Peter Burri, Jergovićev “Rod” – nečuveno opsežan komad svjetske književnosti

Recenzija njemačkoga prijevoda romana “Rod”, Basler Zeitung, 17. siječnja 2018, prevela Anne-Kathrin Godec

 “Dužinu knjige nije moguće predvidjeti, ali bi, vjerojatno, petstotinjak stranica bilo dovoljno…“, to autor usput daje na znanje na 501. stranici. A onda dodaje još 594 stranice uz prilog s obiteljskim slikama. Naravno da sa spomenutom knjigom ne misli na ovaj roman koji sada čitamo, nego na još jedan koji je također zapravo htio ukomponirati u ovaj, ali ga je zasad ipak spremio u svoju književnu špajzu.

Miljenko Jergović, hrvatski pisac rođen u Bosni, koji izgleda kao kovrčavi đavolak, kaže o sebi da je “egzistencijalni bezdomnik”. Piše skoro pa manično kako bi se uvjerio u sebe – i u okolnosti koje su obilježile njega i njegove, u regiji koja je naraštajima puna svjetsko-povijesne nesigurnosti. Pogotovo piše oštrog, ponekad humornog, pa onda ogorčenog pogleda na ljude i njihovu isprepletenost, pogleda koji je pritom pun razumijevanja; s radošću fabuliranja koju neprestano mora obuzdavati, jer zapravo želi ispričati kako je to stvarno bilo. A to čini s izvanrednim talentom prikazivanja onog velikog u malome i obrnuto. Knjiga je to koja je do pucanja puna priča i piratskih misli. Remek-djelo.

Sve skupa 1137 stranica. Mogli bismo sumnjati na megalomaniju, kad ne bismo bili sigurni da pisac itekako zna kako stvarnost bivanja ima više aspekata nego što je pojedinac u stanju pojmiti. I tako će se dijelovi slagalice, koje otkriva u svojoj obiteljskoj pripovijesti, skoro do beskraja osamostaljivati prije nego što ih posloži: u jedinstvenu sliku epohe i društva na Balkanu, od 19. stoljeća, preko dva svjetska rata i jugoslavenskih ratova, sve do danas.

Naslov “Nečuvena priča moje obitelji” (kako je knjiga “Rod” naslovljena u njemačkom izdanju; napomena prevoditeljice) ne odnosi se samo na nečuvene, znači besprimjerene i u srži zapravo neopisive okolnosti do kojih su političke prilike dovele Jergovićevu obitelj. Doživjeli su takvo što i drugi. Nečuven, u smislu nevjerojatan, ali i književno izuzetan, jest autorov postupak, kada neprestano miješa fakciju i fikciju, označujući sve, ponekad otvoreno, ponekad nešto skrivenije. Ne izmotava se, nego vlada umijećem iznenađenja.

Na početku imaš potrebu za istraživanjem je li ova ili ona osoba, koja je ušla u životnu putanju obitelji i koja se opisuje s preciznim podacima (bit će da su utvrđeni), zaista živjela. No ubrzo odustaješ i dopuštaš da te rijeka pripovijedanja jednostavno odnese. Na tim uzburkanim valovima mašte i istine koji nas nose u jedan svemir o kojemu se u našim krajevima malo zna: Krajolik više vjera – kršćana, muslimana i Židova, naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, pa pridošlih Nijemaca, koji svi mirno zajedno žive u istom loncu. Iza tog simbolično stoji taj povijesni grad Sarajevo kojemu Jergović osporava svaku grandezzu, unatoč svim graditeljskim svjedočanstvima iz austro-ugarskih a i poslije komunističkih vremena. Tamo se 1966. rodio i ondje i živio sve dok nije izašao iz užasa, jer je Sarajevo u jugoslavenskim ratovima bilo tri i pol godine opkoljen grad, pa se preselio u Zagreb gdje naravno nikad neće biti kod kuće.

“Što je Sarajevo?” pita se roman i sam sebi odgovara iz optike današnjeg diplomata kojeg su iz Zagreba poslali tamo: “Čaršija na kraju svijeta, varoš i palanka, najsličnija onome gradu u dubokoj Anadoliji, u Kurdistanu, u Nigdjestanu“, smješten u “klaustrofobičnom, zaturenom Karsu” i “prekriven maglom i smogom, pod snijegom koji je već u trenucima dok pada siv i crn”. Mjesto na kojemu ljudi «ne razgovaraju jedni s drugima osim u polurečenicama, uzdasima, pogledima punim mraka, očaja i beznađa, i neke mukle podlosti…”

Takva pokuda bosanskog glavnog grada, iako ga u knjizi izgovori Hrvat, može biti proizvod samo odnosa ljubavi i mržnje. Pogotovo kada uzmemo u obzir da Sarajevo ponekad i – ovisno o raspoloženju autora – uživa u svijetlim ljetnim danima. I Jergovićev bijes uostalom pogađa sve sugrađane tog kraja svijeta, i preko granice Bosne, ponekad i njega samog.

Kada na posljednjih dvjestotinjak stranica, pod naslovom “Sarajevski psi”, priča kako noćima luta gradom, praćen psima lutalicama, on uzdiže grad u veliku himnu ex negativo kakvu pjevati može samo izgubljeni sin. Čovjek koji, kako bi izbjegao nevoljenu majku na samrti, iako neprestano kruži oko njezine kuće, u sanjarenju inscenira vlastitu smrt i prisluškuje uzroke smrti dok ih utvrđuju medicinari na stolu za seciranje, pa se poslije ponovno katapultira nazad u život. Samo ne iz razloga da bi pomagao majci, nego da bi uveo duhovnog čovjeka koji ću nju umjesto njega posjetiti, što njemu opet daje priliku odlutati nekoliko stranica, tako da pri čitanju – zajedno s pripovjedačem – zaboraviš gdje si malo prije bio.

Stalno skreće negdje, taj pisac, u čijoj glavi vrve priče koje međusobno uvijek poveže. Čim nastane opasnost da ćeš se u turbulencijama romana izgubiti, Jergović ti pruža ruku i uspostavlja ponovni red, ponekad sa skoro pa liturgijskim inkantacijama koje su česte, no dovoljno kratke da ne bi zakočile znatiželju za ono što će tek doći. Na taj je način itekako moguće nakratko odložiti tu debelu knjigu, ako ti zbog siline intenziteta treba odmor: Lako ćeš poslije ponovno ući, tako je spretno komponirana – unatoč svim povijesnim i književnim skokovima koje hrabro poduzima.

Majka, koja je sina ostavila kod svojih roditelja kada je otac ubrzo nakon poroda zbrisao, to polako saznajemo, ona je to prazno mjesto u životu autora koje puni virtuoznim pripovjedačkim zamasima. Još je iz Zagreba, u telefonskim razgovorima, iz Javorke, kada se pokazalo da je njezin rak neizlječiv, pokušao izvući ono što mu o obitelji nikad nije htjela prenijeti. Samo jedna natuknica dovoljna je da bi se pokrenula Jergovićeva unutrašnja internetska tražilica koja se u njemu brzo uključuje. No, brzo se vraća u stvarnost. Tako roman kronološki započinje s pradjedom Karlom Stublerom, banatskim Švabom koji je kao željezničar u Habsburškoj monarhiji završio na mjestu šefa stanice u Dubrovniku. Nakon što se tamo solidarizirao s radnicima u štrajku, protjerali su ga u bosansko zaleđe. Njegovi potomci, “kuferaši”, kako su ih zvali zbog čestog seljenja, morat će se boriti: u dva rata koja su dovela do procvata nacionalističkih i fašističkih pokreta, a poslije do totalne propasti. A ratovi su doveli i do prividne šutnje i mira za vrijeme jugoslavenskog komunizma, sve dok njegov nagli kraj nije probudio zle duhove i nije počelo novo veliko ubijanje.

Uporište likovima daju, poput lajtmotiva, dvije mreže koordinata: željeznička mreža koja ponekad biva jedino što funkcionira i pčelarstvo. Ali čak kada se usredotočiš na ono što je organizirano i kada se povučeš u privatnost, ništa te ne štiti od globalnih povijesnih vremenskih prilika. Povijest je uvijek i ono “Mi” u koje smo, htjeli-ne htjeli, upleteni, unutar obitelji kao i izvan nje. I tako Jergović pripovijeda u mi-formi kada govori o svojim precima. Jer je njegov život, kao potomka, u njima već udešen.

Posebno teško pogođeni su baka Olga, po majci polutalijanka, i djed Franjo, kod kojih će Jergović poslije odrasti. Protiv volje svojeg muža Olga je najstarijeg sina za vrijeme Drugog svjetskog rata poslala Hitlerovim trupama, jer je mislila da će među dobro organiziranim i po njezinom mišljenju civiliziranim Nijemcima imati više šansa preživjeti nego među partizanima u šumi. A to je bila kriva odluka koja neće imati posljedice samo za život bake i djeda, već i za najmlađu kćer Javorku – Jergovićevu majku. A na koncu i njega, njezinog sina.

Nije, doduše, samo rod Stublerovih, čiji je Jergović potomak i među kojima je živio i jedan hedonist koji je iz njega bezuspješno htio izaći, onaj koji se pojavljuje u ovom romanu. Oko njih oživljava mnoštvo šarenih i raznolikih likova, kao da ih je osobno poznavao ili u najmanju ruku dobro istraživao. I njima se dešava mnogo toga nečuvenog, i na taj se način pred čitateljevim unutrašnjim okom rascvjetava se književni kontinent jedinstvenih, tvrdoglavih i markantnih pojava uokvirenih u nekad grubi, nekad nježni krajolik pun boja i mirisa.

Ovakav roman, zbog obujma i jezične gustoće nije moguće samo tako konzumirati, iako je izvanredno preveden. Što, ne znajući hrvatski jezik, zapravo ne mogu provjeriti. Ali Brigitte Döbert, koja je dosad prevela sve Jergovićeve knjige objavljene u Njemačkoj, našla je za ovaj beletristički maraton takav očarajući ton koji se ritmično kreće između duboke, intenzivne ozbiljnosti i – ponekad čak i vrlo opuštenog – jezičnog vica. To su dvije razine koje se ovdje skoro pa melodiozno nadovezuju i koje su, kako jasno osjećamo, autoru esencijalno važne da bi ono nečuveno što pokreće priču o njegovoj obitelji, mogao obuhvatiti riječima. U riječima i rečenicama koje već pri čitanju počinju odjekivati. To je, ako takvo što uopće još postoji, svjetska književnost – i lektira za duge zimske večeri.

 

Komentari nisu dozvoljeni.