Enes Karić, RAINER MARIA RILKE – PJESNIK U POTRAZI ZA PREKOMEDITERANSKIM INSPIRACIJAMA

Rainer Maria Rilke (1875-1926) je slavni austrijski pjesnik i, ujedno, veliki pjesnik njemačkog jezika. Rođen je u Pragu, proživio je nemiran život po kulturnim središtima tadašnje Austrougarske, boravio je u Rusiji, Francuskoj… Kako ćemo vidjeti, znamenita su i njegova putovanja po zemljama Bliskog istoka, zatim u Španiji.

Ovaj esej uveliko temeljimo na nekoliko radova i predavanja profesora Karla-Josefa Kuschela o pjesniku Rilkeu. (Da do ovih Kuschelovih radova i predavanja dođemo, uveliko nam je pomogao naš berlinski prijatelj, doktorand Edin Mahmutović, na čemu mu se srdačno zahvaljujemo).

Prema profesoru Kuschelu,  Rainer Maria Rilke je poslije 1910. godine osjetio da je neproduktivan, nedostaje mu inspiracija, naučno  je bio stagnirao (doživio je neku vrstu umjetničke paralize). Godine   1910/1911. (novembar 1910 – mart 1911) proveo je zimu u sjevernoj Africi.  Tu  mu se nije svidjelo zbog napornog putovanja, ali i zbog toga što ti “novi senzualni utisci“ nisu doveli do naučne inspiracije kojoj se Rilke nadao. Ali je, ipak,  okusio malo orijenta i naučio nešto malo arapskog.[1]

Putovanje se odvijalo maršrutom, prvo Marsej – Alžir – Tunis – al-Kantara – Kajrevan – Neapel),  zatim drugi dio putovanja od 6. januara do  25. marta: Egipat preko Nila od Kaira do Asuana. Ovim pravcem Rilke je  upoznao klasična znamenja Egipta a i, prema riječima Karla-Josefa Kuschela, “svjetsku religiju islam“.

Pjesnikov   islam  kao “svjetska religija“

Pjesnika i prozaistu Rilkea se dojmila i jedna konferencija 1910. godine, održana, kako on navodi, pod naslovom Weltmissionskonferenz ili (kršćanska) “Konferencija svjetske misije“. Rilke je uočio da je ovu konferenciju prožimalo jedno kolonijalističko-imperijalističko razmišljanje. Naime,  ako se iskoristi prilika, može se kristijanizirat islamski svijet, zbog toga što su skoro sve islamske države bile kolonije Francuske. Mišljenje kršćanskih misionara svodilo se na jednostavan zaključak: Islam će uskoro propasti.

Međutim, sam Rilke drugačije razmišlja. Ovo  putovanje za njega je bilo skupljanje novih duboko osjećajnih doživljaja, kao i doživljaja novih jezika, nove rječitosti. Rilke opisuje te orijentalne krajolike i gradove kao jedno estetsko-senzualno jedinstvo. Najviše ga je impresionirao muzej u Kairu kao i ogromni kompleks hramova u Karnaku (Luksor u Egiptu), to mu je ostalo kao nezaboravan utisak.

Već  u prvom pismu iz Alžira koje je poslao svojoj ženi Klari,  Rilke  spominje islam i daje opise  Alžira kao “uglavnom francuskog grada, ali i dio grada gdje postoje stare turske, maurske i arapske kuće koje još u sebi nose osjećaj iz Hiljadu i jedne noći, u zraku  je tekbir (Allah je velik) i formula: ‘Nema snage osim Božije’.“

Na dionicama svoga putovanja po Tunisu Rilke opisuje Kajrevan “kao sveti grad”, u svojim pismima opisuje džamiju, u cijelosti je njome impresioniran. Rilke osjeća svim svojim bićem kao da je zagazio  u vremena Poslanika islama, Muhammeda, a.s.

Za Rilkea je doživljaj jedne religije bio prije svega doživljavanje mjesta koje je obilježila religija. On  osjeća džamiju u Kajrevanu tako “kao da je Bog u njoj i da se sve u džamiji nahodi na  svome mjestu”.   Sve se upotpunjava u njoj – život i smrt se spajaju, Rilke ovim aludira na povezanost obližnjeg groblja i džamije, on piše kako se  “elementarnost islama  osjeća senzualno i dodaje:  “Islam je u gradovima”.

Karl-Josef Kuschel tvrdi da kod Rilkea “nema one krišćansko-eurocentrističke oholosti”.  Tako Rilke u svojim pismima kaže: ”Allah je velik i samo njegova snaga je u vazduhu ovoga grada (Kajrevana)”. Također, Rilke dodaje da su “jednostavnost i život te religije   fascinantni”, pa ushitno navodi: [Kad se gleda Kajrevan] “Poslanik kao da je jučer živio”,  grad je njegov kao da je njegovo “carstvo”.

Ali, Rilke je prije svega pjesnik, on na svoj način prelazi granice određene religije.  U pismima svojoj majci on opisuje: “Džamije su bogomolje druge religije ali istog Boga, osjećaju se po bliskosti sa kojom  se život spaja sa religijom, ovo je država velike i zanosne vjere…”

Prema Karl-Josefu Kuschelu, Rilkeovo mišljenje je slobodno i od kršćanske apologetike. Religijska energija ljudi veoma zanima  Rilkea. To je ono što plijeni njegovu pažnju. On posmatra  zemlju koju u datom trenutku posjećuje, uočava da  ona kod njega  proizvodi neku vrstu “velike vjernosti”. Drugo što Rilke shvata jeste  da je on stranac na prostoru jedne druge kulture, te on tako “kritički ocjenjuje svoj pogled”.

Rilke je kod sebe uočio jedan duhovni process. Naime,  on shvata da je on kao kršćanin “strani element” u tome društvu i da je “samo posmatrač”.  Prema Karl-Josefu Kuschelu, ovim Rilke želi objelodaniti jedan svoj cilj: naime, on podstiče nešto što evropska literatura nije radila, on mijenja perspektivu. On  pretvara superiornost zapadno-evropske literature u samoponižavanje, on apsolutiranje pretvara u samo-relativizaciju, on izravnost pretvara u distancu i shvata sljedeće: Tu gdje je islam u prostoru ostao živ, ostao je i snažan!

Prepoznavanje “jednostavnosti islama”

Profesor Karl-Josef Kuschel se bavio i mogućim odgovorima na pitanje: Šta je Rilke zapazio u svom prvom susretu sa islamom?[2]  Kuschel odgovara da je to “jednostavnost i život islama”.  Kod Rilkea se itekako prepoznaje jedan respekt prema islamu, ali i neka vrsta distance. Prema Rilkeu, islam je snažna ali i, jednako tako, zanosna (pasionirana) vjera!

Drugo, Rilke je imao neku vrstu “unutarnjeg afiniteta” prema arapskom jeziku.

Rilke sa svoje strane osjeća “privlačnost arapskog jezika, slično kao i ruskog jezika”. Štaviše, Rilke “osjeća ljubav prema arapskom jeziku”.

Treće, u svojim pogledima na islam i susretima sa islamom, Rilkea nije nikada napuštao jedan njegov “filter razuma”. Posve je jasno da Rilkea ne zanimaju islamska teologija, tefsir (tumačenje Kurʼāna), ni islamska filozofija, niti šerijat… Kad smo kod ovog pitanja, ono jedino što Rilkea  interesuje jeste osjećaj(nost)  islama, kreativnost islama.

Poslije 1912. godine Rilke traži da opisuje ne više samo ovosvjetsko blago ili stečevinu neke vjere, već osjećanje naroda, te onaj jedan nevidljivi svijet ili vjersku stvarnost.

Putovanje u Španiju, čari Toleda i Kordove

Za vrijeme svoje posjete Španiji[3] Rainer Maria Rilke je, ne samo kao putnik i turist, već prije svega kao pjesnik prefinjenih osjećanja,  posmatrao džamije pretvorene u crkve u Kordovi.   Njemu su te građevine sada bile odvratne, nije bilo ništa na svom mjestu, već izgleda pogrešno. A i kršćanstvo mu se, usljed ovog doživljaja  naglo promijenjene kulture u Kordovi, počelo manje sviđati. Rilke kritizira krišćanstvo, više mu se sviđa živa vjera islama, smatrao je da je direktnija u odnosu na Boga.

Poslije posjete Kordovi pjesnik Rainer Maria Rilke  priznaje svojim prijateljima da čita Kurʼān.[4] Kurʼān je na stanovit način  utjecao na Rilkeove književne tekstove koje počinje da piše poslije 1913. godine u gradu Ronda. Na ovom mjestu Karl-Josef Kuschel eksplicitno citira Rilkeovu Špansku trilogiju, gdje se vidi veliki utjecaj Kurʼāna.

U gradu Rondi Rilke piše pjesme o melekima (anđelima) u kontekstu Kurʼāna. Meleki nisu samo Božiji glasnici, nego bića direktnije realnosti (dichterer Wirklichkeit). Melek u njegovim  Devinskim elegijama  jeste  više melek kako je opisan u islamu. Također, ostavimo li postrani njegovo pjevanje,  sam Rilke je, isto tako,  razumijevao  meleke (anđele) mnogo više na način kako su oni opisani u islamu. Karl-Josef Kuschel tvrdi da se ne zna odakle, ili od pak od koga je  Rilke donio svoja znanja o islamu. Devinske elegije su djelo koje nosi možda ponajviše islamskih inspiracija kod Rilkea.

Blizine religije i umjetnosti

U preciziranju svoga razumijevanja Boga pjesnik Rainer Maria Rilke spominje islam.[5]   Njegovo posthumno objavljeno djelo “Brief des jungen Arbeiters“ (Pismo mladog radnika) u ovom je pogledu vrlo zanimljivo,  u njemu on, na neki način,  “kritizira krišćanstvo i hvali islam.“

Naravno, Rilkeova percepcija religija je selektivna, filtrirana kroz lične traumatične doživljaje sa kršćanstvom i kroz jedan kreativno-poetičan stav. Onako kako čita nekršćansku objavu (Stari Zavjet) tako Rilke čita i sam Kurʼān.  Rilke se daje u potragu. Tako on u onom što je  prijekršćansko  i poslijekršćansko nalazi  jedan pogled Boga, pogled koji čovjeka izravno konfrontira sa Božijom veličinom i nesvatljivošću.

Ali, u poslaničkim figurama (ličnostima) kao sto su Mojsije (Musa) i Muhammed, Rilke prepoznaje ljude koji shvaćaju Boga u toj za ljudski razum neshvatljivoj veličini. Za Rilkea to su druga osjećanja prema Bogu, drukčija od onih koja je naučio u katoličkom gradu Pragu kroz svoje djetinstvo.

Napomenimo na kraju da je Rainer Maria Rilke napisao svoju slavnu pjesmu “Muhammedov poziv“ (Mohammeds Berufung) i objavio je 1907. u Parizu.

Kako se posve jasno vidi, Mohammeds Berufung opisuje početak 96. sure Kurʼāna, odnosno početak objave Kurʼāna. U ovoj se pjesmi Rainer Maria Rilke usredsređuje na onaj trenutak kada jedan melek u svojstvu glasnika/poslanika prenosi Božansku objavu čovjeku, ta Objava mijenja njegov život. Isto se događa i jednom umjetniku čiji život može kroz objavu jedne jedine riječi da se promijeni. Taj se umjetnik osjeća pozvanim  da prenese to spoznanje  ljudima, a samo spoznanje  može biti prihvaćeno  ili neprihvaćeno,  štaviše može se doživjeti kao jedna nesreća za ljudsko društvo.

Kako vidimo, na ovom su mjestu kod Rilkea povezana doživljavanja, odnosno oslovljavanja  poslanika i umjetnika. Naravno, sam Rilke ta doživljavanja i oslovljavanja nije poistovjećivao, ali ih je smatrao vrlo srodnim.

 

Karl-Josef  Kuschel

GDJE SE JEDNA RELIGIJA BEZOBZIRNO USPOSTAVLJA NA RAČUN DRUGE, IZDAJA JE BOGA

U svojoj impozantnoj knjizi “Židovi, kršćani, muslimani – podrijetlo i budućnost“ (Sarajevo, 2011., s njemačkog preveo Ladislav Z. Fišić), profesor Karl-Josef Kuschel (na str. 720-721) opisuje svoj boravak u Kordovskoj džamiji koja je pretvorena u crkvu. Na jednoj dionici svoga opisa profesor Kuschel se prisjeća da je Kordovsku džamiju posjetio 1912. godine i pjesnik Rainer Maria Rilke.

Evo jednog dijela Kuschelovih doživljaja u Kordovskoj džamiji (crkvi!):

“Sada svugdje tamjan. Mora se mnogo kaditi da bi ispunio golemi prostor i da bi i izvan Presvetoga nos osjetio nešto malo mirisa. Trijumf osjetila: orgulje, tamjan, procesija, masivna prisutnost andaluzijskoj klera u zelenom. Kor intonira gregorijansko pjevanje. (…)

Nadolazi potištenost. Šta su kršćani učinili od ovog prostora? Sjedim u jednoj crkvi koja je ostala džamija. U jednoj džamiji koja je nasilno postala crkva. Klerici moje vlastite Crkve isključuju me iz kultnog prostora i njih vidim u video prijenosu. Sve se u meni počinje protiviti protiv ogoljenosti u ovoj džamiji, protiv zatvaranja prema gore kako bi se simulirala katedrala. Kršćani su ovamo nagrnuli u ime svoga Boga. Protjerali su sve one koji su se nekoć ovdje molili. Oni se mole “svome“ Bogu, leđima okrenuti prema drugima. Pola tisućljeća.

Svi su tako činili. Ranije su muslimani u ime “svoga“ Boga u Cordobi prvotno izgrađenu zapadnogotsku katedralu San Vincente sravnili sa zemljom i podigli svoje molitveno mjesto. Stupovi i kapiteli iz kršćanskog perioda još su unutra, prerađeni da bi funkcionirali muslimanski. Svi su činili tako. Jedna je religija potisnula drugu prema motu: Ti častiš Boga na svoj način, ja na svoj. Druge se u ime Boga ugasilo, nadomjestilo.

Ovdje u Cordobi je sve posebno uznemirujuće. Kršćansko ogoljivanje vrijeđa već i osjećaj za ljepotu, simetriju, ritam. Rijetko se vjerska bezobzirnost tako besramno dokumentirala. Iznenada se podsjećam na nešto što je napisao RAINER MARIA RILKE. Kad je on u prosincu 1912, na svom putovanju Španjolskom posjetio Mezquitu, ispunio ga je, kao rijetko kada, osjećaj agresivnog prezira. On piše vojvotkinji Thurna i Taxisa: “Ova džamija! Ali jad je, tuga, sramota šta je od nje učinjeno, ove u unutarnjem pramenu zamršene crkve, trebalo bi ih iščešljati kao čvorove iz lijepe kose. Kapele su kao veliki zalogaji mraka zastali u grlu koje je postavljeno zato da bi se Boga neprestano blago gutalo kao sok ploda koji se rastapa. I sada je bilo čisto nepodnošljivo slušati orgulje i antifone pjevača u ovom prostoru (qui est comme le moule dʼune montagne de Silence). Kršćanstvo, čovjek bi i nehotice pomislio, stalno narezuje Boga kao lijepu tortu, Alah je cjelovit, Alah je zdrav.“

Ovo [Rilkeovo svjedočanstvo] se može smatrati prenaglašenom emocionalnom reakcijom i meni je nemoguće kao RILKEU kršćanstvo tako raskrinkati spram islama, čak ni u Cordobi. Ali sada, na mojoj stolici na sklapanje pred projekcijskim platnom, mogu bolje razumjeti Rilkeov izljev bijesa. Svagdje, gdje se jedna religija bezobzirno uspostavlja na račun druge, izdaja je Boga. Nasilni trijumf jedne religije nad drugom je njezina đavolska grimasa a ne izraz njezine božanske istine. Bilo da je u pitanju Cordoba, Hagija Sofija u Istanbulu, neki hinduski hram u Indiji…“

 

Rainer Maria Rilke

MUHAMEDOV POZIV (MUHAMMEDS BERUFUNG)

Kad se u skrovištu njegovom
odmah prepoznatljivi anđeo pojavio,
uspravan, glasan i obasjan svjetlom:
odbio je nagovaranja sva i zamolio

od putovanja svih da ostati smije
smeteni trgovac koji je sad;
jer čitati ne umije
a takva riječ preteška je za siročad.

No anđeo ukazuje zapovjedno
šta piše na listu njegovom,
ne popušta i hoće da čita ponovno.

Čitao je tako da se anđeo pokloni.
I postane onaj koji čitati zna
koji može i posluša i ispuni.

(Rainer Maria Rilke, Muhammeds Berufung  /Muhamedov poziv/,  navedeno prema: Hartmut Bobzin, Muhamed,  prevela Sabine Marić, Naklada Jesenski i Turk,  Zagreb, 2006.).



[1] Prema Karl-Josef Kushel,   (https://www.youtube.com/watch?v=v1A9dkZ21r8). Pristup stranici:   septembar, 2017. 

[2] Usp.  https://www.youtube.com/watch?v=RaIzZSoYAbg, pristup stranici septembar, 2017.

[3] Usp. https://www.youtube.com/watch?v=TumRoWSt7J8, pristup stranici septembar, 2017.

[4] Usp. https://www.youtube.com/watch?v=uZ_G4YswclY, pristup stranici septembar, 2017.

[5] Usp. https://www.youtube.com/watch?v=0wJ_LhxmNak, pristup stranici septembar, 2017.

Komentari nisu dozvoljeni.