Miljenko Jergović: Princip, filozof, Jevrejin

Poglavlje iz knjige Nezemaljski izraz njegovih ruku, OKF, Cetinje 2016.


Dok je bilo živih svjedoka u snazi, revolucionaraca i ubojica iz ideala, koji nisu onemoćali, senilni i bez pameti, u samo sedam godina snimljena su dva dugometražna igrana filma o ubojstvu nadvojvode Franje Ferdinanda. Prvi je, naslova “Sarajevski atentat”, licencu za javno prikazivanje dobio 14. studenog 1968, drugi, “Atentat u Sarajevu”, dozvolu prikazivanja dobiva 31. listopada 1975. “Sarajevski atentat” traje 88 minuta. “Atentat u Sarajevu” čak 132. Prvi je film po vlastitom scenariju, i u produkciji “Centra filmskih radnih zajednica Srbije”, režirao Fadil Hadžić. Scenarij za drugi film pisali su Stevan Bulajić, Vladimir Bor, Paul Jarrico i režiser Veljko Bulajić, a u ambicioznu koprodukciju ušli su čehoslovački Studio Barandov, sarajevska Kinema, zagrebački Jadran film i “Centar filmskih radnih zajednica Srbije”.

Iako se veoma razlikuju u zamislima, filmovi su jednako neuspješni. Hadžić je pokušao ispričati priču o priči, i tako povezati vrijeme Drugoga svjetskog rata s danima sarajevskog atentata. Artificijelan, pun modernističkoga zanosa, zagledan u “Građanina Kanea” i očaran njegovom strukturom, pokušao je naraciju tako postaviti da gledatelju od samoga slučaja postane važniji način na koji je slučaj izložen. Bilo je takvo doba, sredinom šezdesetih, kada se jugoslavenska kinematografija oslobodila svih sistemskih i ideoloških stega, tako da se o tekovinama revolucije, o oslobodilačkom ratu, o dobrim i zlim, o partizanima i domaćim izdajnicima, govorilo slobodno, slobodnije nego u privatnoj komunikaciji i iza dvaput zaključanih vrata svoga doma. Ono što su u filmovima slobodno izgovarali Bata Čengić, Živojin Pavlović, Dušan Makavejev, Krsto Papić, Antun Vrdoljak… u svakodnevici je, još uvijek, bilo strogo kažnjivo po barem dva člana Kaznenog zakona SFRJ, sto četrnaestom, koji je sankcionirao kontrarevolucionarnu djelatnost, i sto trideset trećem koji je bio prijetnja svakom verbalnom deliktu.

Fadil Hadžić je ambicioznom strukturom, pričom u priči, i povezivanjem mladobosanaca s partizanima, nastojao prikriti slučaj. Ali on nije prikrivao svoj stav, koji bi se razlikovao od vladajućih povijesnih i ideoloških dogmi, nego to što, zapravo, i nije imao stava. Veoma zbunjen u duši, ostao je pred ubojicom i pred ubijenima, nemoćan da se odredi i da kaže na kojoj je strani pravda. Na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i pokreće tane u šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je pravda na strani modro-sivog sukna, i mekoga ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve bradavice, kojega tane tren zatim probija?

Fadilu Hadžiću bilo je četrdeset i šest, kada je dovršavao svoj film. Bio je dvostruko stariji od Danila Ilića, učitelja i zavjereničkog vođe, a sedam godina stariji od suca istrage Lea Pfeffera. Pet godina mlađi od nadvojvode Franje Ferdinanda, Fadil je bio vršnjak vojvotkinje Sofije.

Veljko Bulajić 1975. bio je godinu dana stariji. Bilo mu je četrdeset i sedam, iza sebe je već imao gotovu karijeru velikoga jugoslavenskog filmskog redatelja, tokom koje je eksperimentirao, riskirao, izlagao se političkim osudama i zabranama, i na kraju: snimio Neretvu, vjerojatno i najskuplji filmski spektakl u povijesti jedne zemlje. “Atentat u Sarajevu” snimao je pet godina kasnije, bez velikog rizika, i bez imalo eksperimenta. Htio je snimiti povijesti spektakl, s kostimima, masovnim scenama i specijalnim efektima, kojim će dočarati duh epohe, ali i prikriti ono što ga je mučilo.

Je li on, onako u duši, na strani udarne igle koja razbija kapislu metka i pokreće tane u šupljoj, spiralno narezanoj cijevi, ili je na strani modro-sivog sukna, i mekog ljudskog epitela, malo iznad trbušne šupljine, i ispod lijeve bradavice, kojega tane tren zatim probija?

Hadžić i Bulajić ljudi su različitih, ponegdje i sukobljenih biografija, Fadil je u Zagreb došao preko Sarajeva, a javnim se poslovima počeo baviti za vrijeme NDH, dok je Veljko, također došao preko Sarajeva, ali kao sudionik rata, i to na pobjedničkoj strani, kao mladi partizan, kojemu je cijeli svijet bio pod nogama, i mogao je, u skladu sa svojim pripovjedačkim i socijalnim darom, postati što je htio. Fadil je bio oprezniji i moderniji, Veljko se rano pretvorio u tradicionalista. Prvi je zauvijek ostao ograničen Zagrebom, s kojim se srodio i suživio toliko da mu je postao, Fadil Zagrebu, mjera i pokretač. Pokretao je, tako, dobroćudne humorističke časopise, koji nisu proturječili partijnom smislu za humor, i koji već odavno ne postoje. Uređivao je najtiražnije tjedne novine u hrvatskoj povijesti, ali ni te novine više ne postoje. Osnovao je satirično kazalište koje je, barem u zagrebačkim uvjetima, pokazalo besmrtnim. Snimao je filmove, premda nije bio profesionalni filmski redatelj, koji su danas značajni i kao umjetnička i kao dokumentacijska svjedočanstva o vremenu. Napisao je nevjerojatan broj dramskih komada, uglavnom popularnih komedija iz socijalističke svakodnevice i iz perspektive maloga čovjeka, malograđanina, samoupravljača, sitnog i bezazlenog buntovnika… Njegovoj besprimjernoj marljivosti jedni su se rugali, drugi su je prezirali, a Miroslav Krleža istinski joj se divio.

Ništa u Fadilovoj biografiji, daru i temperamentu nije sugeriralo da bi Sarajevski atentat mogao biti njegova tema. Što bi on učinio, da se deset godina prije svoga rođenja, na Vidovdan 1914. zatekao u Sarajevu, blizu Latinske ćuprije?

Veljko Bulajić bio je aktivist i revolucionar, u vrijeme kada je revolucija već odavno pobijedila. Nije bio dogmat ni vjernik, da jest opredijelio bi se 1948. za Staljina, kao tisuće Crnogoraca, i prolazio bi kroz čistilište Golog otoka, limb strašniji od mnogih zemaljskih inferna. Ali Veljko je ostao uz Tita, i nije ga se Goli otok ničim dojmio. Iako je slušao priče svojih zemljaka, golootočana, i sigurno je, kao darovit čovjek, osjetio koliko je u tim pričama velike, autentične književnosti, koliko je u njima filma ne većeg od života, dobro je znao da s tim ne može nositi. Ni on, ni cijeli njegov naraštaj. Čak i kada je snimao politički osjetljive filmove, i kada se, uvijek nakratko, zaticao u nemilosti, Veljko je imao razvijen osjećaj za realnost, i za ono što je moguće i dopušteno ispričati. Preko toga nije išao. Nije sebe nadmašivao, nije se pokušavao nositi s epohom, niti je precjenjivao utjecaj filma na narodne mase. Veljko nije bio zanesenjak ni pjesnik, pa šta mu onda bi da se bavi Sarajevskim atentatom?

U njegovom filmu, Gavrila Principa igrao je beogradski glumac Irfan Mensur. Imao je dvadeset i tri godine, već je bio u angažmanu u Jugoslavenskom dramskom pozorištu, mlada zvijezda, glumac na čiju su karijeru zaigrali kazališni proroci. Bilo je to doba kada se Jugoslavija činila vječnom, a publika je hrlila u daleku budućnost, bez imalo straha pred time što ona nosi. Besmrtnost je u to vrijeme bila raširena pojava. Petnaestak godina kasnije, godinu ili dvije pred rat, Mensur će, kao već zreli glumac, povremeni redatelj i predavač na akademiji, poći u slobodne umjetnike. U ružna i krvava doba, kada se zarati u Bosni, nekome se neće svidjeti njegovo ime i prezime, doživjet će da ga fizički napadnu u njegovu Beogradu, što će Irfanovu priču vratiti na početak.

Rođen 1952. u Sarajevu, rano se s roditeljima selio u Niš, tamo je završio gimnaziju, pa došao u Beograd. Bulajić ga je odabrao za ulogu Gavrila Principa u vrijeme kada je bio zvijezda u usponu, ali i zbog fizičke sličnosti. Onako mršav, s rijetkim adolescentskim brčićima, u sirotinjskoj odori s početka vijeka i sa đačkim kačketom, bio je Irfan utjelovljenje vidovdanskoga junaka. Njegova se pojava utisnula u sjećanja onovremenoga svijeta, toliko da više i nije bilo razlike između historijskog dokumenta i inserta iz igranog filma.

Ta Mensurova identifikacija s Principom valjda je i najveći doseg Bulajićevog filma.

Predrag Finci nije sličio Gavrilu.

Glumac iz Hadžićevog filma imao je navršene dvadeset i dvije, i još uvijek nije bio siguran čime će se u životu baviti. Iz ugledne sarajevske porodice, podrijetlom Sefard, Jevrejin, ali šezdesetosmaš, kafanski i ulični buntovnik, pjesnik, filozof i snob, tražio je pozornicu za svoju ličnu predstavu, da je razvije kao vlastitu zastavu. Bio je mlad i blesav, nije računao s tim da bi mu ta zastava jednom mogla postati sudbinom.

Bio je darovit, rastrgnut među talentima, i čas bi bio pjesnik, čas filozof. I naravno: glumac. U Fincijevoj glumstvenosti bilo je poze, karakteristične za generacije sarajevskoga Narodnog pozorišta, ali i nečega izvornog, što se ne može imitirati ni slagati. Imao je zažarene oči mladića s povišenom temperaturom, ognjičave kao u ludaka, u šizofrenika i tuberana, oči kakve se rijetko viđaju na kazališnim pozornicama, još i rjeđe na filmu, i kratko traju, godinu, dvije, najviše deset, ali se pamte dugo, pošto se ugase u plućnom sanatoriju, umobolnici na Ugljanu ili Sokocu, ili posve banalno: u kvartovskom lokalu sa šankom, dva stola i kuhanim jajima u staklenoj vitrini.

Zbog tih ga je očiju Fadil Hadžić izabrao za ulogu Gavrila.

Finci je, u redateljevoj zamisli, trebao biti mladi Charles Foster Kane, u njegovoj ultimativnoj i fatalističnoj bosanskoj inkarnaciji. Atentator umjesto novinskog magnata. Ali igra je trebala biti baš takva, kejnovska, tako da se gledatelju od nje zavrti u glavi, da ne pita za motive atentatora, nego da se slika, i sa slikom vremenski tokovi i perspektive, umnože kao u ogledalima muškoga frizerskoga salona, u kojima muževi u brijačkim stolicama gledaju u vlastite potiljke, i u prošlost, multipliciranu u beskonačnom nizu zrcalnih slika.

Predrag Finci Principa je odigrao očima. Pogledom je potpalio čaršiju, plamen je zahvatio Europu i Svijet. Istina, bilo je malo onih koji su uopće pogledali Hadžićev film. Zbunjujući i pomalo dosadan, pojavio se u kinima u krivo vrijeme, s jeseni 1969, nakon filmskoga festivala u Puli, igrao je kratko i pretvorio se u jedan od onih ceremonijalnih artefakata, u film koji će se prikazivati na televiziji uz okrugle obljetnice Mlade Bosne i Velikoga rata. A i to naizmjenično s filmom Veljka Bulajića.

Bila je to prva i posljednja filmska uloga Predraga Fincija. Četrdeset pet godina kasnije u Londonu objavljuje knjigu s naslovom “Why I Killed Franz Ferdinand and Other Essays”.

Nije više nikada zaigrao na filmu. Umjesto da postane profesionalni glumac, dao se sav na filozofiju. Otišao je u Pariz, pa u Freiburg, studirao kod Mikela Dufrennea, slavnoga egzistencijalista i jaspersovca, pa kod Wernera Marxa, vodećega njemačkog stručnjaka za Heideggera, i opet se činilo da mu je svijet pod nogama, i da može sve. Ostat će u Parizu, ili u Feiburgu, ili poći preko Atlantika, ali se u Sarajevo neće vratiti. Ništa veliko se u tom gradu više ne može dogoditi. S nadvojvodinim ubojstvom završavala se, na duga vremena ili zauvijek, uloga Sarajeva u svjetskoj povijesti. Bio je to grad u srcu Jugoslavije, tvrđava bratstva-jedinstva i titoizma, sumorno mjesto za onoga koji je na Zapadu osjetio dašak slobode. Uostalom, 1976. ili 1977. Pariz je bio prijestolnica Svijeta, u koju su hrlili sarajevski umjetnici, džeparoši, razbojnici, agenti tajne policije, književnici, diplomati, redatelji, glumci… Sve što je Predrag Finci bio, i što je mogao biti, držeći se svojih talenata, i pisac, i filozof, i glumac, i teatralni atentator, i čovjek koji je spreman veći dio života provesti po kafanama, nalazilo se u Parizu.

U Sarajevu ničega nije bilo, ali je Sarajevo bilo mjesto gdje će se onaj koji se rodi u tom gradu najprije susresti sa svojom istinskom sudbinom. Finci kao da je svoju sudbinu uporno tražio, pa se ipak, suprotno priči, vratio u Sarajevo.

Na Filozofskom fakultetu predaje estetiku. Lipnja 1986. polažem pred njim ispit, u učionici smo, sjedim u prvoj klupi, on je za katedrom, i odsutno gleda prema marindvorskoj crkvi. To je ono čega se sjećam. Bio je mlađi nego što sam danas ja, ali dok je tako gledao kroz prozor, izgledao je kao profesor pred mirovinu, živi spomenik ili veoma mamuran čovjek.

Pred njim su bile stepenice akademskog napredovanja, španjolske stube, bistrički kameni basamaci, skaline od jezuita, uz koje se, lakonog, trebao uspeti, i prošetati Sarajevom i životom, sve do Akademije nauka i umjetnosti, čija se zgrada, također, nalazi pod Bistrikom, blizu Konaka, u kojemu su, ustrijeljeni, posljednju noć na zemlji provodili nadvojvoda Franjo Ferdinand i vojvotkinja Sofija.

Sredinom osamdesetih Predrag Finci bio je član izdavačkih savjeta, odbora, komisija, povjerenstava, žirija. Pripadao je bosanskoj kulturnoj eliti, onoj koja je tu izgubljenu zemlju usred Jugoslavije dovela do njezinih povijesnih vrhunaca. Prvi filmovi Emira Kusturice, profinjena, zemljana enformel platna Ede Numankadića, predstave Mladena Materića, priče Darija Džamonje, romani, pjesničke antologije, nove, lijepe zgrade staklenih fasada, u kojima se ogledala stara čaršija, austrougarske palače u Titovoj ulici i cijeli sarajevski dvadeseti vijek, ulični žamor, intervencije u prostoru, hladni i vlažni ljetni parkovi u centru grada, odjeci Selimovićevog Derviša, odjeci Principovog pucnja, i još žamora, svi pričaju u isto vrijeme, glazba, mnogo glazbe, nastrane figure Franje Likara, antropoidne apstrakcije Alije Kučukalića, i mnoštvo imitatora, ljetne bašte iz kojih se muzika čuje do kasno u noć, mnogo muzike, Izdavačko preduzeće Svjetlost Sarajevo, i vječna Jugoslavija u malom, kuckanje kujundžija u Kujundžiluku, miris roštilja, promukli glasovi Dare Sekulić i Indexa, Američki kulturni centar, tvrde drvene klupe u čitaonici Vijećnice, drame i rana smrt Ivice Matića, i Predrag Finci, čijeg se pucnja u Franju Ferdinanda više nitko nije sjećao, filozof i estetičar, diskretna figura nikad opisane predsmrtne euforije jednoga grada.

Finci nije bio aktivan unutar jevrejske zajednice. U njegovoj generaciji to nije bio poželjan način kulturnoga i društvenog legitimiranja. Rođeni poslije rata, svatko s bremenom svoga prezimena i sa svojom kućnom brigom, zaslugom, tugom i krivnjom. Djeca partizana i djeca narodnih izdajnika, ili deklasirane građanske klase, djeca pristigla sa sela, iz pasivnih krajeva, popaljenih i nepokorenih besputih pokrajina, te malobrojna pretekla židovska djeca, sa svojim skrivenim i potisnutim obiteljskim pričama, svi će se oni u Sarajevu predstavljati kao raja. I taj će nabrzinu smišljeni i olako prihvaćeni naziv koji je, bit će, prvi puta nekome na um pao početkom šezdesetih, u vrijeme euforije omladinskih radnih akcija, preživjeti i razvijati se sve do početka devedesetih i raspada zemlje.

Raja je svaki onaj koji je prihvaćen. Za razliku od siromašnoga i prezrenog rajetina, koji će činio raju u tradicionalnome, otomanskom smislu, kršćanina među pravovjernim muslimanima, siromaha među koljenovićima, moderna raja je pluralia tantum. Nema jedninu, ili je usavršena jednina. Kaže li se za nekoga – on je raja, kao da se reklo da ga krase vrline, talenti, kreposti i odlike sviju drugih bezimenih pojedinaca koji su bili čašćeni istim žigom pripadanja. Za sebe se, pak, ne može reći da si raja, kao što za sebe kažeš da si Hrvat, katolik, vegetarijanac. Onaj tko sebe proglasi rajom pouzdano nije raja. Zato se što češće, u svakoj prigodi, za druge treba govoriti da su raja, čak i kada to ne misliš, jer možeš računati da će i svaki takav ostati ganut, pa će prvom prilikom za tebe reći da si raja. I tako ćete se, poput pasa na Ferhadiji, ljubazno njuškati pod repove, razmjenjivati komplimente i biti raja.

Da bi se bilo raja valjalo je smetnuti sve ono što jesi. A smetnuti je, zapravo, lako. Mnogo lakše nego, recimo, zaboraviti. Tako se ono što je jedared smetnuto naglo povratilo, jednima s početkom opsade Sarajeva, u travnju 1992, drugima godinu ili dvije kasnije, a trećima, možda, i desetljeće kasnije. Svi su se na kraju sjetili, ili skoro svi, tako da od raje nije ostalo ništa. O stogodišnjici Principovoj, u ljeto 2014, nekadašnja je sarajevska raja već bila tako temeljito razvrstana, razdijeljena i zaokupljena izgradnjom, renoviranjem i adaptiranjem svojih arhetipa, da su se oko onoga što se dogodilo prije stotinu godina bili podijelili na atentatore i na njihove žrtve, spremni da pred očima Europe ponove Vidovdan 1914, a za njim i kratko dvadeseto stoljeće. Ono što su za Europu zbivanja iz školskih udžbenika povijesti, i daleka porodična povijest djedova i pradjedova, za sarajevsku je bivšu raju vječno sadašnje vrijeme. Svakoga dana u tom gradu Gavrilo Princip ubija Franju Ferdinanda i ženu mu Sofiju. U svakome gradu svijeta u kojemu živi barem jedan Sarajlija cijelo je jedno Sarajevo, i u svakome tom Sarajevu, kao i u onome jednom, bivšem, svakoga dana i svake noći Gavrilo Princip ubija vojvotkinju i nadvojvodu. I tako će biti dok god je raje.

Predrag Finci u svome eseju, u toj ispovjednoj pripovijesti svoga života, “Why I killed Franz Ferdinand”, piše kako o toj stvari on nikada nije imao svoje mišljenje. Na čijoj je strani istina: na atentatorovoj ili nadvojvodinoj? Nikada se, kaže, nije zainteresirao. Ubojstvo princa možda i jest bilo događaj koji je presudio svijetu, ali je za Sarajevo, pa i za njega rođenog u Sarajevu, bilo sudbonosnijih događaja. U školama smo učili da je atentat bio povod za Veliki rat. Ali da Princip nije ubio Franju Ferdinanda, rata bi svejedno bilo. To je razlika između povoda i uzroka, na kojoj su se jeziku i povijesti učile generacije jugoslavenskih učenika. Pa tako i on.

Sad objavljuje svoj melankolični, benjaminovski esej, negdje u Londonu, na Zapadu, u maloj izdavačkoj kući, u knjizi koja se može naručiti putem interneta, daleko od Sarajeva i od današnjih sarajevskih interesa. Usred galame i svađe u tom ga gradu više ne mogu čuti, premda je od svih živih ljudi na Zemlji najkompetentniji u ovoj stvari. Jedini je on ubio Franju Ferdinanda, i zna kako je to. On, i Irfan Mensur. Ali Irfan šuti, pošto je i dalje glumac, nije emigrant, i u stanju je preobraziti se pred svakim težim pitanjem. Irfan, za razliku od njega, i nije Sarajlija, iako je u tom gradu rođen. Ne samo što je rođen, nego bi mu i danas bilo lako vratiti se u mjesto svoga rođenja, i već bi s njim bio srođen, bez obzira na to što mu je beogradska ekavica srasla s govorom, i što mu je životni dah i uzdah njome određen. Irfan Mensur guši se kad progovori ijekavicu, kao Voja Brajović, kao Dragan Nikolić, jer se s ijekavicom nije učio disanju. U Sarajevu uzdasi su duži, dublji, patetičniji, godinama, desetljećima traje svako njihovo je i ije. Ne bi se Irfan nikada na to navikao, čulo bi mu se odakle je, ali bi, za razliku od Fincija, u današnjem Sarajevu bio istoga časa prihvaćen. Iz razloga okrutnog, mučnog, zaudarajućeg, ali koji se izgovoriti mora: Irfana bi prihvatili jer je Irfan, musliman a ne Jevrejin. Onoga dana kada je iz Sarajeva otišao, Predrag Finci je za Sarajevo postao stranac, kao da se u njem nije ni rodio ili kao da je odlaskom promijenio i mjesto rođenja. Tada je od raje postao Jevrejin, onaj i onakav kakvih je bilo puno dvadeseto stoljeće, nenadani sunarodnjak Stefana Zweiga, Prima Levija, Daniela Ozme, princ lutalica, prorok i prosjak, lik iz “Enciklopedije mrtvih” Danila Kiša, i Kišov brat po lutanju i po svome kompliciranom identitetu, koji je donedavno, do 1991. bio tako jednostavan.

Nisam poznavao svog profesora estetike, iako sam ga svakoga tjedna slušao na predavanjima, proučavao mu geste i grimase, lovio uzrečice, poštapalice, greške u govoru, i ništa od svega nisam zapamtio. Bilo je u njemu nečega paunskog: hlače je skladno sparivao sa sakoom, nosio dobre cipele, izgledao kao da je maloprije sišao s Oxford sreeta i podzemnom željeznicom spustio se u našu duboku i plitku balkansku nigdinu. Govorio je lako i tečno, izrazitim sarajevskim naglaskom, koji se u to vrijeme još razlikovao od načina na koji su progovarali junaci “Top liste nadrealista”, tog spoja brđanskog, čaršijskog i mahalskog govora, onoga najekspresivnijega u svakom od njih, koji će na kraju, u ratu i poslije rata, postati karakteristični govor nekoga novog Sarajeva, prihvaćen i od onih koji su takve sintaksičko-fonetičke egzaltacije nekada prezirali.

Fincijev naglasak danas bi se, možda, mogao nazvati – marindvorski. Tako su govorila djeca kuferaša, moji Stubleri, i možda mi je tako na daljinu postao blizak, iako ga, govorim, nisam poznavao. Od svih profesora na studiju filozofije i sociologije, samo je profesor estetike bio formativni Sarajlija. Drugi su odnekle došli, a neki su se s početkom rata tamo i vratili. Bio je to neki prolazni svijet, kao što smo i mi studenti bili prolaznici, dok smo lelujali oko okruglih bakrenih pepeljara na jednonogim gvozdenim postoljima. Pušači i nepušači, smrtnici uplašeni još uvijek samo pred ispitima u junskome i septembarskom roku.

Pio je u klubu književnika, u podrumu velike poslovne zgrade izdavačkog preduzeća Svjetlost. Oko njega bili su sarajevski pjesnici, čija su imena u međuvremenu postala naširoko poznata, pa ih ne treba spominjati, i oni čija su imena u međuvremenu zaboravljena, pa ih također ne treba spominjati. Kada bi se napio, postajao je glasan. Mnogi od njih su tako, postajali glasni. Jednom sam ga, ili možda dvaput, takvoga vidio. Htio mi je nešto reći, iako me nije prepoznao. U tom trenutku nije znao da sam njegov student. Tako da je i ono što mi je htio reći zapravo bilo upućeno nekome drugom. Nekome tko nije tu. Ili nekome u dalekoj budućnosti, tko mu se načas ukazao u alkoholnom i nikotinskom magnovenju.

Imao je lijepu, smjerano prostodušnu ženu. Nosila je rijetko ime, na D, izvedeno iz jednoga od onih tvrdih biblijsko-hercegovačkih imena, koje u ženskoj varijanti zvuči neobično skladno. Brinula se za njega, onoliko koliko je bilo potrebno. A bilo je veoma potrebno. Živeći kao u čekaonici doma zdravlja, za neku budućnost koja će se uskoro dogoditi, talentirani ljudi lako su se pretvarali u netalentirane pijance, hulje, zlovoljnike. Finci je bio veoma talentiran, sada se tek to vidi, mogao je biti pisac, glumac i filozof, i mogao je u Sarajevu neslavno propasti.

D. ga je spašavala. Kada bi se okrenuo, govorila je: moj čojko.

To je prva važna stvar koju sam o njemu saznao, i od koje bi, zapravo, trebala započeti ova priča: D. koja kaže moj čojko. Riječ koja će ga spasiti od zla u vremenu što nailazi, i drobi dovršenu prošlost, i kao onaj stroj u kamenolomu pretvara stijene u šljunak i ništa.

Rat je u Sarajevu započinjao dvaput.

Prvi put, drugoga ožujka kada su ljudi sa ženskim čarapama na glavama blokirali sve raskrsnice niže Marijin dvora. Prethodno je, prestupne subote, 29. veljače, ubijen stari svat na Baščaršiji. Blokada je objašnjena zaštitom srpskoga stanovništva od pogroma. Iako su Srbi živjeli izmiješani s drugima u cijelome gradu, postavljena je linija na Vrbanja mostu i Velešićima, koja će do kraja rata biti simbolička crta podjele Sarajeva. Ne može tako biti, mislilo se tog ponedjeljka, ludo je to i ludi su ljudi sa ženskim čarapama na glavama, jer nema tog popisa stanovništva, i ne može ga biti, koji bi potvrdio da Srbi žive tamo a ne ovamo… A zapravo, nije se shvaćala strategija budućega, a ni svakoga drugog rata. Negdje linija mora biti postavljena, a svaka je linija proizvoljna, kao što su, uglavnom, proizvoljni razlozi za rat. Svaki je rat zločinačka rabota, i svaka historija koja se zasnuje na ratovima zločinačka je. Zločinački nisu samo životi koje je rat preoblikovao, stvarajući nove identitete.

Drugi put rat je počeo u nedjelju, petoga travnja.

Sutradan je trebao biti Dan oslobođenja Sarajeva, šesti april. Svečana akademija, polaganje cvijeća pred Vječnom vatrom, govori političara, sjećanja starih partizana, dodjela nagrada zaslužnima…

U nedjelju, u rano jutro, u blizini stanice milicije u Novom Sarajevu pale su prve granate. Zapucalo je po Starom gradu. Na radiju su se čuli izvještaji iz Hitne pomoći. Mrtvi su još uvijek imali imena. Tako će biti sljedećih nekoliko tjedana, a onda će se mrtvi pretvoriti u brojeve, pa u narode. Samo će rodbina još znati kako su se zvali dok su bili živi.

U prvim mjesecima rata u modi je bio otpor kulturom, pjesmom, slikom, lijepom riječju. Nikada se nije pisalo s toliko vjere u smisao književnosti. Pokretali su se novi časopisi, izlazile su knjige, održavane su književna predstavljanja, mnogo češće nego prije rata. Bilo je to vrijeme kulturnoga procvata Sarajeva, koje će kratko trajati i neće ostaviti nikakvog traga na životima ljudi. Osim zbunjenosti i lakog čuđenja, kada se toga poslije budu sjećali. Sjećanje na proljeće i ljeto 1992. u Sarajevu je poput sjećanja na san. Ništa više nije stvarno, miješaju se prizori užasa s osjećajem rajskoga blaženstva. Nikada prije ni poslije nisi se osjećao tako živ.

Predrag Finci u to je vrijeme pokrenuo novi književni časopis i nazvao ga Zemlja. Ime je asociralo na Grupu Zemlja, koju su 1929 osnovali zagrebački slikari, kipari i arhitekti, uglavnom ljevičari i komunisti. Autor manifesta bio je znameniti arhitekt Drago Ibler. Pisao je: “Treba živjeti životom svoga doba. Treba stvarati u duhu svog doba.”

Doba Fincijeve Zemlje trajalo je kratko, izašao je samo jedan broj časopisa, i već je svemu bio kraj. Kada je nestalo predratnoga Sarajeva, i kada je nastalo sljedeće Sarajevo, koje postoji i danas, nije moguće tačno reći. Možda se to dogodilo upravo onda kada su predratni Sarajlije shvatili da se kulturom, lijepom riječju i kazalištem ne može protiv topova i protiv neumitne i razorne logike povijesti. Jedna je priča bila završena, a nova je započela još davno, i mi smo se našli usred nje, nesvjesni što nam se događa i kome pripada zemlja na kojoj stojimo. Ljudi bez papira, bez putnih listova, uvjerenja o prebivalištu i potvrda o zdravstvenom osiguranju, zatekli su se kao krivci na glavnim kolodvorima i aerodromima, pred šalterima imigracijskih službi i pred telefonskim govornicama svih velikih svjetskih gradova, uzaludno se trudeći da nekome nešto objasne. Između njih i onih koji bi ih trebali čuti nije bilo jezika dovoljno jasnog da prenese njihova objašnjenja. Jezik je riznica sjećanja, u njemu su sadržane sve metafore nekog svijeta, i cjelokupno njegovo iskustvo. Jezik je nemoćan pred onim čega u tom iskustvu nema. Jezik tih ljudi šalterskim službenicima nije mogao objasniti tko su oni i što hoće. Da bi to bilo moguće, emigranti će morati da revidiraju svoje identitete. U muci i užasu od nepripadanja, ljudi bez papira demontirat će svoja sjećanja, mijenjati ih kao što se mijenjaju pokvareni dijelovi na automobilu, za sjećanja koja će biti razumljivija šalterskim službenicima, i u svakom pogledu jednostavnija, pogodna za transport i smještaj po kolektivnim centrima, za učenje stranih jezika i profesionalnu preorijentaciju. Inženjeri, mladi pjesnici i profesori najednom će u sebi otkrivati talente perača suđa. Ali i to će trajati kratko. Ubrzo će se i oni snaći, naći će bolje poslove, a možda steći i prijatelje u stranome svijetu. Sitni i nakazni, s bezazlenošću Bruna Schultza, zadovoljavat će potrebe novoga svijeta za emigrantima, za utjehom u nesreći drugih, za mirnom savješću i slobodom.

Predrag Finci naselio se u Londonu. Radio je svoj stari posao, kao profesor, istraživač, pisac, ali bio je to samo privid kontinuiteta. Istina ne bi bila drukčija ni da je našao posao u istome onom podrumskom šusteraju u kojem je šezdesetak godina ranije radio Miloš Crnjanski. Crnjanski se na kraju u Beograd vratio, a Finciju povratka u Sarajevo nema. Tamo više ne postoji njegov profesorski kabinet, ne postoji prozor s pogledom na marijindvorsku katoličku crkvu, ni njegov odsutan pogled dok smušeni student spominje “Teoriju romana” Georga Lukacsa, izdanje iz čuvene biblioteke Logos 1990, ne postoji ni Georg-Gyergy Lukacs, ni “jedan filozofskohistorijski pokušaj o formama velike epske literature” također ne postoji, ni klub književnika u poslovnoj zgradi Svjetlosti ne postoji, ni Dom pisaca, ni Hotel Zagreb, ni Ulica Daniela Ozme u kojoj je Predrag Finci stanovao ne postoji, ne postoje više zajednička pijanstva i mamurluci, bilo što zajedničko, ne postoje pisci i pjesnici s kojima je prijateljevao, izdavački savjeti, fakultetska vijeća, četverogodišnji planovi, programske smjernice i dokumenti, crna biblioteka Logos sa zaštitnom bijelom omotnicom, naplastificiranom, odavno ne postoji. Ali od svega, najtemeljitije, ne postoji Sarajevo u kojemu bi Predrag Finci bio Sarajlija. Na mjestu na kojemu je Sarajevo nekada bilo danas je istoimeni grad, često istih, premda već oronulih građevina, ali to nije isti grad, niti u njega ima povratka onima koji nikada u njemu takvom nisu bili. Nema udaljenijega inostranstva od tog Sarajeva, ni tuđijeg mjesta, ni dubljeg nerazumijevanja.

Viđali smo se slučajno, tokom posljednjih dvadesetak godina, u Londonu, Zagrebu, Sarajevu, kao stranci i turisti. Zadnji put, dok mi je umirala majka, na sajmu knjiga u Skenderiji. Nisam mu rekao zašto sam doputovao. On mi je, s nogu, pripovijedao anegodote iz djetinjstva. U tim su anegdotama njegovi roditelji, ili možda samo majka, i neki veoma slavni ljudi. Ali nisam upamtio koji. Slušao sam ga preko uha, jer sam razmišljao o svojoj majci. Ali nije dolazilo u obzir da mu o tome išta govorim.

Nekoliko godina ranije, dok su u Zagrebu vodili hajku protiv romana “Ruta Tannenbaum”, govoreći o meni kao o antisemitu i mrzitelju Hrvata, kojega bi, već iz higijenskih razloga, trebalo prebrisati s ulica toga meni vječno tuđega, a sve više i tuđinskoga grada, elektronskom mi je poštom poslao pismo, u kojem kaže da je pročitao Rutu, i nudi mi svoju obranu knjige, bude li zatrebalo. Ljubazno sam mu odgovorio, ganut tom malom a tako važnom gestom povjerenja i pripadanja. Tada sam postao svjestan promjene koja se u međuvremenu dogodila, i kojoj je posvećeno ovo poglavlje o glumcima i njihovim ulogama: daroviti mladi glumac, profesor estetike Predrag Finci pretvorio se u Jeverejina lutalicu. Nije birao takvu sudbinu, niti je učinio išta da prestane biti ono što je prethodno već bio. Sve se odvilo u skladu s Iblerovim imperativima: “Treba živjeti životom svoga doba. Treba stvarati u duhu svog doba.” Finci se na kraju kratkoga dvadestog vijeka preobukao u iznošeno odijelo Waltera Benjamina.

Šteta. Jer moj bi roman prije obranio Gavrilo Princip.

Komentari nisu dozvoljeni.