Elvedin Nezirović, NIŠTA LAKŠE OD UMIRANJA

- tri poglavlja iz novoga romana -

 

„Jer sile koje u nama borave iste su kao sile koje čine da se more uzburka, one samo čekaju da popusti kontrola, da se savlada površinski napon, pa da one uzmu stvar u svoje ruke.“

Tvrtko Kulenović, Čovekova porodica

 

„Kad umrem, napiši priču o meni.“

Iz priče Suze za Ines Marlot, Adnana Repeše

 

 

 U spomen na Olova Boréna i Roberta Karlströma

 

  

Na izdisaju

JE LI OVO zaista kraj, upitao se.

Potražio je odgovor u očima tamnoputog muškarca koji je stajao iznad njega s Johanovim revolverom u ruci, ali one su bile ledene i prazne. To je, ipak, to, pomislio je. Osjetio je kako mu se negdje dolje, u preponama, javlja onaj poznati osjećaj straha i munjevito se uspinje prema dijafragmi. Pokušao se pomjeriti, ali je bol u nogama bila toliko jaka da nije uspio. Koliko je uopće metaka dobio? Tri? Četiri? U ušima mu je još uvijek brujalo od pucnjave. Mjesto na kojem je ležao – plitki kanal uz cestu – bilo je mokro: tečnost koja muprianja za leđa mogla je biti samo njegova krv.

Nije se usudio moliti za milost. Ako je već morao umrijeti, onda neka to bude dostojanstveno i dostojno herojstva kakvo je pokazao Johan. Pomislio je na Annu. Pokušao je u svoja čula prizvati njenu blizinu.

Anna.

Kako li će reagovati kada sazna da je mrtav?! Sutra su trebali otputovati u Forsvik i tamo provesti vikend. Htio joj je pokazati kuću u kojoj je odrastao i upoznati je s roditeljima. Nijednoga trenutka nije sumnjao da će im se svidjeti: Anna je bila takva šarmerka da joj je bilo nemoguće odoljeti. U predvečerje bi je poveo u šetnju obalom jezera Vättern i usput joj pričao o davnim tajnama, o ribama, o svetoj Katarini i legendama u koje je kao dječak vjerovao. Zamišljao je kako prolaze pored rustikalnih kuća s visokim pročeljima, ribljih restorana u centru i barki na doku, ispred male kapele u predgrađu. Vidio je samoga sebe kako je kroz gusti brezovi šumarak vodi sve do stare napuštene pilane i tu, na jednom šupljem, oborenom balvanu, gdje se kao dječak igrao, počinje da je ljubi onako kako je nikada ranije nije ljubio.

Anna.

Koliko već sve ovo traje, pomislio je. Sekundu? Deset sekundi? Minutu? Potpuno je izgubio pojam o vremenu: kao da se, umjesto da ide naprijed, vrijeme vrtjelo ukrug. Cijev Johanovog Sig Sauera još uvijek je bila tu, uperena u njegovo lice. Nije više osjećao nikakav strah, ni paniku. Sada je bio posve miran i sve što je želio jeste da to užasno čekanje što prije završi. U mislima je opijeno posmatrao mirnu pučinu jezera Vättern i slušao Annu kako mu šapće: „Volim te, volim te, Niki“ i onda ga ljubi onim svojim punim, sočnim usnama.

Anna ga ljubi onim svojim punim, sočnim usnama.

 

1.

NE TAKO DAVNO, bio si siguran da nikada nećeš kročiti u ovu zemlju. Mislio si da je to nemoguće, da nikada nećeš uštedjeti novac za ovo tri hiljade kilometara dugo putovanje, a onda je sve počelo da ti se dešava, samo od sebe: poziv iz Pedagoškog zavoda, ponuda za učešće u projektu razmjene s profesorima iz Švedske i kao vrhunac svega – Leifov i Jonasov dolazak u Mostar. Otad si živio za ovaj dan i sada, dok točkovi Airbusa A321 dodiruju pistu zračne luke Stockholm-Arlanda, pitaš se postoje li riječi kojima bi mogao opisati sve ono što osjećaš.

Dvanaest godina – tolikoje prošlo otkako si saznao za Nikijevu i Johanovu smrt. Nikada nećeš zaboraviti to kišno, februarsko jutro.

„Džoni Aker (Johnny Aaker), bivši vojnik HVO-a, kojeg je 1995. godine Viši sud u Mostaru proglasio krivim za ratne zločine počinjene u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, jučer je na Okružnom sudu u Norčepingu (Norköpping) u Švedskoj, osuđen na doživotnu robiju zbog ubistva dvojice policajaca, Johana Dalberga i Niklasa Florina, u odmaralištu Maleksander (Malexander), u regiji Ostergotland (Östergötland), 28. maja 1999. godine…“

Pročitao si tu kratku novinsku vijest, koja te nije odmah presjekla. Dogodilo se to nekoliko minuta poslije, kada je do tvoga mozga doprla spoznaja da si te dvije smrti, na neki način, i sam skrivio. Pustio si, šokiran, da ti pepeo cigarete padne u kafu (tada si još uvijek pušio), koju si ispijao u jednoj maloj kafani u Fejićevoj ulici. Nisi mogao da vjeruješ sopstvenim očima, a opet, znao si da je sve to istina, baš zato što se činilo toliko nemogućim.

Odjednom te je obuzela nepodnošljiva panika. Pogledao si u djevojku koja je mijenjala pepeljaru na stolu, nesvjestan odvratnosti koju su maločas u tebi izazvali njeni grubi, natečeni prsti, gotovo bez noktiju. Jedva si uspio platiti račun, smotati novine i izići napolje.Nikada nećeš zaboraviti kako si, umjesto u redakciju Fronta, magazina za koji si tada radio, odjurio kući da nađeš pribježište u Melisinom zagrljaju. Sve si joj odmah ispričao.

„Ne, Miko“, rekla je odrješito i odmahnula glavom. „Ti ne možeš biti kriv za smrt tih ljudi. Logika koju upotrebljavaš je suluda… Naprosto je… izvrnuta. Sve je to samo puka slučajnost i ništa više. Zaboravi na to.“

Nije te razumjela. Ni tada, ni ikada poslije. Nije se tu radilo o krivici, barem ne na način na koji ju je poimala tvoja bivša žena. Ona je svijet oduvijek gledala odveć prizemno, materijalistički, i nikako nisi uspijevao da joj objasniš ono u šta si, u ratu, nagledavši se najužasnijih smrti, čvrsto povjerovao – da sve ono što nam se dešava nije plod slučajnosti. Slučaj, govorio si joj dok te je gledala onim svojim hladnim očima punim cinizma i omalovažavanja, to je samo riječ kojom nastojimo objasniti ono što ne razumijemo. Naši su životi i naše smrti samo djelići jedne velike slagalice, ponekad povezani i na najbizarnije načine. Svako od nas ima svoje mjesto, svoju funkciju u poretku stvari. Ono što činimo, kao i ono što ne činimo, odražava se na ljude oko nas, u mnogo većoj mjeri nego što to uopće možemo da pojmimo.

Ta spoznaja da si, makar nesvjesno i potpuno nenamjerno, prouzrokovao toliko tuge i bola drugim ljudima, duboko te je zaboljela. Boljela te je tvoja uloga u lancu događaja koji su počeli Aakerovim dolaskom u tvoju zemlju, a završili tog majskog dana, 1999., u Malexanderu. Boljelo te je to što nisi imao hrabrosti da pređeš granicu vlastitog bića, onu koja ti je određena nekim višim poretkom – gotovo isto je mislio i bivši švedski ambasador u tvojoj zemlji, Erik Lindman, još jedan akter višegodišnje drame o slučaju Johnnyja Aakera s kojim si razmijenio nekoliko vrlo korisnih mailova  – i zbog toga – baš kao u grčkoj tragediji, zar ne? – prinuđen si da živiš svoju  kaznu, da živiš tu svoju samo naizgled besmislenu krivicu i misao kako si propustio spasiti dva ljudska života.

Ispuštaš dug i tužan uzdah. Osjećaš kako ti naviru uspomene na onu noć, kada si, u neznanju, Niklasa Florina i Johana Dalberga osudio na smrt. Obećao si sebi da nećeš razmišljati o tome, da se nećeš sjećati ničega što bi moglo da te gurne u patetiku plitkosti i samooptuživanja, ali usprkos svim naporima koje si učinio otkako si krenuo od kuće, ta noć je sada bila tu, više je ne možeš otjerati iz misli i za tren oka ti si već na straži, u ratnoj kasarni u naselju Dračevice, desetak kilometara južno od Mostara.

„Mislim da je vrijeme da krenemo, drugar“, mekani glas Ljubiše Pavlovića, profesora engleskog jezika iz Bijeljine, tvog kolege iz projekta razmjene i saputnika s kojim jedva da si razmijenio više od nekoliko riječi tokom trosatnog leta iz Istambula, prenuo te iz razmišljanja. Duboko zamišljen i nepomičan, nisi ni primijetio da se avion već skoro ispraznio. Ustaješ, osjećajući tupu bol u leđima, kao i uvijek nakon dugog sjedenja (posljedica dvogodišnjeg vucaranja po rovovima, zemunicama i tranšejima) i iz otvorenog pretinca iznad sjedišta uzimaš ruksak od kojeg jedva da si se odvajao: u njemu su bili dokumenti, mape, novinski tekstovi i zabilješke o Florinovoj i Dalbergovoj smrti koje si skupljao i pravio tokom posljednjih dvanaest godina, s namjerom da jednoga dana o svemu tome napišeš knjigu.

Da li ćeš ikada uspjeti u tome?

Već si nekoliko puta pokušavao i odustajao, jer nisi bio zadovoljan: konstrukcija je uvijek ispadala šuplja i predvidiva, a tvoje plošne rečenice mogle su da izazovu tek banalna i sasvim površna osjećanja. Kao da je sve ono o čemu si želio pisati bilo lišeno književnosti. Pa ipak, to je bilo ono što si želio: prenijeti ovo iskustvo u književni tekst, ostaviti neki trag o onome što ti se desilo. Čak i onda, kada na knjizi nisi radio ili vrlo brzo nakon što bi od nje odustao, ti si počinjao da o njoj intenzivno razmišljaš, uporno tražeći odgovore na pitanja koja su te mučila. Obilazio si i intervjuirao žrtve Aakerovih tortura u hercegovačkim logorima Dretelj i Gabela, očajnički tragajući za objašnjenjem zašto bi jedno ljudsko biće mučilo, silovalo i ubijalo druga ljudska bića?

Ako uopće postoje odgovori na ova pitanja, ti ih moraš pronaći. U protivnom, moraćeš se suočiti s činjenicom da knjigu nikada nećeš uspjeti završiti.

 

POLA SATA POSLIJE, već sjediš u iznajmljenom kombiju koji tebe i tvoje kolege vozi prema gradu. Gledaš kako poslijepodnevna svjetlost pali ožutjelo drveće uz cestu i ne obraćaš pažnju na razgovor koji tvoji prijatelji vode s Kenethom Berglundom, vašim stockholmskim domaćinom i koordinatorom projekta razmjene ispred švedske organizacije Den Globala Skolan koja finansira projekat. Uspio si, ipak, da razaznaš ono najosnovnije – dva dana boravka u najvećem švedskom gradu ispunjena seminarima i predavanjima o ljudskim pravima, nakon kojih putuješ u Göteborg, kod svojih domaćina, Leifa Markena i Jonasa Nordgrena, dvojice dobroćudnih gimnazijskih profesora, koje si prošloga ljeta ugostio kod sebe, u Mostaru.

Na jednoj raskrsnici, u oči ti upada natpis na putokazu – Vällingby – i odmah ga prepoznaješ: mjesto gdje je Niki radio prije nego je odselio u Linköping, a potom i u Karlsborg. Volio bi da posjetiš tamošnju policijsku stanicu i razgovaraš s njegovim bivšim kolegama, ali znaš da to nije moguće. Ostaješ svega šest dana, a toliko toga bi želio uraditi. Pouzdaš se u Leifa i Jonasa– obećali su da će s tobom otputovati u Mjölby i iskreno se nadaš da će održati obećanje. Tamo će te već čekati Thomas Petterson, stari policajac, s kojim ćeš otići u Malexander, malo mjesto na obali jezera Sommen, gdje su 28. maja 1999. godine, nešto iza 16:00h, njegovi prijatelji Niklas Florin i Johan Dalberg, jureći za pljačkašima banke u Kisi, pronašli smrt.

Razmišljaš o Thomasu Pettersonu. Prošlo je sigurno više od deset godina otkako si po prvi put naišao na njegovo ime u jednom članku kojeg si pronašao na internetu i potom ga preveo uz pomoć google translatea. Novine Aftonbladet Nyheter pisale su o pogibiji dvojice policajaca u Malexanderu, a uz detaljan opis onoga što se desilo tog dana, bile su priložene izjava i fotografija njihovog radnog kolege, Thomasa Pettersona. Otad si se neprestano bavio mišlju kako da s tim krupnim, plavokosim policajcem, čovjekom izrazito visokog čela, plavih očiju i kukastog nosa, stupiš u kontakt.

Nakon bezbroj poslanih e-mailova policijskoj stanici u Mjölbyju, gdje je radio, sreća ti se najzad osmjehnula. Gotovo da znaš napamet, od riječi do riječi, sadržaj e-mail poruke koju ti je poslao u kasno jutro, 15. maja, te godine. 

Poštovani g-dine Mikulić,

Oprostite mi što vam pišem tek sada, nakon godina nejavljanja, tokom kojih ste na adresu policijske stanice u Mjölbyju poslali – ako sam uspio dobro izbrojati – dvadeset sedam e-mail poruka, s namjerom da saznate pojedinosti u vezi s tragičnim događajima u Malexanderu, od 28. maja 1999. godine. Radi se, naprosto, o tome da je elektronska adresa na koju ste nam pisali, iz razloga koji su toliko banalni da o njima nema potrebe da ovdje govorim, već odavno van upotrebe. Uz rizik da ću zvučati pomalo melodramatično, usudio bih se reći da je to što sam danas pronašao vaše mailove čista slučajnost, ili, ako vam to više odgovara – sudbina.

Kao što možete vidjeti u zaglavlju ove poruke, moje ime je Thomas Pettersson, osoba o kojoj ste se cijelo vrijeme raspitivali i čiju ste pomoć prevashodno tražili. Ne znam gdje i kako ste naišli na moje ime, niti je to, čini mi se, sada više važno, ali je potpuno tačno ono što ste u svojim mailovima više puta spomenuli: bio sam vrlo blizak prijatelj s pokojnima Niklasom Florinom i Johanom Dalbergom, pogotovo s Johanom, rekao bih, s kojim sam imao dosta zajedničkih imenitelja. Sve ono što su Niklas i Johan bili, moglo bi se izraziti jednom rečenicom: bili su časni i pošteni ljudi, koji ničim nisu zaslužili takvu smrt. Niti jedno ljudsko biće, zapravo, ne zaslužuje da umre na tako okrutan način.

U nekoliko navrata spomenuli ste da pišete knjigu o Johnnyu Aakeru, njihovom ubici, plaćeniku koji je tokom rata u Vašoj zemlji počinio mnoge zločine zbog kojih je, s dobrih desetak godina zakašnjenja, osuđen i ovdje. I ja sam baš kao i vi prilično razočaran načinom na koji je reagovala Vlada moje zemlje u njegovom slučaju, pogotovo u vrijeme kada nam je izručen, dakle 1995. godine. Da su tužioci tada uradili svoj posao kako treba, Johan i Niklas bi danas bili živi. To je ono što meni kao Šveđaninu i njihovom prijatelju posebno teško pada. No, neke se stvari ne mogu promijeniti, ma koliko mi željeli drugačije.

Pretpostavljam da ima jako puno stvari koje me želite pitati. Sada, kada smo uspostavili valjanu komunikaciju, možete se pouzdati u moju pomoć. Govoriti o Niklasu i Johanu neka je vrsta misije na koju sam se obavezao onoga dana kada su napustili ovaj svijet. Možda su za vas oni samo likovi u vašoj pripovijesti, priviđenja uklesana u vašu dušu, ali za mene, oni su stvarni ljudi, osobe od krvi i mesa, prijatelji koji mi mnogo nedostaju. Ponekad, dok prolazim hodnicima policijske stanice učini mi se da u nekoj od prostorija čujem odjek Johanovog grlenog smijeha ili Niklasov tanki, baršunasti glas. Toliko su sebe utkali u ovo mjesto, u svakoga od nas, da mi se ponekad čini kako su još uvijek živi, samo ih mi ne vidimo. Zbog svega toga, iznimno mi je stalo da sjećanje na njih živi još dugo. Nadam se da će mi knjiga koju pišete, u tom smislu, pomoći.

Za sada toliko.

Srdačan pozdrav,

Thomas Pettersson 

„Imamo sreće“, kaže ti Kristina, mršava i plavokosa Kenethova asistentica, žena od nekih tridesetak i kusur godina, koju si upoznao maločas, na aerodoromu, i čije si blizine – sjedi do tebe – iznenada postao svjestan. „U oktobru obično imamo kiše i daleko niže temperature.“

Prepoznaješ u toj konvencionalnoj rečenici, u tonu na koji je izgovorena, poziv na razgovor koji nisi u stanju da vodiš, pa se od njega ograđuješ ljubaznim i pomalo umornim osmijehom. Niti tada, niti bilo kada poslije, nisi se uopće potrudioda bilo kome od svojih kolega, bilo Bosanaca, bilo Šveđana, objasniš da ovaj grad, da čitavo ovo putovanje, zapravo, možeš doživjeti jedino kroz prizmu onoga što se desilo Niklasu i Johanu, prije četrnaest i pol godina, i da si u ovu zemlju došao, prije svega, da pronađeš Idu Blom, Johanovu majku, jedinu osobu za koju si vjerovao da te, barem donekle, može lišiti te strašne tegobe koju već godinama nosiš na duši.

Pomišljaš kako bi ti sada prijalo da popiješ dupli džin bez leda, u jednom od onih mračnih separea u malom baru na Šemovcu u koji povremeno odlaziš uglavnom poslije posla, da osjetiš kako ti alkohol odvraća misli i udaljava te od te dvojice mladih očeva, od gorčine, gnjeva i grozničavosti koji te razdiru uvijek kada pomisliš na ono što im se dogodilo. Koliko si samo puta otišao tamo s namjerom da tu bol udaviš alkoholom, da je spereš sa srca, ispljuneš je poput komadića limuna koji ti se zalijepio za jezik? Da, nema sumnje da te je Johanova i Niklasova smrt zauvijek obilježila, urezala se u tvoju dušu, napravila ranu koja ni danas, toliko godina poslije, nije prestala da krvari.

 

SVOJE PRVE STOCKHOLMSKE noći nikako ne uspijevaš da zaspiš. Dobio si sobu na prvom spratu, s pogledom na pošljunčeno dvorište oko kojeg se diže visoki betonski zid. Kako si saznao od Kenetha i Kristine, hotel Långholmen, u koji ste smješteni, tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka bio je zatvor, jedan od najvećih u Švedskoj – danas je turistička atrakcija s tijesnim ćelijama koje su preuređene u nimalo udobne hotelske sobe. Pomisao da ležiš među zidovima unutar kojih su zatvorenici godinama sanjali slobodu ispunjava te zebnjom i nemirom. Dugo se prevrćeš po krevetu, san ti nikako ne dolazi na oči, a onda ustaješ, oblačiš se i izlaziš vani, na puste ulice nepoznatog grada.

Noć je suha i hladna, osjećaš kako se mrzli zrak probija kroz nabore tvoje pamučne jakne, ali, ipak, ne odustaješ od šetnje, hodaš i razmišljaš o Johnnyu Aakeru: iz ove zemlje je, potkraj 1992. godine, došao u Hercegovinu i, kao plaćenik, priključio se jedinicama Hrvatskog vijeća obrane, u Čapljini. U ovaj grad je, tokom jeseni 1998. i zime 1999., dolazio sa sjevera kako bi sa svojim prijateljima, pripadnicima neonacističke organizacije NRA – Klaasom Philipssonom, Mathiasom Olsonom i Christianom Mattsonom – planirao pljačkaške pohode u unutrašnjosti Švedske, uglavnom u Östergötlandskoj regiji. Mogao si lako da ga zamisliš na jednoj od ulica kojima si prolazio: u svijesti ti je bila sačuvana njegova omalena, crnoputa figura, s čvrstim licem na kojem dominiraju nemirne, životinjske oči.

Od tog majskog dana, kada si jedini put u životu vidio Johnnya Aakera, prošlo je nešto više od devetnaest godina i već si se nekoliko puta uvjerio, gledajući na you tube-u intervjue koje je davao raznim televizijskim kućama u Švedskoj, da on više nije onaj omamljeni divljak ispunjen bijesom i mržnjom, kakvog ga pamtiš, nego je neobično elokventan i miran čovjek, koji je u zatvoru uspio steći akademsko obrazovanje. Nikada nisi povjerovao u Aakerovu promjenu, iako ljudi iz njegovog najbližeg okruženja, prije svih, Fredrick Hysen, zatvorski pastor u Kumli, i Katya Alexandersson iz udruženja Exit, čije izjave si čitao u novinskim člancima na internetu, već godinama tvrde drugačije. Siguran si da je po srijedi samo još jedna Aakerova igra kako bi zavarao pravosuđe i domogao se toliko željene slobode.

Da li se uopće neko s tako kompromitirajućom prošlosti može stubokom izmijeniti? Nisi vjerovao u to. Nakon svega što si čuo o njemu, nikada nećeš biti u stanju misliti o Aakeru kao o normalnoj osobi.

Pitaš se da li bi te prepoznao kada bi se kojim slučajem ponovo sreli. Znaš da je to nemoguće, Aaker izdržava kaznu u zatvoru Tidaholm nedaleko od Stockholma, ali tvoja maštanastavlja da razvija tu sliku, sama od sebe, sve dok je iznenada ne zauzdaš, jer osjećaš da ti je muka od pomisli na onaj njegov divlji pogled, na njegovu blizinu koja je zračila nekim nepojmljivim, metafizičkim zlom. Bilo je to jedno od najintenzivnijih iskustava u tvom životu, koje, sasvim sigurno, nikada nećeš zaboraviti: kao da je sam vrag nastanjivao njegovo tijelo.

U hotel se vraćaš kasno, umoran. Osjećaš snažan poriv da zapališ cigaretu. Unatoč tome što si zbog srčanih problema, prije tri godine, prestao pušiti, potreba za nikotinom ti se još uvijek povremeno javljala. Bilo je to nevjerovatno iskustvo: prošao si kroz mučan period odvikavanja, testirajući svoj organizam do krajnjih granica i otkrio stvari koje nikada ne bi da si nastavio konzumirati cigarete. Briga za vlastitim zdravljem nikada ti nije bila jača strana, ali si, prije svega, zahvaljujući Asji, svojoj supruzi, stvorio naviku da se brineš za sebe, barem u onim elementarnim stvarima: popiti antiaritmik na vrijeme – prije tri godine, doktor ti je konstatirao blagi poremećaj srčanog ritma – ne sjediti na hladnim i vlažnim mjestima ili toplo se obući onda kada je to nužno.

Želju za nikotinom suzbio si dugim tuširanjem. Kada si napokon izašao ispod tuša, iz ruksaka si izvadio gomilu materijala o slučaju Malexander. Pogledao si na sat: bila su prošla dva sata, ali si znao da od spavanja neće biti ništa. Po malenom stolu naslagao si bilješke, otkucane i isprintane tekstove, e-mailove i rukopise, među kojima se nalazio i jedan dokument, koji je njegov autor, Thomas Petterson, naslovio u skladu sa svojom policijskom praksom – Dossier: Malexander. U njemu ti je potanko opisao dešavanja u pokrajini Östergötland, od prije četrnaest godina: radilo se, zapravo, o rekonstrukciji posljednjih sedamdeset pet minuta života Niklasa Florina i Johana Dalberga. Uzeo si fasciklu, ispružio se na tijesnom zatvorskom krevetu i pustio da oči slijepo prelijeću preko gusto otipkanih redova.

 

2.

LICE JOHNNYA AAKERA odražavalo je blago uzbuđenje kada se u retrovizoru tamnozelenog Saaba 9000 pojavio policijski automobil s upaljenim rotacionim svjetlima. Usprkos godinama provedenim na hercegovačkim ratištima, još uvijek je u prisustvu opasnosti osjećao oslobađanje adrenalina: nije li, uostalom, još u pubertetu, a i kasnije, u danima rane mladosti, kada je nastojao odrediti čemu zapravo teži, u čemu bi mogao pronaći zadovoljstvo, trajnu radost, zamišljao trenutke slične ovome?

Mirno je pogledao Klaasa, a potom i Christiana, koji je sjedio otraga: s njihovih lica nestalo je samopouzdanja i odmah je shvatio da je on jedina osoba u autu koja može riješiti novonastali problem. Osjetio je nejasno zadovoljstvo zbog toga: napokon će, eto, imati priliku da pred Christianom demonstrira svoje ratne vještine, da mu dokaže da sva ona slava kojom su ga ovjenčali švedski mediji nakon izručenja, tri godine ranije, nije bila slučajna. Na kraju krajeva, taj ga je inteligentni Riskfrontovac[1]zbog toga i angažovao, nakon što se, u njihovoj međusobnoj pismenoj prijepisci, koja je trajala više od godinu dana, uvjerio da, usprkos crnoj boji njegove kože, imaju iste poglede na budućnost Švedske.

„Samo se smiri i ne radi ništa dok ti ne kažem“, mirno je naredio Klaasu, koji je sve više gledao u retrovizor, a sve manje u cestu što je krivudala između brjegova obraslih borovima, smrekama, brezama i hrastovima. U zraku se osjećala aura nečega mekog i toplog što je nagovještavalo da će ljeto te godine stići ranije nego obično.

„Da zapucamo?“, dobacio je Christian, glasom u kojem se osjećala laka panika.

„Ne još“, mirno je odgovorio, prisjetivši se prve lekcije kojoj su ga podučili njegovi surovi mentori u Legiji stranaca – razmišljati racionalno, ne emocionalno. Rat je, prije svega, psihološka igra čiji ishod u mnogome ovisi od toga da li ćeš uspjeti shvatiti i, samim tim, predvidjeti ponašanje svog protivnika – koliko se samo puta uvjerio u istinitost tih riječi? Dosta je važnih stvari naučio tog ljeta 1992., u komuni Aubagne, na jugu Francuske, dosta onog što mu je poslije pomoglo da preživi ratni pakao Hercegovine.

„Zaobiđi auto ispred nas i u drugoj krivini, prije jezera, zaustavi kola“, obratio se Klaasu, pokazujući rukom prema plavom Volvu koji se nalazio tristotinjak metara ispred.

„Šta planiraš uraditi, dođavola?“, upitao je.

Aaker spazi gotovo manijački stisak njegovih šaka koje su se svijale oko upravljača.

„Samo uradi kako ti kažem i ne brini.“ Glas mu je poprimio mračnu, nemilosrdnu odlučnost kojom je želio podsjetiti svog dvadesetogodišnjeg prijatelja da iza sebe ima na stotine ovakvih situacija. Ono što ga je dodatno činilo samouvjerenim bile su informacije o broju redovnih policijskih patrola koje su, petnaest dana ranije, dok su, u Klaasovom stanu, u stockholmskoj četvrti Tyresö, razrađivali plan za pljačku Östgöta Enskilda banke u Kisi, dobili od jednog lokalnog kriminalaca. Mršavi mladić iz Kalmara, guste plave kose i bubuljičavog lica, kojeg je Klaas oslovljavao s Mats i koji je bio simpatizer Christianovog neonacističkog pokreta NRA[2], sat vremena ga je uvjeravao da područje triju gradova u središtu Östergötlandskog okruga – Mjölby, Boxholm i Ödeshög, s ukupnom populacijom od 40.000 ljudi – pokrivaju dva terenska policajca, dok Kisom, u dnevnoj smjeni, patrolira samo jedan.

Ako je to bilo tačno, a sada je bio siguran da jeste, jer je u autu koje ih je slijedilo uspijevao razaznati samo siluetu vozača, nije imao ni najmanje sumnje da će ishod biti povoljan po njih. Pogotovo ako uzme u obzir da su bili dobro naoružani, što je još jedna od stvari koje je pripisao svom nepogrešivom vojničkom instinktu: na njegovo insistiranje, Klaas im je nabavio automatske puške AK4s i Glock revolvere, a za svaki slučaj, tu je bilo i pet ručnih granata, što je, u odnosu  na östergötlandske policajce, naoružane isključivo revolverima marke Sig Sauer – još jedna informacija koju su dobili od Matsa – predstavljalo pravi mali arsenal.

 

„TO ŠTO SAM danas živ, ponajviše dugujem oružju“, znao je često reći svojim prijateljima iz NRA. Oružje je bilo njegova najveća strast, još od onih davnih zimskih jutara kada bi s gospodinom Harlandom Aakerom, svojim posvojiteljem i zakonitim ocem, odlazio loviti irvase po mračnim nordijskim šumama u okolici Ankarsunda, malog mjesta na sjeveru Švedske, u pokrajini Västerbottens, gdje je odrastao. Sasvim jasno je pamtio kakvim su ga sumanutim osjećanjem sreće i nadmoćnosti ispunjavali oblik, težina i miris Harlandove bokerice kada god bi mu ovaj dopustio da je koristi. Volio je sve u vezi s njom: i način na koji je njen iskrzani drveni kundak pritiskao njegovo rame, i onaj trenutak kada bi spustio desni obraz na ledeni vrh gornje cijevi, pokušavajući nanišaniti metu, i njen šištavi prasak koji bi se još dugo prolamao snježnom nigdinom…

Iako se u ratu nanosao raznoraznog oružja – najviše je, ipak, vjerovao automatskoj pušci, model M-70, jugoslavenskog proizvođača Zastava i revolveru Tokarev TT-33, kojim je izvršio većinu pogubljenja u logorima Dretelj i Gabela, u blizini Čapljine – ta je stara Harlandova sačmarica, koja je godinu dana ranije, kada ga je posljednji put posjetio, još uvijek visila o zidu, u dnevnoj sobi, bila nešto najljepše što je ikada držao u rukama. Fasciniralo ga je to kako je mjesto na kojem bi njena sačma ušla u tijelo životinje bilo jedva primjetno, dok bi izlazna rana bila toliko velika da je u nju, bez problema, mogao gurnuti obje svoje šake. Jednom je, tokom operacije čišćenja terena na Dubravskoj visoravni, nedaleko od Stoca, iz položare, puške vrlo slične Harlandovoj, pucao u zarobljenog vojnika Armije: rane na leđima su bile toliko jezive da se i sam zgrozio od prizora.

Prošlo je šest godina od tada. Nije mogao ni slutiti da će se njegova vojnička karijera okončati onako kako se okončala – da će ga 1. maja 1995., uhapsiti pripadnici bosanskohercegovačkog Ministarstva unutarnjih poslova i da će, godinu dana poslije, prilikom izručenja Švedskoj, morati strahovati za vlastiti život od hrvatskih vlasti, za koje je ratovao. Da nije tog jutra pretjerao s kokainom, kojeg mu je nabavio njegov ratni drug, Ivan Kožul, sve bi bilo drugačije. Osim što nikada ne bi greškom prešao ulicu Alekse Šantića u Mostaru i tako pao u ruke legalnih bosanskohercegovačkih policijskih snaga, vjerovatno bi, danas, bio nosilac najvišeg hrvatskog odlikovanja za ratne zasluge i, ko zna, možda čak i časnik u Hrvatskoj vojsci. Ali, u tom slučaju, nikada ne bi upoznao Christiana, prijatelja s kojim je dijelio nacističke svjetonazore i s kojim je već osam mjeseci radio na jačanju NRA, organizacije koju je osnovao u zatvoru. Još je, eto, bilo takvih ljudi među Šveđanima, ljudi koji su – poput Klaasa ili pak Björna, Karla i Andreasa, njegovih prijatelja iz neonacističke ćelije NS Östersund u Östersundu, gdje je živio već više od godinu dana – bili spremni podnijeti najveću žrtvu kako bi zalutalo švedsko društvo vratili arijevskim korijenima i kojima, usto, ni najmanje nije smetala crna boja njegove kože.

 

DRŽEĆI RASTOJANJE OD stotinjak metara u odnosu na policijski Volvo, Saab 9000 se strelovito spuštao prema jezeru Gummetorpasjön, desetak kilometara jugoistočno od Kise. Poslijepodnevno sunce prelijevalo se preko vjetrobranskog stakla, stvarajući mu poteškoće prilikom svakog izravnog susreta s njegovim očima. Pogledao je na sat: bilo je petnaest sati i petnaest minuta. Ako sve obavi kako treba, u Stockholmu bi trebali biti prije mraka, a to znači da je još uvijek postojala šansa da stigne na  utakmicu svog ragbi tima, Jämtland Republicans, iz Östersunda, koji je za dva dana – u nedjelju, 30. maja – gostovao u Falunu. Ko bi rekao da će im jednoga dana nedostajati igrač poput njega? Neko ko godinu i pol dana ranije, kada je, na poziv Martina Stranda, stamenog, plavokosog beka Republicansa, kojeg je upoznao na bravarskom kursu, počeo s treninzima, uopće nije poznavao pravila američkog fudbala? Kako bi se tek njegove klupske kolege iznenadile kada bi saznali da već skoro godinu dana, u pauzama između utakmica i trening okupljanja, putuje u Stockholm i sudjeluje u pljačkama poštanskih ureda, banaka, trgovina i benzinskih pumpi? Vjerovatno nimalo manje od Jana Eklunda, četrdesetogodišnjeg psihijatra, koji je već šest mjeseci nadgledao proces njegove socijalizacije, uvjeren da probacija, koju je preporučio sudijama na Okružnom sudu u Östersundu, gdje se protiv njega vodio postupak zbog lažne dojave o bombi postavljenoj u Dom kulture i zastrašivanja jedne prolaznice, daje odlične rezultate.

„Ne misliš valjda nikoga ubiti, čovječe“, ispalio je Klaas, pretičući svijetloplavi Volvo za čijim volanom je sjedila starija žena.

„Samo ga poslušaj, dođavola!“, vrisnuo je Christian, primakavši glavu skoro u potpunosti do Klaasovog uha.

„Nema razloga za nervozu“, uključio se svojim mirnim ali ovaj put nešto povišenim glasom. „Sve je u našim rukama. Važno je da se riješimo pratnje prije skretanja za Klintorp.“

 

ZA RAZLIKU OD Klaasa, koji je bio klasični operativac i prema kojem Johnny Aaker nije osjećao ništa više od onog što je osjećao prema drugim članovima NRA, Christian Mattson je bio neko kome se potajno divio. Za glavu viši od njega, u odličnoj tjelesnoj kondiciji i ramena prekrivenih tetovažama, bio je oličenje fizičke nadmoćnosti. No, njegova najveća snaga – i zbog toga ga je najviše cijenio – nije bila u mišićima, nego u zažagrenim, pepeljasto sivim očima, koje su njegovom izgledu davale neobičnu primjesu posvećenosti, inteligencije i ludila. Rođen sedam mjeseci prije njega – 8. decembra 1972. – poticaoje s juga, iz Flemingsberga, u blizini Örebröa, gdje je i odrastao u porodici razvedenih roditelja. Već s trinaest godina, kada je prvi put sankcionisan zbog razbojništva, nagovijestio je  karijeru ozbiljnog kriminalca: krađe automobila, falsifikovanje mjenica, provale, pljačke, ilegalna trgovina oružjem, samo su neki od poslova zbog kojih je veći dio života proveo vucarajući se po socijalnim ustanovama i zatvorima.

Imao je jedva osamnaest godina kada je prvi put došao u doticaj s članovima neonacističke organizacije Riskfront, iz Örebröa. Dvije godine mu je trebalo da se dokaže na terenu i prođe proceduru od kandidata do punopravnog člana, a četiri da postane njen lider.

Kada je sredinom augusta 1996. Johnny dobio njegovo prvo pismo, nalazio se u zatvoru Kronoberg, gdje je čekao odluku Okružnog tužioca u Stockholmu o podizanju optužnice za ratne zločine počinjene u Hercegovini. Sve ugledne švedske novine već danima su izvještavale o njemu i njegovim ratnim putešestvijama, iznoseći ponajviše netačne i neprovjerene glasine. Bio je bijesan zbog toga što je većina članaka, koje je u jednom trenutku prestao čitati, stvarala tek djelimičnu ili pak potpuno iskrivljenu sliku njegove ličnosti. Nije on bio nikakav zlotvor ili povampireni ubica, kakvim su ga ta odvratna novinarska piskarala prikazivala, već, prije svega, jedan od rijetkih koji je bio spreman ići do kraja i slijediti vlastite ideale, bez obzira na posljedice. Ubijao je, to je tačno, ali uvijek s uvjerenjem da radi ono što vojnik mora da radi – da izvršava naređenja. Nikada nije povukao okidač, a da za to nije dobio naredbu nadležnog starješine, osim u slučajevima kada je morao da ubije kako bi spasio živu glavu. Ubijanje je, jednostavno, bilo njegov posao i on ga je radio kako je najbolje znao.

Ali, kojem novinaru bi to uopće mogao da objasni? Svakako ne onoj ušljivoj gnjidi, Stiegu Johanssonu, novinaru västerbottenskog sedmičnog žurnala i Harlandovom prijatelju, koji ga je intervjuirao u proljeće 1994., kada se bio nakratko vratio u Ankarsund kako bi stupio u kontakt s jednim Amerikancem koji je tvrdio da je njegov biološki otac. U tekstu objavljenom početkom maja, taj je ljigavac u potpunosti izostavio dijelove njegove izjave u kojima je otvoreno govorio o mržnji prema muslimanima i židovima, optužujući švedsku vladu da je samo marioneta u rukama cionističkog režima. Nisu to bile nikakve psihodelije poremećenog ubice, kako je mislila ta sredovječna kugla sala, nego sasvim jasne činjenice koje većina Šveđana nije niti mogla niti htjela da prihvati. Usto, taj prokleti idiot odbio je da uz tekst objavi njegovo ime i fotografiju, zbog čega se osjećao duboko poniženim i povrijeđenim.

Christianovo pismo po mnogo čemu se razlikovalo od ostalih koja je, zatečen neočekivanom slavom, dobijao tih dana u Kronobergu. „Želim reći da ti se divim“, stajalo je, između ostalog, u pismu poslanom s adrese zatvora Tidaholm. „Divim se tvojoj hrabrosti i tvojoj borbi, kao i svemu onome što si prošao u ratu. Ti si heroj svih nas koji smo htjeli biti legionari, ali nikada nismo imali dovoljno hrabrosti da odemo tako daleko.“ Nekoliko puta je pročitao te dvije jednostavne rečenice, opčinjen njihovim milozvučjem. Napokon neko ko ga je razumio! Zenice su mu se šrilie i blistale dok je sastavljao odgovor: „U ratu sam vidio užasne stvari, ali niti jednoga časa ne žalim zbog toga“, pisao je. „Ne postoji ništa bolje od stvarnog rata. Kada jednom počneš, teško da možeš prestati s tim.“

Od tada, pa sve do 5. septembra 1998., kada su se prvi put sreli, u Örebröu, u kući u kojoj je živjela Mattsonova majka, Ingrid, razmijenili su na desetine pisama, otkrivši da dijele iste poglede na sva važna globalna društveno-politička pitanja. Aaker se vrlo dobro sjećao tog poslijepodneva. Bio je to Mattsonovov prvi izlazak iz zatvora otkako je nekoliko godina ranije uhapšen zbog planiranja ubistva jedne žene, majke petero djece. Sjedili su u Christianovoj nekadašnjoj sobi, za malim, ovalnim stolom od mahagonija, pili pivo i razgovarali o njegovom uključivanju u Nacionalnu republikansku armiju, militantnu formaciju unutar Nacional-Socijalističkog fronta, na čijem je osnivanju Christian predano radio.

„Imamo kapacitet da svojim akcijama Vladi nametnemo naše stavove u vezi s imigracijom, nezaposlenošću, javnim sektorom ili politikom prema Evropskoj uniji“, uvjeravao ga je Christian onim svojim piskavim i odsječenim glasom, koji je, kao i njegov pogled, imao parališuće dejstvo na sagovornika. „Ne želim, barem ne u početku, ići toliko daleko i govoriti o konačnoj pobjedi, o slomu korporativnog kapitalizma i rušenju parlamentarnog sistema, ali ako budemo dovoljno pametni i vješti, naše ideje bi, u najmanju ruku, jednoga dana mogle postati vrlo ozbiljan politički faktor u ovoj zemlji.“

„To o čemu govoriš je rat“, rekao je, miran i u potpunosti fokusiran na ono o čemu su pričali.

Christian se blago osmjehnuo. „Zar to nije ono o čemu naša braća u Nacional-Socijalističkom frontu, Riskfrontu i svim drugim neonacističkim organizacijama u zemlji odavno sanjaju? Gerilski rat protiv sistema, protiv onih koji su prodali ovu zemlju Židovima, Arapima i Azijatima? Pravi pravcati rat kakav vodi IRA u Irskoj, ili koji je, svojevremeno, vodio zapadno-njemački RAF? Nemoj mi reći da ti se ne diže na to.“

„Vrlo dobro znam šta je rat“, podsjetio ga je, s odlučnošću kakvu ranije nije pokazivao. „Ali rat je skup! Jebeno skup! Znam to.“

„Novac ćemo crpiti iz pljački. Pošte, benzinske pumpe, banke… Ljudi smo s golemim iskustvom u tome i to ne bi trebalo predstavljati problem. Poslije ćemo ga ubrizgavati u organizaciju kako bi jačali resurse i širili mrežu po čitavoj zemlji. Johnny, ovo bi mogao biti početak jedne nove epizode u historiji ove zemlje.“

„S koliko ljudi raspolažeš?“

„Ne vjerujem u organizacije koje u samom početku okupljaju brojno članstvo. Treba ići polako i širiti se u skladu s vremenom i mogućnostima.“

„To nije odgovor.“

„S tobom, bilo bi nas deset. Ja i Magnus smo u zatvoru, ostali su na slobodi i pripremaju teren.“

Uzdahnuo je i pogledao kroz prozor, najprije u Ingridino biciklo privezano za drvenu ogradu dvorišta, a onda dalje, u blago požutjele krošnje duž avenije kojom su se vukli automobili. Nebo nad gradom bilo je sivo i teško. U susjednoj prostoriji čuo je Ingrid kako briše, usisava, glača, otvara i zatvara vodu na kuhinjskoj slavini. Povukao je dim cigarete kojom ga je maločas ponudio Christian i stavio je na rub pepeljare. Nije bio pušač, ali je volio miris duhana, zbog čega cigarete nikada nije odbijao. Razmišljao je. Od početka razgovora mučila ga je jedna misao, koju se nije usuđivao prevaliti preko jezika. No, povjerenje koje mu je ulijevao Christian, natjeralo ga je da to spomene.

„Kako će reagirati tvoji prijatelji kada saznaju da je crnac član bratstva?“

„Oni kojima sam govorio o tebi, nemaju ništa protiv. Čak, šta više, svi su svjesni koliko si nam važan. Trebaju nam tvoje ratne vještine. Uostalom, član si Fronta i za razliku od ostalih, dokazao si se, ratujući za naše ideje. Nisi li mi o tome pisao?“

Iznad kolutova dima, što su nepomično lebdjeli, nazreo je Christianovu blago uzdignutu glavu s koje nije skidao pogled ni nakon što je završio rečenicu. U izrazu njegovog lica, u tonu i ponašanju nije mogao da primijeti ni najmanji znak ironije, laži ili latentnog naslađivanja njegovom bojazni.

„Jesi li imao na umu ovaj razgovor kada si mi poslao svoje prvo pismo u Kronoberg?“, upitao ga je.

Christianov osmijeh je ovog puta bio pomalo namješten, teatralan, kao da je htio da naglasi da, ipak, nije toliko pronicljiv.

„To nije bila isključivo taktička gesta“, odgovorio je. „Zaista je bilo nečega u svim onim člancima zbog čega sam osjetio iskreno poštovanje prema tebi.“

„Ali si, ipak, negdje u podsvijesti računao s ovim.“

„Ne znam, možda i jesam. Smeta ti?“

„Naprotiv“, uzvratio je i podigao limenku piva. „Za NRA!“

„Za NRA!“

 

NIJEDNOGA ČASA TOKOM tog razgovora, ali ni poslije, tokom svih devet mjeseci koliko je otada prošlo, nije mu se učinilo da je Christian žrtva vlastitih ideja, da je glupi sanjar ulovljen u klopku nemogućeg. Naprotiv, još dok je sjedio s njim u sobi mislio je o tome kako prisustvuje nečemu iznimno velikom i važnom i ta misao nikako nije mogla da se slegne u njegovoj glavi. Osjećao je da prostor koji su ispunile Christianove riječi nadilazi njegovo postojanje, da pripada nečemu višem, možda vremenu ili historiji. U svijesti mu se pojavio jedan od brojnih razgovora, koje je u proljeće i ljeto 1993., vodio s Filipom Drinčićem, dozapovjednikom specijalne jedinice HVO-a „Ludvig Pavlović“, jedinom osobom u čitavoj jedinici koja je tečno govorila engleski jezik. „Sve ono što je zapadna civilizacija, pod uticajem židovskih i proruskih lobija, iskorijenila u Njemačkoj i u ostatku Evrope nakon Drugoga svjetskog rata, sada se ponovo rađalo u Hrvatskoj i u hrvatskim dijelovima Bosne i Hrecegovine – netaknuto, čisto, autentično“, objašnjavao mu je svojim tvrdim slavenskim naglaskom, dok su jedne večeri sjedili u vojničkoj menzi, u kasarni Gabela, i pili rakiju. „Hrvatski je narod ponosan, slobodan, jak, nacionalno osviješten i želi da upravlja svojom sudbinom, a to je upravo ono što nedostaje vama, Šveđanima, kao, uostalom, i mnogim drugim evropskim narodima.“ Pet godina poslije, sjedio je, eto, u istoj prostoriji s čovjekom za kojeg je čvrsto vjerovao da ima viziju i, što je još važnije, muda da to promijeni.

Od tog dana, Christian je bio najvažnija osoba u njegovom životu. Povjeravao mu je svoje nemire, prepričavao mu ratne pustolovine, ponekad čak i preuveličavajući svoja junaštva kako bi ostavio što jači utisak na njega, opisivao mu je do u detalje košmare zbog kojih se noću budio, savjetovao se s njim o mnogim privatnim pitanjima i problemima. Svaki put kada bi izašao iz zatvora – u početku za vikende, a potom i kako bi učestvovao na probama predstave „7:3“, koju su, za trojicu zatvorenika s nacističkim svjetonazorima, osmislili i radili ljudi iz stockholmskog Nacionalnog pozorišta – sjedili bi do dugo u noć, razrađujući strategiju djelovanja NRA.

Osim što je osjećao da pripada jednoj uzvišenoj ideji, zbog koje je dugo živio u nekoj vrsti zanosa, ta sasvim nevjerovatna avantura, zvana NRA, pomogla mu je da se riješi osjećanja tegobe i otuđenosti koje ga je snašlo prvih mjeseci slobode, kada je besciljno lutao Storumanom, gradićem udaljenim pedesetak kilometara od Ankarsunda,  prebrojavajući pravilno raspoređene šahtove na glavnoj ulici i sjećajući se kako je to činio nekada, dok je išao u srednju školu. Hladne, beživotne ulice, nekoliko ružnih kafića na glavnom trgu, mračne šume na obalama jezera Storuman – sve je to sačinjavalo pejzaž njegove rane mladosti, kojeg je napustio nekoliko godina ranije, prijavivši se u vojsku, i u kojeg je sada bezuspješno pokušavao unijeti obličje vlastite slobode. Mrzio je to mjesto i njegovih jedva tri stotine duša koje su izgledale tako ružno kao i sve one niske, daskom obložene kuće pastelnih boja i mračnih, visokih pročelja unutar kojih su obitavale. Sva ta okolna jezera, šume i pašnjaci, koji su većim dijelom godine bili zatrpani snijegom i ledom, samo su uvećavali njegovu samoću. „Nikada jasnije nisam osjećao prokletstvo svoje sudbine“, priznao je, u jednom pismu, Christianu. „Ja sam dijete bez roditelja, čovjek bez domovine, ratnik bez rata… Više se ne mogu sjetit niti jednog razloga zašto bi vrijedilo biti Johnny Aaker. Kada bih samo znao kako da se riješim ove mržnje što mi izjeda žlijezde, možda bi sve bilo drugačije.“

Koliko toga se promijenilo za proteklih devet mjeseci?

Osim što se preselio u Östersund, zahvaljujući Fridi Galvesson, djevojci koja mu je, očarana onim što je o njemu čitala u novinama, pisala još dok je bio u Kronobergu, Aaker je s Klaasom i ostalim članovima bratstva već uvelike sprovodio u djelo Christianov plan o stvaranju uslova za početak gerilskog rata protiv Vlade. Vozom ili avionom odlazio bi na dan-dva do Stockholma i tamo, u munjevitim i dobro isplaniranim akcijama, učestvovao u pljačkama. Bili su to događaji zbog kojih je danima prije i danima poslije živio kao u nekoj vrsti groznice: krv u žilama mu je naprosto vrela, a razdraženo srce lupalo jače, s više uzbuđenja i želje u svakom svom otkucaju. Prvi put poslije dugo vremena osjećao je da njegov život ima smisao i da pripada i drugim ljudima – svojoj braći iz NRA, koje je osjećao kao snagu iz koje se radost postojanja prelijevala u njegovo odbačeno, osamljeno biće.

 

GUME SU NAGLO zaškripale, ostavivši trag na asfaltu. Hitrom kretnjom, Johnny je otvorio vrata i, naslonivši oba lakta na krov automobila, nanišanio prema krivini u kojoj se svakoga časa trebao pojaviti policijski automobil. Čim mu je metalni kundak dotakao rame, osjetio je kako mu je srce snažno zalupalo. Krv mu već godinama nije tako strasno prostrujala kroz žile. Odjednom ga obuze neka divlja radost, ćutio je njeno sasvim jasno gibanje u utrobi nalik gibanju djeteta u utrobi trudnice. Bio je to jedan od onih trenutaka zbog kojih je vrijedilo živjeti. Ali, tada spazi užasnuto lice žene za upravljačem Volva kojeg su maločas pretekli i sasvim neočekivano, rubom svijesti, nasluti neki prijeteći predznak, maglovitu svijest o tome da se sve to što se upravo događalo već desilo. Pokušao je da u mislima uobliči nešto što mu se začas učinilo važnim, neko nejasno sjećanje s glasovima i slikama tako nestalnim i treperavim kao da su se ogledali u vodi, ali ih je važnost situacije i brzina njegove reakcije potisnula duboko u podsvijest. Kada je pritisnuo obarač, a rafalni pucnji odjeknuli kotlinom, nije više mario ni za šta.

 

3.

From: Erik Lindman [mail to: erik.lindman@hotmail.com]
Sent: Thursday, August 27, 2009 12:15 PM
To: miralem.mikulic@hotmail.com
Subject: RE: Johnny Aaker 

Uvaženi gospodine Mikulić,

Naravno da se sjećam slučaja Aaker. Kako i ne bih, kada je on, na neki način, obilježio moju diplomatsku karijeru. Bila je to moja prva godina u vašoj zemlji i vjerovatno najmučnija u mom životu, godina u kojoj sam, usprkos ratnim okolnostima, stalno putovao, ponajviše u Hercegovinu, Konjic, Mostar i Čapljinu, ali i u Zenicu i Tuzlu, te, u nekoliko navrata, u Zagreb, prije svega radi kontakta s našom ambasadom u Hrvatskoj koja je, za razliku od nas u Sarajevu, imala stalnu izravnu telefonsku liniju sa Stockholmom.

Bili su to dani u kojima sam napisao bezbroj telegrama i pisama švedskom Ministarstvu vanjskih poslova i samoj Vladi, tražeći uputstva kako da postupim u cijelom tom slučaju, bili su to i dani iščekivanja odgovora koji nikako nisu stizali, dani s pregršt dugih i iscrpljujućih sastanaka i telefonskih razgovora s bosanskim vojnim i civilnim vlastima, dani nesanice, neizvjesnosti, ratnih dejstava…

Rekao bih da sam tih nemirnih sarajevskih godina mnogo toga naučio, a malo toga shvatio, ne samo o vašoj zemlji i njenim zamršenim međunacionalnim odnosima, nego, prije svega, o čovjeku, o njegovom malom i, s historijskog stanovišta, potpuno beznačajnom životu. Sve ono što sam u vašoj zemlji vidio, sve ono čemu sam svjedočio, stvorilo je u meni jedno sasvim drukčije osjećanje stvarnosti, kojeg otada nikako ne mogu da se riješim: osjećanje da svakoga časa, pa čak i sada, dok ovo pišem ili dok vi čitate, negdje u svijetu postoji neko novo Sarajevo, ili neki novi Mostar, sa svim svojim užasima i strahotama, koje um normalnog čovjeka ne može ni da zamisli.

Ali, da se vratim na ono što vas zanima.

Cijela ta gungula oko Aakera počela je negdje krajem maja 1995. ako se ne varam, jedva mjesec dana nakon što je naša Ambasada u Sarajevu počela s radom. U to vrijeme, raspolagao sam s vrlo ograničenim personalom koji su činila, slovom i brojem, četiri čovjeka, od kojih je jedan bio vozač. Koristili smo stan od jedva pedeset kvadratnih metara, koji je, uz sve druge neudobnosti (vlažni zidovi, star i pohaban namještaj, odlijepljen parket, katastrofalne elektroinstalacije), zaudarao na crvotočinu, trulež, vlagu, prašinu i ko zna na šta još sve ne. Usto, unutra je bilo mračno kao u pećini, obzirom da su na prozorima bile naslagane vreće s pijeskom koje su nam služile kao zaštita od srpskih granata.

Imali smo jedno terensko vozilo i to u prilično lošem stanju – stalno se kvarilo, pa je Ismet, naš vozač, više vremena provodio pod njegovom haubom, nego u njemu. Za tu godinu dana više sam naučio o automobilskim motorima nego što običan Šveđanin nauči za čitav život. Jedino što je u svemu tome bilo dobro jeste to da sam na putovanjima koja sam gore spomenuo gotovo uvijek mogao da računam na pratnju UNPROFOR-a što je bilo od izuzetne važnosti za moju sigurnost, pogotovo prilikom prolaska kroz punktove srpske vojske na južnom izlazu iz Sarajeva, ali i kroz one dijelove Hercegovine gdje je magistralni put M-17 bio pod stalnom paljbom srpskih haubica.

Dakle, upravo negdje krajem maja, švedsko Ministarstvo vanjskih poslova obavijestilo me je kako postoji vrlo velika vjerovatnoća da se u bosanskom zatočeništvu nalazi jedan švedski državljanin. Kako bih provjerio tu informaciju, još istoga dana kontaktirao sam Vrhovni štab bosanskohercegovačke Armije, tačnije njihovu PR službu, i tražio da se sastanem s nekim od oficira, ali je moj zahtjev odbijen po kratkom postupku. Sutradan sam se obratio bosanskohercegovačkom sekretarijatu za vanjske poslove i tu sam imao malo više sreće.

U svojoj skromnoj kancelariji, u zgradi Predsjedništva, primio me je izvjesni gospodin Berberović ili Bernabić, ili čak možda Buranović, ne mogu tačno da se sjetim njegovog prezimena, koji mi se predstavio kao viši referent. Bio je to mlad čovjek od nekih četrdesetak godina, vedrog, četvrtastog lica i potpuno ćelav, sa isturenom gornjom vilicom i vrlo intenzivnim osmijehom. Lijepo me je primio, razgovarali smo nekih tridesetak minuta, popili po jedan Black Label, on je čak nešto i zapisao u svoj rokovnik, a na kraju mi je obećao kako će cijelu stvar temeljito istražiti i pravovremeno me obavijestiti o svemu što sazna.

Tri dana poslije, zaista sam primio njegov poziv. Bio je to jedan od onih rijetkih dana kada su telefonske linije u gradu funkcionirale normalno. Sjećam se da sam tog sparnog poslijepodneva sjedio u kancelariji i s pritajenom bojazni osluškivao detonacije koje su odjekivale u neposrednoj blizini ambasade. Iako je zgrada u kojoj smo se nalazili (Koturova 8, nedaleko od Katedrale Srca Isusova) bila prilično zaštićena, strah od granata nikada nismo mogli u potpunosti odagnati.

„Vaša ekselencijo“, rekao je veselo Bernabić (za potrebe ove konverzacije, predlažem da ga zovemo tako, izuzev ako vi znate njegovo pravo ime). „Razgovarao sam s ljudima iz vojne komande, kao i s našim oficirima na terenu. Izričito tvrdim da u zatvorima pod kontrolom legalnih bosanskohercegovačkih vlasti nema državljana Švedske i da je informacija kojom raspolažete netačna.“

Još dok je izgovarao tu dugu i, ispostavit će se, netačnu rečenicu, osjetio sam da je je nestalo pritiska koji sam posljednjih dana osjećao u plućima. Neće se, ipak, desiti ništa što će poremetiti moje redovne aktivnosti i prisiliti me da se krećem po gradu koji je bio izložen konstantnoj snajperskoj i topovskoj paljbi. Zahvalio sam se na saradnji i spustio slušalicu.

Međutim, već sutradan oko podneva dobio sam informaciju od naše ambasade u Zagrebu da je u okolini Mostara – bez ikakve sumnje – uhapšen jedan švedski državljanin. Čim sam završio razgovor, duboko sam udahnuo, uzeo vozača i, ljut kao ris, zaputio se prema zgradi Predsjedništva. Kada sam ušao u njegovu kancelariju, Bernabić je sjedio za radnim stolom po kojem su bili razbacani olovke, papiri i fascikle. Bilo je očito da sam ga prekinuo u nekom poslu.

„Ovaj put me se nećete tako lako riješiti, gospodine“, rekao sam. „Ne idem odavde dok mi ne dogovorite sastanak s osobom švedske nacionalnosti koju držite u nekom od svojih zatvora u Mostaru.“

Bernabić je puhnuo kroz nos, nekoliko puta zatvorio i otvorio oči, a potom je ustao sa svoga mjesta, obišao stol, nakašljao se i zabrinuto rekao: „Baš dobro da ste došli, Vaša ekselencijo. Upravo sam se spremao da Vas izvijestim o tome. Jutros su me zvali iz komande Četvrtog korpusa…“

„Želim da razgovaram s njim što je moguće prije“, vrlo odlučno sam ga prekinuo, dajući mu do znanja da me njegova objašnjenja ne zanimaju.

„Vaša ekselencijo, u ovoj zemlji bjesni rat“, odvratio je, ne bez prizvuka sarkazma u glasu. „Ništa se ne događa onom brzinom koja bi se možda očekivala u nekim drugim okolnostima. Ono što dodatno otežava stvar jeste i to što je vaš sunarodnjak bivši vojnik specijalnih jedinica HVO-a i, usto, jedna, kako da kažem, po svemu vrlo pormećena osoba, kojoj se na teret stavljaju stravični zločini.“

„Podsjećam vas kako ste se, najprije članstvom u Ujedinjenim nacijama a potom i potpisivanjem međunarodnih konvencija o ljudskim pravima, obavezali da ćete sa ratnim zarobljenicima postupati onako kako vam to preuzete obaveze i nalažu. Usto, dobri diplomatski odnosi između naših zemalja, dodatno vas zadužuju da mi obezbijedite što hitniji kontakt s njim, ma o kome da se radilo.“

Moj sagovornik se ironično nasmijao. Potom mi je održao kratko predavanje o tome kako bosanska strana, za razliku od srpske i hrvatske, ispunjava sve svoje međunarodne obaveze i poštuje sve potpisane konvencije. Na kraju mi je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da se što prije sastanem sa zarobljenikom. Nisam, naravno, previše vjerovao njegovom obećanju – i zaista, od tada su prošle pune tri sedmice prije nego sam se po prvi put susreo s Aakerom, u vojnom zatvoru u Konjicu – ali sam procijenio da je to najviše što od njega mogu dobiti u tom trenutku. Na rastanku mi je mehanički stegao ruku i malaksalim glasom poželio ugodan ostatak dana.

Narednog jutra otputovao sam u Mostar, s namjerom da prikupim što više informacija o zatvorenom Šveđaninu. Tamo sam proveo tri dana, razgovarajući s raznim ljudima – osobljem evropske administracije, oficirima, običnim vojnicima, lokalnim vlastodršcima, policajcima, humanitarcima, pravnicima. Prije nego sam se vratio u Sarajevo, jedan dan sam proveo i u Čapljini, gdje mi je tamošnji načelnik civilnih vlasti bezuspješno pokušavao organizirati sastanak s nekim od lokalnih oficira HVO-a, koji su možda Aakeru bili nadređeni ili su ga pak poznavali. Istoga dana pokušao sam da obiđem i dva nekadašnja zloglasna logora za bošnjačke vojnike i civile tokom rata između Armije BiH i HVO-a – Dretelj i Gabela, jer sam načuo da su tamo još uvijek stacionirane neke od specijalnih jedinica HVO-a. Međutim, vojni policajci na kontrolnim punktovima nedaleko od centra grada nisu nas pustili da prođemo, uz objašnjenje da je za kretanje u toj zoni potrebna posebna dozvola koju može izdati jedino mjesna komanda HVO-a, nakon čega sam odustao.

Sa svojima prevodiocem i vozačem, tih sam dana provodio sate i sate tumarajući praznim i zapuštenim hercegovačkim cestama, okupan znojem i užasnut slikama spaljenih i razrušenih sela i gradova, koju je dodatno naglašavala ljepota krajolika, tako silna i uznemirujuća. Vizualnost zla, tako slikovita, tako plastično jasna, tako posvudašnja, opća, izazivala je u meni osjećanje mučnine, koje bi trajalo danima.

Tek kada danas razmišljam o tome, shvatam koliko je samo trebalo snage i upornosti da se savlada sav onaj umor, da se izdrže sve one paklene vrućine  i, ono najgore, da se u tom ratom opustošenom kraju, gdje svaki novi prizor u čovjeku izaziva još intenzivniji i još dublji doživljaj ljudske patnje i užasa, ostane pribran i dosljedan službi koja se obavlja. Ali tada sam, valjda, bio mlađi i ambiciozniji i nisam, čini mi se, bio ni svjestan kroz šta sve prolazim i kako je zahtjevan i težak zadatak koji je preda me stavila moja Vlada, pa sam ga obavljao u nekoj vrsti automatizirane radinosti, pokušavajući da se fokusiram samo na ono što me se direktno ticalo.

Kako optužnica protiv Aakera još uvijek nije bila gotova – proces je, na Višem sudu u Mostaru, vrlo sporo i vrlo traljavo vodilo lokalno tužiteljstvo – tokom razgovora s civilnim i vojnim činovnicima pravio sam bilješke koje sam poslije pregledavao i sortirao, s ciljem da steknem barem djelomičnu predodžbu o osobi koja je zatočena i o onome za šta ju se tereti. Bio sam, u najmanju ruku, sablažnjen onim što sam o Aakeru čuo u kancelariji Izeta Omerbašića, ratnog gradonačelnika Istočnog Mostara, ali možda još i više onim što mi je, oslanjajući se na svoje izvore u lokalnoj hrvatskoj vladi, rekao Jürgen Schele, evropski administrator za Mostar, koji me je po drugi put u tri dana primio u svojoj kancelariji, u Hotelu „Ero“.

Schele je bio omalen čovjek u kasnim pedesetim godinama, guste sive kose i prilično punašan, ali izrazito hitrih kretnji i pedantnog izgleda. Kancelarija u kojoj me je primio bila je duplo već od moje u Sarajevu, zbog čega sam mu potajno zavidio. Na sredini se nalazio ovalni stol s desetak stolica poredanih s obje strane.

„Radi se o običnom monstrumu“, rekao mi je, otpivši coca-colu iz čaše u kojoj su se tokom te kretnje nekoliko puta sudarile kocke s ledom. „Plaćenik, koji je za Bobanovu vojsku odrađivao najprljavije poslove – ubistva, mučenja, silovanja, progoni… Jedna vrlo, vrlo poremećena ličnost, koja je, usprkos crnoj boji kože, deklarirani nacist.“

Unatoč klima uređaju, u kancelariji je bilo jako vruće. Izvadio sam maramicu, obrisao čelo i, progutavši pljuvačku, upitao da li bi možda njegova ekselencija mogla urediti da se s njim sastanem. Scehele se nadmeno nasmijao, a kada je vidio da se ne šalim, malčice se uozbiljio, zavrtio glavom i rekao da njegove veze ne sežu tako duboko.

„Mislim da bi po vas bilo mnogo bolje da slijedite administrativnu proceduru, bez obzira koliko je spora. Jer, ne radi se ovdje ni o kakvom zalutalom turisti. Johnny Aaker je jebeni krvnik koji je ubio na stotine ljudi.“ Onda se nalaktio na veliki okrugli stol od mahagonija, prinijevši glavu sasvim blizu mojoj. Kada je progovorio, glas mu je bio za nijansu tiši.

„Ovaj slučaj bi mogao biti prava bomba, gospodine ambasadore“, rekao je. „A ona se trenutno nalazi u vašim rukama. Zato pazite kako rukujete s njom.“

Kimnuo sam glavom, osjećajući njegov težak, sumoran pogled iza debelih naočala.

„Shvatite ovo kao dobronamjeran savjet“, dodao je i ponovo se zavalio u stolicu.

Nakon razgovora sa Scheleom, shvatio sam da je stvar daleko ozbiljnija nego sam to na prvi mah mislio, pa sam, po povratku u Sarajevo, napisao pismo švedskom Ministarstvu vanjskih poslova u kojem sam iznio svoja saznanja o Johnnyju Aakeru. Tražio sam daljnje upute, naglašavajući da sam potpuno nemoćan da ubrzam stvari koje se, zahvaljujući bosanskoj strani, odvijaju jako sporo. Osim toga, nisam još uvijek znao u kakvom je Aaker stanju, pretpostavljao sam da se prema njemu baš i ne odnose u skladu s međunarodnim konvencijama o zarobljenicima, niti sam znao za što ga tačno tereti tužiteljstvo u Mostaru.

Čekajući odgovor iz Švedske, nekoliko puta sam kontaktirao bosanski sekretarijat za vanjske poslove, gdje se ispostavilo da mi niko osim Bernabića nije mogao dati bilo kakvu informaciju u vezi s Aakerom, a on je tih dana vješto izbjegavao svaki kontakt sa mnom. Zbog toga sam odlučio napisati protestno pismo koje sam adresirao na bosansko Predsjedništvo, međutim, zvaničan odgovor nikada nisam dobio. Tako sam, deset dana poslije mog prvog putovanja u Hercegovinu, prilično nemoćan da učinim bilo šta, odlučio ponovo otići u Mostar i barem pokušati saznati da li je Aaker bio uopće živ.

To drugo putovanje u Mostar, sredinom juna mjeseca 1995., bilo je daleko najgore iskustvo u mom životu. Najprije smo imali velikih problema na punktu u Hadžićima, gdje nas neprijateljski nastrojeni srpski vojnici, usprkos pratnji dvaju UN-ovih vozila, nisu željeli propustiti dalje. Nakon tri sata iscrpljujućeg i neizvjesnog čekanja, intenzivnog kontaktiranja UN-ove baze u Sarajevu, koja je na kraju ipak riješila problem, te užasne vrućine tokom dva sata neudobnog puta, bili smo prinuđeni provesti cijelo poslijepodne u mjestu Salakovac, nedaleko od Mostara, jer se dalje nije moglo: srpsko granatiranje glavne magistralne ceste M-17 počelo je rano tog jutra i još uvijek nije prestajalo.

U razgovoru s vojnicima španskog mirovnog bataljona koji su držali punkt odmah na izlazu iz tunela u ovom mjestu, rečeno nam je da je bolje da sačekamo da granatiranje prestane jer nam niko ne može garantovati sigurnost. Kada smo najzad stigli u hotel „Ero“ bilo je skoro pala noć i ja sam se, iscrpljen, survao u krevet iz kojeg se nisam dizao do jutra.

Sutradan, prijepodne je bilo oblačno, puhao je jak vjetar koji je prijetio da se pretvori u oluju, ali kiša ipak nije pala, pa je vazduh bio tegoban i nepodnošljivo sparan. Tokom doručka s jednim oficirom evropske policije, Skandinavcem, kojeg sam upoznao na prethodnom putovanju u Mostar, prišao mi je čovjek srednjih godina i predstavio se kao Irfan Beglerović. Bio je visok i mršav, očiju ispunjenih nekim tupim, introvertnim gnjevom karakterističnim za ljude koje nešto mračno pritišće i boli.

„Gospodin Lindman, ambasador?“, rekao je na engleskom, s jakim slavenskim naglaskom.

„Izvolite“, rekao sam.

„Gospodin gradonačelnik, Izet Omerbašić, htio bi da se danas sastane s vama, ako je to moguće.“

Bio sam iznenađen kako se vijesti o mom dolasku brzo proširila Mostarom.

„Kakva slučajnost!“, rekao sam. „Upravo sam namjeravao da ga kontaktiram.“

„Doći ću po vas za dva sata“, odsjekao je i udaljio se, ostavljajući iza sebe neku tešku, nelagodnu tišinu.

I zaista, dva sata poslije, čekao me je na recepciji. Nosio je izblijedjele, za broj veće traperice i majicu s kragnom, koja nije bila baš brižljivo ispeglana. Šutke smo izašli iz hotela i odvezli se, svako u svom autu, do zgrade u kojoj je bila smještena kancelarija gradonačelnika Istočnog Mostara.

Dok smo prolazili tih par kilometara, pažljivo sam razgledao ruševine i pokušavao da zamislim snagu zla koja je sve te stanove, javne i privatne objekte, kulturne ustanove i hotele, pretvorila u običnu gomilu kamenja. Gotovo da na lijevoj obali Neretve nije bilo zida koji nije bio oštećen šrapnelima ili mecima. Ali ono što me je najviše potreslo, bili su ljudi – obični, jednostavni ljudi sa svom svojom tragikom koju su nekako dostojanstveno nosili.

Živjeli su svoje male živote u kojima, uglavnom, nisu mogli ostvariti ono što su željeli i o čemu su sanjali, jer sile koje su djelovale na njih ne samo da su prevazilazile njihovu sposobnost da im se odupru, nego su ih i same mijenjale, oblikujući ih, pretvarajući ih u skromne, nenametljive ljude sretne naprosto zbog činjenice da su još živi.

Još tokom prve posjete Istočnom Mostaru, razgovarao sam s nekolicinom njih i ono što me je zaprepastilo jeste da se niko od njih nije žalio zbog svih nedaća koje su pregurali preko glave. Vedri i po prirodi nasmijani, skretali su razgovor na veselije teme uvijek kada bih pokušao da se zainteresiram za bošnjačko-hrvatski rat. Samo su mi njihovi pogledi, s vremena na vrijeme, otkrivali duše prepune ožiljaka koji nisu prestajali da krvare.


[1]Riskfront jeneonacistička organizacija, iz Örebröa, u Švedskoj.

[2] Nacionalna republikanska armija

Komentari nisu dozvoljeni.