Semezdin Mehmedinović, zapisi (2)

 

U kasnome februaru 1996. godine, stigao sam u New York City.

U to vrijeme, putovao sam mnogo po cijelom kontinentu, posjećivao prijatelje, s namjerom da pronađem grad “po našoj mjeri”. Istina, New York nije bio za nas, s vrtoglavom arhitekturom bio je to grad budućnosti, ‘metropolis’ Fritza Langa u kojem se, znao sam, nikada svojom voljom neću nastaniti.

Ali tog jutra, kad sam stigao tamo, prvi prizor koji sam vidio pripadao je dalekoj prošlosti. Ili je to bila slika grada u kojem je nostalgija za prošlim vremenima još uvijek bila živa. U Centralnom Parku vidio sam jednu starinsku kočiju iz devetnaestog stoljeća. I sve je izgledalo pomalo ruski, nasmijani par ljubavnika u romantičnoj zimskoj vožnji, možda će se vjenčati tog dana, ili su upravo bili vjenčani…

I da kočija prođe, stao sam sa strane, zakoračio sam u mrzli snijeg.

Jedan je šetač do mene puhao u dlanove da se ugrije i dozivao je svog dalmatinera, a pas je oslobođen trčao u svim smjerovima, iza njega su u zraku ostajali pramenovi daha.

U Parku se osjećalo prisustvo vode. Ipak je to grad na vodi. Iz suprotnog smjera prema meni je stizala grupa mornara u svečanim zimskim uniformama, s dvostrukim nizom zlatnih dugmadi na svojim tamnoplavim zimskim kaputima. I oni tamo kao da su upravo stigli iz prošlosti. Iz Odese Isaka Babelja.

A onda se desilo nešto tragično: konj je posrnuo pod teretom iza sebe i pao na smrzlo tlo.

Mladić i djevojka, nakon što su zbunjeni sišli s kočije, užasnuti su stajali sa strane i gledali konja koji umire. I kočijaš se bespomoćno osvrtao oko sebe. Tog jutra, dijelio sam s njima osjećaj bespomoćnosti, osjećaj vrlo živ i u ovom trenutku dok ga se sjećam.

I dok smo gledali umiruću životinju, mladić i djevojka bili su zagrljeni, ali taj zagrljaj bio je posljedica šoka, mislim da ga nisu bili svjesni. Ili je u stanju bespomoćnosti bitno nešto raditi, zaposliti svoje ruke, tako da imaš utisak kako ipak nešto činiš.

Težina njihovih tijela bila je težina ljubavi, težina njihove ljubavi je bila težina tijela u trenutku smrti.

Mnogo je godina prošlo.

Ponekad mislim o tom paru iz Centralnog Parka.

Gdje su oni sada?

U šta se njihov život pretvorio?

 

 

*

U decembru 2002. godine, C. je pitala da li pristajem da ona piše o meni, o mome životu? Rekao sam:

„Može. Naravno da može.“

I malo mi je imponiralo što ona, američka književnica, želi pisati o meni.

Prošlo je neko vrijeme otkad je ponuda spomenuta, u međuvremenu smo se različitim povodima sretali. Na promociji njene nove knjige predstavio sam je, izgovorio nekoliko kurtoaznih riječi prije čitanja u knjižari. Skupa smo u zimu i rano proljeće 2003. godine književnim poslovima putovali u Ilinois, Iowu, i na Key West.

A onda sam u kasnome maju 2003. godine došao na večeru u njenu kuću. Sunce je zapadalo, oko stola na prostranoj verandi vrzmala su se dva psa, dva golden retrievera, mladi mužjak i ostarjela ženka.

I još u toku večere C. je ispred mene na stol spustila papir koji sam trebao potpisati. U prvi mah nisam razumio šta ona od mene traži. Tek kad sam pročitao kratki tekst, shvatio sam da bih papir trebao potpisati kao pristanak da ona može pisati knjigu o meni. To me je neugodno iznenadilo. Uvijek kad treba da stavim svoj potpis na nešto u Americi, ja ustuknem. Rekao sam:

„Ne mogu to potpisati.“

„Zašto? Rekao si već da je to u redu i da nemaš ništa protiv da o tebi pišem?“

„Nisam imao ništa protiv tada, nemam ni sada. Ti možeš pisati o meni, ali ja ne želim nikakav papir potpisivati.“

„Ne razumijem, to je formalnost, to je nešto što moj izdavač traži, to je uobičajen zahtjev, oni to zbog svoje sigurnosti…“

Ostao sam pri svojoj odluci, odbio sam da potpišem papir, iako je ona bila u pravu, to je sasvim uobičajen zahtjev, formalnost u Americi. Ali sam i ja bio u pravu, zato što je u tom činu potpisivanja nešto duboko uznemiravajuće, kao da se potpisom odričem svoga života i dajem ga na raspolaganje strancu, da s mojim vremenom prošlim radi što mu je drago, da ga u tekstu oblikuje po nekoj svojoj mjeri.

U ostatku večeri, trajala je mučna tišina. Čuo se samo zvuk psećih šapa na drvenom podu verande. Ženka je izmicala nasrtljivom mužjaku i na kraju se skrila iza mene. I zato što sam kerušu štitio od nasilnika, C. je zahvalno rekla, samilosno gledajući svoga psa koji se krije iza mojih nogu:

„Ona je stara, neće još dugo.“

(I ne znam zašto je tako, ali uvijek kad se sjetim ove večeri, ja prvo pomislim na pse.)

Zahladilo je na verandi, oprostio sam se od C. i od golden retrievera.

Od tada se više nismo sreli.

 

 

*

Imao sam četrdeset tri godine kad sam prvi put vidio pelikana.

U jutarnjoj šetnji, sporo smo promicali ulicom zagledajući cvjetne bašte pred kućama, a F. se zaustavljao i osmatrao listove, sitne insekte, i u gravurama kore na stablima prepoznavao je portrete poznatih ličnosti. Pjesnik. U njegovim očima, vanjski svijet se pretvarao u čudo.

Na kraju ulice smo zastali pred kućom u kojoj je nekada živio Ernest Hemingway. Želio sam da uđem i osmotrim izbliza radnu sobu slavnog autora, a F. me gledao razočarano, i kao da se prisjeća ko bi mogao biti taj Hemingway, ironično je zapitao:

“Onaj mali od Gertrude Stein..?”

Moje raspoloženje se naglo promijenilo, gledao sam ga razočaran. I ja mislim da je Gertrude Stein bila velika, ali ne mislim da je u njenoj sjeni Hemingway bio “mali”.

Ipak sam ušao u kuću. I prošao sam kroz sve sobe, a najviše vremena proveo sam zagledajući stol na kojem je autor pisao. Premalen je, po mjeri nekog dječjeg tijela. Medvjed Hemingway! Tako ga zove Montale u jednoj svojoj pjesmi. I možda zbog toga, zbog piščevih tjelesnih gabarita, nisam mogao povezati mali stol s njegovim vlasnikom.

I čudno je to kako se ponaša svijest: nekontrolirano sam zamislio F. kako sjedi za Hemingwayevim stolom, jer je ta stolica baš po mjeri njegovog volumena. Eto šta se dogodilo. Jednom kad sam ušao u kuću, nisam mislio na onoga koji je u njoj nekada živio i radio, zato što sam mislio na F. A mislio sam na F. zato što me je njegova mrzovolja uznemirila.

Prošao sam kroz sve sobe i kad više nije ostalo ništa da se vidi, ipak sam se još malo zadržao naslonjen na prozor i gledao napolje u sunčan dan.

Oko mog gležnja uvijala se jedna riđa mačka. I mislio sam, F. koji je sklon svemu što je bizarno, ostat će uskraćen za ovaj dodir toplog krzna: ovo je, kažu, Hemingwayeva mačka. Zapravo, ona je potomak onih mačaka što ih je nekada Ernest milovao. To je vjerovatno laž kojom se zavode lakovjerni turisti, ali za mene to je istina. Sve su mačke na svijetu u srodstvu s ovom, Hemingwayevom, koja se češe o moju nogavicu. Sobe su ispunjene beživotnim predmetima, a ipak u njima ima i žive prošlosti koja kroz mačja pluća diše.

Stajao sam uz prozor i gledao F. kako se dosađuje leđima naslonjen na željeznu ogradu ispred kuće, a visoko iznad njegove glave sporo su se nebom vukli oblaci kao krdo bijelih slonova.

Ispred kuće je bazen, i u njemu tirkiznoplava voda. Odnekud je doletio jedan kabasti pelikan, gegao se uz rub bazena: kakav kljun!: s prozora sam gledao užasnut kako mu se riba u podbratku praćaka.

I onda sam prošao još jednom kroz sve sobe, i otkrio sam da u toj kući nema ogledala.

 

 

*

Izblijedjela polaroid fotografija. Snimljen sam iz profila, moja desna ruka podignuta u visini lica; do mene sjedi Robert Creeley koji, malo spuštene glave, flašu „Corone“ pridržava s oba dlana. Večer je, razgovaramo u restoranu na plaži, odakle se, navodno, za jako vedrih dana vidi Cuba.

Tu je fotografiju na Key Westu, 12. januara 2003. godine, snimila američka pjesnikinja C. D. Wright.

Bila je topla noć, u zraku je mirisala sol. Mene je zanimalo sve iz književne prošlosti Roberta Creeleya, a on je strpljivo odgovarao na moja pitanja. O Charlesu Olsonu. O Black Mountain Collegeu, Johnu Cageu i Edwardu Dornu. O Kerouacu, Ginsbergu i Burroughsu govorio je pomalo pokroviteljski, kao da opisuje neke dobro odgojene dječake.

Ali je s više žara govorio o sadašnjosti, o političkoj situaciji u zemlji, o odnosima američkih književnika i politike.

I tada je spomenuo tekst našeg zajedničkog poznanika Eliota Weinbergera. Imao je potrebu da se pravda, jer mu je Weinberger prigovorio zbog nekog eseja koji je objavio u zborniku State Departmenta, distribuiranome po američkim ambasadama širom svijeta. Za Weinbergera, to je bila državna upotreba pisca. A Creeley je tih dana objavio odgovor u kojem je objasnio svoje razloge, u tekstu je priznao i mogućnost da je možda bio u krivu.

Večer je u razgovoru brzo prošla. I rekao sam, na kraju, kako mi je žao što sve nismo snimili i onda objavili kao dugi intervju u nekom časopisu.

Tako je došlo do brzog dogovora da mu na e-mail proslijedim ista pitanja, a on će na njih napisati odgovore.

I prošlo je bilo neko vrijeme, mjesec ili dva, prije nego što sam mu spremio pitanja, bilo ih je mnogo, on je u toku vikenda odgovorio na polovinu, a dvije sedmice kasnije poslao je i ostatak našega intervjua. Umjesto odgovora na moje pitanje o Weinbergerovom tekstu, on je priključio svoj ranije već publikovani tekst. I ja sam sve to proslijedio u Zagreb, naš razgovor, ali i prijevod Eliotovog teksta.

A kad su brojevi časopisa s intervjuom stigli do mene, kopije sam poslao Creeleyu, njegova prva reakcija bila je pozitivna, ali se sutradan javio uvrijeđen što je u časopisu objavljen i Eliotov tekst. Rekao sam da mi je žao što sam ga povrijedio.

Istoga dana on se opet javio i priznao da je bio u krivu, izvinjavao se, njemu je Eliotov tekst uvijek kad se s njim suoči, rekao je, „ona crvena krpa prema kojoj odmah krene rogovima“. I tako je, činilo mi se, sve bilo izglađeno. I još smo se jednom, ili dvaput čuli prije njegove smrti.

Problem je u tome što je njegova smrt došla brzo nakon toga, nešto malo manje od dvije godine dana, i od tada me proganja objavljivanje Weinbergerovog teksta. Ne proganja me uvijek, već samo kad se sjetim. A sjetim se kad vidim ovu fotografiju, koju upravo zbog toga držim blizu sebe, na radnom stolu, da me podsjeti, i da se ne uzoholim.

 

 

*

Osjećam veliku naklonost prema fotografiji, onoj običnoj koja se snima iz potrebe da ne zaboravimo trenutak u kojem smo se zatekli na nekom posebnom mjestu, ili u društvu nama važne i drage osobe.

I puno je slika snimljeno s tom namjenom, ali su završile u plastičnim prozirnim sanducima koji se sele iz jednog u drugo podrumsko skladište, iz jedne tame u drugi mrak, dok ih ne razjede poplava, ili dok se ne izgube u nekoj od budućih selidbi.

U svakom slučaju, jednom kad nas više ne bude, bit će ničije vlasništvo te fotografije na kojima poziraju ili su usred razgovora zatečeni neki ljudi o kojima više niko ništa ne zna, ni kako se zovu, niti ko su bili.

Sklanjajući stare fotografije od pogleda, ja možda bježim od svoje prošlosti.

A jedna od rijetkih fotki koju držim nadomak, da me podsjeća na vlastito postojanje, ova je na kojoj smo moj drug Ivan Lovrenović i ja.

U kasnome novembru 2002. godine, otišao sam na posao i zaboravio balkonska vrata zatvoriti, a tog dana je pao snijeg. Pao je po ćilimu i po rubu mog radnog stolu na kojem je bila ova slika. Malo ju je nagrizla vlaga, ali je ipak preživjela.

U međuvremenu sam promijenio nekoliko radnih stolova, a fotografija se selila s jednog na drugi.

I sada je tu.

Snimljena je u ranome novembarskom podnevu 1992. godine, prije prvog mraka. Te večeri sam otišao na televiziju i učestvovao u razgovoru koji je uživo emitiran, i u kojem sam govorio nešto što je jako povrijedilo nekog mladoga novinara u Tuzli, pa je on za lokalne ratne novine napisao pamflet i u njemu napao mene zbog manjka ljubavi za domovinu.

Nešto u mome govoru njega je rasrdilo, pa je pozivao na moje ubistvo.

Novine su potom stigle u ruke moga oca i on je, između ostalih rečenica pročitao i onu jednu u kojoj autor teksta predlaže da se moja koža umjesto platna španuje na drvenom ramu, pa da onda slikari kamama na toj koži urezuju svoju umjetnost.

Ali, ja ću sve to saznati s velikim zakašnjenjem, dvije godine kasnije, jer telefonske veze sa Sarajevom su bile u prekidu, pa se nisam mogao čuti s ocem, niti sam znao da on boluje. A bolovao je od raka i taj tekst koji je tada pročitao njemu je bio zadnje javno spominjanje njegovog sina. Ubrzo nakon toga je umro.

 

Komentari nisu dozvoljeni.