Amir Brka, Nakon zime

(Starinska pjesma)

U studeni, hladnoj, mrzloj, mukotrpno osvojenom mrazu,
izgubio bjeh iz vida – sa svijetom da sam odavna u srazu:
tvrđu svoju pomno sazdah, otpor nepremostivome jazu

No, sad, zbunjen, beslovesan, kroz zjenice-puškarnice,
magnoveno, i uz napor neiskaziv, raspoznadoh krilo ptice,
pa se trijeznim iz bunila – pred njom, skrušen, padam nice

Unezvijeren, jer prostor se napuštenī oko mene opet stvori,
u pakao starog ognja, iz smiraja ledenoga, u hipu se sorih,
javka jedna iz prirode čvrstu kulu i bedeme – sve sȁgori…

Iz luga se ukazala, pepeljastim nesmiljeno mene ona učinila,
žudnje, sanje, ka osami čežnje moje – ptica sve je razorila…
I ne bje joj to dostatno, već prozbori: cvrkutom me oslovila

Sve je tvoje, i svijet tvoj je, svijet ti si, ili nisi, rekla mi je,
otvori se… Izvan sebe živ si sasvim, u cjelini – tako ti je,
il te nije… Nema takvih da im sunce ponaosob milost sije

 (7.4.2018.)

Komentari nisu dozvoljeni.