tako je postupio i kad su, takođe pred sam rat, neki kruti i brzi “komitetlije” u Makedoniji, na osnovu nekakvih izmišljotina, stavili pod bojkot Kostu Račina. Racin je iz Velesa, kud je bio protjeran, doletio k meni, ja sam s mukom pronašao ilegalizovanog Đilasa, ubjeđivao sam ga, molio, garantovao, a on je odbio svaku podršku, svaku preporuku – neka ide u Skoplje i neka se tamo opravda, što, uostalom, sirotom Račinu nije pošlo za rukom. Tako je postupio i kad sam, odmah iza rata, molio da CK pomogne sasvim nezbrinutoj ženi i djeci Stevana Galogaže – idi u Zagreb i izloži stvar Bakariću. To je onda kod Đilasa sigurno bilo nastojanje da se ne nameću odluke nižim forumima, strah da se možda ne popusti ličnom prijateljstvu i ne postupi pristrasno, ali sigurno i potreba da se neko drugi pomuči s tim – brigo moja pre­đi na drugoga. A to je bilo sve to i sada, kad me poslao Neškoviću.

Blagoja Neškovića, s kojim sam bio blizak još 1936, kad je on bio ljekar-stažer a ja bolesnik grudnog odjeljenja državne bol­nice, prvi put sam “zaokupio” Andrićevim “stambenim proble­mom” na prijemu povodom Dana republike, ubrzo poslije razgo­vora s Đilasom. Nešković je stvar prihvatio jednostavno i zapitao me šta sve valja da se osigura. Valjalo je da se osigura stan od dvije sobe (za rad i za spavanje), s malom kuhinjom i kupatilom, s namještajem, posteljinom, najneophodnijim posuđem – Andriću je, da ponovim, od bombardovanja propalo sve što je imao. Nešković je htio da se domaćinski sve predvidi i utanači: koliko čaršava, koliko jastučnica, šta upravo od posuđa, valja li nabavi­ti i stonu lampu. I kad je sve bilo predviđeno i utanačeno, kad se on, podižući krupne obrve, iz svega toga “preslišao”, rekao mi je da će još sjutra zadužiti svoga šefa kabineta. Sjutradan mije tele­fonirao daje uradio kako mije obećao. Međutim, šef kabineta je i kod njega bio – šef kabineta. Jedno podsjećanje, drugo podsje­ćanje – Nešković se smije začuđeno: zamisli, ovaj šef sve obeća­va, a ne svršava. Opet susret s Neškovićem, i on sleže ramenima, muka mu je i uzima da sve svrši lično. Još jednom ponavljamo šta ono sve treba pribaviti, i poslije pet dana Nešković mi je predao ključ od stana: stanje u jednoj od onih mirnih ulica pored parka s Vukovim spomenikom, dvije sobe, kuhinjica, kupatilo, pisaći sto, kauč, posteljina, prostirka, posuđe – sve kako je bilo dogovoreno, sve je sam pribavio, pregledao, prebrojao. I ja sam odmah poslao Andriću ključ i adresu novog stana.

Dva-tri dana potom Andrić je pošao sa mnom sa sastanka u Savezu književnika. Usput, ulicama od Saveza do ispred hotela “Moskve”, govorio je nešto što sigurno nije bilo ni mnogo važno ni zanimljivo, inače gaja ne bih tako totalno zaboravio. A govore­ći – to nijesam zaboravio – sve vrijeme je gledao u nekakav ključ koji je, u visini grudi, držao i okretao s po tri prva prsta obeju ru­ku, pogledajući s vremena na vrijeme u njega kao da mu je tu za­pisano šta sve treba da kaže. Ja u početku nijesam obraćao pažnju na to – mnogi imaju naviku da drže ključeve u rukama; kasnije, prepoznavši ključ, pomislio sam da Andrić ima namjeru da se za­hvali za stan, pa sam namjerno “prelazio preko toga”. Međutim, on je htio da ja vidim taj ključ u njegovim rukama iz drugih razlo­ga, radi prelaza na drukčiji razgovor.

Kad smo stigli na onu terazijsku raskrsnicu gdje, desno, po­činje Prizrenska ulica, on je još jednom pogledao u ključ okrenuo gaje i snebivljivo rekao:

- Ovaj ključ… moram da vam vratim.

- Zašto? Zar vam se stan ne sviđa?

Ne, stan je bio divan i Andrić se svesrdno zahvaljivao i dru­gu Neškoviću i meni, ali uvidio je naknadno da to nije za njega. Veliki stan, seoba – Andrić se gotovo smračio.

Meni je ovo bilo nejasno i već tim neugodno. Pomislio sam odmah i na to kako ću se pojaviti pred Neškovićem – toliko sam mu dosađivao, oduzeo sam mu, preopterećenom, toliko vremena. I rekao sam Andriću daje stan taman toliki da se može raditi, spavati i čaj skuvati, a da seoba ne predstavlja nikakav problem – on i tako nema mnogo stvari, a “Kultura” (izdavačko preduzeće s kojim je Andrić sarađivao) daće kamion i ljude. Pomenuo sam i Neškovića – nezgodno je, stid me je.

-   Znam, nezgodno je i meni, – rekao je Andrić, – ali šta mo­gu? Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?

Pokušao sam da stvar uprostim: Zamolićemo direktora “Kul­ture” da angažuje neku od čistačica preduzeća – ona će u slobodno vrijeme dolaziti i čistiti i spremati stan, to čak nije ni skupo.

-   Tu je i zima, – nastavljao je Andrić potišteno. – Valja stan grijati. A ko će to meni, čim?

I to se moglo riješiti: ugalj se takođe mogao nabaviti preko “Kulture”, a ložila bi “bedinerka”. Ali pitanja koja su mučila An­drića bila su neiscrpna: ko će da iznosi ugalj iz podruma u stan?

- Pa može se za to uzeti neko od testeraša.

- A ko će da mi nađe testeraša?… Ne, ne, ostajem gdje sam. Loše je, ljudi su nezgodni, ali bar ne mislim o čišćenju i loženju, – i opet je pogledao u ključ. Ja sam predložio da ključ zadrži još koji dan, da razmisli, ali sam, pogledavši Andrića, shvatio da se on već dovoljno namučio s tim ključem i da mora, što prije, da ga se otarasi, njega i svih pitanja koja je on otvorio. Uzeo sam ključ i odmah ga vratio začuđenom Neškoviću.

Razmišljajući za svježa traga o svemu ovome, ja sam došao na pomisao da Andrić možda hoće da izbjegne dokaze i preba­civanja o tijesnom povezivanju s novom vlašću – malo distance prema ljevici, malo uzmaka prema desnici, makar i ćutke i neza­dovoljno. Na to su me, prije svega, navodile njegove riječi o pre­zrivom ili neprijateljskom držanju beogradske buržoazije prema njemu. Ali sad držim da nijesam bio u pravu – neki kasniji mo­menti porekli su, kako mi se čini, moju pretpostavku.

Tri-četiri mjeseca poslije vraćanja ključa, na sjednici uprave saveza pisaca, u nekoj pauzi, pogledavši me ispod polusagnutog čela, Andrić me kao uzgredno upitao:

- Vratiste li vi onda onaj ključ?… Šteta.

A nešto kasnije ponovo se vratio toj temi – čak opširnije i neposrednije nego kad ju je prvi put potrgao.

-   Jako sam pogriješio s onim stanom. Uplašio sam se bio, sve mije izgledalo nerešljivo – i sad tek vidim koliko sam pogri­ješio.

To, dok se slušalo, nikako nije ličilo na indirektnu ponovnu molbu za stan. Pa ipak, ja sam osjećao da bi Andriću trebalo po­moći. Međutim, nijesam na to mogao da se ukanim – od Neškovića me bilo stid, a kome bih se drugom za početak obratio — ni­jesam vidio. Tako je prošlo vrijeme do trenutka kad više ni sebi nijesam mogao pomoći.

U prvoj polovini 1947. godine proslavljena je stogodišnjica Gorskog vijenca. Glavni dio proslave bio je na Cetinju i bio je 8. juna, kad se lakše moglo riješiti pitanje masovne svečanosti i priredbi, pitanje smještaja i putovanja gostiju. Na svečanoj aka­demiji u cetinjskom pozorištu govorio je, u ime crnogorske vla­de, Blažo Jovanović, u ime Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić, predavanje posvećeno Gorskom vijencu održao sam ja. To predavanje ja sam, kao i referat na kongresu pisaca, držao po odluci agitpropa; kao ni referat na kongresu, ja ni ovo predavanje nijesam želio da pišem ni da čitam, i nekoliko puta sam, jednom čak u polovini posla, molio Đilasa da on bude predavač, ali on je to odlučno odbijao, a prema mojoj obavezi bio je nepopustljiv. Kad je predavanje bilo gotovo, on gaje pročitao, bio je zadovo­ljan i napravio je samo nekolike sitnije napomene o kojima smo prodiskutovali. Jedina formulacija koja ga ni u jednoj mojoj ver­ziji nije zadovoljavala sasvim, bila je ona kojom se odgovaralo na pitanje: čiji je Njegoš pjesnik (crnogorski, srpski, jugoslovenski?), i on je najzad uzeo i, precrtavši moju rečenicu, zapisao svo­ju formulaciju, nepreciznu, rastegljivu — jednu od onih “s jedne i s druge strane”, da vuk bude sit i ovce da budu na broju. Ja sam se s tom formulacijom u svome tekstu pomirio, jer sam smatrao da o ovom treba još temeljitije promisliti i jer, istupajući po od­luci agitpropa, nijesam mogao, pogotovu o ovakvim pitanjima, iznositi mišljenja s kojima se ne slaže sam rukovodilac agitpropa. I tu svoju formulaciju Đilas je kasnije, u svojoj knjizi Legenda o Njegošu (1952), kritikovao kao moju i kao šovinističku, a čitavo moje za svečanu akademiju pisano predavanje o Njegošu kao pis­cu Gorskog vijenca, ismijavao je ne rekavši nijednom riječi ni kako je ono postalo, ni da se njemu sviđalo i da gaje odobrio, ni da je od mene unaprijed tražio da se držim pozitivnih elemenata i da mije čak, bojeći se mog “negativizma” i “čistunstva”, brisao kritičke opaske i ograde iz predavanja! I ja to bilježim kao sliku “momenta”, kao ilustraciju sredstava, metoda i morala koji taj momenat karakterišu.

Predavanje Iva Andrića, iako on spada u ozbiljne poznavao­ce Njegoša, bilo je dosta kratko, naglašeno skromno, gotovo sa­svim prigodno. On je u njemu osobito isticao Njegošev primjer i – da kažem riječ koju Andrić ne bi upotrijebio – zavjet o jedinstvu ubjeđenja i riječi u književnom djelu. Koliko je Andrić držao do toga što naglašava, pokazaće, mislim, i ovaj detalj. Kad smo ula­zili na svečanu akademiju, Andrić mije, uzgredno, rekao:

- Našli ste vi onda dobru stvar u Šćepanu, ali našao sam i ja – vidjećete. – Čak je malo zažmurio iza naočara i osmjehnuo se gotovo šeretski – koliko je to on mogao ili htio.

To što sam ja “našao” bili su Njegoševi stihovi kojima sam, u referatu na prvom kongresu književnika, pokušao da odredim zadatke književnosti u odnosu na Narodnooslobodilačku borbu, njene snage, podvige i uspjehe; da odredim mjesto književnosti u životu naroda, značaj književnosti kao takve. Ti stihovi počinju onim: “Natežite žice u guslama” i glase:

“Jošt ne znate što ste uradili,
Dok čujete od vješta guslara.”

A ono stoje Andrić “našao” i citirao u svojoj riječi na sveča­noj akademiji, bilo je ovo mjesto iz Šćepana Malog:

“… rad bih bio znati
Za vas te ste naši književnici,
Je l’ na srcu ko na jezik vama,
Vjerujete l’tome što zborite…”

Poslije proslave na Cetinju, svečanost se, sjutradan, nastavi­la na Ivanovim koritima, i mi smo se peli na Lovćen, Njegoševoj grobnici. Do Ivanovih korita išlo se automobilima, zatim, do pod sam vrh, konjima koje je pozajmila vojska, zatim – pješke. Izla­zak na Lovćen bio je za mene kao da sam se još jednom rodio na svijet; još jedan, iznenadan, nastanak toga svijeta, nastanak, pri­je svega, u visinu. Koliko je toga dana Crna Gora stremila u tu visinu, s koliko mjesta, kolikim vrhovima u sunčanoj izmaglici! Na jednoj strani ležala su – izlomljena, iskošena – okamenjena džinovska oranja Čeva, čevsko razbojište — koplja, oklopi, sedla, potkove koje još odsijevaju na suncu. Na drugoj je voda Skadar­skog jezera – čas tamna, čas siva, čas zelena – prodirala u crno­gorski kamen nezadrživim horizontalnim račvama. Na trećoj, i sasvim blizu i sasvim ispod svijeta, vidio se bunar mora: on se spuštao, prosijedao se sve niže, smanjujući se, bivajući sve dublji a sve prozirniji – od prosijedanja. Na četvrtoj i petoj propinjali su se, toliko stanovni u temelju, Durmitor i Komovi, s Lovćena vi­soki kao niotkud drugo – Lovćen u do vrha i još čovjeku do podgrlca. Koliko je sve to bilo sjedinjeno, zgomilano, koliko stiješnjeno – ali to je snažna tjeskoba stroja i logora koji se orma za još neku bitku. I koliko, u isto vrijeme, širine, prostora, prodiranja u visinu – to je Njegoš morao da gleda, to i mrtav! I mene je, uporedo s tim kako su me podilazila ta okamenjena bojišta, te vode i visovi, sva ta Crna Gora, odjednom, odnekud, poduzeo bol, pa bojazan: kako bi to bilo strašno za mene, koji sam danas prvi put ovdje, kad bi se desilo da više ne uzmognem biti! I osjetio sam, tu prvi put tako, daje sve to što vidim prosto moje prošireno biće, i pokušavajući da vidim i zamislim nevidljive granice, osjetio sam ih kako čovjek osjeća granice grudi i rebara kad ga obuzme uzbu­đenje, oblije dobar vjetar.

I Andrić je na Lovćenu bio uzbuđen. To se vidjelo po onom kako mu je kontakt s ljudima bio neophodniji nego inače; kako je imao potrebu da ih, istina pomalo sramežljivo, ponešto pita, a još više da im kaže ponešto od svojih utisaka i uzbuđenja; kako je imao puno ideja o tome šta bi sve trebalo uraditi i izgraditi za Lovćen i na Lovćenu. I naročito se vidjelo po tome što je u ovim idejama često bilo koliko neposrednosti, najljepše želje, toliko i nepraktičnosti, čak i nečeg djetinjeg.

Negdje u septembru, beogradski sunčanom, – sjednica u Savezu književnika bila je gotova i ja sam bio ustao da pođem, – Andrić mi je prišao sasvim blizu i, stojeći tako sasvim blizu, uspravan, rekao mi je kako bi želio da mi da na čitanje rukopis jedne svoje nove, duže pripovijetke – ruke je pri tome držao go­tovo tako kao da u njima ima rukopis o kome govori. Ja sam mu, izvinjavajući se, rekao kako ustanova u kojoj radim rukopise ne čita, i ne čitam ih ni ja “u svojstvu” člana te ustanove.

- Ali ja bih da pročitate kao pisac.

-   Što će vam to, Andriću? Ja sam u pripovijetkama prema vama polupismen čovjek.

-   Vidite, ja tom novom pripovijetkom prebacujem most pre­ma vama (baš tako je rekao: prebacujem most!), i vi biste tu mogli da mi pomognete.

Ja sam od oslobođenja Beograda do tada bio pročitao – u muci koju može zadati samo nepopravljiva tuđa rečenica – odre­digovao bezbroj tuđih članaka, političkih govora i izjava, zatim nekoliko knjiga takvog skupljenog gradiva; razni pisci, stariji i mlađi, od Ota Bihaljija do Mire Alečković, od Oskara Daviča do Vladimira Čerkeza, donosili su mi svoje rukopise, svoje putopise, pripovijetke, zbirke pjesama, poeme, studije, tražili da pročitam, da kažem mišljenje, po mogućnosti predgovor da napišem; sve skupa – tuđih rukopisa bio sam tako reći fizički sit. Pa ipak, Andrić je rekao da on zalazi u novu oblast, da u toj oblasti nije sigu­ran, a ja u to vrijeme Andriću ništa ne bih mogao odbiti i -pristao sam da pročitam rukopis.

Kako mi je Andrić predao taj rukopis, ne sjećam se tačno – čini mi se da ga je predao mojoj ženi, onda direktoru partijskog izdavačkog preduzeća “Kultura”, s kojom je sarađivao redigujući pokoji prevod. A to što mi je predao, što je valjalo da pročitam, bila je sada već dobro poznata pripovijetka Zeko. Rukopis je, ko­liko se opominjem, imao nešto preko 120 velikih stranica, otku­canih dosta rđavo. Ručnih popravaka po kucanom tekstu bilo je vrlo malo.

Rukopis Zeka ja sam čitao s najvećom usrdnošću i pažnjom, praveći kraće i duže zabilješke – puno zabilježaka. 1 nijesam to či­nio što sam držao da baš ja treba da pomognem Andriću, nego što drukčije uopšte ne umijem čitati, i što su me moj odnos prema An­driću i njegovo povjerenje tjerali na osobitu kritičnost i brižljivost.

Kad sam pročitao Zeka, provjerio svoja zapažanja i sredio primjedbe, dogovorio sam se s Andrićem da dođe k nama na ru­čak, pa da poslije ručka porazgovaramo o rukopisu. Po završet­ku radnog vremena, ja sam, po običaju, pošao automobilom pred “Kulturu” da prihvatim ženu. S Verom se, iz “Kulture”, pojavila Isidora Sekulić – Vera je nju, kad god bi došla u “Kulturu” kao prevodilac ili redaktor, kad god bi uopšte “sišla” s Topčiderskog brda u grad, tako, mojim ili “Kulturinim” automobilom, odvozila kući. Njih dvije sjele su pozadi, pa smo tako svratili u Prizrensku ulicu po Andrića. I to je, bez sumnje, bila moja i Verina nesmotre­nost, moja pogreška – voziti zajedno Isidoru i Andrića; da Isidora vidi kako Andrić ide k nama na ručak; da Andrić zna da Isidora vidi taj odlazak, iza kojeg ima nešto važnije od ručka! Objašnja­vajući Isidori da ćemo svratiti po Andrića, zatim vozeći prema Dedinju, ja sam osjećao da mi nešto smeta, neka nelagodnost i nategnutost, pojačana Isidorinim uljudnim i suvim pozdravom s Andrićem (“Kako ste, gospodine Andriću?”), njenim razgovorom isključivo s Verom (“Gospođo Zogović!”), ali se – priznajem i tu pogrešku – nijesam potrudio da neugodnost do kraja “sagledam” i “vrednujem”.

I onda sam napravio još jednu, daleko gluplju i težu grešku – tako se to meni često dešava: napravim li jednu glupost, napraviću neminovno još dvije-tri za njom. Na dedinjskoj raskrsnici koja se zove “Zvezda” Isidora Sekulić zatražila je da zaustavim kako bi izišla. Vera, a za njom i ja, rekli smo Isidori da ćemo je odvesti do kuće. Ona je to kratko odbila – nije potrebno, za nju je dovoljno i toliko ljubaznosti i vožnje, ona voli i ona je navikla da pješači! Ja sam zaustavio, ali mi je pred njom bilo vrlo neugod­no; početnoj neugodnosti dodalo se još i to što Andrića vodimo na ručak, a nju ne zovemo, nego ćemo je sada ispustiti na raskr­snici samu, a mi ćemo utroje poći dalje. I da bih stvar “popravio”, ja sam rekao, otprilike, da je moja žena (tu sam htio da operišem Isidorinom “velikom naklonošću” prema njoj) slaba gazdarica, da je u nje – kao Zagrepčanke – sve izmjereno, pa kad je spre­man ručak za troje, spremljen je za troje; zato gospođu Sekulić i ne zovemo, pa ćemo to učiniti kad bude spremljeno za trojku u drugom sastavu.

-Nije potrebno, gospodine! Hvala, gospodine! – rekla je Isidora, i u njenom glasu osjetila se nota zapanjenosti. Isidora, žureći kao da se spašava od meni nevidljive opasnosti, rukovala se, zalupila je vrata automobila – oštro su udarile potpetice. – Ja, gospodine, nikad nisam bila ljubitelj ničijih ručkova! – rekla je prije toga.

O Zeku smo Andrić i ja razgovarali napolju, pod verandom – dan je bio sunčan i topao, čak su mirisali čvorovi u borovim daskama vrata, čak se, nedaleko od nas, pored bokorastog šiblja sunčao jež, a na ravnim baštenskim pločama između ograda po kojima su se granale patuljaste jabuke gospodina Roša spavao je mačak drugarice Mice, naše susjetke, ispružen, glavat, krupan kao tele. Moja glavna zamjerka Andrićevoj pripovijetki ticala se kompozicije: prvi dio je duboko istinit, surovo kritičan, dovolj­no sažet, ali od trenutka kad Zeko “otkrije” Savu, pripovijetka se izlije iz korita. Izlivši se, ona postaje više priča o rijeci nego o Zeku. Taj dio, tu hroniku o Savi, samu po sebi preopširnu, mje­stimično ne sasvim razumljivu, valjalo bi – insistirao sam — skra­titi: u interesu nje same i pripovijetke kao cjeline. Ali imao sam još puno drugih, raznovrsnih, sitnijih i manje sitnih zamjeraka i napomena – ja sam svaku pokazivao u tekstu i kontekstu, pokuša­vao sam da svaku raščlanim, objasnim, dokažem praksom i teori­jom književne proze – to je trajalo, sjećam se vrlo dobro, dva i po časa. Andrić je slušao pažljivo, ne mijenjajući izraza ni raspolože­nja. Ponekad samo moglo se vidjeti da gaje primjedba ubijedila, daje možda pogodila u njegovu vlastitu sumnju o nekom mjestu, i tad bi mu se lice, rekao bih, jedva primjetno izmijenilo: postale bi nešto življe i mekše. Poslije nekoliko mojih početnih rečenica on je iz džepa sa strane izvadio noteščić, izvadio je kratašnu pi­saljku i stavio ih preda se, držeći kažiprst između listova koje će otvoriti. Poslije nekih primjedaba rekao bi: “Pričekajte!” – i zapi­sivao bi nešto, uz notiranje retka i stranice rukopisa. Druge, opet, slušao je isto tako pažljivo kao i ove, zamislio bi se, lice je govori­lo da stvar ozbiljno uzima, ali bi, u trenutku kad sam očekivao da otvori noteščić koji je zatvarao poslije svake zabilješke – učinio: “Hm”, rekao: “Zanimljivo” ili “Razmisliću”, i ne bi ništa zapisao.

Na rastanku, Andrić mi je kazao da će pripovijetku dati na čitanje i E. Finciju – hoće da čuje šta će i on reći.

-1 neću mu, – dodao je kao nešto što je naša zajednička mala tajna, – kazati nijednu vašu primjedbu: baš me zanima da vidim hoće li vam primjedbe biti slične.

I ja sam to razumio onako kako ga je, čini mi se, trebalo razu­mjeti: nijesam rekao Finciju ni da sam čitao pripovijetku ni kakve sam primjedbe rekao autoru. Ali Andrić je, poslije nedjelju-dvije dana, sam potrgao ovu temu: rekao mi je pri jednom susretu kako je Finci najzad pročitao Zeka.

-I?

- Ima manje-više iste zamjerke koje i vi, iako mu ja unapri­jed, kako smo se dogovorili, nijesam rekao nijedne. A sad sam mu rekao koliko su slične.

Ja sam, negdje u to vrijeme, savjetovao “Kulturi” da za svoju seriju “Savremena književnost Južnih Slovena” zatraži od Andri­ća knjigu njegovih novih pripovijedaka, uključivši Zeka, i time je ovo pitanje trebalo da bude iscrpljeno – bar dok knjiga ne iziđe iz štampe. Ali pitanje, u nekom svom rukavcu, ovim ipak nije bilo iscrpljeno.

Isidora Sekulić redigovala je za “Kulturu” prevod Tolstojeve Ane Karenjine i knjige pripovijedaka N. V. Gogolja. U vezi s tim došlo je do kontakta između nje i Vere Zogović. I Vera, koja je umjela da stekne prijateljstvo intelektualaca s kojima je preduze­će sarađivalo, što se na ovaj ili onaj način osobito pokazalo onda kad je morala da radi kao pomoćnik portira u hotelu “Balkan”, osvojila je i Isidorinu “veliku naklonost”. Isidora ju je pri susre­tima obasipala nježnostima (razlika u godinama bila je kao izme­đu majke i kćeri), prevodila je specijalno za nju pjesme Šelija i Kica i pisala joj dirljiva pisma, počinjući ih sa “Verka-Veverka” i si., a Vera je to poštovala, uzvraćajući diskretnom nježnošću i pa­žnjom, bez krupnih izjava i ikakvog “oglašavanja”. I jednog dana Vera je došla na ručak s viješću da je Isidora strahovito ljuta, da je gnjevna, da je uvrijeđena onim mojim objašnjenjem i obećanjem

-    kad sam ono vozio skupa nju i Andrića. Vera mi je citirala Isidorine rečenice, uperene ne samo protiv mene nego i protiv Andrića  - pričajući i citirajući, ona je, intonacijom, izražavala svoj odnos prema Isidorinom držanju i prema njenim izjavama (intonacije su jasno isticale Isidorinu osjetljivost i pretjerivanja). Ali Veri je bilo i neprijatno: ipak joj je bilo žao Isidore, i mene je ipak smatrala krivim — bio sam nespretan, ispalo je nepromišljeno i ružno. Na kraju je, kao svoj zaključak koji sve svodi na stvarnu mjeru, rekla:

-    Isidora je odista uvrijeđena. U-u-u…

I ja sam jednoga dana pošao Isidori Sekulić – da se pravdam dobrim namjerama. Po svojoj prirodi, svojoj ličnoj potrebi, ja to sigurno ne bih učinio, pa bilo ovo što kažem dobro ili rđavo. Ali učinio sam, jer sam radio u agitpropu i u Savezu književnika, i jer sam htio da olakšam Veri kao direktoru izdavačkog preduzeća – mi smo, koliko smo najviše mogli i umjeli, svoje postupke i na­mjere mjerili prije svega ovim mjerilom.

Isidora Sekulić uvela me je u svoju prednju, dosta malu so­bu, u kojoj su, na stolu i po svim stolicama, ležali neki, ne mnogo pažljivo stavljeni rukopisi. Desno su bila vrata druge, veće sobe, gdje smo onda sjedjeli Vučković i ja – ta vrata bila su zatvorena. Isidora se držala kao da među nama nije bilo nikakvog nespora­zuma: odmah je počela da objašnjava kako popravlja tuđe prevo­de Šekspira – grdila je, svojim suzdržanim načinom, prevodioca koji zna samo njemački, a prevodi s engleskog, žalila je Šekspira kao nešto što je njoj povjereno na čuvanje ali ona ga, u ovim na­šim prilikama, ovoj vječitoj nekulturnosti i neodgovornosti, ne može uščuvati. Žalila se na mukotrpnost posla, prokletog posla dotjerivanja tuđih rukopisa:

-  Uostalom, – rekla je – vi znate kakav je to rabadžijski posao…

Kad sam ja uzeo da objašnjavam zašto sam došao, ona me pustila da govorim, i slušala je kao da baš ne zna, kao da joj baš treba podataka i vremena da shvati o čemu je riječ. I kad sam ja rekao sve, ona me je prekinula kao da sam tek zaustio da govorim a ona razumjela na po riječi:

-Ah, molim vas, ostavite!

I ustala je – da potraži nešto u rukopisima na stolicama ili da te rukopise ponamjesti. Ali stvar ipak nije ostavila. Sačekavši da ja još nešto zaustim, ona je, zadižući i ponamještajući hrpu po hrpu rukopisa, počela da govori kako sam ja grub, kako sve ljude mjerim istim aršinom, kako sam sasvim suprotan svojoj divnoj ženi – pozvao bi na ručak, pozvaće na ručak, kao da se ona nudi­la. Na ručak! Ona je uvijek smatrala da postoji manuelni proleta­rijat i proletarijat duha; ona je uvijek smatrala ovaj drugi proleta­rijat – višim… I sjela je, uspravna, s rukom na krilu.

- Nikad ja, gospodine Zogoviću, nisam držala ni do čijih ručkova i nisam se nikom, gospodine, nudila na ručkove, najma­nje na ručak s tim…

I sasvim je prešla na Andrića. Prekidala se, uzdržavala se, ali se, eto, nije mogla uzdržati. Šta će, rekla je, meni kao gost ona, kad imam gospodina Andrića, koji zna cijenu ručkovima…

- Sada on vama daje rukopise na čitanje – rekla je i ja se vi­še ne sjećam otkud je znala taj podatak, možda sam joj ga čak ja rekao da bih joj objasnio zašto sam upravo vodio Andrića svojoj kući. – Daje, nastavila je, i po licu su joj izbile bjeličaste, nakostriješene malje – jer vas smatra vlašću, jer mu to može koristiti. A nekad je svoje rukopise donosio ovamo – ove su makaze (i tu se ljutito poluokrenula i lupnula šakom po kancelarijskim makazama na stolu) – ove su makaze skraćivale njegove rasplinute pripovijetke. I sad ih više ovamo ne donosi. Neće ih, gospodine, donositi ni vama, ako jednom ne budete više to što jeste. Neće, jer on je – jezuit.

Ali, iako je razgovor tako tekao i tako se okrenuo, ja sam, od­lazeći, imao osjećanje da nesporazum nije likvidiran i da se Isido­ra nije odobrovoljila prema meni, mada je preda mnom govorila protiv Andrića. Pretpostavljao sam da se neće odobrovoljiti mož­da baš zato što je o Andriću tako govorila preda mnom, i što je po mom držanju, čak i po tom kako sam ćutao, mogla pogoditi da njene prijekore, njenu ocjenu Andrića smatram u najmanju ruku pretjeranim – ja sam bio odveć neuk da to, čak i da sam htio kri­ti, sakrijem, ona odveć vješta da bi joj takvo šta izmaklo iz vida.

A Andrić se meni, u vezi s knjigom novih pripovijedaka, obratio još jedared. Negdje početkom 1948, u Savezu književni­ka, kao obično, i, kao obično, pred moj odlazak poslije sjednice uprave, on mi je, ne udešavajući da to niko ne čuje, a tako da to, u sobi sa još desetak ljudi, odista niko ne čuje – rekao:

- Drugarica Vera je složila knjigu, a ja nemam naslova – bi­ste li mi mogli pomoći?

Rekao sam mu da sam u tom pogledu osobito bespomoćan.

- Šta mislite – nastavio je on – bi li valjalo Ljudi i neljudi? time se ne kaže ništa pozitivno o samim pripovijetkama, nego se samo određuje odnos prema pojavama. Vaš naslov Prkosne strofe nije pretenciozan – kaže se samo da su strofe prkosne, ali se time ne kaže i da li su dobre ili loše. Ja takođe ne bih htio ništa preten­ciozno…

Meni se naslov nije mnogo svidio. Ali nijesam bio kadar da pomognem, a učinilo mi se, kad je riječ o Andriću i momentu, da jedna ovakva “deklaracija” ne bi baš bila ni loša, pa sam rekao: “Može” (takvo “može” u Đorđa Jovanovića glasilo je: “Može kao materijal”). I Andrić je, učinilo mi se, pristao na to. Međutim, kad se knjiga pojavila, pojavila se pod drugim naslovom, koji je bio jasan dokaz daje pisac bježao od prethodnog, a da neki no­vi koji bi ga zadovoljio nije mogao naći. I stavio je prosto: Nove pripovetke. Da li je, pak, iz ovih ili onih razloga, na sličan način postupio i s mojim, u sveščiću zapisanim primjedbama o Zeku — tu zasad ne mogu reći ništa sigurno. Knjiga se pojavila godinu i više dana poslije našeg razgovora. Štaviše, pojavila se u vrijeme (kraj 1948) kad meni nije baš bilo do čitanja ovakve beletristike. I kad sam, poslije dvije ili tri godine, knjigu ipak pročitao (ja ne spadam u egzaltirane poklonike Andrićeve literature, čak ni pošto je dobila inostrani zaštitni žig, tzv. Nobelovu nagradu – meni se, prosto, mnogo sviđa nekoliko njegovih pripovijedaka, u koje ne spada Put Alije Đerzeleza, mnogo mi se sviđaju ili samo sviđaju djelovi drugih, djelovi Na Drini ćuprije, Travničke hronike i Gos­pođice) – kad sam je, ipak, pročitao, vidio sam da sam zaboravio sve manje, pojedinačne primjedbe na tekst Zeka i da ne mogu vi­djeti kako je autor s njima postupio. Siguran sam samo (iako mi zaborav i tu smeta da tačnije i detaljnije vidim) da je autor tek do­nekle skratio i sažeo preopširnu “digresiju” o rijeci Savi.

Sporo je tekla 1948. godina.

Između Đilasa i mene već je bilo došlo do razmimoilaženja: ja sam, naime, vrlo obazrivo i deminutivno rekao da u pismima CK KP(b) ima i tačno uočenih naših grešaka koje bi valjalo iskreno priznati – i to je već bila prva od onih „stvari“ za koje je Đilas malo kasnije pred agitpropom rekao: „Zogović govori takve blasfemije od kojih se meni diže kosa na glavi“.

Dolazili su dani – jedan mučniji od drugog, svaljivali se događaji – jedan sudbonosniji od drugog; neslaganja između mene i Đilasa, što je praktično značilo između mene i CK (Đilas je redovno naglašavao: mi tako ne mislimo), množila su se i bivala sve oštrija. Đilas je tvrdio kako socijalističke zemlje ne treba da se razvijaju u pravcu slivanja u „svetsku republiku“ („Marksizam o tome ništa nije rekao“) nego valja da ostanu na vječita vremena kao nacionalne države koje će čak, vrlo vjerovatno, ratovati među sobom, a ja sam to nazvao nacionalizmom i nepoznavanjem osnovnih misli Marksa, Lenjina, teza Kominterne; on je došao do formulacije da jedna socijalistička zemlja nema nikakvih drugih internacionalnih obaveza, osim obaveze da tuče svoju buržoaziju i gradi socijalizam u svojoj zemlji: to i jesu sve njene internacionalne obaveze, a ja sam tu tezu nazvao čistim lasalijanstvom. Zabranjeno je štampanje moga otvorenog pisma listu Naprijed, organu KP Hrvatske, s kritikom naklonosti redakcije prema formalističkom periodu nekih slikara i s kritikom formalizma uopšte („Sad je momenat kad svi treba da se zbijemo, a ne da se zavađamo“). Počela je rad komisija za sastavljanje novog programa KPJ (Đilas, Boris Ziherl, Stefan Mitrović i ja): Mitrović i ja sukobili smo se s Đilasom u pitanju internacionalnih obaveza KPJ; nas dvojica tražili smo da se u programu reče da je narodna demokratija forma diktature proletarijata itd., a Đilas je bio i protiv unošenja i protiv same te misli. I ja sam napustio komisiju.

Đilasova bjesomučna mržnja prema SSSR rasla je iz dana u dan, i ja već nijesam fizički to mogao da podnosim. Prošao je i Peti kongres KPJ – ljudi kao Aleksandar Belić, s neobično oštrim njuhom i vječno podmazanim vjetrokazom „osjetili“ su u mom držanju i govoru na tom kongresu „prikriveni kominformizam“ (Belić je doslovno tako rekao mojoj ženi kad mu se, krajem 1949, istjerana s posla, obratila s molbom da joj da kakvu korekturu izdanja Srpske akademije nauka). U oktobru je Đilas, kao direktor teoretskog organa CK Komunist, odbacio Mitrovićev članak koji se meni, zamjeniku direktora, veoma svidio – i ja sam odbio da dalje radim u Komunistu, a Đilas mi je rekao da više ne dolazim na posao – tako sam zauvijek ostao bez zaposljenja. Na akademiji posvećenoj godišnjici Oktobarske revolucije, u Narodnom pozorištu, Vladimir Dedijer i još neki, vidjevši da su dobili mjesta pored mene i S. Mitrovića, demonstrativno su ustali i otišli – neće „da sjede pored izdajnika“.

Potom je došao „razgovor“: poslije Ziherla, zatim Mitrovića, pozvan sam i ja u Kardeljevu vilu – tamo su bili Kardelj, Ranković, Đilas, Krsto Popivoda i – ako se ne varam – Veljko Vlahović, koji se, valja napomenuti, dotad slagao s mnogim mojim stavovima. U tom razgovoru ja sam ostao pri svojim gledištima: ukratko, odbio sam Kardeljevu tezu da je košulja (naš proletarijat) bliža od kaputa (međunarodni proletarijat) a na Đilasovu primedbu kako sam se prepao od Crvene armije, rekao sam da Crvenu armiju smatram armijom radnih ljudi čitavog svijeta i da se ne mogu od nje prepasti – to je moja armija. Nekoliko dana iza toga stavljen sam pod bojkot – niko se od komunista nije više pozdravljao sa mnom, a Popivoda mi je saopštio da nigdje više ne mogu raditi – „Bavi se literaturom, pa će se dalje vidjeti.“

Povukao sam se u svoj stan – posjetio me još nekoliko puta samo Nikola Petrović, pa je i on prestao. Održan je plenum CK KPJ – ja, kandidat za člana CK, nijesam bio pozvan; održan je plenum CK KP Crne Gore – ja, član CK, nijesam pozvan ni na taj sastanak.

Na radio-stanici je zabranjeno čitanje mojih pjesama. U Narodnoj skupštini, na decembarskom zasijedanju 1928, posljednjem kome sam ja prisustvovao, pozdravili su se sa mnom još samo Dušan Brkić i – poizdalje – Đuro Pucar i Vladimir Bakarić, Rade Žigić, koji je na zajedničkom zasijedanju oba vijeća sjedio ispred mene, okrenuo se za vrijeme nekog prekida i upitao me: „Šta sam se tako smračio“. Telefon u mom stanu zamukao je, uprava za raspodjelu benzina odbila je da mi da mjesečne bonove za benzin, organizatori književnih večeri nijesu me više pozivali ni na kakva čitanja. Počelo je moje samotovanje koje traje, evo, već prepunih 14 godina.

Doznavši šta je sa mnom, Desanka Maksimović koja je dotad bila u mom stanu samo dva-tri puta i jednom ili dvaput kod mene u agitpropu, posjetila me je, otad me, uprkos svemu što je zbog toga pretrpjela, nije nikad napustila. Ivo Andrić nije me posjetio ni tada ni nikad više. Ali se na sjednicama uprave Saveza književnika, na koje su me još neko vrijeme pozivali, pozdravljao sa mnom kao i ranije, obraćao mi se, kao predsjedavajući, za mišljenje, kao i ranije – pri tome su mu se samo niz unutrašnju stranu naočara spuštali očni kapci, sivi i umorni, i boja lica postajala je jedva primjetno metalna.

Posljednjih sedmica ove godine u izdanju „Kulture“ kojom je još uvijek rukovodila moja žena, pojavile su se najzad Andrićeve Nove pripovetke. Ja sam računao da će mi Andrić, kao čovjeku kome je on dao na čitanje rukopis Zeka, knjigu sigurno poslati – čak možda s potpisom, pošto je i on od mene, na onoj nebogoj knjižici, potpis tražio. Ali nije mi je poslao ni s potpisom ni bez potpisa. A nije mi, i to valja reći, više slao ni rukopise na čitanje, iako sam sad imao mnogo više vremena nego ranije, a sposobnosti čitača, mislim, nijesam mogao izgubiti prekonoć, s gubitkom funkcija i titula.

Sredinom aprila 1949. godine, pošto sam dao traženu pismenu izjavu o svom gledanju na sukob s međunarodnim komunističkim pokretom, pozvan sam u centralni komitet. U sobi kud mi je rečeno da dođem sačekali su me Krsto Popivoda i Osman Karabegović – to je valjda bila komisija za isključenje. Poslije dva-tri njihova pitanja i moja odgovora, Popivoda je rekao kako su, razgovorom kod Kardelja, drugovi pokušali da meni, pokolebanom, pomognu. Ja sam, po običaju, planuo – riječ o kolebanju uzimao sam kao krajnje uvredljivu. A kako sam ja, zbog Đilasovih shvatanja i mojih sukoba s njim, negdje baš pred onaj razgovor, molio Kardelja za sastanak, rekao sam doslovno da sam ja razgovor kod Kardelja tražio i shvatio kao svoj pokušaj da se Đilas trgne od srljanja u nacionalizam i lasalijanstvo. Karabegović i Popivoda su se zapanjeni i indignirani pogledali, slegli su ramenima i rekli da mogu ići. Desetak dana iza toga isključen sam iz KPJ. Sjutradan po isključenju nijesam više dobio tzv. crveni bilten Tanjuga. Nekoliko dana kasnije direktor Diplomatskog magacina saopštio mi je da sam „skinut sa snabdijevanja“. U maju je na izlazu iz mog dvorišta postavljena javna straža.

Krajem juna ili početkom jula još jednom su me pozvali na sjednicu uprave Saveza književnika – to je bila posljednja sjednica kojoj sam prisustvovao, posljednji moj odlazak u Savez. Andrić je i na ovoj sjednici pokušao da bude običan, samo mu to, meni se čini, nije mnogo polazilo za rukom. Uostalom, ja sâm bio sam na toj sednici u takvom raspoloženju da ne znam koliko je u mom zapažanju o Andrićevu držanju bilo zapažanja objektivnog stanja, a koliko mog raspoloženja. Prije te sjednice na koju sam došao u stopu praćen od dva snažna, dobro odjevena i novinama snabdjevena mladića, drugi sekretar Saveza Jurković pozvao me je u drugu sobu i službeno mi saopštio da su iz zbornika Jugoslovenska poezija koji je već bio odštampan, naknadno izbačene sve moje pjesme osim pjesme o Titovoj biografiji. Meni, već revoltiranom, prosto je zatreperilo pred očima i rekao sam da protestiram i da kao autor tražim od Minderovića da izbaci i tu pjesmu koja je ostala, inače će ispasti da se ne radi o političkoj diskriminaciji nego o estetskom izboru. Poslije toga, na samoj sjednici, bio sam toliko ogorčen i uzbuđen da nijesam ni pratio ono što se govorilo i radilo. Jasno sam shvatio i zapamtio samo ono kad su saopštili da je Marko Vranješević isključen iz Saveza književnika, i kad je, opravdavajući to protivstatutarno isključenje, držeći se tajanstveno kao čovjek koji je obaviješten više no što može da kaže, obaviješten toliko da je čak nadebljao i zatura se od toga – Milan Bogdanović rekao:

– Radi se o velikoj špijunaži. Biće to monstrproces…

Ja na toj sjednici nijesam izdržao do kraja. A ustavši da pođem, ne rukujući se ni s kim, promrmljao sam svima nešto kao „do viđenja“. I kad sam se, oštro kao i svi uzbuđeni ljudi koje primoravaju da odu, okrenuo da zakoračim prema vratima, Andrić me pogledao, i meni se čak učinilo da je u njegovu pogledu bilo topline, razumijevanja za moj odlazak.

Drugi kongres Saveza književnika, koji je izabrao novu i smijenio staru upravu, dakle, i mene kao potpredsjednika, održan je tek sedam-osam mjeseci kasnije; osim toga ja sam, bar nominalno, bio član Saveza sve do proljeća 1952. godine. Pa ipak, nikad više ni na kakve kongrese, skupštine, sjednice, sastanke ili čitanja u Savezu ili Udruženju za Srbiju nijesam pozivan. I kad je Desanka Maksimović, čija savjest nije s tim mogla da se pomiri, negdje krajem 1949, rekla Andriću svoje mišljenje o ovom postupku, on joj je odgovorio:

– Bolje je i za njega i za nas da ne dolazi.

Preko ljeta 1949. godine počela je da nas posjećuje Isidora Sekulić, koja to ranije nikad nije činila. Posljednjih dana aprila, pošto se nije htjela razvesti od mene, Vera je otpuštena iz „Kulture“ i dat joj je posao u Grafičkoj direkciji (odatle je, odbivši direktorova „preklinjanja“ da prekine sa mnom, opet otpuštena poslije ciglo 7 mjeseci, u toku kojih je nekoliko puta degradirana). Isidora je prvi put došla k nama poslije nekog svog odlaska u „Kulturu“, gdje nije našla Veru i gdje su joj rekli da ona više nije direktor. Iza ovoga dolazila je u određenim razmacima – to je, najvjerovatnije, od nje bio gest, dužnost, teretna sigurno kako već takva dužnost takvom čovjeku može biti. Ali Isidorini dolasci nijesu, moram priznati, bili sasvim laki ni mnogo zanimljivi ni meni. Isidora i ja nismo imali dodirnih tačaka ni u filozofiji ni u politici, ni u knjiženim simpatijama i shvatanjima – ona je bila idealist, pretežno subjektivni obožavalac engleske „demokratije“ i štampe, poklonik engleske književnosti, mističar u shvatanju Njegoša, u odnosu na domaću vlast i na njene postupke poslije 1948, takođe smo bili bez kontakta – ja tu nijesam htio da tražim u njoj saveznika, a ona je to vidjela i bila je uzdržljiva. Pored toga, Isidora se kao valjda većina samoljubivih ljudi, jako ponavljala – na drugoj posjeti pričala je isto što i na prvoj, na trećoj što na drugoj: engleska književnost, engleska štampa, smetnje koje joj se čine u nabavljanju te štampe, kontakt s Engleskom čitaonicom u Beogradu i predusretljivost i galantnost te čitaonice, Šekspir, nemogući naši prevodi Šekspira, nesrećni Masuka koji prevodi s engleskog zato što zna njemački, suvi Nedić kome ne pomaže dobro poznavanje engleskog, proizvoljnosti i besmislice prevoda Laze Kostića (Lazu je, djevojčicom, vidjela na Fruškoj gori: glavurda, kosurina!), citati originala i prevoda, njene ispravke – uzdržano, nenaglašeno, ali ipak: ja, ja, ja. Da bude još zamornija, ona je ipak više voljela da gotovo neprekidno govori nego da pita i sasluša. Barem tada.
Za druge posjete (prva je uglavnom bila posvećena Veri i maloj Mirki), obavijestivši se – više pogledom i pogađanjem nego razgovorom – o daljem razvitku moje „situacije“, Isidora me zapitala da li mi, ipak, dolazi ko od prijatelja i kolega. Rekao sam joj kako je bilo: niko, a ona je sasvim obično, s jedva, jedva ulovljivim suvim prizvukom u glasu – kao od turpije za drvo – upitala:

– Ni gospodin Andrić?

– Ni on.

Tada je ona uzela da osuđuje postupak vlasti prema meni – dobro, ne daju vam više da se bavite politikom, ali literatura? Bojkot, ćutanje – vi ste još mlad čovjek, kako ćete vi to, na šta će to da iziđe? U Engleskoj se to nikad ne bi moglo desiti. I onda je počela da me tješi, pokazujući pri tome veliko neznanje i neshvatanje politike i odnosa u svijetu. Engleska i Rusija sporazumjeće se o statusu Jugoslavije, i moje će se pitanje brzo riješiti kako valja – ona je u ovo čak bila uvjerena. I savjetovala me, na toj i na drugim posjetama: radite, učite neki strani jezik. Ponudila se čak da mi u tome pomaže: pozivala me k sebi u posjetu.
Pripremajući se za prevod poeme V. Majakovskog Iz svega glasa, ja sam zapeo pri određivanju pravog smisla nekih stihova, na prvi pogled sasvim jasnih. Uzevši francuski prevod te poeme, pošao sam Isidori, ne bi li mi pomogla preko tog prevoda.

Isidoru sam opet našao među nekakvim rukopisima. Dižući jednu hrpu s jedne od stolica kako bi mi načinila mjesto da sjednem, Isidora je rekla kako je morala da rediguje za „Prosvetu“ rukopis – nešto kao roman – nekog mladog čovjeka, partizana čije je ime… prišla je drugoj stolici, složila rukopis na rukopis koji je tamo već bio, našla naslovnu stranu i pročitala:

– Dobrica Ćosić.

I noseći prema stolu rukopis koji je držala uz grudi rekla je – kao uzgredno i s notom samosažaljenja:

– Ja sam bila jedanaesti redaktor tog rukopisa. A ipak sam se namučila – robijaški posao.

Kad sam je zapitao za određenije mišljenje o rukopisu i šta će dalje s njim biti, ona je mrzovoljno odgovorila:

– Ja sam mnogo šta izmenila, skratila, doterala. I dala sam mišljenje da bi se moglo štampati – kod nas se i onako svašta štampa.

Riječ po riječ, izbila je na Andrićevu Ćupriju – njenu „grubost“, „surovost“ nije mogla da podnosi. A onda je počela da se raspituje idem li još na sjednice uprave Saveza i da me prekorijeva što ne idem.

– Idite, – rekla je inadžijski, lupnuvši čak malenom, suvonjavom pesnicom o sto – idite, ne čekajte da vas zovu. Što se povlačite i onde gde ne morate – neka vas vide!

I to je ispalo kao produženje onoga o piscu Na drini ćuprije.

Posljednja Isidorina posjeta bila je početkom jeseni – Stefan Mitrović s kojim sam se još jedino dotad viđao, bio je uhapšen, a na mojim dvorišnim vratima stajala su, dan i noć, po dva mladića u civilu. Pola časa pošto je izašla od nas, ona se javila telefonom, uzbuđeno, gotovo usplahireno.

– Mene su, gospodine – rekla je povišenim glasom – na vašoj kapiji pretresli, legitimisali, pitali me o cilju posete i o sadržini razgovora. Na kraju su me upisali u crnu knjigu. I ja sam – žurila je da iskaže sve što mora – odlučila da više k vama ne dolazim. Ja to, bez ikakva uvijanja – ne smem. Ali ja imam hrabrosti da vam otvoreno rečem da to ne smem. Zbogom, gospodine!

I više je nikad nijesam vidio, a nije, mislim, ni Vera. Nije se nikad više javila ni telefonom, nije više Veri pisala nikakva pisma ni za nju prevodila Kica i Šelija, nije je čak ni pozdravljala po ljudima koji su viđali Veru i nju niti se kod njih o njoj raspitivala. Jedanput samo, kad ju je Desanka Maksimović izričito podsjetila na nas, Isidora je kratko upitala: „A kako su gospođa i gospodin Zogović?“ i dobivši tačan odgovor, rekla je, bezobzirna i surova prema Desanki isto onoliko koliko nije bila u pravu:

– Lako je vama da posjećujete Zogovića, vi ste dobro stajali sa svakom vlašću. A ja niti sam kad stajala niti stojim dobro, i ne smem…

Istina je, međutim, bila obrnuto: i kod stare i kod nove vlasti, naročito poslije 1948, i naročito pošto je nadrealističko-konzervativna dekadenta uzela sve ključne administrativno-finansijske pozicije beogradskog kulturnog života u svoje ruke i stekla veliki politički uticaj, Isidora Sekulić je u svakom pogledu stajala neuporedivo bolje od Desanke Maksimović.

Pa ipak ja, kad god se zapitam o razlozima i suštini Isidorine nježnosti prema Veri, njene rogobatne naklonosti prema meni, moram Isidoru da odvojim od tolikih drugih – njeno držanje ne može se svesti bez ostatka na paljenje svijeće đavolu i njegovoj ženi (dakle, opet đavolu!) ni na gest ni na zabludu o brzoj normalizaciji mog položaja. Jer Isidora Sekulić je meni prije rata, kad sam objavio esej San Vuka Mandušića, napisala vrlo prijateljsko pismo, s puno lijepih reči o eseju; ona je, kad sam bio uhapšen u proljeće 1940, intervenisala kod policije u moju korist, a u ljeto iste godine tražila je, pismom u Topolšicu gdje sam se tada liječio, moju saglasnost da me predloži za Rakićevu nagradu za poeziju, naglašavajući pri tome da je – što ona zna iz ličnog dodira – „sam Rakić“ mene „za života zapazio“. Pa i sam način kako je prekinula s nama, i sama ona grubost prema Desanki Maksimović, koja nas je ipak posjećivala, kažu ponešto u ovom smislu. Bar kad se radi o ženi kakva je bila Isidora Sekulić – ponositoj i sujetnoj, čija je glava i čija je savjest radila i onda kad bi ih, uz inat prema sebi i drugima, tutnula u pijesak.

Od 6. septembra 1949. do početka jeseni 1950. ja nijedanput nijesam izišao iz dvorišta i kuće u kojoj sam stanovao. Tome je bilo mnogo razloga, a jedan od glavnih bio je što nijesam mogao da podnosim praćenje kome sam bio podvrgnut, praćenje od same dvorišne kapije pa kud god da krenem – dva sprijeda, dva straga, u stopu, svaki s desnom rukom u džepu. Za tu godinu dana posjećivala me povremeno samo Desanka Maksimović, a u kuću je, osim žene i djeteta, ulazio samo još poštar, naplaćivač struje, brijač i, s vremena na vrijeme, pokoji pretendent na kućicu u kojoj sam stanovao (bila je mala i zimi vrlo hladna, i to me spasavalo!). Bivše drugove, prijatelje i poznanike počeo sam sretati, na ulici dabome, tek pošto sam, početkom 1951, prinudno preseljen u Cvijićevu ulicu, pa sam ponekad odlazio da potražim vazduha na Kalemegdanu ili u Botaničkoj bašti.

Bivši drugovi, prijatelji, znanci, rođaci prestali su da se na ulici pozdravljaju sa mnom, čak i sa Verom, još u proljeće 1949 godine – to uostalom nije primjenjivano samo prema nama. Neki od njih prolazili su okrenuvši glavu na drugu stranu, neki su obarali pogled, neki poizdalje skretali na drugi trotoar ili za najbliži ugao, neki su – ako ih je bilo dva ili više – prolazili u isforsirano živom razgovoru, a jedan je, izbliza iznenađen mojom pojavom, odjednom zastao pred uličnim drvetom, zabacio glavu i stao da traži vrapce koji se, neuviđavni kakvi već jesu, nijesu tu na vrijeme našli. Oni, pak, koji su prolazili gledajući me izazivački, bili su vrlo rijetki. Primijetio sam, međutim, da su mi se u bolničkom krugu, ili na usamljenu mjestu javljali i oni koji su me na ulici već više puta mimoišli bez pozdrava. A za onog koji bi mi se normalno javio, ja sam, poslije iskustva od nekoliko mjeseci, unaprijed znao i sebi govorio: ovaj je ili demobilisan ili otpušten iz službe; u svakom slučaju – neće se dugo kretati ulicama. I ne zato što se meni javio, nego zbog onoga što ga je podsticalo da se javi.

Prvi od pisaca koga sam sreo pošto sam bio preseljen u Cvijićevu ulicu bio je Veljko Petrović. Bio je jedan od onih, u Beogradu tako rijetkih, proljećnih dana koji – vedrinom i čistoćom koja proširi i produži ulice, blagim suncem koje se posebno ne primjećuje – izmame na glavne ulice i na Kalemegdan i mlade i stare. Desanka Maksimović i ja, idući na Kalemegdan, prošli smo, ispred Narodnog pozorišta, na lijevi trotoar Vasine ulice. I kad smo sreli Veljka Petrovića – visok, uspravan, odjeven kao mladić u proljeće, sa šeširom u desnoj ruci, on je išao s još dvojicom ljudi, nadmašujući ih za čitavu glavu. Ja sam se, od početka bojkota, držao mučnog pravila da se nikom prvi ne javljam, ali kako sam bio s Desankom koja će se pozdraviti s Petrovićem, i kako se radilo o nepartijskom, starom piscu, o tom piscu koji je čak i prije rata pokazivao prijateljstvo prema meni, ja sam, u istom trenutku kad je Desanka nazvala dobar dan, skinuo šešir i poklonio se. A Veljko Petrović, koji nas je prolazio s moje strane, nagao se tako da to naginjanje znači preskakanje mene i vrlo naglašeno rekao:

– Dobar dan, gospođo Maksimović!

Slikara Đorđa Kuna, predratnog i ratnog druga, koji je 1947. poklonio mojoj ženi veliku skicu „Partizanka“, rađenu ugljenom, a 1950. je uzeo natrag i poklonio drugom, sreo sam istog proljeća u Knez-Mihailovoj ulici – on me, ne javljajući se, gledao obično, bezizrazno, kako na kolege u kancelariji gleda činovnik po povratku iz zahoda. Milan Bogdanović, isti onaj koji se vajkao što mu prostor ne dopušta da u zbornik „jugoslovenske poezije“ uključi čitavog Ali Binaka, a zatim je „iz književnih razloga“ odobravao isijecanje mojih pjesama iz tog istog, već odštampanog zbornika, išao je na mene, cijelom širinom Poenkareovo-Staljingradsko-Makedonske ulice, samim trbuhom, koji mu inače nije bio baš velik, s rukama, istim onim kratašnim rukama kojima se obavezno obadvijema skupa, toliko puta rukovao sa mnom, odmahivao je oštro i prezrivo: odbij! Janko Đonović javio mi se u rejonu Botaničke bašte, a u „užem centru“ prije toga nije htio da se javi. Eli Finci prešao je sa suprotnog trotoara da se rukuje sa mnom i Verom, a poslije nedjelju dana povinovao se naređenju i poveo Đilasu „delegaciju pisaca“ koja je tražila dopuštenje da me Savez isključi iz svog članstva kao „izdajnika naše socijalističke domovine i neprijatelja naroda“. Najteže mi je, međutim, pao postupak Velibora Gligorića. Ja sam njega držao za čovjeka koji ima hrabrosti, karaktera; prije rata mi smo skupa, kao urednici, potpisivali časopis Umetnost i kritika. Kad se, poslije rata, vratio iz Njemačke, ja sam se pobrinuo o njemu koliko sam najviše mogao; on mi je, jedini – prijateljski, bez okolišanja – rekao za pjesmu Vladičin Han da nije dobra. Njegovu kandidaturu za profesora Univerziteta progurao sam isključivo ja – tu sam valjda bio jedino nepopustljiv, jer nijesam mogao da se pomirim s nepravednim i podmuklim otporom toj kandidaturi; ja sam Gligorića predložio za upravnika Jugoslovenskog dramskog pozorišta. I sve sam to činio u uvjerenju da je tako pravedno, ne obazirući se na neprijatnosti. A kad sam 1952. sreo Gligorića u Knez-Mihailovoj ulici i, ne odoljevši, nasmijao mu se, on je prvo oborio glavu pa je, pohitavši, sišao s trotoara i daleko me zaobišao.

Gledajući i proživljavajući sve to, sve ove i mnoge druge, slične susrete, ja sam često pomišljao na Andrića: kad li ću susresti njega i kako li će on pri susretu postupiti? – pitao sam se, priželjkujući susret, strepeći od njega. Odgovor je došao u proljeće 1952. Andrić se pojavio u Kolarčevoj ulici, na pedesetak koraka od mene – išao je samom sredinom ulice, prema Trgu republike, meni u susret. Ja sam se obradovao, osjetio sam čak onaj mlaz u grudima koji se pojavljuje i nestaje na istom mjestu, ne raznoseći se po tijelu i od kojeg, ipak, moramo da priuzmemo vazduha. A Andrić, koji je dotle išao jednostavno, odjednom je, ne davši nikakva očitijeg znaka da me vidio, spustio očne kapke, velike i veoma vidljive, i počeo je da se kreće, da mi se približava, da me mimoilazi, onim hodom koji se za mimoilaženog ubrzava a za mimoilaznika usporava, traje dugo, i mimolaznik ga, to se vidi, sve vrijeme osjeća. Približavao mi se i prošao je važan, namešteno zamišljen, primjetljiv usred prepune ulice, kakav inače nije ili bar kakvog ga ja nikad dotad nijesam vidio.

Tri-četiri mjeseca kasnije sreo sam ga opet – na Kalemegdanu. Bilo je ono doba ljetnjeg dana kad sunčana svjetlost već utrne a sumrak još nije takav da se svjetiljke upale – stišano i malo zanimljivo doba dana čak i u velikim gradovima. Vera i ja ulazili smo u Kalemegdan s Malog Kalemegdana, a Andrić je polagano dolazio slijeva, onom početnom stazom koja ide uporedo sa ulicom i tramvajskom prugom – na njoj se obično svijet najmanje zadržava. Približavajući nam se, Andrić se držao tako kao da nas nije primijetio i ne primjećuje. I mi smo iskoristili raspuće i mimoišli ga, ali naša je staza prema njegovoj ležala tako da nam je i dalje, sa strane, bio vidan. I on je brzo, jedva primjetljivo, pogledao desno i lijevo – nikoga osim nas i dva-tri povisoka žbuna nije u tom kutku parka bilo ni desno ni lijevo. I pozvao je onoliko glasno koliko je bilo neophodno da čujemo:

– Druže Zogoviću! – tako me on uvijek oslovljavao.

Kad smo mi zastali, on je pripitao jesmo li to mi, rekao je da stanemo i pošao prema nama, a mi prema njemu. Rukovao se s nama srdačno i upitao me da li smo ga bili vidjeli, i ako jesmo, kako smo mogli da ga zaobiđemo. Ja sam ga tada podsjetio na susret u Kolarčevoj ulici, najobazrivije i najpogodbenije što se moglo. On je odlučno rekao da moj zaključak nije tačan – nije me vidio.

Mene je susret obradovao i nijesam htio da razmišljam je li moj zaključak bio tačan ili nije: to mi više nije bilo ni važno, a nije bilo ni vremena za to (to sam tu i u svim sličnim susretima jasno osjećao i od toga poslije danima bolovao!). Andriću je bilo važno i dva-tri puta je ponovio svoje tvrđenje i čuđenje, ali mu se ipak i žurilo, pa je, kao na važnije, prešao na drugo: pitao je kako sam, kako sam? Ja sam mu ukratko, žureći, rekao kako sam, šta se sve radi sa mnom, rekao sam mu čak i to da su mi brata, ni kriva ni dužna, samo zato što je moj brat i što nije prekinuo porodične veze sa mnom, osudili na 10 godina robije.[1]

– Strašno, strašno! – rekao je Andrić s bolom, i po tome kako je ovo rekao, bilo je jasno da se njegov zaključak ne odnosi samo na moj slučaj. Dok nam je govorio, Andrić je nekoliko puta jedva primjetljivo pogledao oko sebe, a pošto je rekao svoj zaključak, pohitao je da se pozdravi i pošao, potišten očigledno. Učinivši nekoliko koraka, okrenuo se i rekao: „Ne mimoilazite me kad se sretnemo!“ I ja, ne znajući sigurno je li na sebi imao mantil ili nije, odnekud jasno vidim kako mu se, dok se udaljava od nas, mantil zapliće oko nogu. Stvari su, vrlo mogućno, i ovdje kao u onoj Dučićevoj proznoj egzaltaciji, dobile onakav izgled kakav im je dala naša duša!

Poslije ovoga, u toku pet dugih godina, sreo sam Andrića svega dva ili tri puta. Pošto se on od toga nije uklanjao, ja sam mu se svaki put javio, i on je odgovarao prijateljski, ne zastajući, istina, i ne pokazujući nikakva znaka ni želje da ja to učinim.

Poslije 1958, međutim, sreo sam ga više puta, i on je svaki put zažmurio ili je sagao, ili okrenuo glavu. Jednom se to desilo na stazi u parku ispod hotela „Metropol“: na pravoj, dosta uzanoj stazi nije bilo nikoga do nas dvojice – išli smo jedan drugom u susret i vidjeli smo se izdaleka. I kad je između nas ostalo još kojih desetak metara, Andrić je spustio očne kapke, zapeo glavom i prošao vrlo odlučnim korakom, gotovo ljutit što sam se pojavio na ovoj stazi (meni je ovaj susret pao najteže – trpnja od njega trajala je u duši nekoliko dana). Drugi put se to desilo u „Jugoslovenskoj knjizi“: Vera i ja ušli smo u lijevo krilo knjižare i još s vrata ugledali Andrića. Ja sam se za trenutak uzbudio i uzmučio: šta sad, ali Andrić je sam našao rješenje: okrenuo se, porebarke, sagao se nad tezgom uz koju je stajao, skupio se i zaposlio nečim, izrebren pomalo na stranu otkud smo mi ušli, kao da je otud dobio ili čekao udarac, čak se – sad mi se čini – uvio u mantil. A svega tri dana kasnije sreo se u Dečanskoj ulici s Verom – i njoj se samoj javio, čak je zastao, rukovao se, raspitivao se o njenom zdravlju, o meni.

Otkud, ponovo, nejavljanje, otkud sve ovo? – pitao sam se mnogo puta i nikako nijesam nalazio onaj odgovor koji „znači rješenje“. Jedno vrijeme ja sam čak pomišljao da je Andrić krivo shvatio moju posvetu na knjižici Došljaci koju sam mu poslao 1958 – u toj posveti ja sam sramežljivo priznao Andriću kako ponekad dobijam želju da ga vidim i kako mu to kazujem jer sama želja nije smrtni grijeh čak ni za katoličku dogmatiku. Ali do ubjedljivog odgovora došao sam tek pri kraju pisanja ovih sjećanja (fra Grga Martić i Milan Bogdanović zvali su to „zapamćenja“, odnosno „prisjećanja“). Međutim, ja taj odgovor neću ovdje izričito navesti. Umjesto toga, daću još nekoliko „pomoćnih“ podataka iz dana i o danima kad je Andrić ponovo počeo da izbjegava moje pozdrave.

Promjena je, kako je već rečeno, nastupila 1958. A to je godina ponovnog zaoštravanja odnosa između rukovodilaca Saveza komunista Jugoslavije i svjetskog komunističkog pokreta, između jugoslovenske vlade i vlada socijalističkog „lagera“ (kako se, posprdno, pisalo u ovdašnjoj štampi). Sredinom te godine ponovo je vođena bezobzirna haranga protiv mene: u referatima na „sastancima na vrlo visokom nivou“ lični poklon mog prijatelja Borisa Poljevoja (fotografski aparat „Zorki“) prikazivan je kao materijalna pomoć koju primam od sovjetske vlade; za ruske članke gdje je kritikovan revizionizam u jugoslovenskoj književnosti tvrdilo se („utvrđeno je“, „potvrđuje se“) da sam ih ja pisao ili inspirisao ili bar dao građu za njih; na sastancima studenata rođaci visokih jugoslovenskih funkcionera uvjeravali su svoje kolege da su moji Došljaci, koje sam, u svom izdanju, objavio kao posebnu knjižicu 1958, „odštampani parama sovjetske ambasade u Beogradu“ (to je bilo „pouzdano utvrđeno“, ali je, na žalost, za tu knjižicu, čija je prodaja bila bez suda zabranjena, otišao moj honorar od prevoda poeme Vrlo dobro V. Majakovskog). Te godine letio je u Crnu Goru Vule Mićunović, sekretar Ideološke komisije Izvršnog odbora SKJ, i na sastanku s crnogorskim kulturnim radnicima opširno pretresao – ja sam ispisan iz živih i sahranjen još 1948. godine! – moje kosti: do posljednje koščice, do posljednje kopejke „sovjetske ambasade u Beogradu“! Te godine su, zbog susretā sa mnom, vrlo rijetkih uostalom, i zbog toga što su išli u Ideološku komisiju i tražili dopuštenje da u Savremeniku objave osam mojih novih pjesama („pokušaj legalizacije odozdo“!), uzimani na odgovornost i pred partijske komisije, „opominjani“ i „strogo ukorijevani“ Mihailo Lalić, Branko Ćopić, Dušan Kostić i Marijan Jurković. Te godine se od mene na ulici okrenuo, sam pridajući tome veliki značaj, i jedan Đuza Radović.

Pa ipak, ja nikad nijesam bio jednomišljenik onih koji osuđuju samo, recimo, Vuka Karadžića i Đuru Jakšića za njihov oportunizam, za ona moljakanja položaja, titula ili para, ona traženja oproštaja za trenutke hrabrosti i revolta, ono mahanje repom stiha i prozne rečenice pred knjazem Milošem ili kojim od raznih njegovih knezova i suknezića, koji su, da održe svoju ličnu vlast i svoja bogatstva, slali sultanu na peškeš oderane i neoderane glave svojih sunarodnika-revolucionara, gušili ili učestvovali u gušenju antisultanskih pobuna oko sebe, ponoseći se tim i porukom gospodara i pokrovitelja (recimo, Marašli Ali-paše): „More, budite vi sultanu pokorni pa, ako hoćete, nosite i topove za pojasom.“ Ne, ja sam uvijek insistirao da se ovakvi postupci ovakvih ljudi uzmu kao karakteristika prilika, prije svega; da se osudi sistem koji je čak i jednog Vuka ili jednog Đuru primoravao da griješe, dvoliče, da kade, moljakaju – da ne bi bili pregaženi i da ne bi umrli od gladi. Ali, s druge strane, ne treba zaboraviti ni to da je Andrić, u vremenu koje se u ovim bilješkama dodiruje, imao izuzetno povoljan položaj – kao čovjek materijalno apsolutno obezbijeđen, kao vrlo ugledan pisac, kao jedan od onih građanskih intelektualaca koje vlast, naročito u onom momentu, nikako nije htjela da dira (svojom tolerantnošću i širokogrudošću prema njima ona je „činila gest“ prema drugima, važnijima; to je bio dokaz „demokratizacije i zaokreta ka „demokratskom socijalizmu“). Kakav Dušan Kostić, Marijan Jurković ili koji drugi pisac, ne toliko čuven kao Andrić, a uz to još komunist, skupo bi platio održavanje najobičnije prijateljske veze sa mnom – onako skupo kako sam ja, recimo, platio svoja internacionalistička shvatanja, možda čak i skuplje! A Andrić – šta bi se desilo Andriću da je postupio onako kako je postupila Desanka Maksimović? On bi u najgorem slučaju imao nešto manje privilegija, titula, reklame i „veza na visokom nivou“. I ne bi, možda, doživio tu čast da ga A. Vučo, koji je, prema izjavi Vujkovića i V. Dedijera, za vrijeme okupacije anonimno, predajući svoje članke samom Vukoviću, sarađivao u Novom vremenu  – da ga taj i takav Vučo uvede u Savez komunista Jugoslavije!

Takav je, eto, materijal o ljudima i vremenu koji je ostao iz mog poznanstva i odnosa sa Ivom Andrićem. Ja sam, koliko se to najviše moglo, nastojao da materijal bude što iscrpniji. Međutim, sam fakat mog poznanstva s Ivom Andrićem nije, da tako kažem, još sasvim iscrpljen. U posljednje vrijeme, otkad se nastanio negdje blizu Tašmajdana, i Andrić i ja upućeni smo na tašmajdanski park kao na komad zemlje gdje se, bar u podne, dok park još ne služi kao „seksilište“ (iz parole na ulazu u Dom omladine) može pokoračati, osjetiti sunce, čak i nešto nalik na vazduh, i mi se tamo i sad ponekad viđamo. Andrić dolazi tamo prije mene, i ako ja, ne ugledavši ga izdalje, stupim na njegovu stazu, on se, čim me spazi, posagne i pređe na drugu, čak i na treću, već podosta oronuo, u mantilu (u mojim predstavama uvijek istom!) koji mu visi i koji mu se sad odista spleće oko nogu. A tad se ja odmah udaljavam sa staze koju on napusti, ponekad iz parka uopšte. I tako nama ono što bi trebalo da podržava ljude, da ih hrabri, podstiče i razgovara – poznanstvo, prijateljstvo – donosi muku, nedoumicu, smeta čak u časovima neophodnog odmora.

Bar meni to tako pada. I to, prije svega, zbog samog Andrića, jer ne mogu da se pomirim s tim da ljudi mogu praviti od sebe ono što on pravi; ne mogu, pogotovu, da se pomirim s ovakvim naličjem velikog pisca koji ni u jednom pogledu nije ugrožen.

Februar 1963.


[1] Brat Veličko je, s prekidima, ležao u zatvoru sedam godina, praktično samo zbog srodstva sa Radovanom. Iz istog razloga, drugi brat Radojko je bio na Golom otoku, oko dve godine. (Iz pisma Mirke Zogović uredniku knjige).

Komentari nisu dozvoljeni.