Ivan Lovrenović: Ista nam je kultura poricanja i laganja

Express, Zagreb (Best book, magazin za knjige), 12. 1. 2018, razgovarala Branka Lazarin

Objavljeno pod naslovom: Ratko Mladić je narodni heroj, Slobodanu Praljku služe se zadušnice, Caco je šehid, a za žrtve tih svetaca nema mjesta ni u zagradama

Lazarin: Dalekog travnja 2004. godine, kad je „šestorka“ otišla u Haag, objavili ste tekst „Hrvatski vitezovi u Haagu“. Motrimo ga ovih dana u svjetlu (i tami) novih činjenica iz Haaga i gotovo ne vjerujemo: kao da se ništa nije promijenilo u ovih 13 godina. Pišete ondje o «simptomu potpune moralne tuposti, nesposobnosti za etičku autorefleksiju». Kažete, „o tom simptomu bi se moglo govoriti kao o općoj duhovnoj pošasti cijeloga postjugoslavenskog reljefa, koja je posve jednako transetnički i transreligijski ‘distribuirana’ od Zagreba do Prištine, od Beograda do Sarajeva, od Banje Luke do Mostara”. Što osjećate i mislite o podudarnosti jednoga teksta i našega (političkog) vremena?

Lovrenović: Nažalost, nije da se ništa nije promijenilo: promijenilo se to, da je nesposobnost za etičku autorefleksiju silno uznapredovala i omasovila se, postala općedruštveni standard. Ništa o toj uznapredovalosti ne govori tako jasno kao najsvježija dva primjera iz srpske i hrvatske prakse: Ratko Mladić je patriot i narodni heroj a ne zločinac, njegova osuda u Haagu je „delo đavla“ (patrijarh Irinej), šestorica iz Hercegovine su „samo branili svoj narod“ dok se Slobodanu Praljku drže zadušnice i podižu priručni pučki oltari, samo još nedostaje službena beatifikacija. Za sve ono zlo kojim je rezultiralo bogougodno i narodoljubno djelovanje tih svetaca, za njihove žrtve – nema mjesta ni u zagradama.

Naravno, nisu Mladić i Praljak isto, niti su isto jnaovsko-srpska agresija i genocid, i hrvatsko zloćudno uplitanje u Bosnu i Hercegovinu praćeno raznovrsnim ratnim zločinima. Nisu isto po stupnju i količini zločina, ali jest ista kultura poricanja i laganja, i posvemašnjega prijezira spram žrtava.

Od toga obrasca ne odstupaju ni drugi. Kod Bošnjaka, recimo, na snazi je konstrukcija kojom se ekskulpiraju svi zločini, logori, etnički progoni, kojih je itekako bilo, a glasi: jest, bilo je zločina i s naše strane, ali to su samo pojedinačni incidenti, a ne dio sistema i plana. Ili: Mušan Topalović Caco, jezivi koljač iz vremena opsade, čije žrtve, Sarajlije nemuslimani, leže u podtrebevićkom bezdanu odgovarajućeg imena Kazani, sahranjen je kao šehid, borac za vjeru, u jednoj od grandioznijih dženaza koje pamti Sarajevo, na monumentalnom groblju Kovači u kojemu leži i Alija Izetbegović. Topalovićeve žrtve do danas nisu dobile nikakvu dostojnu satisfakciju.

Nakon žestokog javno(medijskog) negiranja, flagrantnog izbjegavanja racionalnog pogleda na presudu Haškoga suda hercegbosanskoj šestorci, pojavili su se javni glasovi koji pokušavaju unijeti razum u historijsku i političku perspektivu. Ako je to ikako zanimljivo, takvi glasovi nisu potekli od političke elite nego, primjerice, od banjolučkog biskupa msgr. Franje Komarice koji je izjavio da je „Praljak pokazao kukavičluk“, ili franjevca i teologa fra Ivana Šarčevića koji po Praljkovom samoubojstvu primjećuje da je zavladala kolektivna „histerija nevinosti“. Kako to komentirate? Koji je osnovni preduvjet za „racionalno“, činjenično, sagledavanje ratne prošlosti ovih prostora?

- Ne mislim da je umjesno moralizirati i suditi o činu samoubojstva – ničijem i nikojem. Tajna je taj trenutak, o kojoj mi ne znamo ništa, pred njom je biti ponizan i bez krupne riječi. Gospodin Komarica je  zaposlenik velike multinacionalne firme, upravitelj njezine lokalne filijale, prostrane i nekad bogate i mnogoljudne Banjalučke biskupije, sada svedene na reliquiae reliquiarum, s ozbiljnim izgledima da postane jedna od onih praznih biskupija kakvih je puno u bivšim katoličkim krajevima diljem svijeta, i po kojima se daje fiktivni naslov novim biskupima bez biskupija. Kada danas crkveni dostojanstvenici nariču nad propašću bosanskoga katoliciteta i hrvatstva, osobito tragičnom na području Banjalučke biskupije, nije ih teško razumjeti. Ali ni od jednoga od njih nećete čuti ni riječ o vlastitoj ulozi u instaliranju i jačanju onoga tipa panhrvatske politike u Bosni koja je – praveći kobne sporazume sa srpskom ratnom politikom i glavinjajući u odnosima s Bošnjacima od slavnoga „vezanja zastava“, do krvavoga ratovanja, te natrag do neželjenoga političkog saveza – pridonijela toj narodnoj katastrofi. Riječ je o samim počecima, o osnivanju HDZ-a BiH kao Tuđmanove agenture i o tom političkom konceptu. A nije da se nije moglo znati kamo to vodi, i nije da nije bilo glasova koji su o tome govorili. O  srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj ideologiji kao jednojajčanim blizankama, o njihovoj istorodnoj opsesiji Bosnom i Hercegovinom, te o neizbježnosti pogubnih posljedica te ideologije naročito po Hrvate u BiH, pisao sam još početkom svibnja 1990, po završetku višestranačkih izbora u Hrvatskoj i prvih Tuđmanovih izjava o neodrživosti Bosne i Hercegovine, a godinu nakon Miloševićevih najava „oružanih bitaka“. Gospoda iz Crkve, biskupska i franjevačka jednako, za to tada nisu imala sluha.

Druga je stvar politička i propagandna instrumentalizacija Praljkova samoubojstva. Kada fra Ivan Šarčević o tim momentima govori intelektualno i etički promišljenim diskursom, valja to s pažnjom slušati i uvažavati. Intransigentan u dnevnopolitičkim istupima, katkad bolno nepotrebno trošeći se u parternim debatama, na području teološke esejistike, pak, profesor Šarčević je danas bez sumnje najsnažniji i najizvorniji kršćanski autor u Bosni i Hercegovini, s rijetkom sposobnošću dubinskoga proživljavanja temeljnih pitanja „condition humaine“. A o Praljku kao pojavi, pa i o njegovome kraju kao predvidivoj posljedici njegova karaktera, znalački zaokružen i briljantno napisan portret napravio je nedavno Ivica Đikić.

Važno je ovdje napomenuti i socijalni kontekst: samoubojstvo Praljkovo u Haagu, i, recimo, očajnički čin zeničkoga rudara Šefika Šišića, koji se ubio zbog nemogućnosti da ostvari zarađenu penziju, dva su sasvim različita čina, zahtijevaju sasvim različita tumačenja. I govore cijela poglavlja o svijetu u kojemu živimo.

Što je, onda, preduvjet za racionalno sagledavanje ratne prošlosti? Da se u našemu političkom bermudskom trokutu – u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini – promijene vladajuće političke i nacionalne paradigme. To je lako reći, ali su izgledi za takvu promjenu gotovo nikakvi, zato što je naš trokut još uvijek u mentalno-političkom stanju nezavršenoga rata, i zadugo će to ostati.

U kakav tip povijesnog revizionizma smo (ponovno) uronjeni? Lažni kult tuđmanovske bezgrešnosti u bosanskohercegovačkom ratu iz 1990-ih sada je, čini se, legitimna politička činjenica? Iz okvira politički suspektnih činjenica taj je, znači, prerastao u dogmu, nacionalni dekret? Historiografija, činjenice, presude: za čiju je upotrebu ta prtljaga, ako ne za javnu politiku?

- Hrvatski narod je malen. Hrvatski narod u Hercegovini, s ono nešto ostataka u Bosni, još manji, minijaturan. A to maleno ljudstvo – to je sva publika, jedina javnost kojoj je namijenjena hrvatska „istina“ o ratu u Bosni i o sudjelovanju Hrvatske u njemu. Svima ostalima ona je ili neprihvatljiva, ili očigledno lažna i smiješna. Neprihvatljiva je onima najbližim, Srbima i Bošnjacima, jer imaju svoju, isto tako autističnu i invalidnu „istinu“, a smiješna je i lažna međunarodnoj javnosti, kritičkim povjesničarima, dobrim novinarima, intelektualcima, poznavaocima materije i činjenica. Na djelu je, dakle sistemsko samoobmanjivanje, stvaranje slike o sebi koja vodi u opasan, autodestruktivan sukob sa stvarnošću i sa svijetom. Hrvatska se tu još i može nekako koprcati, ne znamo dokle i do kada, ali za Hrvate u Bosni i Hercegovini to je siguran put u gubljenje samih osnova vjerodostojnosti – kulturne, političke, identitetne, o onoj etičkoj da ne govorimo.

Što će, po vašem mišljenju, biti politički postfestum u BiH, nakon “slučaja šestorke”?  Može li biti “benefita” za Hrvate u BiH od Plenkovićeve vlade: i u kojem to, konkretnom, smislu? Jer aktualna vlast u Hrvatskoj odašilje takve političke balone: bit će u Bosni Hrvatima bolje, mora…

- Sudeći po sluđenosti i nekonzistentnosti postupaka i izjava, hrvatska vlada, cijela hrvatska društvena superstruktura, ne zna ni što bi sama sa sobom, kamoli još da zna i može bilo što s Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Uostalom, moje je staro uvjerenje da hrvatska vlast ni u jednoj od svojih političkih inačica od 1990. do danas nije imala politiku prema Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj, koja bi ovima bila od istinske koristi. A oni sami „zaslužni“ su utoliko što su od početka voljko prihvatili iluziju o „jedinstvenom narodu s obje strane državne granice“, te o osloncu na hrvatsku vlast kao svoj spas.

Nakon propale Tuđmanove „vizije“ o većoj Hrvatskoj na račun Bosne i Hercegovine, ili barem o dijelovima te zemlje kao hinterlanda za Hrvatsku u formi Herceg-Bosne, svima hrvatskim vladajućim politikama do Hrvata u BiH bilo je stalo jedino kao do slijepe glasačke mašine. Izuzetak bio je Stjepan Mesić, ali na nimalo korisniji način – njegova se bosanska politika svodila na ljubav prema vicevima i ćevapima, te na površno i neodgovorno povlađivanje bošnjačkoj politici u Sarajevu.

Prisustvujemo gadnom paradoksu. I HDZ-ovi političari u BiH i hrvatski političari u Zagrebu mantraju, naime, iz dana u dan o imperativu pune konstitutivnosti i ravnopravnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Načelno, ništa tu nije sporno; u zemlji kakva je Bosna bez te famozne trostruke političke ravnopravnosti ne može biti nikakva reda ni napretka. Ali pitat se je: sve i kad bi se hrvatski narod izborio za idealnu ravnopravnost, ovakav kakav je danas nakon četvrt stoljeća unutarkolonijalne podređenosti opisanom autističnom i samoobmanjujućem panhrvatskom kulturnom modelu, otuđen od vlastite povijesne i sociokulturne ukorijenjenosti u Bosnu – što bi od ravnopravnosti imao, što bi od nje znao napraviti?

Ali radije obratimo pažnju na nefikcionalnu prozu. Vaš putopis “Sedam dana po Bosni u kolovozu 2008. godine“ čini nam se (paradoksalno?) dobrim vodičem u suvremenim okolnosima. Djeluje blagotvorno: putnici smo, uživljavamo se u ulogu starih bosanskih fratara i njihovog nenametljivog prosvjetiteljstva, obilazimo spomenike na starom katoličkom groblju u travničkom Docu. Negdje kažete: “Ako Bosna uistinu pojeduje onu draž (Andrić je radije govorio o ‘mrkoj lepoti’), o kojoj su mnogi pisali a još brojniji ju mistificirali, nju onda ništa tako snažno ne konstituira kao životni oblici i tradicije malih i zatajenih, a zbog nečega ipak izrazito karakterističnih sredina…” Tako nam je “čitati” suvremenu Bosnu?

- To i njemu slična mjesta u mojim prozama, sasvim iracionalno zakleta na vjernost, govore o Bosni koja je imala da nestane, a nije sasvim nestala, ono što je još ima povukla se, sama je sebi skrivena. Politički, službeno ne znači ništa, ništa i nikoga ne predstavlja, pa izgleda kao da je i nema. To su ujevićevska „malena mjesta srca moga“, zagubljeni ljudski otočići. Mnoga su uništena, raseljena, nasilno prekomponirana; o jednome takvom, meni najvažnijem, Varcar-Vakufu,  knjigu sam napisao. Ali, tko se potrudi, tko ima razloga da se potrudi, može ih naći. A i to – tko zna do kada. Vrijeme im ne ide naruku. Kao ni Andriću u Bosni: najbosanskiji pisac, u Bosni je ili najneželjeniji kod jednih, ili je kiselo i neznalački i tek napola prihvaćen kod drugih, ili je politički monstruozno zloupotrijebljen kod trećih. Je li teško pogoditi tko su jedni, tko drugi, tko treći?

Nedavno je promovirano peto (!) izdanje vaše knjige “Unutarnja zemlja – kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine” u izdanju Synopsisa i Tvornice mašina Travnik. U kontinuitetu od prethistorijskih nalaza do danas, prikaz kulturnih fenomena i procesa nedjeljiv je od političke  povijesti: inherentna je jedino povezanost u pluralitetu, na tom geografskom prostoru. Peto izdanje je, kažete, “mjestimično prošireno i dopunjeno, ali i inovirano novim sadržajima”. Valja nam, znači, uzeti knjigu od kraja? Što ste “morali” dopunjavati, gdje “inovirati”? I veselite li se budućem poslu na sljedećem izdanju – jer će po naravi stvari tu biti materijala?

- Ne vjerujem da ću se više baviti ovom knjigom – što je, tu je. A u pravu ste, ta vrsta knjiga nikada nije dovršiva. Od prethodnoga izdanja iz 2010. godine odavno se nije mogao nigdje naći niti jedan primjerak. U ovome izdanju obavio sam novo čitanje, proširio mnoge formulacije i informacije koje su mi se učinile previše koncizne, ponešto prekomponirao u materijalu, a ima i novih manjih ali važnih cjelina, poput one o tzv. ilirskoj heraldici i rodoslovljima. Također, nov je i dodatak predgovoru,  koji je svojevrsna kulturno-politička aktualizacija.

U dodatku predgovora ovom izdanju “Unutarnje zemlje” upozoravate čitatelje na nove aspekte važne, dva stoljeća vitalne teme o “osmanskoj i današnjoj Bosni”. Suvremeni dominantni diskurs o bosanskoj povijesti kod Bošnjaka, kažete,“otklizao je u nekritičko idealiziranje osmanske prošlosti, u tumačenje osmanskoga osvajanja Bosne i unošenja islama kao povijesnoga i, malne, eshatološkoga spasa”. Nema, znači, racionalne poluge za vrednovanjem osmanske epohe u BiH? Ili je ne može biti u suvremenim oklonostima?

- Da, samo morate imati u vidu da paralelno s idealizacijom osmanskoga razdoblja kod Bošnjaka, stoji njegova demonizacija kod Srba i Hrvata, jednako nepovijesna, nekritička, mitologizacijska. Te dvije interpretacije i ta dva doživljaja historije čine nepomirljiv a nerazdruživ par. I to se prenosi i pronosi kroz trostruko etnički ustrojenu cijelu informacijsku mrežu – propagandnu, medijsku, obrazovnu, znanstveno-akademsku, vjersku. Tako da smo od znanstveno-kritički obrađenoga i koliko-toliko usuglašenog vrednovanja osmanske epohe danas dalje nego ikada. A bilo bi od ogromne važnosti, jer je ta epoha, kao jedan od „procesa dugoga trajanja“, u političkom smislu još uvijek formativna.

I još malo o suvremenim oklonostima iz vaše nove/stare knjige. Pomozite nam oko poante na temelju citata vaših misli: “Kada pripadnici bošnjačkomuslimanske političke i akademske elite danas naglašavaju da smo “mi dio Evrope oduvijek”, da smo “mi stari evropski narod”, a njihovi hrvatskokatolički pandani deklamiraju o Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao “nositeljima europskih vrijednosti”, to nekakvu faktičnost može sadržavati samo u geografskom smislu”. Kakva je, dakle, kvalifikacija ovdje primjerena?

- Važan je za razumijevanje teze produžetak toga citata: „…mnogo je više razloga za obrnutu tvrdnju: da ‘mi’ (svi ‘mi’ u Bosni: Bošnjaci, Hrvati, Srbi…) u  povijesno-civilizacijskom smislu zapravo nismo evropski narodi, barem ne do austrougarskoga preuzimanja vlasti nad Bosnom i Hercegovinom. Naravno, ne pridajući toj kvalifikaciji nikakvo vrednosno već samo tipološko značenje“.

Dakle, pitanje je – što su europske vrijednosti, koji su temelji moderne evropske civilizacije? Blaisea Pascala maksima Čovjek je (…) trska koja misli i Descartesov Cogito ergo sum, bez obzira na svu različitost dvojice francuskih genija, leže u temeljima svega onoga što zamišljamo kada danas u civilizacijskom smislu riječi kažemo: „Evropa”. Sekularizacija i laicizacija znanosti, kulture, umjetnosti, obrazovanja; kritičko detroniziranje autoriteta; predanost općem dobru kao osnova političke kulture; ideja o jedinstvenosti i nepovredivosti ljudske osobe te u skladu s tim koncept ljudskih prava kao najvišega načela društvenosti, načelo apsolutne nediskriminacije po vjeri, naciji, rasi, spolu, spolnoj orijentaciji, grupnoj pripadnosti, itd…

Sad pogledajmo što od svega toga istinski dijele i u praksi zastupaju svi ti naši izetbegovići, čovići, dodici – ako ih uzmemo kao simbole i predstavnike općega stanja, što, nažalost, velikim dijelom jesu? Ama baš ništa.

Komentari nisu dozvoljeni.