Semezdin Mehmedinović, zapisi (3)

Na Aveniji New York, nabasao sam na knjižaru “Pórtico”. Svakodnevno sam prolazio pored nje, a tek danas sam pogledao kroz izlog i vidio knjige. Vrlo ugodan prostor. Ali, ubrzo sam otkrio, knjige su na španskom jeziku. Iza pulta je sjedjela djevojka i očigledno se dosađivala, živnula je kad sam ušao u prostoriju.

“Da,” rekla je, “knjige su na španskom, osim tih plaketa…”

Poredane na stolu, odmah do ulaza, plakete su imale uniformni dizajn, bijele korice s crno-bijelom fotografijom autora u gornjoj polovini stranice. Premetao sam ih u rukama sa zanimanjem, i listajući tanke sveWeinberger,ske otkrio sam da je knjižara zapravo vlasništvo banke. “Inter-American Development Bank” ima “Kulturni centar” koji organizira predavanja iz različitih oblasti, ekonomije, politike i kulture, a onda predavanja objavljuje u ovim plaketama.

I tada sam, između nepoznatih autora na svim tim koricama, ugledao poznato lice Eliota Weinbergera.

Upoznao sam ga u proljeće 1996. godine, u New Yorku. Poslije smo se u različitim povodima sretali. Pokazivao je naklonost prema onome što pišem. Kasnije sam shvatio da je u tome imao udjela i udaljeni bosanski sentiment. Njegov djed je Jevrejin iz Doboja, vlasnik fotografske radnje na samome početku dvadesetog stoljeća. Preselio se u Beč, odatle u New York. Eliot nikada nije bio u Bosni, ali ima porodično sjećanje na tu zemlju: priče, i fotografije. Na portretima iz tog vremena, kaže, njegov djed je na glavi nosio obavezni fes.

Nisam imao priliku te fotografije vidjeti, pa sam Eliotovog djeda zamislio po liku mog djeda Zaima. A u mojim najranijim sjećanjima, s obaveznim fesom na glavi, koščat i s bradom od tri sedmice on sjedi na verandi, pali cigaretu na cigaretu, gleda na cestu ispred kuće, otpuhuje dimove i dobacuje prolaznicima…

Obradovao sam se plaketi u kojoj je objavljeno Weinbergerovo predavanje o prevodiocima i prevođenju. Naslov teksta je “Anonimni izvori”. Datum je novembar 2000. godine. Prošao sam pogledom kroz stranice i zaustavio se na kraju teksta. Weinberger piše o velikoj prevodilačkoj tragediji našeg doba, a to je slučaj Salman Rushdi; o tome kako je fetva i globalno nasilje koje je iz nje proizašlo, uključujući i smrti, posljedica pogrešnog prevoda. Naime, Rushdijeva knjiga je naslovljena po čudnoj legendi iz islamske tradicije. Prema priči, Muhamed je, suočavajući se sa značajnim otporom u pokušaju da elimira sve lokalne bogove Meke u korist Jednog Boga, recitirao neke stihove koji su prihvatali postojanje tri popularne Boginje kao Kćerke Allaha. Kasnije je tvrdio da su mu stihovi bili diktirani od strane Satane, glasom anđela Gabriela, tako da su stihovi odbačeni. Britanski orijentalisti devetnaestog stoljeća ove su stihove zvali “šejtanski stihovi” (“Satanic verses”), ali u arapskom (i srodnim jezicima) stihovi su bili poznati kao “gharaniq”, “ptice”. Kada je Rushdijev naslov preveden na arapski, nastupio je problem. Fraza “šejtanski stihovi” potpuno je nepoznata u muslimanskom svijetu – što Rushdi očigledno nije znao – tako da je naslov u arapskom sadržavao ultimativnu blasfemiju: da je Satana imao udjela u sastavljanju Kur’ana.

Nakon toga, stvarni sadržaj Rushdijeve knjige bio je irelevantan.

Sklopio sam plaketu, izašao iz knjižare i vratio se na posao.

Naš urednik, J. C., upravo je bio dobio poklon iz Bejruta. S izrazom zbunjenosti na licu zagledao je kutiju i oklijevao da je otvori.

A onda ju je ipak otvorio. U kutiji fes.

Na glavi je iskosio bordo kapu s kićankom, ustao je sa svoga sjedišta, okrenuo se oko sebe i pitao:

“Ima li koga da me slika?”

 

Komentari nisu dozvoljeni.