Roberta Nikšić, Otmica Europe

Roberta Nikšić (Mrkonjić Grad, 1982) odrasla je u Velikoj Kladuši, diplomirala na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Ženske studije završila je u Zagrebu. Objavljivala je prikaze/recenzije u časopisima Bilten Franjevačke teologije, Bosna Franciscana i Motrišta, kratke priče, osvrte, kolumne i reportaže u reviji Svjetlo Riječi, znanstvene članke teološke provenijencije u Journal of the European Society of Women in Theological Research. Otmica Europe prva joj je zbirka poezije (Društva prijatelja knjige „Milivoj Cvetnić“, Hrvatska Kostajnica, 2017)

 

 

Otmica Europe

Stjepanu Kelleru (1892-1933)

Misli mi smrskaj čekićem
kao orah u ljusci
da se ne sjećam i ne osjeća
vatom mi nježno začepi usta i uši
da ne vrištim
jezu u njihovim očima
krv iz njihovih grkljana
na našim rukama.
Jučer Ukrajina, danas Sirija sutra `ko zna koja
Veži mi ruke u čvor
i nazuj tenisice
lijevu u desnu i desnu u lijevu
da pobjegnem brže bolje
glavom bez obzira misli i sjećanja
u prvi podrum mrkle tišine
i upokojim se bez krika i bijesa među davno mrtve i
zaboravljene.

 

Popudbina

Pišem samo o onome čega se sjećam.
Kada omeđujem prostore zavičaja, sjećam se
Jedne ulice, od njena početka pa sve do kraja
Vedre, osunčane, pune obećanja – praktične popudbine
za sva putovanja.
Ali sjećanja su varljiva, dekadentna.
Danas je na samrti, zapuštena i oronula ta moja ulica,
Ostavljena da skapa od samoće, otuđenosti i ljudske
gluposti.
A kud ću i što ću s tim teretom?

 

Samoća

Iza mojih prozora kiša lije i
nepomičnost neka raste u meni.
Ispraćam listopad, studeni, prosinac
Kao grobove.
Nad njima nestaje svake jedinstvenosti.
Ispraćam i čekam.
Iznova,
štrik pun tuge prostirem,
već sviknuto,
stol za četvero, za troje postavljam.
U dvorištu kopne snjegovi,
cvatu jabuke i zumbuli,
vjetar nosi svenule listove.
Ispraćam ih. Čekam.

 

Sanjkanje

Jurimo u bjelinu poznatih topografija
Mirišu na spokoj
ta mora te zemlje bjeline
Dok neuhvatljiv neki smisao prolaznosti klizi niz vene
I nebo što se osipa uvire u tijelo kao iskupljenje
I snijeg kopni, nestaje
A svijet još stao nije.

 

Snijeg

Kako samo bezbrižno snijeg pada,
A djed i ja šetamo uz izloge
U opipljivoj svečanosti zatišja
I večeras
Snijeg sve jednako pada
Na prozore u djetinjstvo, krovove ostavljenih i čeznutih
gradova,
Melankoliju naših mladenačkih ljubavi
Na naše bolesti, samrtne postelje i rake.
Snijeg tako bezbrižno na sve jednako pada
I pada
I pada.

 

U proljeće

U proljeće procvale voćke razbiju monotoniju smoga
Bijelom koprenom zastru kužni zadah nervoze,
pospanosti,
betona i bijednih kućeraka što rastu uz pruge za nikud.
Proljeće ih zanosi i budi,
donese s polenom neke stare sanje s udaljenih deponija
bijele plahte na vjetru, male replike njih samih, idilu
Recikliram te ostatke u šarene kolaže,
pažljivo odlažem u ladicu s natpisom
Probuditi u iduće proljeće.

 

Bosanska zima

Svu noć snijeg je padao.
Do jutra prekrio sve naše nedostatke, naglasio ljepote.
Jelku posječenu za Božić posadila sam u cvijetnjak, do jabuke.
Pomislila sam,
ako je ova naša studen iznenadi,
ako se izgubi, obnevidi pod bosanskim maglama
i ako joj nenadano ovo naše ubogo sunce prosine,
možda se tako zaželi života i pusti korijenje.
Sve sam je tako sadila, milovala i šaputala
vidi mene, nemam ni ja korijenja pa sam se primila.

 

Vizija

Ponekad sanjam
Ja sam bogata
Moji tavani, podrumi,
Ormari i sve ladice
Puni su raznih blaga
Izjutra otvaram zračim ormare
Jer u njima se gnijezde cvrkutave ptice
Trčim, otvaram prozore
Puštam ptice
A ulaze mi nebo sunce
I nove pjevice ptice
Zajedno gradimo nestale gradove
Niču nam nježna carstva
Rijeke mira obilja
Potoci blagosti
Dovoljna je jedna riječ
i brda premještamo
mora isušujemo
mrtve kosti pridižemo.
Jasna je to vizija
Pjesnici sjede
s desna od Boga.

 

Dijana

Zadnji put kad sam je vidjela
Prodavala je polovne torbe
Prije toga bobe od aronije
Suve listove
Sva ožilavila okvrgavila
Ko moja stara jabuka
Savila se pod teretom
Što prirode što godina
Veli mi
Ćere joj se srame
Što ona tako staru robu prti i prodaje
Sva radosna sva ljubopitljiva
Tako žilava, tako okvrgavila
Tako ostarila
Ima u njoj neke neizrecive snage,
neke neviđene ljepote
Ko moja stara jabuka
što u proljeće procvjeta
a s ljeta donese zrele plodove.

 

Noli me tangere

Gledala sam ljude.
U limenim mislima žive, limeni udišu zrak.
Tramvajima i kolodvorima u iznurenim licima,
umornim odjelima, prolaze.
U svaku im poru i svaki džep po jedan život stane.
Jedan za trnje,
Jedan za zvijezde,
Jedan za sjećanje.
Jedan za zaborav…
Neka druga u meni, zaboga ne ja,
Vidi ih. Čuje ih.
Riječi joj prilaze,
Male,
Namrgođene,
Ojađene,
Ponižene,
Stisnute,
Šutljive,
Limene…
Uzima ih na sebe. Nosi.
Bože,
koliko još života mora čovjek proživjeti
da dočeka tu jednu smrt: – dok njene misli ne miruju,
Moje spavaju snom pravednika. Komotno je u njima.

 

 

Komentari nisu dozvoljeni.