Nebojša Lujanović, „Slučaj Kazaz“ ili Izravno javljanje s ruba pameti

O nedavnom napadu na profesora i književnika Envera Kazaza unutar prostorija fakulteta napisano je već dosta proteklih tjedan dana, ali još više toga prešućeno. Potpisnik ovih redaka je nevažni pisac za domaću javnost. Rodom iz Bosne i Hercegovine, s književnim tekstovima koje je posvetio istom prostoru, iako nikada nije bio pozvan niti na jedno sarajevsko književno prelo. Napisana su pisma podrške Kazazu, ali opet niti približno dovoljno s obzirom na broj autorica (zamislite, a seksist) i autora koje je promovirao. Upravo oni sada šute jer bi mogli izgubiti potporu, otkup ili priliku da nastupe na nekom od spomenutih prela. Jedan sam od autora koje je napadnuti promovirao, a koji je u povlaštenoj poziciji jer nema što izgubiti. Kazaz je govorio na mojoj prvoj bosanskohercegovačkoj promociji u Travniku. Promociji anonimnog pisca jer je on uvijek bio na strani slabijih, koliko god to patetično zvučalo.

Što je to točno prešućeno? Činilo se da je na pomolu još jedan uobičajen okršaj. Kazaz je ugruvan kao stari trabant od tih bitaka, s vrlo malo izvojevanih pobjeda. Njegov pohod je samoubilački, rekli bi neki. Ustvari, taj pohod nije kalkulantski i to ljude iznenađuje i vrijeđa. Međutim, ovo što se sada događa je orkestrirani napad cijelog jednog premreženog sustava koji se krije iza procedura, tobožnje rodne netrpeljivosti i takozvanih individualnih slučajeva na jednog jedinog čovjeka. Kolegice koje se spominju htjele bi da ih se apstrahira od tog sustava i njegove vrijednosne okosnice, da ih se sagleda izvan ideoloških matrica (eventualno izuzimajući rodnu kako bi unutar nje priskrbili sebi kapital neupitne žrtve) što samo govori o tome koliko razumiju materiju koju predaju. Takva pozicija ne postoji. Niti se tako dobivaju poslovi u toj instituciji. I ovaj tekst je iz ideološke perspektive, iz jednog sustava koji isključuje sve ono što njihov podrazumijeva: plemensku zajednicu centriranu u koruptivnim središtima moći zaogrnutu etno-konfesionalnim svjetonazorom. Sami procijenite koji je štetniji i koji je više doprinio situaciji u kojoj se nalazimo.

Moram priznati da mi je i samom teško razumjeti Kazazove motive. Postupci su mu izvan svake racionalne procjene koristi i dobiti. Javnost se nepotrebno zamara nagađanjima ‘tko ga plaća’, bilo bi mu sigurno isplativije šutjeti. A nije da mu nisu nuđene pogodbe takve naravi. On i dalje nastavlja svoj put autodestrukcije: sve što govori i piše, čini se, djeluje samo na njegovu štetu. Osim u jednome. Nedavno se pojavilo i pismo podrške grupe studenata Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Na takve studente, i sam kao osoba koja radi kao predavač, mogu biti samo ljubomoran. Savršeno pogađaju smisao cijele situacije kada na kraju pisma citiraju Krležin roman Na rubu pameti. U tom romanu, lokalnom heroju i ugledniku Domaćinskom (ustvari siledžiji koji se hvali kako je s leđa ustrijelio razbojnike, a ispostavilo se, seljake koji su mu uzeli dvije kokoši iz dvorišta da se prehrane) suprotstavlja se glavni junak bacajući mu istinu u lice. Sve se odvija na javnom primanju na kojem je potom javnost zgrožena – čime? Nepristojnošću glavnog junaka. Ne lopovlukom Domaćinskog.

Kazazove riječi i djela su tabakera koju glavni junak romana vadi iz džepa, a javnost skoči u zaštitu Domaćinskog koji puca na gladne seljake u leđa, tvrdeći da je junak namjeravao izvaditi pištolj. A pištolja nigdje. Koliko samo simbolike ima u tom imenu. Domaćinski. On je najgori od najgorih, ali je domaći, naš. Na tom pogubnom uvjerenju počivaju sve tri plemenske zajednice ove nesretne države: neka su lopovi, ali neka su naši. Sve je doista kao u romanu, samo što na rubu pameti nisu kriminalci i interesni krugovi zbog svojih nebuloznih optužbi, nego sam glavni junak. To jest, Kazaz. Sve u vezi ovog slučaja je izravno javljanje s ruba pameti na kojoj se nalazi. Pa bih završio ovaj tekst porukom da jest lud, neosporivo. Ali da nije jedini. Ima nas još.

 

Komentari nisu dozvoljeni.