Semezdin Mehmedinović, Biografemi (4)

Novi tekstovi Semezdina Mehmedinovića do sada su ovdje postavljani pod tehničkim naslovom – zapisi, i to se dogodilo triput: 29. oktobra, 6. novembra i 21. novembra 2017. godine. Od ovoga, četvrtog objavljivanja idu pod naslovom Biografemi. Ovako to u pismu definira autor: „Ove zapise zovem biografemi, a meni je biografem jedan izdvojeni događaj, koji je tako znakovit da u sebi sadrži ukupni život — egzemplarni događaj kao sublimacija cijelog  jednog života.“ (I. Lovrenović)

 

 

*

Gost na lokalnom koledžu, smješten u božanstvenu kuću nad jezerom, u društvu mladih profesora proveo sam podne u razgovoru o holokaustu, a da zapalim cigaretu – izlazio na verandu i tad je Sanja napravila nekoliko snimaka kuće…

Kad su otišli mladi profesori iz korpe s voćem pokupim jabuku ali me okus odbio i vratio sam je s osjećanjem krivice nazad, u korpu, ali tako da se ne vidi otisak zubi u jabuci.

Uvečer čitam pjesme studentima koji pitaju: šta mislim o prevođenju poezije? To uvijek pitaju i ja odgovaram – tako uvijek odgovaram – da sam, jučer ili prekjučer, sreo prijatelja Amerikanca iz Alexandrije koji sad živi u Sarajevu, da mi je usred razgovora u restoranu rekao: „Ja kad govorim bosanski pušim cigarete, a kad govorim engleski – ne,“ i njegove riječi iskoristim kao izgovor da izađem i zapalim jednu.

Ali poslije – kad smo se vratili, ja to nisam uočio, već je Sanja rekla: „Neko je u ovoj kući“, te sam obratio pažnju i čuo korake na parketu; neko je otvarao vrata frižidera i onda, nemajući izbora, upalim svjetlo, spustim se niz stepenište. U prostranom prizemlju: nikog, uđem u kuhinju: nikog, otvorim vrata frižidera, zatvorim, vratim se… – Ali kad izgasim svjetlo, onda opet krenu koraci, parket je škripao do jutra, Sanja je uspjela zaspati ali je usnila da se probudila i ispod jastuka našla limenu kutiju punu živih crva.

Julesa Boykoffa koji predaje književnost na koledžu St. Mary oprezno pitam za porijeklo zvukova u kući i on veli: da, čuo je – „Ali“ kaže „nisam očekivao da će se i tebi dogoditi.“

Danas sam dao film na razvijanje, u nadi da će fotografije, možda, otkriti neki znak, formu, lice „stanovnika kuće“.

Slike su sad na stolu, rasute ispred nas; na svakoj od njih je, naravno, kuća i na svakoj od njih, u sjeni verande – ja u oblaku cigaretnog dima. Ali ako zanemarimo mene, tu ničeg nema.

Kažem: „Nema ničega…“

A Sanja kaže: „Ima, ali odbija da se pokaže.“

Ne znam.

Možda je u pravu.

Ja mislim da je prevođenje poezije moguće do određene tačke, a da jedan dio uvijek ostaje nevidljiv.

Ja od svega očekujem – sve, a od jabuke najmanje dva okusa.

 

 

*

Sredinom jula 1994. godine, u Parizu je organiziran skup na kojem se govorilo o ratu u Bosni. Moj drug Ivan bio je u grupi onih koji su nam se s pozornice obratili, govorio je kratko i artikulirano o trenutnom političkom stanju u našoj zemlji, a nakon njega je Czesław Miłosz, veličanstveni starac, malo povišenog tona čitao svoj tekst, kao da izgovara riječi za spas vlastite duše.

U srcu ljeta, Pariz se užario od tijela ljudi koji su zakrčili ulice grada, pa je bilo ugodno sa sunca se skloniti u hladovitu salu Odéona.

Skup je bio zanimljiv, ali, u isto vrijeme, na sjedištu do mene odvijala se drama neusporedivo većeg intenziteta. S tog sjedišta je E., sarajevski slikar, često ustajao odlazeći da zapali cigaretu i vraćao se nazad. Inače, za mjesec dana u Parizu, puno smo sati proveli skupa u razgovorima o svemu i svačemu. Podsticao sam razgovor da bih skrenuo pažnju s njegove drame. A drama je bila sljedeća: nakon što je izašao iz Sarajeva u kojem telefoni nisu radili: on je neprestano bio nadomak telefonske govornice, stalno kupujući telefonske kartice itd., jer je preko poznanika organizirao izlazak svoje kćerke iz Banje Luke. Svako malo je telefonirao prateći je na putu Banja Luka – Brčko – Bijeljina – Beograd – Budimpešta, sve samim gradovima čija imena počinju sa slovom B, a zapravo je u svakom pozivu tražio potvrdu da je njegova kćerka živa, da nije ubijena…

Sutradan, u hotelskoj sobi probudila me zvonjava telefona, a glas s druge strane se predstavio imenom znamenitog filmskog reditelja. Tri je ujutro, a on me pita za E. Nakon što sam mu izdiktirao broj sobe, reditelj je rekao da mu je broj poznat i da već uporno telefon u sobi sarajevskog slikara pokazuje zauzeće. I još me zabrinutim glasom moli da provjerim da li je sve u redu. Sve je bilo u redu… Strah da je naš zajednički prijatelj sebi nanio zlo, srećom se pokazao neopravdanim. Bio je budan, usred jednog u dugom nizu razgovora povezanih s putovanjem njegove kćerke.

E. danima nije spavao.

U baštama bistroa nije se mogao zadržati ni koliko treba da se popije kafa, tako da smo uglavnom šetali. Pojavit će se u tim šetnjama jedan trenutak opuštenosti, jedno obasjanje, sekunda ravna čudu… A zbog tog trena sam se, valjda, upustio u ovo sjećanje, zato što su rijetki trenuci u kojima se demonstracija života čini uvjerljivijom od demonstracije smrti.

Evo šta se dogodilo. E. je, kako priliči slikaru, cijeli život fasciniran Parizom. U vrijeme studija slikarstva, boravio je ovdje nekoliko mjeseci. Na toj stipendiji, desetina umjetnika iz cijelog svijeta bila je njegovo društvo, a među njima i neka američka studentica slikarstva. Između nje i E. razvila se ljubav koja je trajala koliko i sam studijski boravak. A nakon što mi je povjerio to svoje sjećanje, insistirao sam da pronađemo zgradu u kojoj je boravio prije više od dvadeset godina. Premda sam, iskreno govoreći, vjerovao da ćemo tamo, umjesto umjetničke kolonije zateći novootvoreni frizerski salon, ili u najboljem slučaju Bennetonovu radnju sa, tada aktuelnim, plakatom s fotografijom krvave maskirne uniforme poginulog hrvatskog vojnika.

Pronašli smo adresu i kroz prozore zgrade ispred nas zagledali smo u sobe sa štafelajima. On je bio oduševljen saznanjem da se ništa nije promijenilo, da su tamo i sada ateljei. Baš tako je rekao: Sve je ostalo isto. Bilo je kasno podne i zrak je dobio smeđu, vremensku sepiju, kao na starinskim fotografijama, ili je to bio osjećaj podstaknut situacijom koju je E., u oduševljenom utisku zaustavljenog vremena, izrazio riječima:

Sve je ostalo isto.

A onda se na vratima pojavila sredovječna žena s video-kamerom u rukama. Nakon što ju je vidio, on je zašutio; i ona je njega zbunjeno zagledala. Pomjerio sam se u stranu, kako bih imao pregled nad novom situacijom. E. je šutio…

I da ne dužim, da, to je bila ona, ta nekadašnja djevojka u koju je mladi sarajevski slikar bio zaljubljen.

 

 

*

U metrou. Jedna mlada i lijepa žena je sjela do mene. Vrlo je visoka i vitka. Ali prije nego što je sjela, raskopčala je i skinula svoj kaput, ostala u kratkoj suknji i sasvim otkrila gole noge. Sjela je na rub mog dugog zimskog kaputa koji je pokrio polovinu susjednog sjedišta. Nije mi se dalo da povlačim rub kaputa ispod nje.

Potom je otvorila knjigu koju je čitala sljedeće četiri stanice. Dok je sve trajalo, pokušao sam otkriti naslov knjige i ime njenoga autora.

Sjetio sam se tada Ceesa Nootebooma koji u prologu jedne svoje knjige (mislim u „Izgubljenom raju“) opisuje ženu u sjedištu ispred sebe, i sve dok mali privatni avion u kojem su se vozili nije prizemljio, pokušavao je otkriti koju knjigu ona čita?

I mislim da razumijem tu radoznalost. U pitanju je svjesna ili nesvjesna želja pisca da sretne nepoznatu osobu koja na javnome mjestu čita njegovu knjigu. Nekada se dogodi da u kafeu, ili ovako u vagonu podzemne željeznice vidim čitaoca s poznatom knjigom, ili s knjigom meni poznatog pisca ili prijatelja. To je uvijek znak prepoznavanja. I poželim da se obratim toj osobi, ali uvijek odustanem, jer znam da se tada upuštam u bespotreban razgovor. Osoba kojoj bih se obratio, pogledala bi me uplašeno, kao da imam neke opasne, skrivene namjere. Amerikanci se uplaše kad im se na javnome mjestu obrati nepoznata osoba.

Djevojka u sjedištu do mene, u krilu je držala otvorenu knjigu koja je dijelom pokrivala njena gola koljena i stegna. I uzalud sam pokušavao odgonetnuti tekst na stranicama, jer su slova bila presitna za moje umorne oči. Osim toga, nepristojno je zavirivati u tuđu knjigu. U jednom trenutku, djevojka me je kratko pogledala, nesigurno se nasmiješila i prebacila je desnu nogu preko lijeve. Nakon toga, prestao sam zavirivati u knjigu, okrenuo sam se na suprotnu stranu i gledao kristale mrzlog snijega na staklu prozora.

Studeni je februar 2010. godine, i nije vrijeme da se van izlazi ovako golih nogu, ali to je ipak njen izbor.

I prije nego što se voz zaustavio na njenoj stanici, ona je ustala i – s kaputom prebačenim preko ruke u kojoj je držala knjigu – prišla vratima. Stajala je leđima okrenuta prema meni, tako da sam slobodno osmatrao njene noge. A tamo, na golom stegnu, vidio sam utisnutu gravuru moga kaputa, s preciznom perforiranom crtom konca kojim je kaput obrubljen. Gledao sam u svoj kaput, potom u njegov otisak na njenoj koži, i zbog toga sam osjećao neko nerazumno zadovoljstvo.

Ispratio sam pogledom nepoznatu djevojku koja je izašla nakon što su se vrata otvorila, potom je stala na pokretne stepenice da je uznesu na dnevnu svjetlost. I kao da sam se upravo razdvojio od ljubavnice.

 

Komentari nisu dozvoljeni.